Objavljeno u Nacionalu br. 1022, 2017-11-24

Nacional donosi ulomak iz knjige ‘Pecanje naivaca – ekonomija smicalica i prijevara’ dvojice američkih dobitnika Nobelove nagrade za ekonomiju Georgea A. Akerlofa i Roberta J. Shillera, u kojemu autori tumače kako su u suvremenom SAD-u ovisnosti o duhanu i alkoholu idealne za emocionalne smicalice koje oblikuju ekonomije i tržišta

Ako je u suvremenim Sjedinjenim Američkim Državama pecanje naivaca negdje važno, onda je to u četirima velikim ovisnostima: duhanu, alkoholu, drogama i kockanju. Ovisnik je osoba nad čijim je stvarnim ukusima nadzor preuzeo poseban majmun na njezinu ramenu: što više ovisnik konzumira duhan, alkohol ili droge, majmunu ta konzumacija postaje nužnija.

U ovom ćemo poglavlju raspravljati o posve različitim razvojnim putovima duhana i alkohola. Kad je riječ o duhanu, danas pušenje smatramo glupim, a čini se da se s tim stavom slaže i većina pušača jer čak 69 posto odraslih pušača u SAD-u želi prestati pušiti. Posve je druga priča s alkoholom jer se njegova konzumacija — barem umjerena — smatra dobrom za zdravlje. Vidjet ćemo kako je pušenje s vremenom postalo tako zloglasno, a kako je alkohol uspio zadržati dobar ugled.

PUŠENJE I ZDRAVLJE

Vratimo li se u malo dalju prošlost, primjerice u dvadesete, tridesete i četrdesete godine dvadesetog stoljeća, vidjet ćemo da se pušenje u to doba smatralo profinjenim. Pušeći ste izgledali seksi i cool. Poznata reklama za cigarete Chesterfield prikazuje elegantnog muškarca i glamuroznu ženu kako romantično sjede na plaži, a muškarac upravo pali cigaretu. Na fotografiji piše, »Puhni i u mom smjeru«.

Ali onda se nešto dogodilo. Još otkako su ga u 16. stoljeću Europljani otkrili u Novome svijetu, utjecaj duhana na zdravlje stalno se propitivao. No konačni statistički dokazi pojavili su se tek 1950-ih i to zbog novog izuma. U devetnaestom stoljeću lule i cigare nisu bile posve neuobičajene, ali duhan se uglavnom žvakao, a zatim bi se ispljunuo. Upravo su tome služile »pljuvačnice«, odnosno posude za pljuvanje. Ali onda je 80-ih godina 19. stoljeća izumljen stroj za motanje cigareta. Godine 1900. cigareta je bila poput igle u plastu sijena za industriju duhana jer je godišnja konzumacija po glavi stanovnika u SAD-u bila samo 49 cigareta. No do 1930. taj se broj povećao na 1365, a do 1950. narastao je na 3322. Povećanje broja pušača vremenski se podudarilo s epidemijom raka pluća. Godine 1930. bilo je manje od 3000 smrtnih slučajeva od raka pluća, ali 1950. bilo ih je već 18 000.

Potkraj 40-ih godina prošlog stoljeća dva su istraživačka tima — jedan u SAD-u i drugi u Engleskoj — pronašla jednostavan test za ulogu pušenja u epidemiji raka pluća. Istraživači su usporedili povijest pušenja pacijenata oboljelih od raka pluća sa sličnim povijestima pomno nadziranoga kontrolnog uzorka. U SAD-u su Evarts Graham i Ernst Wynder sastavili uzorak od 684 pacijenta s rakom pluća i njihovim usklađenim parovima u američkim bolnicama. Graham je radio na Medicinskom fakultetu Washingtonova sveučilišta u St. Louisu gdje je izveo prvo uspješno kirurško vađenje pluća u pacijenta s rakom, a mladi je Wynder bio ambiciozan student medicine. Usporedbom pušačkih navika pacijenata s rakom pluća i onih odgovarajućeg uzorka muških bolničkih pacijenata otkrili su da je za pacijente koji nisu imali rak sedam i pol puta veća vjerojatnost da uopće ne puše ili da puše vrlo malo. Graham je ispočetka bio sumnjičav prema teoriji da pušenje cigareta izaziva rak pluća (pitao se zašto je rak najčešće ograničen na jedno plućno krilo kad inhalirani dim ulazi u oba?) i pristao je na studiju samo zato što ga je Wynder uporno nagovarao. No kad je vidio rezultate, odmah je i sâm prestao pušiti i preobratio se u protivnika pušenja.

