FELJTON: Filozofija komunističke policije: Svaki je čovjek kriv i mi to znamo

Objavljeno u Nacionalu br. 1018, 27. listopad 2017.

Nacional donosi ulomak iz knjige ‘Civilizacija komunizma’ poljskog pisca i novinara Leopolda Tyrmanda u kojem autor analizira rad policije koja se u komunizmu ‘od institucije predodređene za zaštitu ljudi od zla, preobrazila u instituciju koja štiti zlo od ljudi’

Pravo uvijek ima dva lica: jedno koje štiti dani poredak stvari i drugo koje štiti čovjeka od zla, nasilja i zlodjela. Policija je zamišljena kako bi štitila pravni poredak. Od početka svojeg postojanja bila je dvosmislena institucija i nikada se nije moglo dobro razaznati što predanije brani: poredak ili čovjeka. Komunizam je jednom zauvijek razriješio tu dvojbu. U komunizmu policiju čovjek uopće ne zanima, jednostavno za nju ne postoji. Njezin je jedini zadatak zaštita poretka ili sustava vlasti. Na taj se način institucija koja je bila predodređena za zaštitu ljudi od zla preobrazila u instituciju koja štiti zlo od ljudi. Zaštitnik se pretvorio u nadzornika.

Komunizam se naziva policijskim sustavom, a komunistička država policijskom državom. Riječ je o terminima koji nisu posve točni u općedruštvenom smislu i koji brkaju načelo političko-društvenog totalitarizma s policijskim. Bliže istini bi bilo da komunizam odredimo kao stvarnost u kojoj policija ima ulogu savjesti. Od vremena otkad su ljudi o njoj počeli raspravljati, savjest stalno ostaje najnesigurnije i najnepouzdanije oružje u borbi čovjeka s vlastitom nesavršenošću. Kršćanstvo se trudilo od savjesti učiniti instrument popravka svijeta u prvorazrednom značenju: pothvat nije odviše uspio i danas malo tko raspravlja o pitanjima savjesti s gledišta moralnih odluka. Komunizam je u svojoj početnoj fazi postojanja nastojao vratiti savjest u njezin prijašnji okvir nazivajući je klasnom sviješću. Vidjevši pak da ništa dobro iz toga u njegovu korist nije proizašlo i da je njegova vlast jednako nesigurna među ljudima s probuđenom klasnom sviješću kao i među onima koji o njoj nemaju blage veze, dosjetio se epohalne zamisli. Oduzeo je savjest ljudskoj jedinki, izgradio za nju golema, sumorna zdanja opskrbljena svim onim što suvremena tehnika nudi za mučenje, komadanje, psihičko i fizičko seciranje čovjeka, najučinkovitije i masovno uništavanje te na kraju izobrazio i organizirao veliku vojsku za održavanje tih ustanova i u njih smjestio savjest. Otad se ona naziva proleterskom, društvenom ili čak općeljudskom savješću – ovisno o okolnostima – i strogo obvezuje sve. Otpala su individualna kolebanja i trvenja, ispovijest je prestala biti igra s intimnošću i postala je vlasništvo kolektiva. Policija – politička, tajna, javna, u odorama, koja pazi na javni red, kriminalistička, prometna – isprva prihvaćena kao obrana revolucije i njezinih postignuća od njezinih neprijatelja, otad je postala specijalist za tehnologiju savjesti. Ili čuvar vrijednosti toliko nakaznih da njezino pravo lice nije poznato nikome, pa čak ni njezinim gospodarima i vladarima.

