Da se vratim na ono što sam htio spomenuti kao pozitivan primjer u zagrebačkoj Amruševoj ulici prije nego sam potpuno skrenuo s teme unatrag nekoliko stranica. Htio sam pisati o tim nekim tipovima koji su bojili zgradu. Ministarstvo vanjskih poslova na Zrinjevcu u to se vrijeme obnavljalo i kao arhitekta najviše me impresionirala količina uloženog truda. Nakon što je fasada otkrivena, zapravo su me iznenadila dva tipa koja su završavala bojenje. Naravno, koristili su četke za boju, ali ne one koje biste očekivali u tom poslu, već male kistove kakve bi koristio Monet. Bio sam zatečen viđenim: koliko su ta dva tipa bila zaokupljena dovršavanjem zgrade do savršenstva, nisam to nikada prije vidio. Iz vlastitog iskustva na gradilištima, većina radnika odradit će posao koji ispunjava tek minimalni standard kako ih se ne bi tražilo da ga ponove, i tako ‘izbjegavaju neugodu’ ponovnog obavljanja posla. Međutim, ona dvojica nisu marila za minimum, oni su bili toliko usredotočeni na to da posao naprave najbolje što mogu i vidjelo se kako uživaju u tome što rade, a to se u motivacijskom govoru naziva ‘djelovanje prema zadovoljstvu’.

Jednostavno rečeno, ta dvojica imala su viziju kako njihov rad treba izgledati i odlučili su tako ga napraviti, što god njihov nadređeni mislio o njima. Vjerojatno ih je motivirala misao da će jednog dana tuda prošetati sa ženom i djecom pa da mogu reći kako su to oni napravili i time se pohvaliti.

U Hrvatskoj zaista možete vidjeti različite mentalitete, ako bolje pogledate. Vidjet ćete to u konobarici koja vam se blagonaklono nasmiješi i u onoj koja bulji u svoj mobitel čekajući da joj prođe vrijeme. Vidjet ćete to u liječnicima, medicinskim sestrama, automehaničarima, računalnim tehničarima, učiteljima, prevoditeljima. Ustvari, ta dva motivacijska obrasca otkrit ćete u svakoj životnoj odluci, bila ona velika ili mala. Te obrasce naučimo još kao djeca. Naime, kada pišemo školsku zadaću, učitelji znaju razliku između zadaće napisane samo da se zadovolji minimum i da ne upadnete u probleme (‘izbjegavanje neugode’) i zadaće u koju je uložen trud kako biste se razvijali i učili s radošću (‘djelovanje prema zadovoljstvu’).

Moj prijatelj koji je otišao iz Sjeverne Irske, koliko znam, učinio je to kako bi se udaljio od boli tog mjesta. Za sve one koji su bili u takvoj situaciji, to je potpuno normalna reakcija. Kao kad vam kuća gori – ne mislite o tome kamo ćete ići, već o onome od čega se trebate maknuti. Problem je u tome što ta motivacija ‘izbjegavanja neugode’ kratkoročno može biti korisna (odlazak iz kuće u plamenu, iz loše veze, posla, situacije ili mjesta), ali zapravo ona vas samo udalji od zone opasnosti i ne pomaže vam u usmjeravanju.

Svi želimo nekamo stići u životu, ostvariti viziju o tome tko smo i tko želimo biti; na neki način to je poput traženja odredišta na karti. No trebamo znati kamo želimo ići i trebamo imati ideju o tome kojim putem krenuti. Možda ćemo naići na radove na cesti koji će nas preusmjeriti s puta, ali naći ćemo zaobilaznicu. Važno je da se krećemo prema točki, mjestu, viziji, ideji, načinu postojanja ili jednostavno prema tome da budemo najbolja osoba koja možemo biti i pritom koristimo sve što imamo kako bismo tamo stigli. Kada netko ima cilj, mjesto na koje želi stići, tada se on kreće ‘prema zadovoljstvu’. Kada vidimo nešto što bi bilo bolje za nas, tražimo put do toga.

Zamislite da to ‘udaljavanje od neugode’ odlučite poduzeti automobilom. Kažete taksistu: “Želim se udaljiti od Španskog, Borongaja i Črnomerca.” Kako bi to iskustvo bilo zabavno, ali i skupo! No opasnost leži u tome što se udaljavanjem od uzroka boli gubi motivacija za pronalaskom (pravog) puta – jer čim se u glavi odmaknete od onoga što vas muči, vi ste obavili svoj zadatak i ništa vas ne pokreće da idete dalje.