U isto vrijeme, s druge strane Atlantika, sličan je dvojac — A. Bradford Hill, profesor medicinske statistike na Londonskoj školi higijene i tropske medicine, te Richard Doll, istraživač početnik u epidemiologiji — došao do sličnih neosporivih rezultata u usklađenom uzorku iz londonskih bolnica. Onima koji su više pušili sustavno su rasli izgledi da će se naći u skupini oboljelih od raka pluća, a ne u usklađenom uzorku. Graham i Wynder rezultate su objavili u časopisu Journal of the American Medical Association, a Hill i Doll u British Medical Journal. Godina je bila 1950.

Ubrzo poslije toga neepidemiološki su dokazi pokazali biološku povezanost. Kad su Graham, Wynder i njihova kolegica istraživačica Adele Croninger na leđa miševa namazali katran iz cigareta, 59 posto miševa dobilo je lezije, a u 44 posto nastali su pravi karcinomi.Ni jedan od kontrolnih miševa nije se tako ozbiljno razbolio. Oscar Auerbach i njegovi suautori obavljali su autopsije na plućima pušača i nepušača te otkrili da su pušači imali veću učestalost preduvjeta za rak pluća.

Kad su loše vijesti došle do duhanske industrije, brzo je smislila odgovor na njih. »Big Tobacco« (pet glavnih duhanskih tvrtki u SAD-u) bio je stručnjak u kreiranju imidža. I u prošlosti su za svoje ciljeve angažirali najbolje reklamne stručnjake. (Među njima su bili i naši poznanici Lasker i Ogilvy, ali Lasker je 1940-ih postao vodeći borac protiv raka, a kad je postalo jasno da postoji veza između raka i pušenja, Ogilvy je odbio raditi oglase za cigarete.) Vodeće duhanske tvrtke okrenule su se tvrtki za odnose s javnošću Hill and Knowlton. Posao joj je bio izgraditi novu priču koja će se nakalemiti na sve veću svjesnost javnosti da vodeći medicinski časopisi objavljuju uvjerljive dokaze o povezanosti cigareta i raka.

Duhanska industrija nije mogla pobiti otkrića kako je za pacijente s rakom pluća mnogo veća vjerojatnost da puše nego za usklađene kontrolne pacijente, kao ni to da su znanstveni dokazi potvrdili vezu između katrana iz cigareta i raka. Stoga je prihvatila savjet Hill and Knowltona da učini iduću najbolju stvar. Potpirili su sumnju. Kao što ćemo u desetom poglavlju vidjeti na slučaju financijera Michaela Milkena koji je shvatio da će javnost teško razlikovati dvije vrste visokorizičnih obveznica, duhanska je industrija na sličan način shvatila da će javnost teško razlikovati jednog »znanstvenika« od nekog drugoga. Graham, Wynder, Hill, Doll, Croninger, Auerbach i drugi iznijeli su vrlo indikativne dokaze. Ali duhanske su tvrtke znale da mogu pronaći druge »znanstvenike« (osobito među pušačima) koji će uvjerljivo iznijeti mišljenje da ne postoji »dokazana« veza između pušenja i raka. Utemeljili su neovisan istraživački institut pod vodstvom neovisnoga Istraživačkog odbora Duhanskog instituta (Tobacco Institute Research Committee, TIRC) pod nadzorom neovisnoga Znanstvenoga savjetodavnog odbora (Scientific Advisory Board, SAB).

