Nacional ekskluzivno donosi ulomak iz knjige ‘Ispovijesti vatikanskoga egzorcista’ u kojem je svećenik i egzorcist Gabriele Amorth opisao svoju svakodnevnu borbu protiv Zla. Po njegovu životu snimljen je i aktualni svjetski filmski hit ‘Papin egzorcist’

Brojna su se oslobođenja dogodila u Međugorju. Od njih biramo jedno sažimajući kazivanje jednoga sudionika, trajnoga đakona Franca Sofije. Đakonovo kazivanje prenosimo onako kako je izneseno jer je tako dojmljivije.

“Jedna majka iz nekoga sicilijanskog seoceta više je godina patila zbog đavolskoga opsjednuća. Zove se Assunta. Čini se da su i neki iz njezine obitelji imali tjelesne smetnje izazvane Sotoninom osvetom. Poslije višegodišnjih odlaženja raznim liječnicima koji su ustanovili da je Assunta posve zdrava, pokucala je na biskupova vrata. Ispitavši slučaj, on ga je povjerio egzorcistu kojem je pomagala molitvena skupina, koja je molila i postila za dobar ishod. I ja sam nazočio egzorcizmima i zaključio da se radi o veoma tešku slučaju pa sam mužu predložio da suprugu odvede u Međugorje. Nakon kratka oklijevanja (nitko u toj obitelji nije znao za događaje u Međugorju) donesena je odluka i uputili smo se.

Stigavši u Međugorje, Assunta se loše osjećala čim je, izlazeći iz automobila, stavila noge na zemlju. Franjevački starješina otac Ivan nije nam dao nikakvu nadu da će nam moći pomoći: posebno u ljetnom razdoblju kad se ubijaju od posla. Predložio sam da se Assuntu odvede u crkvu; mislio sam da će se đavao pokazati pa će svećenici biti prisiljeni intervenirati. Međutim, nije se dogodilo ništa; jasno je da đavao nije imao namjeru pokazati se. Sljedećega dana penjali smo se na Podbrdo, brežuljak na kojem su se događala ukazanja, i molili smo krunicu. Ni ondje se nije događalo ništa posebno. Spuštajući se, zaustavili smo se pred Vickinom kućom (ona je najstarija među vidiocima) gdje je već bilo puno svijeta. Uspio sam Vicki reći da je s nama opsjednuta žena po imenu Assunta. Assunta je odmah potrčala prema Vicki, zagrlila ju je i briznula u plač. Vicka ju je milovala po glavi. Na tu gestu đavao se pokazao: nije mogao podnijeti ruku vidjelice. Assunta se bacila na zemlju vičući na nepoznatom jeziku. Vicka ju je nježno uzela za ruku i nazočnima, koji su bili zbunjeni, rekla: ‘Nemojte plakati, nego molite!’ Svi su žarko molili, mladi i stari; ispreplitale su se molitve na raznim jezicima jer su hodočasnici bili iz različitih zemalja; pravi biblijski prizor. Vicka je poškropila Assuntu blagoslovljenom vodom pa ju je pitala osjeća li se bolje. Žena je rukom dala potvrdan znak. Pomislili smo da se oslobodila pa smo se međusobno radosno pogledavali. Đavao je ispustio strašan krik: pretvarao se da je otišao kako bismo prestali moliti. Mi smo nastavili i organiziranije smo molili krunicu. Jedan je muškarac podigao ruke i držao ih upravljene prema Assuntinim ramenima, ali izdaleka; đavao nije mogao podnijeti tu gestu zbog čega je Assunta kričala i previjala se; trebalo ju je držati jer je htjela napasti toga čovjeka. Priskočio je jedan visoki plavi mladić, plavih očiju, i snažno se borio protiv đavla. Uspio sam razumjeti da ga je tjerao da se podloži Isusu Kristu, ali razgovarali su brzo, na engleskom; Assunta ne zna engleski, ali ipak je živahno raspravljala.