Moja je poanta: ako se već odlučite nekamo ići, onda idite prema nečemu, a ne od nečega. Nemojte ‘bježati iz Hrvatske’, već ‘idite u Škotsku’. Možda se čini da je razlika samo semantička, ali iz osobnog iskustva mogu vam reći da je razlika ogromna. U svakom trenutku u životu biramo jednu od tih dviju motivacija, bilo da se radi o pisanju e-maila, knjige, kuhanju večere ili čak odlasku na spoj – vjerujte mi, uvijek je na djelu jedna od njih, a ponekad čak obje.

Stoga ponavljam, ova knjiga ne govori vam da ostanete ili da odete, nego o donošenju najbolje moguće odluke za sebe jer cijeli vas proces košta mnogo osobne energije. Mnogo mladih ovih dana odlazi kao da kuća gori, samo bježe van. A u takvim slučajevima ljudi odlaze ne samo bez ikakve pozitivne vizije budućnosti, već često i bez dobro promišljenog plana, sasvim nepripremljeno jer njima je u ovom trenutku sam odlazak dovoljan, ali to će dovesti do posljedica kojih mnogi nisu svjesni. Ako uspiju čak i bez jasne vizije i plana, a nekima se to dogodi, upitan je njihov trajni odnos s mjestom koje napuštaju. Hoće li se stalno morati pravdati zašto su otišli; u ovom slučaju zbog nepostojanja ikakve nade za dobar život u Hrvatskoj. Moramo biti jako oprezni s tom mišlju, s tom rečenicom, s tim razlogom.

Svima koji odlaze prema nečemu ili od nečega mjesto koje napuste postaje zamrznuto u vremenu, kao i percepcija njegove realnosti. Čitam vijesti, razgovaram sa sestrom i roditeljima o tome što se događa, no energija ‘moje’ Irske zapela je u vremenskom mjehuriću od prije petnaest godina i ja ga ne mogu odavde rasprsnuti kako bih vidio stvarnost. Znam da su se društveno-ekonomske prilike promijenile otkad sam otišao, no tadašnji trenutak stvorio je odluku koja utječe na moju sadašnjost. Tako da na neki način ne želim slušati o promjenama jer bi one mogle moju odluku o odlasku okarakterizirati kao ‘pogrešnu’, a to nitko ne želi. Kada netko ode jer nema više nade, tada njegov um želi naglasiti tu činjenicu o nepostojanju nade kako bi opravdao odluku o odlasku. Nasreću za mene, ja nisam otišao iz Irske kako bih ‘se odmaknuo od boli ili neugode’ već sam došao u Hrvatsku ‘prema novom zadovoljstvu’, u želji za boljim životom – i našao sam ga. Iako se uvijek mogu vratiti u domovinu, jer je se nisam odrekao zauvijek, također moram biti oprezan da ne ostajem u Hrvatskoj iz pogrešnih razloga uz uvjerenje da se stvari daju spasiti. Jer ako ne mogu, ako nema nade, morat ću i to tako prihvatiti.

Jesam li u pravu ili u krivu?

I tako evo me tu, odlučio sam ovdje živjeti još 2002. godine i od tada odgovaram na ono najdraže pitanje: zašto sam došao kad je očito ludost ostaviti dobar posao i super državu i doseliti se, od svih mjesta, baš u Hrvatsku? Moj odgovor uvijek je bio, i nadam se da će ostati: zbog bolje kvalitete života. Štoviše, mislim da sam je našao.

Ljudi me često pitaju kako mogu u to vjerovati. Očito mogu; jer vjerujem. Mudar čovjek jednom je rekao: “Ako vjeruješ da možeš ili vjeruješ da ne možeš, vjerojatno si u pravu.” Drugim riječima, ako vjeruješ da je ili vjeruješ da nije, vjerojatno si u pravu. Uz poštovanje prema mnogima čiji su izazovi daleko veći od mojih, vjerujem da je Hrvatska super država za život i to je moje viđenje, iako se neke dane to baš i ne primijeti.

