Objavljeno u Nacionalu br. 1008, 2017-08-17

Nacional donosi ulomak iz knjige ‘Oči Zagreba’ austrijskog književnika i kritičara Karl-Markusa Gaußkoji piše o svom doživljaju Zagreba u doba socijalističke Jugoslavije, za vrijeme vladavine Franje Tuđmana te danas, u Bandićevoj eri

Kad sam dvanaest godina nakon svoga prvog posjeta opet došao u Zagreb, iz izloga trgovine gledao me je predsjednik države. Rat koji je srpsku vojsku doveo nadomak Zagreba tek se nedavno bio završio i pojedini stanovnici s kojima sam o tome razgovarao uzrujavali bi se kad bi se sjetili sirena koje zavijahu čim bi se približila neprijateljska letjelica. U mornarici i u zrakoplovstvu Jugoslavenske narodne armije zapovjednici obično bijahu hrvatski generali. U ljeto 1991. međutim dvije su bombe pogodile predsjedničku palaču, očito bačene s ciljem da ubiju hrvatskog predsjednika Franju Tuđmana, koji je tek igrom slučaja preživio taj napad. Četiri godine potom rakete su pogodile Hrvatsko narodno kazalište, u kojem se upravo održavala baletna proba, starački dom i dječju kliniku, napad u kojem je šest ljudi izgubilo život. Hrvatska je 1991. bila istupila iz federacije jugoslavenskih socijalističkih republika, te za samo nekoliko tjedana u napadu srpskih trupa izgubila trećinu državnoga teritorija; ogorčenim protuudarom, nekoliko godina potom, vratila je izgubljeni teritorij. Užas je još čučao u ljudima, no neki bijahu užasnuti i zbog toga što se njihov grad tako brzo naviknuo na izvanredno stanje koje mu je nametalo neku vrstu trajne pripravnosti. Rat je pobjedonosno priveden kraju, ali se grad ideološki naoružavao i društveni se život preoblikovao u nacionalni.

Više od desetljeća nisam bio tu, i grad koji sam zatekao više nije bio isti. Na starom planu koji bijah ponio sa sobom bio je ucrtan drugi grad, a ne ovaj kojim sam sada prolazio. Trg žrtava fašizma na jugoistoku Donjega grada, koji me se svojedobno toliko dojmio, onako prostran, kakvim su ga sagradili, s monumentalnim okruglim paviljonom u središtu, trg oko kojega je bučao promet, a ipak se doimao kao uronjen u spiritualni mir, trg posvećen žrtvama fašizma sada se zvao Trgom hrvatskih velikana. I ulice oko njega nosile su druga imena, nisu se više zvale prema poznatim partizankama poput sestara Baković koje su pogubili vlastiti sunarodnjaci, nego prema sve samim čuvenim domoljubnim muževima.

U središtu Trga hrvatskih velikana još je stajao bijeli paviljon koji nekoć bijaše središte Trga žrtava fašizma, a isto su tako i oko Trga Republike stajale građevine kojima me je Zagreb dvanaest godina prije, u mjesecu studenom jednoga drugog doba, tako iznenadio i dojmio: ali ni taj trg više nije bio onaj stari, sada se zvao Trgom bana Josipa Jelačića, te i sam bijaše posvećen hrvatskom domoljublju, naciji koja je u banu Josipu Jelačiću, pobjedonosnom vojskovođi, dalekovidom državniku, strastvenom pjesniku u slobodno vrijeme, našla svog veličanstvenog reprezentanta.