Započeo sam Lauretanske litanije. Na zaziv ‘Kraljice anđela’ đavao je ispustio užasan krik; osam je osoba trebalo držati Assuntu. Zaziv smo ponavljali više puta sve povišenijim tonom, uz sudjelovanje svih nazočnih. To je bio vrhunac. Potom mi je pristupila Vicka: ‘Molimo već tri sata. Vrijeme je da je se odvede u crkvu.’ Jedan Talijan koji je znao engleski ponovio mi je đavlovu rečenicu: rekao je da je prisutno dvadeset demona. Otišli smo u crkvu i Assuntu su uveli u kapelicu ukazanja. Oci Slavko i Filip molili su nad njom sve do devetnaest sati. Zatim su svi izišli i vratili smo se u dvadeset i jedan sat; u kapelici prvih ukazanja dvojica svećenika molila su sve do dvadeset i tri sata. Poslije smo doznali da je Assunta govorila raznim jezicima. Rečeno nam je da dođemo sljedećega popodneva; u pitanju je težak slučaj.

Vicki sam rekao da je s nama opsjednuta žena po imenu Assunta. Assunta je odmah potrčala prema Vicki, zagrlila ju je i briznula u plač. Na tu gestu đavao se pokazao: nije mogao podnijeti ruku vidjelice

Sljedećega jutra otišli smo ocu Jozi koji je poslije mise Assunti na glavu položio ruke; demoni nisu mogli izdržati tu gestu i silovito su reagirali. Otac Jozo je tražio da se Assuntu odvede u crkvu: trebalo ju je vući s velikom silom. Bilo je puno ljudi; otac je iskoristio prigodu za katehezu o postojanju đavla. Zatim je molio i više puta Assuntu poškropio blagoslovljenom vodom; reakcije su uvijek bile prežestoke. Morali smo se vratiti u Međugorje; otac Jozo nam je uspio reći kako treba potaknuti Assuntu na suradnju: previše je pasivna, ne pomaže si. U trinaest sati oci Slavko i Filip ponovno su molili u župnoj kući. Nakon sat vremena pozvani smo da surađujemo sa svojim molitvama; rečeno nam je da su demoni vrlo oslabjeli, ali se tražilo potpuno Assuntino pristajanje. Dok smo molili, pokušalo se nesretnicu ponukati da izgovori Isusovo ime; pokušavala je, ali kao da ju je nešto gušilo. Stavili su joj raspelo na prsa i tražili da se odrekne svake vrste magije ili čarobnjaštva (u takvim slučajevima to je odlučujuć korak). Assunta je kimnula glavom; taj se znak tražio. Molitva se nastavila sve dok i Assunta nije uspjela izgovoriti Isusovo ime, a onda je započela molitva Zdravo, Marijo. Tada je briznula u snažan plač. Slobodna je! Izišli smo i uputili se u crkvu; rečeno nam je da se Vicka osjećala loše u istom trenutku kad je Assunta bila oslobođena; za to je molila.

U crkvi je Assunta bila u prvom redu. Žarko je molila krunicu i sudjelovala na misi; bez ikakve se poteškoće pričestila. Bila je to važna provjera. Nakon pet godina mogu potvrditi da je oslobođenje bilo potpuno. Ta je majka sada živa svjedokinja Božjega milosrđa i jedna od najaktivnijih članica skupine. Ne oklijeva govoriti kako je njezino oslobođenje bilo pobjeda Bezgrešnoga Srca Marijina.“

Kako demon reagira

Općenito govoreći, zloduh čini sve da ga se ne otkrije, vrlo je škrt na riječima i na sve načine nastoji obeshrabriti pacijenta i egzorcista. Radi veće jasnoće razlikujemo četiri faze takva ponašanja: prije nego što ga se otkrije, za vrijeme egzorcizama, pred izlazak i poslije oslobođenja. Skrećemo pozornost na to kako nikad ne postoje dva jednaka slučaja. Ponašanje zloduha vrlo je različito i nepredvidivo. Ovo što pišem odnosi se samo na neke vidove ponašanja koje se češće zateklo.

