Objavljeno u Nacionalu br. 1065, 2018-09-21

Nacional donosi ulomak iz knjige ‘Potpuna ekstaza’ u kojem Norman Ohler opisuje kako je Adolf Hitler postao ovisnik o injekcijama koktela jakih narkotika, uključujući i jedan oblik heroina, koje mu je davao njegov osobni liječnik Theodor Morell

Židov – nažvrljano je jedne noći 1933. preko ploče na ordinaciji u Bajrojtskoj ulici u Berlin-Charlottenburgu. Ime liječnika, stručnjaka za kožne i spolne bolesti, drugog se jutra više nije moglo pročitati, samo još uredovno vrijeme: radnim danom od 11 do 1 i od 5 do 7 sati osim subote popodne. Korpulentni, ćelavi dr. Theodor Morell reagirao je na taj napad podjednako jadno kao i tipično: brzo je pristupio NSDAP-u ne bi li preduhitrio buduće napade te vrste. Jer Morell nije bio Židov; na osnovi tamne puti SA ga je omaškom osumnjičio kao takva.

Nakon što se registrirao kao član stranke, Morellova ordinacija radila je bolje nego ikad prije. Povećao ju je i preselio u reprezentativne prostorije kuće na uglu Avenije Kurfürstendamm i Ulice fazana. Tko je sudjelovao, taj je profitirao – Morellu je to bila pouka koju neće zaboraviti do samoga kraja. Sama politika debeljka iz Hessena nije osobito zanimala. Zadovoljština koja je njegov život učinila vrijednim življenja javila bi se ako bi se neki pacijent nakon tretmana osjećao bolje, uredno platio honorar i što prije došao ponovno. Kako bi sve to bilo zajamčeno, Morell je tijekom godina razvio strategiju koja mu je donosila prednosti spram ostalih liječnika s Kurfürstendamma, s kojima se otimao za imućne pacijente. Uistinu, njegova otmjena ordinacija ubrzo je slovila kao jedna od najprofitabilnijih u zapadnom dijelu grada. Opremljena najsuvremenijim visokofrekvencijskim rendgenskim uređajem, dijatermijom, četveroćelijskom kupelji, aparatima za zračenje – isprva kupovanima imetkom njegove supruge Hanni – ordinacija dr. Morella, koji je prije toga bio brodski liječnik u tropima, s vremenom je postala veoma omiljenom među uglednim građanima državne prijestolnice. Od Maxa Schmellinga do životne družice Hansa Albersa, glumice Marianne Hoppe, raznih grofova, veleposlanika, uspješnih sportaša, privrednih tajkuna, korifeja znanosti, političara i gotovo polovice filmskog svijeta: svi su hodočastili Morellu, koji se specijalizirao za nove metode liječenja, odnosno – kako su zlobno tvrdili suvremenici – liječenja nepostojećih bolesti.

Zaista, postojalo je jedno područje na kojem je pomodni liječnik, podjednako egocentričan kao i seljački mudar, slovio kao pionir, a to su bili vitamini. Tada se znalo veoma malo o tim nevidljivim pomagačima, što ih tijelo samo ne može proizvoditi, ali su mu prijeko potrebni za određene procese u metabolizmu. Ubrizgani izravno u krv, vitaminski dodatci stoga u slučaju nedovoljne opskrbljenosti čine čuda. Upravo u tome sastojala se i Morellova strategija da pacijente veže uza se. A ako vitamini kojiput ne bi bili dovoljni, on bi u koktel za ubrizgavanje hitro umiješao i neki stimulans, kod muškaraca možda malo testosterona s anaboličkim djelovanjem za jačanje mišića i potenciju, kod dama ekstrakt velebilja kao energetski dodatak kojim se dobiva i hipnotički lijep pogled. Ako bi ga posjetila neka melankolična glumica i tražila da joj rasprši tremu pred premijerni nastup u Admiralskoj palači, Morell ne bi oklijevao, nego bi svojim veoma dlakavim rukama posegnuo za iglom, a injiciranje mu je navodno išlo kao malo kome drugom. Kružile su glasine da je nemoguće osjetiti njegov ubod – unatoč tadašnjoj veličini igle.