Vjerovati u nešto nije lako, posebno kada imate hrpu suprotnih dokaza. Meni vjera oblikuje stvarnost više nego što iz nje proizlazi. Pozitivna iskustva iz mog hrvatskog života najdublji su dio mog iskustva ovdje jer sam ih odabrao vidjeti, prepoznati, govoriti o njima i učiniti ih dijelom onoga što jesam. Za slučaj da mislite da sam u zabludi i da vidim samo pozitivne strane svog hrvatskog iskustva, niste u pravu. Naime, nema dana da me ne razljuti ili ne izludi nešto što bi se moglo poboljšati. Neke dane uhvatim se s time ukoštac, a nekad bi to jednostavno bilo previše – moram odabrati svoje bitke, kao uostalom i svi mi. Kako bih dao barem privid ravnoteže, podijelio sam i neka svoja loša iskustva u ovoj državi – a vjerujte mi, bilo je prilično mnogo takvih dana.

Ne vjerujem da je poanta života doći na njegov kraj i biti u pravu kada taj dan dođe, već su važni bezbrojni trenutci tijekom života, i je li vas vaše uvjerenje, pozitivno ili negativno, služilo u to vrijeme. Moje uvjerenje da je Hrvatska super mjesto za život najčešće me dobro služi, i to me uvjerenje podiglo u najtežim vremenima kada Hrvatska nije bila baš najbolja prema meni, ali mogao sam vjerovati da će ponovno biti jer sam ovdje vidio neke od najvećih životnih ljepota, brige, ljudskosti – stoga duboko vjerujem da sam pronašao dobar dom.

Na kraju, ne znam što budućnost nosi, ni danas ni sutra ni kada, nadam se, ostarim brinući se o maslinama. Ne znam koja je to prava stvar koju bi Hrvatska trebala napraviti kako bi postala bolje mjesto gdje bi svi bili zadovoljni. Međutim, iako ne znam točno što bi trebalo napraviti, potpuno sam siguran u ono što ne bi trebalo napraviti: izgubiti vjeru barem u mogućnost da ovo mjesto uspije. Podatci najčešće mjerenih kriterija pri usporedbi zemalja, poput BDP-a po stanovniku, za Hrvatsku su u najboljem slučaju nepotpuni. U nedostatku bilo kakvih znanstvenih dokaza o tome je li ovo najbolja ili najgora država za život, pretpostavit ću da smo negdje u sredini. Drugim riječima, najveći dio stvarnosti o tome koliko je ova država dobra jest koliko mi to tvrdimo; što nas ponovno vraća na percepciju i uvjerenje.

Vjerovati se mora

Irska potječe iz siromaštva i komplicirane povijesti i žilavo smo se borili za izlazak iz gospodarske crne rupe prije nekoliko godina, sveprisutne još od osnivanja irske države. Ironično, ponovno smo se dali uvući i sada smo opet u procesu izvlačenja van.

Iskreno, kad je riječ o potencijalu, mi smo siromašniji rođak Hrvatske, ali smo zbog nedostataka, ili baš unatoč njima, uspjeli nešto izgraditi. Svijetu smo rekli kako to mi vidimo i malo nategnuli stvarnost dok stvarnost nije uhvatila korak. Rekli smo: “Dođite u Irsku, vrlo je zelena”; nismo rekli da kiša pada više od tristo dana godišnje. Rekli smo: “Dođite u Irsku, pubovi su super”; nismo reki da bi samo luđak ostao vani na kiši. Također smo rekli: “Dođite u Irsku, pivo je super”; i pomislili smo, Bože, nadamo se da će dovoljno piti da ne moraju probati tradicionalnu slaninu i kupus! I to je bilo pravilo u Irskoj, veliki prešutni dogovor, što su neki nazvali Irska d. d.. Drugim riječima, mi pružamo pozitivu, zabavu, priče i super iskustvo, a ako svi u to vjerujemo – tako će upravo i biti, a to smo i postali. Velika je ironija u tome da smo sve to toliko ponavljali drugima pa smo i sami sebe uvjerili i time stvorili novu stvarnost; da je trava zelenija na našoj strani ograde, ali nismo spominjali da kiša u tome ima svoje prste.