Prije nego što bude otkriven. Zloduh izaziva tjelesne i duševne smetnje zbog kojih se pogođena osoba liječi kod liječnika, a da nitko ne naslućuje pravi uzrok bolesti. Liječnici katkad dugo liječe smetnje i iskušavaju razne lijekove koji ostaju bez učinka. Zbog toga pacijent često mijenja liječnike i prigovara im da ne razumiju njegovu bolest. Puno je teže liječenje psihičkih bolesti; često specijalisti ne mogu ništa (to često biva i kod fizičkih tegoba) tako da dotična osoba u očima svojih bližnjih izgleda kao „umišljeni bolesnik“. Jedan od najtežih križeva tim „bolesnicima“ jest to što ih drugi ne razumiju niti im vjeruju. Gotovo uvijek, nakon što su uzalud kucali na vrata službene medicine, te osobe prije ili kasnije potraže iscjelitelja ili, još gore, magičara, gatara ili fetišista. Tako zlo biva još veće.

Tko se obrati egzorcistu (po savjetu prijatelja, veoma rijetko svećenika), obično je već prije posjetio niz liječnika i posve se razočarao, a u većini slučajeva već je bio i kod magičara i sličnih. Nedostatak vjere, ili barem činjenica da je se ne prakticira, uz velik i neopravdan manjak crkvenih osoba za to područje, takvo ponašanje čine razumljivim. U većini slučajeva sretnom se slučajnošću otkrije da postoje egzorcisti.

Valja imati na umu da zloduh ni u slučajevima potpune opsjednutosti (u kojima on sam govori i djeluje služeći se udovima dotičnoga nesretnika) ne djeluje neprestano, nego na mahove (što se općenito naziva „krizama“) s duljim ili kraćim stankama mirovanja. Osoba pod njegovim utjecajem može obavljati svoj posao ili studirati – osim u posve teškim slučajevima – tako da izvana izgleda posve normalna, iako zapravo jedino ona zna uz koliko napora.

Tijekom egzorcizma

U načelu zloduh čini sve da ga se ne otkrije ili da barem prikrije težinu opsjednutosti, iako to ne uspijeva uvijek. Prisiljen snagom egzorcizama, katkad se očituje već pri prvoj molitvi; u drugim je slučajevima potrebno više egzorcizama. Sjećam se mladića koji je pri prvom blagoslovu pokazao tek malo sumnjivih znakova. Pomislio sam: „Ovo je lagan slučaj; riješit ću ga ovim blagoslovom.“ Sljedeći je put počeo bjesnjeti pa nakon toga nisam započinjao s egzorcizmom bez četvorice snažnih muškaraca da ga drže.

U drugim se slučajevima mora pričekati Božji čas. Mislim na osobu koja je bila kod više raznih egzorcista, pa i kod mene, a da nitko nije ustanovio ništa osobito. Tek u određenom trenutku đavao se pokazao kakav jest i otada se moglo redovito nastaviti da je se oslobodi. U nekim slučajevima već pri prvom ili drugom blagoslovu zloduh pokaže svu svoju snagu, koja varira od osobe do osobe; u drugim slučajevima pokazivanje je progresivno: ima pogođenih koji svaki put navode nove tegobe. Stječe se dojam da čitavo zlo koje se krije u njima mora malo-pomalo izići na vidjelo kako bi ga se moglo ukloniti.

Demon vrlo različito reagira na molitve i zaklinjanja. Često se trudi izgledati ravnodušnim, ali zapravo trpi, i to sve više dok se ne postigne oslobođenje. Neki su opsjednuti nepomični i nijemi, a na podražaje reagiraju samo očima. Drugi se meškolje i mora ih se držati da se ne povrijede; neki opet jauču, osobito ako im se štolu pritisne na bolna mjesta, kako upućuje Obrednik, ili ako se nad njima čini znak križa, ili ako ih se poškropi blagoslovljenom vodom. Tek rijetki su bijesni pa ih osobe koje pomažu egzorcistu ili rođaci moraju čvrsto držati.