Na liku Josipa Jelačića dade se pojmiti zašto Europa ne raspolaže zajedničkim sjećanjem i zašto različite nacije o prošlosti i njenim ključnim likovima pripovijedaju međusobno proturječne povijesti. Za Hrvate Jelačić važi kao značajan historijski lik, ta on je istom što su ga proglasili banom 1848. ukinuo kmetstvo pa iste godine, po nalogu Habsbur govaca, u vojnom pohodu protiv pobunjenih Mađara kartečem ugušio građansku revoluciju. Što je tu bilo vrijedno pohvale? Iz mađarskoga kuta gledanja ništa, naprotiv, za Mađare je Jelačić bio krvnik koji je u krvi ugušio sam napredak. Ali što su budimpeštanski ustanici još imali na umu, osim slobode tiska, ukidanja cenzure, prava glasa za imućne građane, industrijalizacije? Unutar habsburškoga carstva željeli su modernizirati svoju vlast i svoje tijekom vremena nagomilane zemlje podvrgnuti mađarskom nacionalizmu, kako bi se i u Hrvatskoj dogodilo ono što već bijahu proveli u djelo u Slovačkoj i Transilvaniji, mađarizacija širokih krugova stanovništva, bilo to državnom prinudom ili mamcima asimilacije. Hrvati, jedna od malih europskih nacija čija je egzistencija često bila ugrožena tijekom njihove povijesti i nikad ne bijaše zauvijek sigurna, morali su mađarsku revoluciju shvatiti kao egzistencijalnu prijetnju svome nacionalnom identitetu i zbog toga im Jelačić, koji kao austrijski časnik prvobitno nije htio braniti mnogo više od svoga staleža, do danas slovi kao spasitelj nacije.

Sada je taj čovjek, koji je dao strijeljati tisuće i tisuće ljudi, a kad bi se ratna buka zakratko stišala, revno pisao nezgrapne stihove, stolovao na svojem bojnom konju koji podizaše prednju desnu nogu na trgu koji se tijekom dva naraštaja zvao Trgom Republike. Još u 19. stoljeću bili su ga ovdje postavili na njegova ždrijepca, tri, četiri metra nad ljudima, pa je otuda gledao nekoliko generacija Zagrepčana kako se sastaju na trgu koji se najprije zvao po njemu, pa po Republici, a onda opet po njemu. Spomenik mu je u 19. stoljeću načinio Anton Dominik Fernkorn, austrijski kipar koji se bijaše više specijalizirao za konje junaka negoli za njih same, pa je tijekom svog uspješnog umjetničkog života dao lijevati stotine jedrih konjskih guzica u bronci, metalu i bakru te ih razaslao po svim krunskim zemljama Monarhije. Kad su postavili spomenik, brončani Jelačić držao je u ispruženoj desnici sablju odlučno je uperivši prema Budimpešti. Sjedio je tako i prijetio do 1947., a onda su ga komunisti skinuli s njegova spomenika, izrezali na kolute i skupa sa ždrijepcem odložili u neko skladište. Tamo su sve dijelove brižljivo obilježili brojevima, kao da su novi gospodari predosjećali da ni njihova vladavina nije stvorena da traje dovijeka, nego da će nakon njih opet doći drugi, koji će prepoznati sebe u ovom junaku od prekjučer, sastaviti ga i postaviti na njegov trg u središtu grada.

Godine 1986., kad sam prvi put ugledao Trg Republike, one pozne jeseni komunizma, s njega bijahu uklonjeni svi spomenici. Jugoslavija se međutim 1991. raspala, Hrvatska je stekla nezavisnost, pa je prvi predsjednik države Franjo Tuđman u cijeloj zemlji dao promijeniti imena ulica i trgova, srušiti stare spomenike i postaviti nove, a s njima i one prastare. Zagrebu nije bio propisan samo zaborav, zaborav da je ovdje jednom bjesnio izvorno hrvatski fašizam i da su one stanovnice grada morale životom platiti svoju borbu protiv njega, nego i novo sjećanje, uspomena na likove koji dotad bijahu izgnani, zaboravljeni, istrgnuti iz sjećanja nacije. Tako se ban vratio na svoj trg, pri čemu su njega i njegova konja malo za- krenuli, tako da Jelačić, kao da će svakog časa pojuriti, više ne upire sabljom prema Budimpešti, nego prema Beogradu. Nacionalisti se, dakako, uvijek mogu pozivati na prošlost svoje nacije tek pošto ovu prije toga temeljito krivotvore. Jer Jelačić nipošto nije bio takav kruti nacionalist kakvim se sad doima na svom ždrijepcu, kao da bi najradije iz istih stopa odjezdio u rat protiv Srba. Svoje ljubavne stihove taj je Hrvatina pisao na njemačkom, a na hrvatski, u kojem uopće nije bio kadar lirski izraziti svoje najdublje osjećaje, preveo mu ih je prijatelj Arumunj, učeni pripadnik romanske manjine koja je živjela raštrkana između ostalih nacionalnosti po cijelom Balkanu i nikad se nije pokušala ujediniti u nacionalnu državu.