Ta ultimativna i nedokučiva izopačenost predodžbe o instituciji za posljedicu ima da je okružena legendom punom proturječnosti. Ogorčeni literati, napose antikomunistički ili oni koji su propatili u komunizmu, u njoj vide tajanstvenu snagu demonskog genija koju su ustrojili i kojom vladaju opsjednuti skolastici zla, protkani filozofskom mišlju, i bijelih, njegovanih ruku kojima je glavni užitak mučenje ljudi. Prokomunistički apologeti i panegiričari u njoj vide nadtvorevinu logike pri rješavanju problema, težak društveni posao koji obavljaju ljudi plemenitog osjećaja za čast i koji su potpuno posvećeni svome poslu. Ti ljudi u sebi utjelovljuju najviši genij dobra i ne prežu od toga da umoče svoje ruke u krv i – možda – u usputnu nepravdu, koja se naziva presudom povijesti. Narod kojim vladaju komunisti u njima vidi kretenoidne imbecile i uporno tvrdi da je jedina kvalifikacija za službu u komunističkoj policiji posvemašnja tupoglavost. Jednom sam prilikom razgovarao sa starim poštenim tramvajcem koji je imao trojicu sinova: jedan je bio mehaničar, drugi je studirao medicinu, a treći je postao milicajac ili običan pozornik. “Gospodine – rekao je stari tramvajac – kad sam ga pitao zašto želi postati milicajac, odgovorio mi je: ‘Tata, ja volim loviti ribe. A zašto da se mučim. Kad budem u odori, otići ću onamo gdje love ribe, reći im da je to zabranjeno i oduzet ću im sve što su ulovili.’ Gospodine, zamislite samo… Potpuni idiot…”

Policija,politička, tajna, javna, u odorama, koja pazi na javni red, kriminalistička, prometna – isprva prihvaćena kao obrana revolucije i njezinih postignuća od njezinih neprijatelja, postala je čuvar vrijednosti toliko nakaznih da njezino pravo lice nije nikom poznato

Jasno, istina je negdje u sredini. Nakon pedeset godina komunizam je izobrazio ljudsku vrstu koju ondje nazivaju djelatnici službe sigurnosti. Na nižim razinama riječ je o robotiziranim stvorenjima, naučenima da automatski primaju zapovijedi i da ih izvršavaju bez najmanjeg korištenja psihičkim funkcijama. Zemljom kruže brojni vicevi o tome. Primjerice:

Regrutna komisija ispituje kandidate.

Pitanje: Koliko je dva plus dva?

Odgovor: Tri.

Pitanje: Koliko je dva plus dva?

Odgovor: Pet.

Rezultat ispita: Primljen. Otvorena uma i sklon istraživanjima.

Pitanje: Koliko je dva plus dva?

Odgovor: Pet.

Pitanje: Koliko je dva plus dva?

Odgovor: Pet.

Rezultat ispita: Primljen. Posjeduje veliku snagu karaktera.

Pitanje: Koliko je dva plus dva?

Odgovor: Četiri.

Pitanje: Koliko je dva plus dva?

Odgovor: Četiri.

Rezultat ispita: Odbijen. Tvrdoglav i prepametan.

Ili: u cijelom svijetu policajci odlaze u ophodnju u paru; u komunizmu u ophodnje obično odlaze utroje. Razlog: jer jedan milicajac zna čitati, drugi pisati, a ako su dvojica intelektualaca zajedno, netko mora paziti da se ne pobune.

Viši ešaloni policije, politička policija ili služba sigurnosti znaju – jasno – dobro čitati i pisati, pa čak se i služiti najsloženijim organizacijskim i tehnološkim tehnikama, koje ih čine jedinim područjem života u komunizmu koje ispravno funkcionira. U stvarnosti, u kojoj su dogmatizam, nesposobnost i lijenost sviju prema svemu napravili nadrealistički kaos, to je jedina grana državnog i društvenog života koja funkcionira na načelima suvremenih i koherentnih zakonitosti. To je prije svega grana koja funkcionira punom parom, ciljano, sukladno prije donesenim odlukama, koja se oslanja na pouzdano i nepogrešivo osmišljene teorijske kalupe, koji kao da su koncipirani u najboljim američkim institutima za znanost organizacije i učinkovitosti. Promatraču izvana ili žrtvi političke policije može se ponekad činiti da su neki od njezinih postupaka ili poteza proizvod slučajnosti, smušenosti, neopreznosti ili greške. Riječ je o dojmu koji je posve pogrešan. Ranih dvadesetih godina nekoliko najmudrijih glava ruske revolucije osmislilo je plan političke policije koji je sve do danas najsavršeniji – kad je riječ o domišljatosti, funkcionalnosti i upotrebljivosti – proizvod komunizma. Sva obilježja epohe, vječne ljudske duše, uvijek onog istog osjećaja straha i etničko-geografska obilježja ruskog društva temeljito su promišljena i sintetizirana u monumentalno djelo kojem nema pandana u povijesti drugih civilizacija na ovom planetu. Njegova postojanost, sposobnost za prilagodbu novim, a možda i svekolikim narodno-društvenim okolnostima i neprestano obogaćivana utilitarnost pridale su mu obilježja fundamentalizma.