Što se tiče govorenja, zlodusi se uglavnom suzdržavaju. Obrednik s pravom upozorava na to da se ne postavljaju pitanja iz radoznalosti, nego da se pita samo ono što koristi oslobođenju. Najprije se pita za ime. Za zloduha koji se nerado očituje otkrivanje vlastitoga imena je poraz; i ako ga je jednom rekao, pri svim sljedećim egzorcizmima ga svejedno nevoljko ponovi. Zatim se zlomu naredi da kaže koliko je zloduha nazočno u dotičnom tijelu. Može ih biti mnogo ili malo, ali uvijek postoji vođa, onaj koji se na početku predstavio. Kad mu je ime iz Biblije ili iz predaje (primjerice Sotona ili Belzebul, Lucifer, Zabulon, Meridijan, Asmodej), tada se radi o „krupnim ribama“ koje se teže svladava. Ali ta težina ovisi i o snazi kojom je zloduh nekoga zaposjeo. Ako je u tijelu više zloduha, vođa je onaj koji uvijek odlazi posljednji.

Težina opsjednutosti pokazuje se i u demonovoj reakciji na spominjanje svetih imena. Ta imena zloduh obično ne izgovara niti ih može izgovoriti; zamjenjuje ih drugim izrazima: „On“ označava Boga ili Isusa, „Ona“ Gospu. Katkad kažu „tvoj šef“ ili „tvoja gospođa“, da označe Isusa ili Mariju. Međutim, ako je opsjednutost veoma jaka i zloduh ima visok položaj (podsjećam na to da zlodusi zadržavaju rang koji su imali kao anđeli, poput Prijestolja, Vrhovništva, Gospodstva…), tada je moguće da izgovore Božje i Gospino ime popraćeno strašnim pogrdama.

Tko zna zašto mnogi vjeruju da su zlodusi brbljavi i da će, ako netko nazoči egzorcizmu, javno obznaniti sve njegove grijehe. To nije točno; zlodusi nerado govore, a ukoliko počnu brbljati, tada govore neumjesno ne bi li egzorcista zbunili i izbjegli njegova pitanja. Dakako, moguća je pokoja iznimka. Jednom je otac Candido svećenika koji se hvalisao kako u sve to ne vjeruje pozvao da mu pomaže pri egzorcizmu. Svećenik se doduše odazvao pozivu, ali se držao s prezirom, prekriživši ruke i ironično se smješkajući nije molio (što nazočni uvijek moraju činiti). U jednom mu se trenutku demon obratio: „Kažeš da ne vjeruješ u mene. Ali vjeruješ u žene, o, da, u njih vjeruješ; evo me, ako vjeruješ!“ Nesretnik je posve tiho uzmicao natraške i kad je stigao do vrata, žurno je šmugnuo.

Puno je teže liječenje psihičkih bolesti; često specijalisti ne mogu ništa (tako da osoba u očima svojih bližnjih izgleda kao „umišljeni bolesnik”. Jedan od najtežih križeva tim „bolesnicima“ je to što ih drugi ne razumiju niti im vjeruju

Drugom zgodom zloduh je otkrio grijehe kako bi obeshrabrio egzorcista. Otac Candido je vršio egzorcizam nad krasnim mladićem koji je u sebi imao zvijer. Zloduh je pokušao obeshrabriti egzorcista: „Zar ne vidiš da s ovim ovdje gubiš vrijeme? On nikad ne moli, redovito svraća tu i tu, vara…“; uslijedio je dugačak niz grijeha. Završivši egzorcizam, otac Candido je mladiću predložio da obavi opću ispovijed. No on nije htio ni čuti za to. Moralo ga se gotovo nasilu ugurati u ispovjedaonicu, a tada je brzo rekao da nema što ispovjediti. „Ma nisi li onog dana uradio ovo?“, navaljivao je otac Candido. Zapanjen, morao je priznati krivnju.

