FELJTON: ‘Dino Merlin i Zlatko Sudac promijenili su mi život i karijeru’

Nacional donosi ulomak iz nedavno objavljene autobiografije zvijezde hrvatske dance scene Ivane Banfić – ‘Devedesete’ u kojem otkriva kako je nastao hit ‘Godinama’ i kako se razišla s prvim mužem Robertom Magićem koji joj je bio i menadžer

Dino Merlin je nazvao, vidio je spot za ‘Imam te’ na sarajevskoj televiziji i njemu je to bila jedna odlična nova energija pa se odlučio javiti i ponuditi duet”, rekao mi je Robert kada se jedan dan pojavio nakon što smo već dogovorili da idemo na dugi godišnji odmor i posvećujemo se stvaranju obitelji. Moja prva reakcija bila je – kao i uvijek – “zvuči jako zanimljivo”. No onda sam zastala… Dino… Merlin? Tko je Dino Merlin? Je li to onaj što je pjevao “Kad zamirišu jorgovani” s Vesnom Zmijanac?

Još sam veći šok doživjela kada sam čula glazbu. Meni je to na prvu odmah bio narodnjak. Sve što sam do tada radila bila je neka potpuno deseta priča u odnosu na to. “Ne mogu. Kako ću ja to?” Nisam htjela izgubiti baš svu staru publiku i dobar dio nove, a odjednom sam se sjetila odmora i djeteta. Rekli smo stati i ja sam inzistirala na pauzi od dvije godine. Ipak, Robert me nagovorio. “Samo snimiš i dobro, jedan dan posla.” Ha-ha-ha! Danas umirem od smijeha kada se toga sjetim. Ali da, pristala sam otići u studio i snimiti novi singl, duet s Dinom Merlinom. Pjesmu “Godinama”.

Bio je to najveći hit moje karijere, pjesma koja mi je uvjerljivo otvorila najviše vrata i nakon koje su nastupi u cijeloj bivšoj Jugoslaviji i globalnoj dijaspori postali normom. Ali takav se hit ne rađa jednostavno.

Enes je napravio aranžman za glazbu i tekst Dine Merlina, a kako je tada Sting imao hit “Desert Rose”, to nam je bio model. Arabic-oriental. Oduševilo nas je da se istočnjački melos može upakirati tako da bude jako dobar, ne prekomercijalan i ne narodnjak. Prvi aranžman bio je cijeli u istom tonalitetu. Dino i ja bili smo zajedno u studiju, on je prvi otpjevao svoju dionicu pa onda vodio mene dok sam pjevala svoju. Poslušala sam ga i otpjevala u istom tonalitetu, kao i on. Ali to nikako nije zvučalo. Osjetilo se da to nije leglo. Pjevala sam s poluglasom, kroz dah, sva “šuškava”. Nema snage. Flah. Odmah sam si rekla: “Eto ga, jasan znak da to ne trebam raditi, da sam trebala ostati doma na godišnjem.” No dok sam ja razmišljala o bijegu, Dino i svi okupljeni u studiju počeli su naglas tražiti rješenje. Kako dobiti energiju? Ja nisam imala nikakvu ideju. Robert je otrčao do najbliže trgovine i vratio se s bocom crnog Babića. Kaže: “To je takva pjesma, probaj, uzmi čašu pa možda se otvori nešto u duši.” Voljela sam vino i nije mi bio problem probati. Robert me jako dobro poznavao.

Nakon što sam popila jedan deci, upalila se lampica i sinula mi je originalna ideja: “Pa fakat, Enese, možemo li dignuti četiri tona gore kad krene moj vokal? Možemo li u jednoj pjesmi imati dva izvođača, a da imaju potpunu drugačiji stil pjevanja?” Svi su se pogledali, kao da se pitaju: “Možemo li?” Ništa nas nije koštalo probati. On je odmah dignuo tonalitet i ja sam počela pjevati. U tom sam trenutku shvatila da će pjesma zvučati dobro samo ako posegnem za starom junakinjom, tj. otpjevam je onako kako bi to otpjevala I Bee. I sve je sjelo na svoje mjesto. “Naj ne-I Bee” pjesma trebala je energiju I Bee da bi mogla biti snimljena kako treba. Vokal je u prvoj verziji zvučao “metalno”, bez emocija, a onda je dobio emociju, snagu, špicu.