Za njegovu uspješnost pročulo se ubrzo i izvan granica grada, a u proljeće 1936. u ordinaciji je zazvonio telefon, iako je sestrama pomoćnicama bio kategorički zabranio da ga ometaju tijekom vizite. Ali to nije bio običan poziv. Bila je to “Smeđa kuća”, stranačka središnjica u Münchenu: na telefonu je bio izvjesni Schaub, koji se predstavio kao Hitlerov pobočnik, i obavijestio ga da Heinrich Hoffmann, “državni slikopisni izvjestitelj NSDAP-a”, pati od jedne delikatne bolesti. Da je želja stranke da se Morell, kao viđen i po šutljivosti poznati stručni liječnik za spolne bolesti, prihvati te stvari. Minhenskog liječnika po tom se pitanju iz diskrecijskih razloga nije htjelo konzultirati. Führer mu je na uzletištu Gatow stoga osobno stavio na raspolaganje zrakoplov, dodao je Schaub sudbonosno.

Iako Morell nikako nije podnosio iznenađenja – takav poziv nije mogao odbiti. Stigavši u München, odsjeo je o državnom trošku u otmjenom Regina-Palast-Hotelu, izliječio kod Hoffmanna dijagnosticiranu upalu bubrežne nakapnice kao posljedicu gonoreje – poznate kolokvijalno i kao triper – te se zajedno sa suprugom odazvao pozivu jednoga zahvalnog i utjecajnog pacijenta na naknadno liječenje u Veneciju.

Ponovno u Münchenu, Hoffmannovi su u svojoj vili u otmjenoj četvrti Begenhausen priredili večeru. Služili su se špageti s muškatom, umakom od rajčice i zelenom salatom – omiljeno jelo Adolfa Hitlera, koji je često gostovao kod Hoffmanna i bio mu naklonjen još od dvadesetih godina, kad je Hoffmann svojim fotografskim inscenacijama bitno pridonio kultu vođe i usponu nacionalsocijalizma. Hoffmann je posjedovao autorska prava za važne diktatorove fotografije, a objavio je brojne monografije pod naslovima poput “Hitler kakvim ga nitko ne poznaje” ili “Jedan narod slavi svoga vođu”, te je njima postigao milijunske naklade. Usto, postojao je još jedan, nešto osobniji razlog koji je povezivao dvojicu muškaraca: Hitlerova ljubavnica Eva Braun prije je radila kao Hoffmannova asistentica i on ju je 1929. u svojoj minhenskoj fotografskoj radnji upoznao s vođom nacionalsocijalista.

Hitler, koji je od Hoffmanna čuo mnogo toga dobrog o srdačnome Morellu, zahvalio je tijekom večere za izlječenje svoga starog druga i izrazio žaljenje što doktor nije upoznao prije jer bi u tom slučaju njegov vozač Julius Schreck, koji je nekoliko mjeseci ranije umro od meningitisa, možda još bio živ. Morell je na taj kompliment reagirao toliko nervozno da tijekom čitava izjedanja špageta nije uspio progovoriti ni riječi. Vječno znojni doktor punašna lica i debelih naočala na gomoljastom nosu znao je da u višim krugovima ne slovi kao rado viđen gost. Njegova jedina šansa da stekne priznanje bile su njegove injekcije i tako je dobro naćulio uši kad se Hitler tijekom večeri kao usput stao jadati na jake bolove u želucu i crijevima, koji su ga mučili već godinama. Morell je žurno spomenuo moguće liječenje, koje bi moglo uroditi uspjehom. Hitler ga dobro odmjeri i pozove zajedno sa suprugom na daljnje konzultacije na Berghof, njegov domicil na Obersalzbergu kod Berchtesgadena.