Franjo Tuđman o tome vjerojatno nije znao ništa, ili je to zaboravio, ili je, upravo zato što je znao i nije zaboravio, htio da Hrvati to zaborave. I sam je, naime, bio mnogo toga zaboravio ili se potrudio da se zaboravi: da je i sam tako dugo bio general Jugoslavenske narodne armije, a ne Hrvatske vojske, da je dugo živio u Beogradu, gdje mu se rodio sin, da mu kći bijaše udana za Srbina i da su mu unuci dakle utjelovljivali onu jugoslavensku mješavinu koja je nacionalistima i s ove i s one strane predstavljala ogrešenje o svetu krv nacije. Zato se onda i vojskovođu moralo postaviti tako da prijeti prokletome Beogradu, kojemu Jelačić sveg svog života nikad nije prijetio, i zato je Tuđman naložio da se uklone tisuće i tisuće ploča u cijeloj zemlji i postave nove, jer nacija je trebala zaboraviti što je bila i potpuno se prožeti onim što je, prema želji predsjednika i fiksnoj ideji njegovih sljedbenika, tek trebala postati. Hrvatska je svoju nacionalnu suverenost platila olovnim godinama u kojima je nacionalizam bio zaposjeo sve, okupirao državu i pokušao svesti cijelo društvo na istu mjeru. U neprekidnom natjecanju svakog se dana vješalo još fotografija i portreta predsjednika – u skupim restoranima i krčmama za pijandure, u službama, trgovinama sa živežnim namirnicama i tekstilom, predsjednikovo se lice susretalo u radnjama električara, postolara, pekara, u uredima informatičara i stručnjaka za promidžbu, na zidovima turističkih ureda između pogleda na čudesne plaže i visoko nad uzorcima kovčega u pogrebnim poduzećima.

Na Zvonimirovoj, toj dugoj, bučnoj, po sredini tramvajskim tračnicama podijeljenoj ulici – između zahrđalih tračnica nicala je zelena trava – vidjeh jednog ljetnog dana godine 1998. tri krakate djevojke kako stoje pred izlogom neke trgovine i smijulje se; vjerojatno su bile gimnazijalke iz viših razreda, gurkale su se i grlile jedna drugu, hihoćući se držahu ruke na ustima, kako to čine djevojke njihove dobi. Prizor njihove raspojasanosti probudi u meni simpatiju prema njima i znatiželju da doznam povod njihove veselosti, tako da zakratko zastadoh, baš kad je jedan plavo-bijeli tramvaj grmeći tutnjao pored nas, i pogledah u izlog. I tu ih ugledah: predsjednika na njegovoj službenoj, stotinama tisuća puta umnoženoj fotografiji, koja ga pokazuje stisnutih usana dok svojim čudnovato bezbojnim vodenastim očima kroz naočale bez rubova motri budućnost nacije – i srebrne vodovodne cijevi, bijele umivaonike, crne i žućkasto-zelene zahodske daske kojima je vodoinstalater htio privući pozornost mušterija na svoj poziv i svoju robu. Nisam mogao znati je li taj instalater sabotirao nacionalnu stvar ili je samo bio glupan, ali sam odmah osjetio da sam i ovog puta, kao i za svoga prvog posjeta Zagrebu, došao u pravo vrijeme kako bih doživio kraj jednoga razdoblja: djevojke u cvatu svoje drskosti i nacionalni patos, to se dvoje nije slagalo, i bilo je očevidno da je ovaj predsjednik, sve i ako njegove slike ne nestanu odmah u skladištu razvlaštenih despota, već počeo gubiti svoj nimbus. Uskoro će se Zagreb i cijela Hrvatska osloboditi uroka njegove nacionalne religije s njenim krutim dogmama, napuhanim ceremonijama i osornim čuvarima vjere kako bi postupili jednako kao i ove vragolaste gimnazijalke koje su bezbrižno otišle dalje i ostavile za sobom predsjednika odlučna pogleda između cijevi, prstena za brtvljenje i zahodskih školjki.