Siguran sam da je vrijeme da počnemo vjerovati. Vjera je voda pomoću koje stvari rastu; bez nje je zemlja sterilna, čak i ona ogromnog potencijala. Odrastao sam uz onaj izraz da je trava uvijek zelenija s druge strane i kad smo bili djeca, jedino smo u to vjerovali. Oba moja brata također su otišla za boljim životom, Tony za potencijalom, John za veseljem, a ja za ljubavlju prema mjestu i kasnije prema Leni, Colinu i Liamu.

Kad sam se nedavno pripremao za prezentaciju na jednom sveučilištu, tražio sam sliku koja bi dočarala taj izraz da je trava uvijek zelenija – kako bih pokušao razbiti prisutni mit. Međutim, našao sam nešto daleko bolje – sliku na kojoj piše: “Trava je uvijek zelenija tamo gdje je zalijevate.” Drito u glavu, očito i istinito! Govorimo o nekim dalekim pašnjacima koji su zeleniji i samim time šaljemo svoja uvjerenja, nadanja, svoju životnu energiju i vjeru – svoju ‘vodu’ – tamo. Što bi se dogodilo kad bismo krenuli prepoznavati dobre stvari u Hrvatskoj i zapravo govoriti da su dobre – npr. naši učitelji, naša klima, ljudskost, humor, umjetnička scena, neka naša poduzeća, naša obala? Ako bolje razmislite, imamo i sarmu, Samobor, Olivera, dalmatinsko vino, istarsko maslinovo ulje, Hum pa čak i Hum na Sutli.

Zamislite da počnemo zalijevati vlastito mjesto, da počnemo govoriti da su neke stvari dobre – stvarno dobre, možda čak odlične!? Sigurno bismo se dobro osjećali, i ovdje ne predlažem zabludu već razlikovanje. Uživajte u onome što je dobro, živite to, razgovarajte o tome, valjajte se u tome ako treba; to stvara samopouzdanje. Ako možemo uočiti ono što je dobro, tako ćemo uočiti i ono što nije dobro i na čemu treba poraditi. Nakon što smo neko vrijeme proveli osjećajući se pozitivno na ovome mjestu i sami sa sobom, imamo energije za bavljenje onim što nije prihvatljivo, imamo strasti i snage potrebne za stvaranje promjene.

Tomi i nova vizija

Prije otprilike godinu dana moj prijatelj Tomi odlučio je preseliti se u Irsku. To je i učinio i oduševljen je svojim životom tamo. Jedan od mojih najbližih prijatelja, pokretačka snaga udruge DUH i ključan za moj opstanak ovdje, spakirao cijelu svoju obitelj i preselio u moj rodni Dublin.

Opet se ponavljam, ovo nije knjiga koja govori ‘ostani u Hrvatskoj’, već radije ‘budi prava osoba, na pravom mjestu, iz pravih razloga’; kako biste mogli najviše doprinijeti sebi, svojoj obitelji, svojoj zajednici, gdje god to bilo – u Irskoj, Hrvatskoj ili na jugozapadu Mongolije. Moj se prijatelj tamo preporodio, kao i ja ovdje; možda smo dvije duše koje su kontra smještene. Jasno mi je da je Tomiju bilo vrijeme da krene dalje, on je doista u Hrvatskoj prisilio svoje srce, živce, žile da ga služe još dugo, iako su ga već odavno izdali, dao je sve od sebe i jednostavno nije išlo onako kako je trebalo. Uvijek ću podržati prijatelje čak i ako mislim da im odluke nisu razumne, no ova to nije bila. Spomenuo sam da najprije morate pokušati ovdje i pod tim mislim dati sve od sebe, a Tomi je to učinio. Upravo zbog te životne škole koju je ovdje prošao neprestanom borbom Irska ga je oslobodila i vrlo sam ponosan na njega i ostatak njegove obitelji. Na neki način on je utjelovljenje ‘kretanja prema ugodi’ naspram ‘odmaka od neugode’. Super je osjećaj kada voziš pod ručnom i odjednom se ona konačno otpusti.

I drugi ljudi poželjet će otpuštanje te ručne kočnice i otići će na drugo mjesto. No molim vas, shvatite ovo: Tomiju je super u Irskoj jer je kočnica otpuštena, ali on je godinama usavršavao vožnju u svom ‘autu’ koji nije ni trebao biti u voznom stanju. Bilo koja mlada osoba koja nije ‘vozila auto’ ovdje teško da može očekivati poboljšanje vozeći bilo gdje drugdje!