Politička je policija u svim komunističkim zemljama organizirana identično i radi na istim načelima – i u Kini, i u Jugoslaviji, i na Kubi – iako se raspon djelovanja mijenjao ovisno o političkoj obojenosti mjesta i trenutka

Razna životna područja pokazuju razne otklone od ruske norme u sovjetskom carstvu i u komunističkim zemljama koje su izvan zone njegova utjecaja, jedino je politička policija posvuda organizirana posve identično i radi na tim istim načelima – i u Kini, i u Jugoslaviji, i na Kubi – iako se raspon i narav njezina djelovanja mijenja ovisno o političkoj obojenosti mjesta i trenutka. Ta pouzdanost i racionalnost cijele strukture uzrokuju da je ono što kvalitativno izdvaja policajca od ostatka društva u komunizmu smislenost njegova života i rada. Policajac je jedini normalan, psihički zdrav čovjek u komunizmu, koji radi oslanjajući se na jasne, točne, logične i lako razumljive moralne norme i premise. To mu pruža osjećaj smisla vlastitog života i rada, potom ravnotežu duha i osjećaj da ne trati vrijeme ili vlastito postojanje – dakle lišen je opsjednutosti koja najviše proganja čovjeka u komunizmu. Strani su mu kompleksi i frustracije, dok si osjećaj otuđenosti od društva objašnjava ispravnošću puta koji je odabrao i svojih ideala, ako ih posjeduje. Policajac je onaj rijedak čovjek između Vladivostoka i Labe koji ustaje čio, brije se veselo zviždeći, raduje se suncu i vremenu te rado odjuri na posao gdje zna da ga čeka zadovoljstvo zbog istinske produktivnosti i dobrog rada, koji uvijek ima poticaj i rezultat, početak i kraj. Kao što znamo, državni praznici i obljetnice velikih komunističkih ličnosti ili povijesnih događaja slave se tzv. pojačanim društvenim radom, što znači da zidari postavljaju više cigala na sat, a da im to nije dodatno plaćeno, radnici na dokovima istovaruju više robe, a poljoprivrednici dulje kose, muzu i siju. Policajci također sudjeluju u radosnom i pojačanom naporu cijelog društva i poznate su – premda nigdje nisu objavljene – pričice u kojima se istražno osoblje obvezalo da će još više mučiti zatočenike kako bi prvomajsku proslavu obilježili na dostojanstveniji način ili u kojima je zatvorsko osoblje organiziralo posve specijalno stajanje satima na mrazu svih zatočenika kako bi proslavili Lenjinov rođendan. Koliko je samo dobrohotnosti i psihičke sabranosti, bez najmanjih naznaka trvenja i uznemirenosti, potrebno za tako genijalno, okrepljujuće tumačenje pojmova dobra, dobrobiti i obaveze! Stoga jedino žaljenje koje policajac u komunizmu može imati u životu vjerojatno proizlazi iz toga što njegov trud i predanost puna domišljatosti nisu pozdravljeni odgovarajućom popularnošću i publicitetom kakav im pripada.