„Nisi li slučajno uradio i ovo?“, a on je, sve zbunjeniji, morao priznati jedan po jedan grijeh na koji ga je otac podsjećao koristeći izjave zloduha. Na kraju mu je udijelio odrješenje. Mladić je otišao zbunjen, rekavši:

„Ništa više ne razumijem. Ti svećenici sve znaju!“

Obrednik nadalje preporučuje da se pita od kada se zloduh nalazi u dotičnoj osobi, iz kojih razloga i slično. Međutim valja imati na umu da je đavao kralj laži. On izvrsno zna okriviti ovoga ili onoga, kako bi izazvao sumnjičenja i neprijateljstva. Đavlove odgovore treba dobro odvagnuti. Ovdje ću samo reći da ispitivanje đavla općenito ne držim osobito važnim. Primjera radi, više puta kad je vidio da je stjeran u škripac, na pitanje kad će izići iz dotične osobe, zloduh je odgovarao, ali kasnije navedenoga dana ne bi otišao. Egzorcist s iskustvom oca Candida, koji točno zna s kakvom vrstom zloduha ima posla i čak može pogoditi njegovo ime, postavlja malo pitanja. Ponekad je na pitanje o imenu čuo odgovor: „Pa već ga znaš!“ Tako je i bilo.

Zlodusi često spontano govore ako se radi o teškoj opsjednutosti i time pokušavaju egzorcista obeshrabriti ili prestrašiti. Često sam čuo rečenice poput ovih: „Protiv mene ne možeš ništa učiniti“; ili: „To je moj stan; tu mi se sviđa i ostajem“; ili: „Samo gubiš vrijeme.“ Ili pak prijetnje kao: „Ove noći od straha nećeš oka sklopiti“; „Uvući ću ti se u postelju kao zmija“; „Izbacit ću te iz kreveta.“ Onda na moje odgovore zašuti. Primjerice, kad mu uzvratim: „Zaogrnut sam Gospinim plaštem, što mi ti možeš?“; „Mene štiti arkanđeo Gabriel, samo se pokušaj s njim boriti“; „Nada mnom bdije moj anđeo čuvar da ne budem napadnut; tu ne možeš ništa učiniti“ i slično.

Uvijek im se mogu naći i neke posebno slabe točke. Neki zlodusi ne mogu izdržati znak križa učinjen štolom iznad bolnih mjesta; drugi ne podnose dah u lice; neki se opet svim snagama protive škropljenju blagoslovljenom vodom. Nadalje, ima rečenica ili molitava u egzorcizmu ili drugim molitvama koje egzorcist izgovara, a na koje zloduh silovito reagira ili čak gubi snagu. Takve rečenice treba ponavljati, kao što savjetuje i Obrednik. Egzorcizam može trajati dugo ili kratko, kako već egzorcist prosudi da je korisnije, vodeći računa o raznim čimbenicima. Često je korisna i nazočnost liječnika, ne samo za prvu dijagnozu, već i kao savjetnika tijekom egzorcizma. Posebno ako opsjednuti nije dobra zdravlja (primjerice, ako je srčani bolesnik) ili ako se egzorcist ne osjeća dobro. Tada liječnik može preporučiti da se egzorcizam okonča. Općenito, egzorcist sam shvati kad je beskorisno nastaviti s egzorcizmom.

Pred izlazak

To je osjetljiv i težak trenutak koji također može potrajati. S jedne strane zloduh pokazuje da je izgubio snagu, a s druge pokušava pojačati posljednje napade. Često se ima taj dojam: dok kod običnih bolesti pacijentu postupno biva sve bolje dok potpuno ne ozdravi, ovdje biva suprotno, to jest opsjednutom biva sve gore, a kad više ne može, tada dolazi do ozdravljenja. Nije baš uvijek tako, ali najčešće tako biva.