Big Tobbaccu nije se samo »posrećilo« kad je odabrao šefa Znanstvenoga savjetodavnog odbora koji je bio i znanstveni direktor TIRC-a. Korisno je proučiti karijeru i osobnost čovjeka kojeg su pažljivo odabrali, Clarencea C. Littlea, jer pokazuju taktiku duhanske industrije u podizanju sumnje. Little je doista bio poznati znanstvenik. Kao poslijediplomski student genetike, razvio je soj srođenih miševa. Za genetiku se počeo zanimati već u ranoj dobi jer mu je otac, pripadnik bostonske elite koji je rano otišao u mirovinu napustivši posao veletrgovca tekstilom kako bi uzgajao pse, prenio umijeće uzgoja — počevši s golubovima koje mu je poklonio kad su Clarenceu bile tri godine. Clarence je svoju nadarenost nastavio razvijati i na fakultetu na kojem je kao harvardski dodiplomac sparivao miševe brata i sestru. Kao poslijediplomski student, a poslije i zaposlenik na Harvardu, proslavio se kao uzgajatelj srođenih miševa. Littleovo najvažnije otkriće dogodilo se kad je otkrio da je moguće presaditi tumore sa srođenih na hibridne miševe, ali ne i obrnuto. Kad je duhanska industrija otkrila Clarencea, shvatili su da su pronašli čovjeka koji je »znao« da je rak genetski uvjetovan i bez obzira na postojeće epidemiološke dokaze, ne može ga uzrokovati pušenje. Jednostavno je bio posljedica loših gena. Littleovi znanstveni stavovi imali su dodatnu podršku u njegovim političkim i društvenim aktivnostima. Little je vjerovao u eugeniku (»neprilagođene« osobe treba sterilizirati) te je 1928./1929. bio predsjednik Kongresa za unapređenje rase (Race Betterment Congress).

Zahvaljujući svojim administrativnim vještinama postao je predsjednik Sveučilišta u Maineu i zatim u Michiganu te je bio savršena osoba za duhansku industriju. Doista je vjerovao u ono što je govorio. Bez obzira na sve dokaze, nije nimalo sumnjao da zapravo nije »dokazano« kako pušenje uzrokuje rak. Smatrao je da su potrebna dodatna istraživanja, ali dotacije Duhanskog instituta pod Littleovom upravom nisu mogle ni dotaknuti vezu između katrana iz cigareta i raka. Little je također bio čovjek prepun energije sklon glasnom, čestom i nezaboravnom iznošenju svojih stavova (primjerice, kao predsjednik Sveučilišta u Michiganu rekao je da se »neki od najvećih besposličara u Americi mogu pronaći među [sveučilišnim] osobljem)«.

S takvim glasnogovornikom te s Littleom i njemu sličnima u SAB-u i TIRC-u, Hill and Knowlton podmetnuli su novu priču u vezu između pušenja i zdravlja. Postojala je »znanstvena kontroverza« oko toga uzrokuje li pušenje cigareta rak ili ne. Kad je CBS-ov najpoznatiji istraživački novinar Edward R. Murrow emitirao dvije emisije o toj »kontroverzi«, intervjuirani su i Little i Wynder. Bez obzira na težinu dokaza na strani teorije o okrugloj Zemlji (pušenje uzrokuje rak), program je bio televizičniji zahvaljujući suprotstavljenoj teoriji o ravnoj Zemlji (pušenje ne uzrokuje rak), s Murrowom koji je u svakoj emisiji pušio cigaretu za cigaretom.