Uloga policije kao savjesti moguća je samo onda kada su određena obilježja postojanja, koja je uobličilo pet tisuća godina judeokršćanske civilizacije, kao primjerice personalizam i individualizam, ili pravo čovjeka da bude ono što želi, ili ideja čovjeka kao autonomne psihofizičke cjeline, osuđena na uništenje. Pradavni odnos između otvorenosti i onog što je neiskazivo i na što čovjek ima isključivo i nedodirljivo pravo mora se podvrgnuti potpunoj raščlambi kako bi se ispunio uvjet podaništva, koji zahtijeva policija koja teži preuzeti ulogu savjesti. Sve što znamo o slobodnoj volji pojedinca i njezinoj atribuciji stalnog izbora više ničemu ne koristi u životu. Javnost i otvorenost koje policija zahtijeva u praksi su neizvedive i nemoguće, čak i uz najsavršeniji i najprecizniji aparat za praćenje, otud – s vremena na vrijeme – proizlazi nužnost fabriciranja otvorenosti i iskrenosti u priznavanju žrtava policije. Te krivotvorine obično upadaju u oči svojom primitivnošću i vulgarnim prijezirom spram inteligencije društva, zbog kojeg su i osmišljene. U tome se pokazuje određena slabost cijelog čudesnog aparata i policija je svjesna da ne može postići potpunu otvorenost ni savršenost. Stoga se više ne bori za poredak stvari, nego za potrebu poretka stvari, ne za ideal, nego za svoje pravo na borbu za ideal. Riječju, za atmosferu u kojoj će moći zahtijevati sve, dok će svi drugi, cijelo društvo, prihvatiti da tako mora biti.

Čovjek kojeg su greškom ubili pripadnici sigurnosnih službi, jednostavno je ubijen i točka. Ako obitelj podigne tužbu, saznat će da je ubijeni bio agent CIA-e, čak i ako je bio gluh, nijem i bez obje noge od rođenja. Onaj koji ga je ubio dobit će orden za budnost u borbi protiv neprijatelja naroda

Toj borbi najbolje služi takvo trovanje atmosfere u društvu da se svaki častan, čestit, odvažan, junački i nepotkupljiv čin predstavlja upravo kao suprotnost, kao kapitulacija, podlost, dvoličnost, konformizam, kukavičluk, potkupljivost. Sve to stvara situaciju u kojoj što se netko žešće bori za svoju neovisnost, čestitost i dostojanstvo, to lakše postaje sumnjiv u vlastitom okruženju. Što netko otvorenije izražava svoj otpor, to ga je lakše optužiti za suradnju s policijom. U velikom broju slučajeva izvor svih glasina o nekom čovjeku upravo je policija i u tome se najbolje pokazuje dokle seže totalitarizam, a sve je samo po sebi razumljivo. Sve se sumnjiči, čak i sumnjičavost. U takvoj se atmosferi može skovati i posve nesvjesna laž, jer ništa ne zahtijeva utemeljenost ostalih, osim one jedne utemeljenosti. Ljudi sa Zapada čude se kako komunistički vođe koriste tako malo vjerodostojnih optužbi u međusobnim koškanjima: Trocki je špijun Gestapa, Tito agent Intelligence Servicea, ali među onima koji ondje žive nikome ne pada na pamet da vjerodostojnost može biti bilo kakav čimbenik u trostranom odnosu država – društvo – čovjek. Takav poredak stvari najbolje oslikava poznati varšavski vic: u zatvorskoj ćeliji pojavljuje se novi zatvorenik; prisutni ga pitaju koliko je dobio.

– Deset godina – kaže novi.

– Za što?

– Ni za što.

– Lažeš. Ni za što kod nas daju najviše pet godina.