Ondje je diktator nekoliko dana nakon toga u privatnom razgovoru Morellu neuvijeno priznao da mu je zdravlje toliko narušeno da mu već i normalno funkcioniranje pada teško. Razlog tome jest pogrešan pristup njegovih dotadašnjih liječnika, kojima na pamet ne pada ništa drugo nego da ga puštaju da gladuje. A ako se na programu onda ipak pojavi obilan obrok, što je kod njega ipak čest slučaj, on smjesta pati od neopisiva nadimanja, osim toga na objema nogama ima ekceme koji ga toliko svrbe da mora hodati sa zavojima i ne može više nositi čizme.

Morell je smatrao da je smjesta prepoznao uzrok Hitlerovih tegoba te mu je dijagnosticirao abnormalnu bakterijsku floru koja uzrokuje pogrešne probavne procese. Preporučio mu je preparat Mutaflor, što ga je razvio njegov prijatelj, frajburški liječnik i bakteriolog profesor Alfred Nißle: bakterijske kulture uzete iz crijevne flore jednog dočasnika, koji je rat na Balkanu za razliku od mnogih svojih drugova preživio bez crijevnih tegoba. Bakterije se daju u kapsulama, žive, nastanjuju se u crijevu i ondje brojčano nadjačaju te na kraju nadomjeste sve ostale sojeve koji moguće prouzrokuju tegobe. Uistinu učinkovit koncept Hitleru se činio smislenim, za kojeg su očito čak i procesi unutar tijela bili borba za životni prostor. Na to velikodušno obeća da će Morellu pokloniti kuću bude li se Mutaflorom zaista izliječio. Debelog doktora uskoro je proglasio osobnim liječnikom.

Kad je taj svoju suprugu obavijestio o novom pozivu, Hanni nije bila osobito oduševljena. Uz komentar da im to nije potrebno, skrenula mu je pozornost na berlinsku ordinaciju, koja je išla više nego dobro. Moguće je već slutila da će supruga ubuduće viđati samo još rijetko. Jer između Hitlera i njegova osobnog liječnika nagoviještao se odnos koji ni po čemu nije bio običan.

INJEKCIJSKI KOKTEL ZA PACIJENTA A

Diktator se uvijek bojao da ga tko drugi ne bi dodirnuo pa je svojim liječnicima načelno branio svaki tretman u kojem bi se tragalo za uzrocima njegovih tegoba. Nikada nije imao povjerenja u specijaliste koji su o njemu znali više nego on sâm. Dobri stari kućni liječnik Morell dobrodušnim izgledom ulijevao mu je, međutim, od samog početka osjećaj sigurnosti. Morell nije ni namjeravao prodirati u Hitlera ne bi li pronašao nekakve skrivene razloge njegovih zdravstvenih problema. Prodiranje igle bilo mu je sasvim dovoljan nadomjestak za odgovoran liječnički rad, a kad je državni poglavar trebao funkcionirati i tražio da ga se trenutno liši svih tegoba, ma ugrožavalo to i njegovo zdravlje, Morell bi kod Hitlera oklijevao jednako malo kao i kod neke glumice iz kazališta Metropol te bi smjesta pripremio Merckovu dvadesetpostotnu otopinu grožđanog šećera ili vitaminsku injekciju. Trenutačno uklanjanje simptoma glasila je deviza koja nije zadovoljavala samo berlinsku boemštinu, nego i “Pacijenta A”, kako je Morell u spisima nazivao novopridošlicu.

Hitleru je godila brzina kojom bi nastupilo poboljšanje njegova stanja – obično dok se igla još nalazila zabodena u njegovu venu. Argument njegova osobnog liječnika djelovao mu je uvjerljivo: za vođu s njegovim raznovrsnim zadaćama potrošnja energije toliko je visoka da se ne može čekati dok neka tvar, uzeta kao tableta, kroz (ionako opterećen) probavni trakt pronađe svoj put do krvi. Hitler je razumio: “Morell će mi danas dati još jednu veliku injekciju joda, kao i jednu za srce, jednu za jetru, jednu kalcijsku i jednu vitaminsku. To je naučio u tropima, da se lijek mora ubrizgati u vene.”