***

Izazovno je u stranim gradovima otkrivati tragove vlastitih prijašnjih posjeta. Mami nas to, pratiti negdašnje putove, drugog čovjeka, kojim smo nekoć bili, i shvaćati grad kao pozornicu na kojoj se može ponovno otkriti sama sebe. No i grad je u međuvremenu postao drukčijim i moramo paziti da ne bismo sve što je u njemu novo doživjeli samo kao prepreku koja ometa struju sjećanja. Tako mi je bilo pri duši dok sam sljedećih dana šetao Zagrebom, uvijek u opasnosti da na nekom raskrižju natrapam na samog sebe i budem slijep za sve osim za ono što sam već poznavao i što me je svojim ponovnim viđenjem podsjećalo na prošli posjet. Trg, koji nekoć bijaše posvećen žrtvama fašizma, a potom značajnim Hrvatima, sada se opet, više od deset godina nakon smrti Franje Tuđmana, zvao Trg žrtava fašizma, a Trg hrvatskih velikana bio se pomaknuo dobrih stotinu metara dalje, oduzeo Trgu burze njegov poslovno hladni naziv i nadomjestio ga svojim domoljubnim. Središnje gradske četvrti dovodile su se malo-pomalo u bolje stanje, a pritom je ponegdje čitavim nizovima zgrada, koji mi prošli put izgledahu oronulim, prijetila opasnost izobličavanja arhitektonskom konfekcijskom robom trgovačkih lanaca.

Lutajući tako, dospjeh jednom do Uspinjače, žičare koja iz dugačke Ilice vodi na Gornji grad, pa uđoh u nju te se s mladim ženama koje su ozarene gledale u svoja dječja kolica i starim ženama koje se oslanjahu na svoja kolica za kupovinu odvezoh tih tridesetak, četrdesetak metara uzbrdo. Pred kulom kraj izlaza iz žičare stajao je stariji čovjek u iznošenoj odori hrvatskog vojnika i na električnoj gitari svirao sladunjave narodne pjesme; deset metara dalje prolaznicima se smješkala djevojka, odjevena od glave do pete u bijelo-crvenu nošnju, nije činila ništa, samo je vrtjela raširen suncobran, bodro se osmjehivala i čekala da joj se za okretanje, smješkanje i čekanje zahvali ubacivanjem nekoliko novčića u košaricu na tlu pred njom. Bilo je nečega dirljivog u toj folklorističkoj prostituciji, njih dvoje nisu htjeli biti prosjaci, nego u novome izmamiti iz staroga vremena još svoju malu zaradu, nudeći preobilno insceniran sadržaj svoje domovine, oblačeći se u nošnju, svirajući elektronski pojačanu glazbu svoga zavičaja i pritom se samouvjereno smješkati.