Kad su na sve to sjeli prateći vokali Divasica i Jadranke Krištof, pustili smo gotovu pjesmu cijeloj ekipi u studiju. Svi smo bili naježeni od samog početka do kraja. Znali smo što imamo u rukama, točnije, u zvučnicima. Već na prvo slušanje bilo mi je jasno da ništa od mog odmora. Ali nisam ni slutila što me čeka. Što mi je “Godinama”, pjesma koju sam zamalo odbila snimiti, donijela u život.

Meni je ‘Godinama’, pjesma Dine Merlina na prvu bila narodnjak. Sve što sam do tada radila bila je neka potpuno deseta priča u odnosu na to. ‘Ne mogu. Kako ću ja to?’ Nisam htjela izgubiti svu staru publiku

U svega deset dana, postala je megahit u svim dijelovima bivše Jugoslavije. Znali smo da imamo hit, ali nitko od nas ni u najluđoj mašti i najljepšim snovima nije mogao smisliti takav scenarij. Sve što sam proživjela s tom pjesmom bilo je daleko dalje i veće od svega što sam ikada radila – počela sam puniti dvorane i stadione, a turneja s Dinom započela je spektaklom, najvećim nastupom moje karijere, pred čak sto dvadeset tisuća ljudi na stadionu Koševo u Sarajevu. More ljudi. Bili su to neopisivi valovi energije. Izvan svake pameti. Ni Dino nije mogao vjerovati što se tu događa, sve je imalo čudno ozračje svojevrsnog pokreta; čudan spoj ljudi, ali predivan. Ljudi su se spojili u ljubavi preko pjesama, odnosi su još bili nategnuti zbog rata, ali u tom trenutku sve je to bilo nevažno. Slavila se umjetnost. Isto smo ponovili i u Mostaru, gdje smo nastupali na granici podijeljenog grada, Dino i ja, zajedno. Rodila se strašno jaka emocija i preko pjesama, pomirenje među ljudima. Barem u tim trenucima.

“Godinama” sam stavila na kraj albuma Ona zna. Iz fore. Ne treba uvijek hit biti A 1. Imao je taj album i puno drugih dobrih pjesama, koje nisu trebale biti zasjenjene kvalitetom hita “Godinama”, ali ne treba bježati od činjenice da mi je to najprodavaniji album u karijeri, dobrim dijelom upravo zahvaljujući toj pjesmi – prodao se u više od šezdeset tisuća primjeraka.

Album Ona zna izašao je 2001. Devedesete su i službeno završile, od njih sam se već oprostila… Postala sam zbunjena, jednostavno nisam znala kojim smjerom ići. Hip-hop je postao jako popularan, ali nisam se vidjela u tome, ja sam bila žena za brže ritmove. Ali nije bilo smisla opet raditi “brze ritmove” – pa sam snimila Ona zna, na kojem ima doslovno svega pomalo. Dino Merlin potpisuje još nekoliko pjesama, kad nam je već s “Godinama” išlo tako dobro – “Ja nikad neću znat”, “Sretan ti stoti rođendan”, “Predaleko” i “Traže me po zvijezdama”, a “Ja nikad neću znat” najdraža mi je balada na albumu. Dino je strašno dobar, pošten i korektan čovjek. Nije želio propustiti zakazani termin pa je bolestan sjeo u auto i dovezao se po snijegu iz druge države, došao u studio i počeli smo raditi. Arsen Dedić napisao je pjesmu “Oslobodi me”, jer sam se zaželjela i pjevanja uz klavir, a s obradom “Pjevam danju, pjevam noću” igralo se na istu kartu kao i s obradom “Hajde da ludujemo”.

Prvi put u karijeri, imala sam album koji se prodavao u Bosni i Hercegovini i Srbiji, i to nevjerojatno dobro. Album je bio prilagođen tom tržištu. Ali ni po čemu nije bio loš. Bile su to kvalitetne pjesme, koje su uspjele kod publike.

Svijet zove

Preko Dine Merlina došla sam i do pokojnog Ede Zankija, legendarnog glazbenika, pjevača i producenta koji je izgradio karijeru u Njemačkoj. Ideja je bila da snimimo “Godinama” na engleskom, s tim da je Xavier Naidoo, njemačka R&B zvijezda koja je tada vladala glazbenom kablovskom televizijom, trebao biti muški vokal. Imali smo sastanke u Njemačkoj i dogovarali se, pjesmu su pretvorili u jazzy-R&B, neku potpuno drugu, zanimljivu priču, s istom melodijom, ali… Sve je puklo. Muž i ja nismo se uspjeli usuglasiti oko moje međunarodne karijere.