Kako se veoma zaposlen vladar neprestance pribojavao da bi nešto moglo ograničiti njegovu sposobnost djelovanja, da neće uspjeti obaviti sve, a ne može si dopustiti bolešću uvjetovano izbivanje jer inače nitko nije u stanju preuzeti njegove zadaće, nekonvencionalne metode liječenja od 1937. brzo su dobivale na važnosti. Ubrzo po nekoliko injekcija dnevno više nije predstavljalo rijetkost. Hitler se naviknuo na ponovljen ubod, nakon kojeg bi njegovim žilama potekla neka tajnovita, pretpostavljeno potentna supstancija. Svaki put nakon toga smjesta bi se osjećao bolje. Fina igla od plemenita čelika, koja bi penetrirala u njegovu kožu i dovela do “trenutačne uspostave”, odgovarala je njegovoj naravi: situacija je neprestance zahtijevala duhovnu svježinu, tjelesnu vitalnost, djelotvornu odlučnost. Neurotična ili psihička zakočenost morala je stoga ostati isključena kao da je posrijedi mehanizam, a on sâm morao je u svako doba biti svjež.

Nije potrajalo dugo i novi osobni liječnik nije se više smio odvajati od svog pacijenta, tako da su se ostvarile i bojazni Hanni Morell: njezin suprug nije više imao vremena za svoju berlinsku ordinaciju. Na Kurfürstendammu moralo se zaposliti zamjenu, a Morell je jednom prigodom, oscilirajući između ponosa i fatalizma, primijetio da je jedini čovjek koji Hitlera od 1936. viđa svakog ili barem svakoga drugog dana.

Državni kancelar priuštio bi si jednu “injekciju za snagu” prije svakoga velikog govora, kako bi funkcionirao optimalno. Prehlade, koje bi mogle ugroziti njegove javne nastupe, unaprijed su isključivane intravenoznim davanjem vitamina. Kako bi ruku pri “njemačkom pozdravu” mogao držati uzdignutom što je moguće dulje, Hitler je s jedne strane trenirao uz pomoć ekspandera, a s druge dopuštao svome tijelu da se sladi grožđanim šećerom i vitaminima. Intravenozno davana glukoza preplavila bi za dvadeset sekundi mozak energijom, a kombinirani vitamini pomagali su Hitleru da i za najhladnijih dana pred svojim postrojbama ili narodom u tankoj SA-odori bez znakova tjelesne slabosti promatra parade i obavlja smotre. Kad je, primjerice, 1938. prigodom govora u Innsbrucku iznenada promukao, Morell je to brzo riješio uz pomoć injekcije.

I probavne tegobe isprva su se bile ublažile. I tako je trebalo osobnom liječniku kupiti obećanu kuću – i to na Schwanenwerderu, najotmjenijemu berlinskom otoku na rijeci Havel, u neposrednom susjedstvu ministra propagande Goebbelsa. No reprezentativna vila nije bila cjelovit dar: Morellovi su posjed na adresi Inselstraße 24-26,49 ograđen ručno izrađenom željeznom ogradom, morali kupiti sami za 338 000 rajhsmaraka, ali u tu su svrhu od Hitlera dobili beskamatnu pozajmicu u iznosu od 200 000 rajhsmaraka, koja je poslije obračunata kao liječnički honorar. Novi dom uglednome liječniku, koji se odjednom uspeo u A-ligu, nije donio samo prednosti: Morell je morao zaposliti poslugu i jednog vrtlara; njegovi životni troškovi skokovito su porasli, iako nije automatski zarađivao više. Ali sad više nije bilo uzmaka. Previše je uživao u svome novom životnom stilu, neskrivenoj blizini središta moći.

I državni kancelar Hitler bio se naviknuo na doktora, tako da je hladno odbijao svaku kritiku toga korpulentnog čovjeka, što su ga mnogi u Führerovu okruženju, za koje se valjalo izboriti, smatrali neukusnim: Morell nije tu da se obogati, nego da ga održi pri zdravlju. Snagom svog položaja proglasio je pomodnog liječnika bez habilitacije, ne bi li mu time podario notu serioznosti, 1938. godine profesorom.