Povijest koju smo opisali pozadina je za povijesni dokument: izvještaj direktora Službe za javno zdravstvo SAD-a iz 1964. Taj se dokument pozabavio opisanom dvosmislenošću i jasno dao na znanje kako nema rasprave. Upravo suprotno, izvještaj je iznio službeni stav američke vlade da je pušenje, rečeno rječnikom školarca, glupo. Odnosno, birokratskim rječnikom: »Direktor Službe za javno zdravstvo utvrdio je da je pušenje cigareta opasno za vaše zdravlje.«

Luther Terry, direktor Službe za javno zdravstvo predsjednika Johna Kennedyja, ustanovio je savjetodavni odbor za utvrđivanje veze između pušenja i zdravlja. Izvještaj je zapravo došao od tog odbora, što otkriva i njegov službeni naslov: Pušenje i zdravlje: izvještaj savjetodavnog odbora direktora Službe za javno zdravstvo. Ne samo da je izvještaj razmotrio znanstvene dokaze o povezanosti između raka i pušenja cigareta nego je vrlo dojmljivo otišao čak i korak dalje od svih prijašnjih epidemioloških studija, primjerice one Grahama i Wyndera te Hilla i Dolla.

Pokazao je rezultate kombinacije sedam zasebnih istraživanja — iz SAD-a, Kanade i Velike Britanije — o temi morbiditeta i pušenja. Riječ je o istraživanjima koja su zabilježila pušačke navike 1 123 000 anketiranih osoba. U svakom od sedam istraživanja pušači su bili spareni s kontrolnim pacijentima koji nisu pušili. Sva su istraživanja pratila ispitanike kako bi otkrila koliko je pušača umrlo (ukupno 26 223), a pribavili su i potvrde o smrti kako bi otkrili njezin uzrok. Odbor je izračunao koliko bi pušača umrlo da su imali iste stope mortaliteta po bolestima i po dobi kao i kontrolni nepušači. Očekivani broj bio je mnogo manji: 15 654. Odnosno, kako je to pisalo u izvještaju, pušači su imali »prekomjernu stopu mortaliteta« od 68 posto. Prekomjeran mortalitet nije se odnosio — kao što bi se moglo pomisliti — samo na rak pluća za koji je omjer stvarnih i očekivanih smrti bio 10,8 ili za bronhitis i emfizem za koje je omjer bio 6,1. Odnosio se na sve bolesti. Primjerice, za bolest koronarnih arterija omjer je bio 1,7. Jaz između stvarnih smrti pušača i njihovih očekivanih smrti u sedam kombiniranih istraživanja bio je tako velik da bi — u kombinaciji s dodatno inkriminirajućim znanstvenim otkrićima — razumnoj osobi poslije toga bilo iznimno teško tvrditi da cigarete nisu opasne za zdravlje.

Poslije tog izvještaja slijedilo je pedeset godina borbe između duhanske industrije i društvenih pokreta protiv pušenja. U toj je borbi Big Tobacco ostvario brojne pobjede. Apelirajući na svoje pravo na slobodu govora, u SAD-u je uspio zaustaviti nametljive zahtjeve za označavanje pakiranja duhanskih proizvoda. Za razliku od SAD-a, u Australiji se na kutijama cigareta moraju nalaziti zastrašujuće slike, primjerice pluća zahvaćenih rakom. Usto, Big Tobaccu još je dopušteno oglašavanje u tiskanim medijima, premda se više ne smiju reklamirati na televiziji ili radiju.U nagodbi sa četrdeset šest državnih vlada koje su podignule tužbu protiv njih, duhanske su tvrtke pristale platiti 206 milijardi dolara za troškove tih država uzrokovane zdravstvenim poteškoćama od pušenja. Ali taj je iznos bio prava sitnica za ono što je nagodba također podrazumijevala — izuzeće od svake daljnje odgovornosti.