Ljudi trebaju biti tamo gdje su strastveni, sjajni, gdje se razvijaju i doprinose. Na početku u prvoj brzini, gdje god da jeste, samo vozite, nastavite voziti i ne očekujte da bude lako – s kočnicom ili bez nje. Na kraju krajeva, sve se svodi na to jeste li motivirani prema zadovoljstvu. Predivno je vidjeti prijatelja kako uživa u životu, prijatelja koji zaslužuje poštovanje zbog hrabrosti što je promijenio svoja uvjerenja, koji se prilagodio i pronašao pravo mjesto za sebe i svoju obitelj u ovom trenutku i vremenu.

Neka ti je sa srećom, prijatelju, i molim te ne zaboravi donijeti irski crni čaj sljedeći put kada nas posjetiš jer koliko god volim Hrvatsku, crni čaj ovdje je očajan.

Bonovo razmišljanje

Ima jedna irska urbana legenda koju volim prepričavati. Radi se o Bonu iz grupe U2 i tri četrdesetogodišnjakinje koje su ga upoznale na proslavi četrdesetog rođendana jedne od njih. Dogodilo se to u jednom finom restoranu u sjevernom dijelu centra Dublina, nedaleko od mjesta gdje Tomi sada živi. Priča ide nekako ovako:

Žene su stigle prve i usred večere obratio im se vlasnik restorana i pitao je li sve u redu i na nivou. Odgovorile su potvrdno. Zatim ih je nešto zamolio, uz napomenu da to nije njihov običaj, ali mu se činilo da bi bilo u redu pitati. Objasnio je, naime, kako ga je maloprije nazvao Bono, njihov čest gost, s pitanjem bi li mogao svratiti nešto pojesti s prijateljem, iako nema rezervaciju. Žene su pažljivo slušale ne znajući zašto im sve to govori, a on je nastavio:

“Je li moguće, nakon što završite s glavnim jelom, da vas premjestimo za drugi stol jer Bono posebno voli baš ovaj? Nije ga zatražio jer nije imao rezervaciju, ali mi bismo mu ga voljeli osigurati, ako je ikako moguće. Rado bismo vas zauzvrat počastili bocom vina, ako se slažete.”

Cure su rado pomogle, a tko i ne bi, posebno imajući na umu cijenu vina koje su pile. Nedugo zatim Bono se pojavio sa svojim gostom. Bono je bio uobičajeno fino skockan, a njegov prijatelj u opuštenijem izdanju. Zapravo je na prvi pogled izgledao malo zapušteno i da nije bio Bonov gost, vjerojatno ga ne bi ni pustili u restoran, jer podrapane stare traperice i traper-jakna nisu baš bile prikladne u finom okruženju.

Uzbuđene, cure su malo više popile, s obzirom na to da je vino bilo besplatno. U nekom trenutku na putu do toaleta jedna je od njih srela Bonova gosta dok se vraćao za svoj stol.

“O, bok!”

“Bok.”

“Znam da vam ovo ne bih trebala govoriti, ali prepustile smo vam naš stol”, rekla je s velikim osmijehom.

“Stvarno? Uh, žao mi je što se to dogodilo, nismo željeli nikoga inkomodirati.”

“U redu je, jako nam je drago vidjeti vašeg frenda ovdje, mi slavimo prijateljičin rođendan. Mislite li da bilo moguće dobiti njegov autogram? Mi smo velike obožavateljice, ako bi to bilo O. K. – oprostite, nisam ustvari trebala ni pitati – oprostite.”

“O. K. je pitati, ali ovo je njegovo slobodno vrijeme. No simpatična si, a prijateljici ti je rođendan i prepustile ste nam stol, pa ću ga pitati. Ako pristane, pozvat ću vas. Je li to O. K.?”

Nekoliko trenutaka kasnije pozvali su žene za svoj stol, a na stolu su se stvorili olovka i papir. Uz mnogo hihotanja. Dok je osoblje restorana pokušalo diskretno intervenirati, jedna od cura pitala je Bonova gosta bi li snimio fotografiju. Vlasnik restorana sada se već osjećao pomalo bespomoćno, vjerojatno propitkujući svoju odluku da ženama posluži i treću bocu vina. Bonov gost nespretno je uspio snimiti nekoliko poluizoštrenih fotografija malim digitalnim fotoaparatom, uz konobarovu pomoć. Iako se konobar ponudio da snimi fotografije, čovjek je inzistirao na tome da ih snimi sam i pritom nauči koristiti fotoaparat. Sad je već cijeli restoran bio dio farse, nekontrolirano se smijući ovim pripitim ženama koje su se ponašale kao zaluđene obožavateljice tinejdžerskog boy benda.