NARODNO TIJELO NA NARODNOJ DROGI

Prve godine na Morellovoj terapiji razvile su se u iznimno uspješno razdoblje za vazda vitaminiziranoga, kao dren zdravog i agilnog Hitlera, u međuvremenu ozdravljenog i od crijevnih tegoba. Njegova prihvaćenost u stanovništvu stalno je rasla. To je prije svega bila posljedica činjenice da je njemačko gospodarstvo doživjelo uzlet. Ekonomska autarkija postala je fiksnom točkom politike: time je valjalo zajamčiti visok životni standard, ali i kasniju sposobnost za rat. Ekspanzionistički planovi ležali su već izrađeni u ladicama.

Prvi svjetski rat jasno je pokazao da je Njemačka posjedovala premalo sirovina za oružani sukob sa susjedima, dakle, trebalo je stvarati umjetne: sintetički benzin, proizveden iz ugljena, i buna (sintetički kaučuk) stajali su u središtu razvoja IG Farben, koja je u nacionalsocijalističkoj državi i dalje dobivala na moći i konsolidirala se kao globalni igrač.50 n nadzorni odbor sâm je sebe nazivao “vijećem bogova”. Pod Göringovom egidom gospodarstvom se upravljalo u četverogodišnjim planovima, kako bi se Reich učinio neovisnim o svim onim inozemnim tvarima koje je Njemačka mogla proizvoditi sama. Naravno da se to odnosilo i na drogu, jer kad se radilo o njihovoj proizvodnji, Njemačkoj nitko nije mogao soliti pamet. Tako je služba za suzbijanje opojnih sredstava doduše znatno smanjila potrošnju morfina i kokaina, ali razvoj sintetičkih supstancija i dalje se forsirao, što je dovelo do ponovnog procvata farmaceutskih tvrtki. Broj zaposlenih kod Mercka u Darmstadtu, Bayera u Porajnju ili Behringera u Ingelheimu rastao je, a rasle su i plaće.

I kod Temmlera sve je bilo u znaku ekspanzije. Glavni kemičar dr. Fritz Hauschild saznao je da je na Olimpijske igre 1936. u Berlinu bitno utjecala tvar po imenu benzedrin, uspješan amfetamin iz SAD-a – tada još legalno dopinško sredstvo. Kod Temmlera svi su se razvojni resursi usmjerili u tom pogledu jer vladalo je uvjerenje da bi se sredstvo za podizanje učinkovitosti savršeno uklopilo u vrijeme u kojem su svi govorili o pokretu i uzletu. Hauschild je pritom posegnuo za radom japanskih istraživača, koji su još 1887. prvi put sintetizirali, a 1919. u čistom obliku kristalizirali jednu iznimno poticajnu molekulu po imenu N-metilamfetamin. Sredstvo za razbuđivanje razvilo se iz efedrina, prirodne tvari koja širi bronhije, stimulira srce i obuzdava tek. U narodnoj medicini Europe, Amerike i Azije efedrin je odavno bio poznat kao sastojak biljke kositrenice, a koristio se i kao sastojak takozvanoga mormonskog čaja.

Hauschild je taj proizvod doveo do perfekcije, pronašavši u jesen 1937. novi postupak za sintetiziranje metamfetamina. Nedugo zatim, 31. listopada 1937., Temmlerovi pogoni prijavili su s prvim njemačkim metilamfetaminom berlinskome Državnom patentnom zavodu vlastitu verziju vitalizirajućeg medikamenta, koji je potencijom bitno zasjenjivao američki benzedrin. Ime marke: Pervitin.