Big Tobacco nesumnjivo je zabilježio priličan broj pobjeda, ali isto se može reći i za antiduhanski pokret. A u svakoj od tih pobjeda presudna je bila mjerodavnost priče o pušenju kao uzroku raka, posebice ona proizišla iz izvještaja direktora Službe za javno zdravstvo. Pobjede antiduhanskog pokreta zauzvrat su odigrale važnu ulogu u širenju te priče. Prva od njih bila je slučaj Johna Banzhafa, dvadesetšestogodišnjeg odvjetnika iz New Yorka, koji je podnio žalbu Federalnoj komisiji za komunikacije (Federal Communications Commission, FCC). U žalbi je pisalo da su, u skladu s doktrinom poštene uporabe u njihovoj licenciji, televizijske postaje koje reklamiraju cigarete obvezne u javnom interesu jednako vrijeme posvetiti i prezentiranju štetnosti duhana. FCC se neočekivano složio, premda je u tu svrhu odobrio jednu trećinu, a ne jednaku količinu vremena kako je bilo traženo. Antipušačke reklame s jezivim fotografijama i dozom morbidnog humora bile su tako učinkovite da je Big Tobacco očajnički prihvatio spasonosno rješenje — podržao je zabranu svih televizijskih reklama duhanskih proizvoda. Prve antipušačke reklame i naknadna zabrana reklamiranja duhanskih proizvoda na televiziji utjecali su na ravnotežu u ratu između dviju priča: »pušenje je glupo« (Anti-Tobacco) i »pušenje je cool« (Big Tobacco).

Antiduhanski pokret zabilježio je još jednu iznenađujuću pobjedu. Osim što su potaknuli znanstvenu sumnju, kao velik dio svoje obrane, osobito protiv zakonske odgovornosti, Big Tobacco isticao je pravo pušača na vlastiti izbor. Ali antiduhanski je pokret okrenuo taj argument u svoju korist: ako pušači imaju pravo izbora, nepušačima je u zatvorenim prostorima to pravo uskraćeno. U tom obratu argumenta duhanskih tvrtki, tvoje je pušenje u zatvorenom prostoru opasno za moje zdravlje i ti kao pušač kršiš moja prava, Arizona se kao utočište oboljelih od respiratornih bolesti pokazala kao plodno tlo za pokret pasivnog pušenja pa je 1973. zabranila pušenje na javnim mjestima. Danas diljem Amerike vidimo uredske radnike kako stoje pred ulazima zgrada s cigaretom u ustima, a izrazima krivnje na licima bez riječi šire priču da je pušenje glupo — nitko ne želi biti jedan od njih.

Nakon izvještaja direktora Službe za javno zdravstvo, cool se postupno pretvorilo u »glupo«. I to je stanje u kakvom smo danas. U to je doba pušilo 42 posto odraslih Amerikanaca (53 posto muškaraca i 31 posto žena)32, a danas puši gotovo 18 posto odraslih (20,5 posto muškaraca i 15,3 posto žena). Udio pušača u ukupnom stanovništvu u posljednjih se pedeset godina neprestano smanjuje, i to 0,5 posto na godinu. I ne samo da danas puši manji postotak stanovništva nego i oni koji puše, puše manje. Pušači su 1965. u prosjeku pušili 1,4 kutije na dan, a danas u prosjeku puše 0,9 kutija.

Dobro je da smo ostvarili takav napredak, ali čaša je još uvijek napola prazna. Američki centri za nadzor bolesti procjenjuju da je gotovo 20 posto svih smrti u SAD-u od 2005. do 2009. godine bilo uzrokovano pušenjem. (Čak i uzmemo li u obzir mogućnost da je tako velik broj preuveličan, i dalje nema gotovo nikakve sumnje da je pušenje opasno za zdravlje.) I svi smo izgubili nekoga. Za nas dvojicu to su Eva, Joe, John, Peter, Miguel, Margaret, Richard, Fischer, Anthony… i mnogi drugi: naši prijatelji. Drugima (nadamo se ne i vama) još je gore: izgubili su oca ili majku, brata ili sestru, sina ili kćer. A globaliziranjem ekonomije globaliziralo se i pušenje, uvelike potaknuto američkim duhanskim tvrtkama, »puhnuvši i u njihovu smjeru«.