Konačno je završilo ono što je svima trajalo cijelu vječnost, stvari su se smirile i nedugo zatim Bono i njegov gost otišli su mahnuvši i osmjehnuvši se curama koje su se počinjale trijezniti. Za njihov stol stigao je vrč kave, što im je dalo do znanja da je njihova rođendanska proslava lagano izmaknula kontroli. Kada su zatražile račun, pojavio se vlasnik i obavijestio ih da je račun podmiren. Pogledale su ga s uzajamnim izrazom nevjerice i nelagode.

“Moj Bože, tako smo se osramotile da se Bono sažalio i platio račun!”

“Zapravo, gospoda su rekla da su se zabavila kad ste im se pridružile i jako im je drago da imate dobru rođendansku priču koju sigurno nećete tako brzo zaboraviti.”

“To sigurno, ali tko je platio račun?”

“Gospodin Springsteen.”

Volim tu priču zato što govori o percepciji. Žene jednostavno nisu primijetile da pred njima sjedi jedna od najvećih legendi rock–glazbe. Kako je moguće da žene upravo te generacije i dovoljno blizu da prepoznaju Bossa to nisu bile u stanju? Jednostavno su vidjele što su željele vidjeti. Kada im je vlasnik pristupio, spomenuo je samo jedno poznato ime, i upravo je to ono što su očekivale, ništa drugo. U smislu percepcije, ovo je vrlo uobičajena pojava. Svijet nas bombardira morem dostupnih informacija – vizualnim, zvučnim ili kinestetičkim. Najčešće smo njima preplavljeni, previše ih je u bilo kojem trenutku, i većinu je preteško obraditi istodobno. Posljedično moramo obrisati, ignorirati ili iskriviti informacije kako bi u naš mozak ušla samo količina koju možemo procesirati. Ljudsko tijelo toliko je dobro ‘dizajnirano’ da to radi namjerno kako bi spriječilo oštećenja. Međutim, danas živimo u vremenu u kojem je pristup informacijama moguć kao nikad prije, a količina kanala kojima one do nas dolaze, bilo da su dobre, loše ili zle, isto je tako neizmjerna.

Pretpostavljam da bismo mogli posvetiti malo više vremena uviđajući i komentirajući dobre stvari u ovoj zemlji. Ako se odlučimo na taj jednostavan i mudar korak, možemo promijeniti vlastitu percepciju. Je li to razborit korak i hoće li nas dovesti do ignoriranja izazova s kojima se suočavamo? Mislim da ovdje ima sasvim dovoljno poteškoća da ih malo pozitivnog razmišljanja neće otjerati, ostat će zasad tu dok ne skupimo snage i iskustva da ih krenemo rješavati jednu po jednu. Naime, ako samo gledamo svoje probleme, prvenstveno se fokusiramo na njih umjesto na pronalazak mogućih rješenja, odlazimo u mračniji mentalni prostor, pun ravnodušja i lišen resursa potrebnih da se izdignemo. Mislim da si time nikako ne činimo uslugu. Naime, potrebna je ogromna energija za poduzimanje koraka prema promjeni, a tu energiju uglavnom pokreće nada u bolje sutra. No možemo se nadati tek kada vjerujemo da je nešto moguće – ‘beznadna’ situacija zapravo nije samo odsutnost nade već, što je važnije, nedostatak vjere. ‘Nada’ je riječ koja se češće pripisuje nekoj dobronamjernoj apstraktnoj sili koja bi nas mogla spasiti, dok je ‘vjera’ koncept koji kaže: ako spojim sve elemente, postoji šansa da nešto postignem. Zbog toga oni koji uspiju u svemu čime se bave ne govore: “Nadam se da mogu”, već radije: “Vjerujem da mogu.”

Evo dviju definicija koje mogu objasniti tu razliku:

Vjera: stanje ili navika uma u kojem se daje povjerenje ili vjeruje u osobu ili stvar.

Nada: njegovanje želje s iščekivanjem, željenje da se nešto dogodi ili bude istinito.