Što se tiče molekularne strukture, epohalno sredstvo nalik je na adrenalin i može na osnovi molekularne građe bez problema prolaziti takozvanu krvno-moždanu barijeru. Za razliku od adrenalina, metamfetamin, međutim, ne uzrokuje iznenadno povišenje krvnog tlaka, nego djeluje blaže i duže. Učinak nastaje zato što droga iz živčanih stanica mozga izvlači transmiterske tvari dopamin i noradrenalin i ulijeva ih u sinaptičke procijepe. Time moždane stanice međusobno stupaju u uzbuđenu komunikaciju; u glavi dolazi do neke vrste lančane reakcije. Ispaljuje se neuronalni vatromet, biokemijska strojnica neprestance ispaljuje misli. Uživatelj se iznenada osjeća budnim, osjeća povišenje energije; osjetila su mu izoštrena do krajnjih granica. Čovjek misli da je življi, ispunjen energijom do u vrhove kose i prstiju. Raste samopouzdanje, dolazi do subjektivno doživljena ubrzanja misaona procesa, proizvodnje euforije, osjećaja lakoće i svježine. Izvanredno stanje kao kod iznenadne opasnosti, kad organizam mobilizira sve snage – makar opasnost uopće i ne postojala. Umjetni podražaj.

No metamfetamin ne samo da izlijeva neurotransmitere u procijepe, nego blokira i njihovo ponovno uzimanje. Djelovanje stoga traje dugo, često više od dvanaest sati, što kod viših doza može prouzrokovati čak i oštećenje živčanih stanica jer se u čitav proces uvlači i međustanična opskrba energijom. Neuroni rade do usijanja, graktanje u glavi više ne prestaje: poput radija koji se ne može isključiti. Živčane stanice naposljetku odustaju, odumiru i odlaze u nepovrat. Može doći do poremećaja pronalaženja riječi, pozornosti, koncentracije, do opće razgradnje mozga u pogledu pamćenja, osjećaja i sustava nagrade. Ako uživatelju nakon prestanka djelovanja nedostaje umjetna stimulacija, to je znak za prazna hormonska skladišta, koja će se napuniti tek tijekom nekoliko tjedana. U međuvremenu na raspolaganju stoji manje neurotransmitera: posljedica mogu biti nedostatak poticaja, depresija, bezvoljnost i kognitivne smetnje. Takve moguće nuspojave u međuvremenu su istražene, ali kod Temmlera, gdje su svi bili ponosni na novi proizvod, nisu se našle u prvom planu. Naprotiv, tvrtka je namirisala sjajan posao pa je reklamnoj agenciji Mathes&Sohn, jednoj od najuspješnijih u Berlinu, povjerila osmišljavanje kampanje kakvu Njemačka dotad nije bila vidjela. Kao uzor nije poslužio nitko drugi doli Coca-Cola Company, koja je također na tržište izbacila poticajan proizvod te reklamnom strategijom osmišljenom oko riječi ledeno hladna bilježila goleme uspjehe svojim smeđim gaziranim pićem. Tijekom prvih tjedana i mjeseci 1938., kad je Pervitin krenuo u svoj pobjednički pohod, na berlinskim oglasnim stupovima, na vanjskim stranama tramvaja, u omnibusima, u gradskoj i podzemnoj željeznici, pojavili su se plakati. Moderno-minimalistički, navedeni su bili tek ime marke i medicinske indikacije: tjelesna i motivacijska slabost, depresije. Uz to je bila prikazana narančasto-plava Pervitinova zaobljena kutijica, karakteristično pakiranje krasopisno ispisanim slovima.

U isto vrijeme – kao još jedan trik reklamne branše – svi su berlinski liječnici od Temmlera dobili pismo u kojem je sasvim neuvijeno pisalo da je cilj tvrtke osobno uvjeriti medicinare: što se nekome i samome sviđa, to će valjda rado preporučivati dalje. Priložene su bile besplatne tablete s tri miligrama sadržaja, kao i dopisnica s plaćenom poštarinom: Poštovani gospodine doktore! Vaša

iskustva s Pervitinom, ma bila ona i manje povoljna, veoma su vrijedna za određivanje indikacijskog područja. Stoga bismo Vam bili veoma zahvalni, kad biste nam ih priopćili ovom dopisnicom.55 Droga u pokusnoj fazi. Kao

i stari dilerski trik: prva doza uvijek je besplatna.

Komentiraj