Suprotstavljajući se pecanju duhanske industrije, antiduhanski je pokret neprestano imao jednu moćnu prednost: priču da je pušenje glupo. Izvještaj direktora Službe za javno zdravstvo iz 1964. imao je važnu ulogu u nastanku i naknadnom promicanju te prednosti. Korisno je smjestiti našu priču o Big Tobaccu u širi kontekst ove knjige: ako je ikad postojala ravnoteža pecanja, onda je to tako s duhanskom industrijom. Big Tobacco slijedio je strategije koje smo opisali jer su bile unosne. I imali su sreće — ali samo malo sreće — što su kao podršku za svoj cilj pronašli Clarencea Littlea. Little je bio nadaren, ali i neopisivo tvrdoglav znanstvenik koji je preuveličao ulogu genetike kao uzročnika raka, isključivši posve okolišne čimbenike, među njima i cigarete. Ali njegovo je novačenje u kampanju potpirivanja sumnje bilo samo jedan oblik ravnoteže pecanja: da nije bilo Littlea, duhanske bi tvrtke jednostavno angažirale iduću osobu s popisa.

ALKOHOL

Dok danas o štetnosti pušenja postoji konsenzus, za alkohol vrijedi upravo suprotno. Konsenzus bi postojao oko stava da je alkoholizam ozbiljna ovisnost, ali i prilično rijetka pojava. To je prirodan zaključak standardne statistike utjecaja alkoholizma Nacionalnog instituta za zloporabu alkohola i alkoholizam (National Institute of Alcohol Abuse and Alcoholism). Prema NESARC-u, odnosno Nacionalnome epidemiološkom istraživanju alkohola i povezanih stanja (National Epidemiologic Survey on Alcohol and Related Conditions), 13 posto mladih muškaraca (između 18 i 29 godina) pokazuje znakove »ovisnosti o alkoholu«, a za kasniju srednju životnu dob (između 45 i 64 godine) udio opada na manje od 3 posto populacije. U žena je učestalost mnogo manja: 6 posto za dobnu skupinu između 18 i 29 te 1 posto za onu između 45 i 64. Statistika centara za nadzor bolesti ima sličnu poruku. Prema njihovoj računici, prekomjerna konzumacija alkohola odgovorna je za oko 3,5 posto svih smrti. Te statistike sažeto prikazuju ono što smatramo dominantnom slikom štete od alkohola u američkome društvu. Alkohol nanosi ozbiljnu štetu. Ukupno pogađa velik broj ljudi, ali osim mladenačkih pretjerivanja u piću, cjeloživotne posljedice alkohola koncentrirane su na razmjerno malen dio populacije. Istodobno je rašireno uvjerenje da je alkohol nezaobilazan sastojak zabava ili proslava što oglašivači vješto iskorištavaju i u reklamama prikazuju lijepe ljude koji se zabavljaju s pićem u ruci. Kad smo okruženi takvim slikama, otvaranje teme štetnosti alkohola otprilike je kao da smo se javno podrignuli.

Ali mi smo zaključili (premda ne bez prilično velike rasprave među nama) da se ipak trebamo podrignuti u javnosti jer, bez obzira na sve što NESARC i druga istraživanja pokazuju, postoje i dokazi koji upozoravaju na drukčiju sliku: da bi štete od alkohola mogle biti usporedive sa štetnošću od cigareta, pogađajući ne samo 3 ili 4 posto populacije, kao kronični životni problem, nego između 15 i 30 posto, što je mnogo više, osobito ako u njega uključimo i najpogođenije članove obitelji alkoholičara.

Glavni dokazi za takvo gledište dolaze od jedne neobične studije. Šef zdravstvene službe na Harvardovu sveučilištu 1930-ih je uvjerio osnivača tada vrlo uspješnog lanca trgovina mješovitom robom (W. T. Granta) da financira kontinuirano istraživanje života studenata na sveučilištu. Studente su pomno odabrali na temelju njihova mentalnog i tjelesnog zdravlja, a cilj istraživanja bio je otkriti presudne čimbenike sretnog života na primjerima mladića kojima su njihova povlaštenost i postignuća već dali golemu prednost u tome. Za istraživanje je odabrano 268 studenata, generacije od 1939. do 1944., a nastavilo se više od sedamdeset pet godina, pri čemu je promijenilo četiri različita voditelja. Treći voditelj istraživanja, George Vaillant, bio je osobit kroničar Harvardske Grantove studije kako je danas nazivamo.