Na Strossmayerovu šetalištu, koje je, obrubljeno stablima kestena, opremljeno udobnim klupama, sačuvalo nešto poput romantične draži starog Agrama, zastadoh kako bih pogledao Donji grad s njegovim crvenim krovovima. U maloj izdavačkoj kući koju je moj otac nakon Drugog svjetskog rata nekoliko godina vodio objavljena je i knjižica koju sam poslije pridodao vlastitoj biblioteci, ali sam je tek sada, dok sam se pripremao za ovo putovanje, prvi put prelistao.

Zvala se Biskup Strossmayer, velikan Crkve, a napisao ju je Anton Zollitsch, hrvatski duhovnik župe Svete Elizabete u istoimenome salzburškom predgrađu, koji nas je nekoliko puta posjetio. Iz djetinjstva mi uskrsava kao riđokos muškarac koji je čak i u habitu više podsjećao na atleta negoli na župnika, a ipak je još mlad umro od srčane bolesti.

Zollitsch je u toj brošuri, jedinoj koju je objavio, opisao Josipa Jurja Strossmayera kao osobu koja je u svemu bila velika: visoka rasta, čovjek profinjene riječi koji je pisao pisma na šest jezika, dopisivao se s engleskim učenjacima i ruskim diplomatima, a uz to bio i pustolovan jahač, ustrajan lovac i oduševljen kartaš. Obitelj mu je prvobitno potjecala iz Linza, s 34 godine već je bio nadbiskup u Đakovu, jednoj od slavonskih dijeceza, sjeveroistočno od Zagreba. Godine 1866. osnovao je Hrvatsku akademiju znanosti i umjetnosti, čija zgrada još stoji na Zrinjevcu i koja za duhovnu Hrvatsku znači isto što je za političku bio ban Jelačić kao otac nacije. A ipak se hrvatstva prihvatio više slučajno; da su ga umjesto u Đakovu postavili za biskupa u Bilbau, zacijelo bi osnovao baskijski nacionalni pokret. On naime nije samo sanjao o ponovnoj uspostavi jedinstva u kršćanstvu, koje se raspalo na pravoslavlje, protestantizam i katoličanstvo, nego se pritom, i to bijaše neobično, zalagao za dostojanstvo mnogih nacija koje su u svojim jezicima trebale primiti radosnu vijest. U neku ruku postao je Hrvatom zato što ga je sudbina u liku vatikanskih spletki poslala baš u Hrvatsku i zbog toga se potrudio da hrvatskome duhovnom životu utisne svoj pečat. No držao se nacije imajući pritom u vidu veliko carstvo brojnih kršćanskih nacija i stoga se nijedan katolički svećenik 19. stoljeća nije tako neumorno borio da Hrvate pomiri s pravoslavnim Srbima i povrh toga utječe na savez s kršćanskim carevima Rusije; otac Hrvata bio je rijedak i neobičan slučaj katoličkog panslavista kojemu bijaše poznata kob nacionalno-religioznog zanosa.

Dok sam se spuštao šetalištem koje je nosilo njegovo ime, jednim od najljepših putova u gradu, naiđoh na nekom zidu na velik, gnjevnom rukom načinjen natpis: “Ne ćirilici u Vukovaru!” Hrvatski su grad u Slavoniji u ratu koji je doveo do raspada Jugoslavije mjesecima opsjedale i gađale srpske postrojbe, masakr koji su paravojne trupe počinile nad pacijentima općinske bolnice nakon zauzimanja Vukovara spada među najgore zločine toga rata koji je obilovao teškim zločinima. U protuudaru hrvatska je vojska tri godine potom iz Krajine i Slavonije protjerala tisuće i tisuće Srba čiji su preci od pamtivijeka živjeli tamo. Prijetnja na zidu odnosila se na one rijetke koji se u međuvremenu bijahu vratili: nikad više i nigdje neće se u Hrvatskoj trpjeti ćirilično pismo, srpska azbuka! Koračao sam dolje prema gradu i još je jednom u meni bujala gorka srdžba zbog toga što su upravo nacionalisti tako malo znali o povijesti vlastite nacije.

Komentiraj