Napustiti neku osobu i vratiti se u pakao, na što je gotovo uvijek osuđen, za zloduha znači zauvijek umrijeti, izgubiti svaku mogućnost uznemiravanja ljudi. To svoje stanje očaja izražava često opetovanim povicima tijekom egzorcizma: „Umirem, umirem“; „Ne mogu više“; „Dosta, ubit ćete me“; „Vi ste ubojice, krvnici; svi su svećenici ubojice“ i slično. On sada govori posve drukčije nego pri prvim egzorcizmima. Dok je onda govorio: „Ne možeš učiniti ništa protiv mene“, sad kaže: „Ubijaš me; pobijedio si me.“ Dok je prije govorio kako nikad neće otići jer mu je tu dobro, sada jadikuje kako mu je grozno i kako želi otići. Svaki je egzorcizam doista poput batinanja zloduha: on silno trpi, ali isto tako izaziva boli i iscrpljenost osobe u kojoj se nalazi. Čak priznaje kako mu je tijekom egzorcizama gore nego u paklu. Jednom dok je otac Candido vršio egzorcizam nad gotovo oslobođenom osobom, zloduh je posve otvoreno rekao: „Misliš li da bih otišao da mi ovdje nije gore?“ Egzorcizmi su mu postali doista nepodnošljivima.

Da bi se pomoglo osobama koje su na putu oslobođenja, treba imati pred očima i drugi vid: svoje osjećanje zloduh pokušava prenijeti na opsjednutoga, to jest on više ne može izdržati pa na žrtvu prenosi osjećaj nepodnošljive iscrpljenosti; on je očajan pa taj očaj pokušava prenijeti i na opsjednutu osobu; on osjeća da je gotov, da mu je preostalo još malo vremena, ne može više pravo misliti pa na osobu prenosi dojam da je sve gotovo, da joj je život na završetku i u njoj budi uvjerenje da je luda. Te osobe često pitaju egzorcista: „Kažite mi iskreno, jesam li lud?“ Egzorcizmi i opsjednutom bivaju sve mučnijima pa katkad ne dođe na dogovoreni sastanak ako ga se ne doprati ili čak prisili. I sam sam imao nekoliko slučajeva da su osobe pred oslobođenje ili kratko prije oslobođenja potpuno prekinule s egzorcizmima. Kao što takvi „bolesnici“ trebaju potporu da bi molili i odlazili u crkvu te primali sakramente, jer to sami ne bi činili, tako trebaju i pomoć da bi se podvrgnuli egzorcizmima, osobito u odlučujućoj završnoj fazi; mora ih se stalno ohrabrivati.

Tim teškoćama nesumnjivo pridonose tjelesni umor i osjećaj malodušnosti jer se sve skupa otegne i stvara se dojam kako je bolest već postala neizlječivom. Đavao može izazvati i tjelesne i posebno psihičke bolesti kojima se mora posvetiti medicinska skrb i poslije ozdravljenja. No moguća su i potpuna ozdravljenja, bez ikakvih tragova.

Poslije oslobođenja

Veoma je važno da oslobođena osoba ne smanjuje ritam molitve, primanja sakramenata i obveza kršćanskoga života. Ona bi, osim toga, i poslije oslobođenja trebala od vremena do vremena zatražiti blagoslov jer se često događa da đavao ponovno napadne, to jest pokuša se vratiti. Ne smiju mu se otvoriti nijedna vrata. Možda bi se umjesto o oporavku trebalo govoriti o vremenu jačanja koje je potrebno da se osigura postignuta sloboda. Doživio sam nekoliko slučajeva recidiva: katkad to nije bilo zbog nemarnosti dotičnoga, to jest on je držao ritam intenzivna duhovnoga života pa se relativno lako postiglo drugo oslobođenje. Međutim, ako je recidiv bio pospješen zanemarivanjem molitve i, još gore, ako je dotična osoba opet zapala u uobičajene grijehe, tada se stanje još više pogoršalo, kao što piše u Matejevu Evanđelju (12,43–45): zloduh se vrati s drugih sedam duhova, gorih od sebe.

Čitatelju neće promaknuti da zloduh čini sve kako bi prikrio svoju prisutnost. Već nam je to saznanje od pomoći, iako nije dovoljno, za razlikovanje opsjednutosti od nekih oblika psihičkih bolesti u kojima pacijent čini sve da privuče pozornost. Zloduh se ponaša upravo suprotno.