Glavno otkriće opisane studije bila je uloga alkohola u životima tih po svemu drugome povlaštenih muškaraca. U dvadeset tri posto ispitanika u nekome životnom razdoblju dijagnosticirana je zloporaba alkohola. Gotovo 7,5 posto bilo je »ovisno o alkoholu«. Štoviše, Vaillantovo je mišljenje da ta ovisnost za njih nije bila prolazan problem iz mladosti nego kronična, iscrpljujuća tjelesna i duševna bolest. Ne samo da su u prosjeku umirali mlađi u usporedbi sa svojim kolegama nealkoholičarima nego im je alkohol uništio i sposobnost povezivanja s drugima.

Iznenađujuće je da je Vaillant također pokazao da zloporaba alkohola negativno utječe na osobnost. Prije harvardske studije, među psihijatrima je bio uvriježen stav da je alkoholizam uvelike uzrokovan problematičnim djetinjstvom. U tom prilično frojdovskom viđenju, alkoholizam je bio prirodan rezultat loših, hladnih majki i loših, hladnih očeva. Psihijatri su takav stav potkrepljivali obiljem dokaza: iz prve su ruke na svojim kaučima vidjeli jadikovanje (koje su možda i sami potaknuli) alkoholičarskih pacijenata o mizernu djetinjstvu i zlostavljanju koje su pretrpjeli. Ali podaci harvardske studije na jedinstven su način provjerili te žalopojke. Na početku istraživanja vješti su voditelji ispitali studente o njihovu djetinjstvu, a onda su i posjetili njihove domove te razgovarali s roditeljima. Ti su intervjui pokazali da alkoholičari nisu bili ništa drukčiji od svojih trjeznijih kolega. Upravo suprotno, činilo se da im je alkoholizam promijenio osobnosti i pretvorio ih u plačljivce. Vaillant je došao do općenitijeg zaključka: alkohol svojim žrtvama uskraćuje sposobnost za intimnošću — upravo one sposobnosti koju je smatrao temeljem za sreću u njihovih trjeznijih fakultetskih kolega. Nadalje, postojala je i druga strana jer alkoholičari nisu štetili samo sebi nego i svojim suprugama i djeci. Te su se posljedice otkrile u dubinskim psihijatrijskim intervjuima, ali mogle su se vidjeti i u šturim statističkim podacima u visokim stopama razvoda parova u kojima je jedan partner alkoholičar.

Kako izgledaju uništeni životi muškaraca iz harvardske studije koji su bili ovisni o alkoholu dočarava priča o »Francisu Lowellu«. Diplomirao je magna cum laude, služio je u Drugome svjetskom ratu i odlikovan je trima borbenim zvijezdama za sudjelovanje u prelasku preko Rajne i Rura u savezničkom napredovanju prema Njemačkoj, diplomirao je na Harvardovu pravnom fakultetu među 10 posto najboljih u svojoj generaciji i zaposlio se u uglednoj pravnoj tvrtki u New Yorku. Imao je sve preduvjete za dobar život. Ali s vremenom mu je običaj opijanja vikendom s kojim je počeo još na fakultetu preuzeo kontrolu nad životom. Žena koju je upoznao u dvadesetima i s kojom će ostvariti jedinu intimnu vezu u životu odbila je njegovu prosidbu kad mu je bilo 30 godina uz komentar da previše pije. Oboje su nastavili vikendima živjeti sa svojim majkama sve dok dva­deset tri godine poslije njezina majka nije umrla poslije čega se ona ubrzo udala za drugoga. Siroti je Francis otad imao samo jednu osobu kojoj se mogao povjeriti: samoga sebe. Nastavio se baviti pravom, ali bi se svakog petka poslije ručka okrenuo boci i nastavio piti cijelu subotu i nedjelju, pa bi u ponedjeljak često morao opravdavati izostanak s posla.

Komentiraj