Policija je, naravno, nepogrešiva i ta vrsta deifikacije zahtijeva razne sitne manevre, nadasve inovativne spram starih tradicija zapadne civilizacije. Zahvaljujući dugoj i bogatoj povijesti tih stvari svi smo se naviknuli na to da je nekažnjivost blagodat moćnih, dok mali čovjek uvijek plati za pronevjere svojih velikih nadređenih. U komunizmu je suprotno. Veliki s vremena na vrijeme ginu u bespoštednim bitkama za prevlast, moćni padaju zbog svojih grijeha koji uključuju prerevnost ili pak njeno pomanjkanje, što se može tolerirati u rudarstvu i u diplomaciji, ali ne i u sigurnosnim službama. S druge strane, male koljače prati potpuna nekažnjivost bez obzira na greške, okrutnosti i zloupotrebu ovlasti. Ta solidarnost najordinarnijih krvnika čini da društvo ostaje u stanju neprestane hipnoze, poput kolibrića kad se nađe oči u oči sa zmijom, metafizika bespomoćnosti prožima sve pore društva i svakog čovjeka ponaosob. Zloupotreba zakonitosti nikada se ne ispravlja, nitko nema izgleda propitivati nepravilnosti, čovjek kojeg su greškom ubili pripadnici sigurnosnih službi jednostavno je ubijen i točka, a ako obitelj podigne tužbu, doznat će da je ubijeni bio agent CIA-e – čak i ako je bio gluh, nijem i bez obje noge od rođenja ili ako je umro u dobi od šest godina. Onaj pak koji ga je ubio dobit će orden za budnost u borbi protiv neprijatelja naroda, jer temeljno načelo govori da se zloupotreba zakonitosti čini stalnom, neprestanom zloupotrebom. Ne postoji takvo što kao što je nevinost – tako glasi glavno načelo filozofije komunističke policije – svaki je čovjek kriv za nešto i mi to znamo. Nevine i čiste samo su ideje, kao primjerice ideja zaštite ideje komunizma od njegovih neprijatelja, dok smo mi čuvari te nevinosti i jedini posjedujemo karizmatično, ezoterično znanje kako tu nevinost zaštititi, apsolutno znanje koje podliježe kontroli samo onih kojima služimo. Tu dijalektiku jednostavnije objašnjava poznati vic o psu koji je pobjegao iz Čehoslovačke u Zapadnu Njemačku gdje je sreo psa koji ga je pitao zašto je napustio svoju domovinu.

– Jer ondje ubijaju kuniće – odgovorio je češki pas.

– Ali ti si pas.

– Da… ali kako da to dokažem? Oni znaju bolje.


Emigrirao u Ameriku i žestoko kritizirao komunizam u Poljskoj

Leopold Tyrmand, poljski pisac, publicist i novinar. Rodio se 1920. u Varšavi. Netom prije Drugog svjetskog rata studirao je arhitekturu u Parizu, gdje se susreo sa zapadnjačkom kulturom i jazzom, što je u njegovu stvaralaštvu ostavilo trajni trag. Tijekom njemačke okupacije na prisilnom je radu, a 1944. je, nakon bijega, uhićen u Norveškoj i upućen u koncentracijski logor u okolici Osla, gdje je dočekao oslobođenje. Nakon rata vraća se u Varšavu i uključuje u javni život radeći kao novinar. Zbog britka jezika kojim kritizira sovjetsku stvarnost često mijenja dnevne listove, a 1953. zabranjuju mu objavljivanje. Tu šutnju iskoristio je napisavši najveći poljski dvadesetostoljetni bestseler, roman ‘Opaki’ (objavljen na hrvatskome 1966.), u kojem je ispisujući živote ljudi s margine, sitnih kriminalaca, opisao stvarnost poratne Varšave. Popularnost je iskoristio za skandaliziranje poljske publike nesvakidašnjim ponašanjem te organiziranjem jazz-koncerata i festivala. Godine 1965. odlazi u Ameriku, gdje predaje na sveučilištima, surađuje s poljskim emigrantskim časopisima, ali i s njima polemizira. Oštar kritičar komunizma, postupno se preobražava u američkog konzervativca koji izdaje utjecajni časopis Chronicles of Culture.

U emigraciji je objavio ‘Dnevnik iz 1954.’ (1980) u kojem je opisao razdoblje prinudne šutnje i jedno od najrigidnijih razdoblja socijalističke Poljske, zatim zbirku eseja ‘Zapisi diletanta’ (1970) te zbirku protukomunističkih zapisa ‘Civilizacija komunizma’ (1972), u kojoj je britkim i ironičnim jezikom oslikao komunističku Poljsku. Umro je 1985. na Floridi od posljedica srčanog udara.

Komentiraj