Mislim da se Robi uplašio da bi me mogao izgubiti, jer ću otići u svijet. Možda je to bila ponuđena prekretnica? Ali odlučila sam žrtvovati priliku za međunarodnu karijeru zbog ljubavi prema suprugu. Nisam napravila korak za sebe. Moguće je da me svemir testirao. Ali meni su ljubav i brak bili svetinja, uvijek na prvom mjestu.

Bio je to naš prvi ozbiljniji sukob.

Iako nisam otišla u svijet, svijet smo doveli u Zagreb. Dogovorili smo gostovanje basista Willija Langera, austrijskog majstora bas-gitare koji je surađivao s Tinom Turner.

Langer je došao u studio s nekoliko različitih bas-gitara i pitao gdje može oprati ruke. Ponudili smo mu da sjedne i popije kavicu ili pojede nešto, ipak je putovao iz Beča. Rekao je samo “ne hvala“ – oprao je ruke, obrisao ih u ručnik i “ajmo snimati“! Svi smo ga gledali s oduševljenjem: “Koji profesionalac!” Njemu je vrijeme novac; čeka ga drugi studio, nema on vremena za kavu i laprdanje. Svoje je besprijekorno odradio u četiri sata, sjeo u automobil i krenuo natrag u Beč.

Sve što sam proživjela s pjesmom ‘Godinama’ bilo je daleko veće od svega što sam ikada radila, a turneja s Dinom započela je spektaklom na stadionu Koševo

Taj sam album snimila uživo, s bendom. Imala sam želju snimiti album bez elektronike, tj. da svi instrumenti budu odsvirani u studiju. Sve od bubnja do basa i gitare odsvirano je u našem novom studiju. Svirali su tadašnji najbolji hrvatski glazbenici i to je zvučalo vrhunski.

Tada sam počela razmišljati da majčinstvo stvarno nije moj put. Možda su stvarno albumi trebali biti moja djeca? Zato danas i stojim iza svih svojih albuma. Možda na njima ima pokoja pjesma koja nije bila “ja”, ali svaki je album kao cjelina odražavao mene u određenoj fazi života. To sam bila ja u tom trenutku.

Albumi na neki način i jesu djeca, koliko ti okupiraju život. Toliko si im posvećen, od snimanja do promocije, da ti život prođe, a ne stigneš se ni okrenuti. Ti zapravo nisi u tome – ti jesi to. Nisi ništa drugo. Svaka stanica u tebi jest to što radiš. Ne postoji ništa izvan toga. Nekako sam uspijevala održati privatna prijateljstva, uspijevala dolaziti na rođendane dragih ljudi, ali kada bih bila tamo – ne bih bila tamo. Bila sam u svojoj glavi, u pjesmama, nastupima, planovima, poslovima…

Od nastupa u klubovima preko svirki u srednjim dvoranama narasla sam na razinu velikih dvorana i stadiona. Više nisam nastupala svaki dan, ali kada bih nastupila, to bi bio veliki koncert. I tako tri godine. Svirali smo i stare pjesme, “Šumicu” uz “Imam te”. Uživala sam u svemu. Prošla sam cijelu Bosnu i Hercegovinu, svirala u velikim dvoranama dijaspore i odjednom jednostavno zaboravila na ideju o odmoru. Opet sam bila u trenutku – samo sam išla u smjeru u kojem su me vukli. Dobila sam novu energiju radeći nove stvari. Ali energija se brzo trošila, kao i moje tijelo. Koliko god bili uzbudljivi i unosni, ti dani bili su i iznimno naporni, zahtjevni i iscrpljujući. Potrošila sam se. Pala sam na 51 kilogram. Nisam bila na godišnjem odmoru od sredine devedesetih. Takav ritam neću moći preživjeti. Uplašila sam se za svoje zdravlje. Pitala sam se koliko ću još izdržati i hoću li umrijeti mlada? Bilo je to doslovno pitanje života i smrti. Tijelo mi je govorilo – stani! Ali nisam stajala. Stalno sam nastupala.

Jednom i na brodu koji je plovio Jadranom. S obzirom na to da smo bili na brodu, pozornica je bila mala, ali Tržan je imao svoju koreografiju i plesao je, kao i uvijek, dok sam ja pjevala. U jednom trenutku koreografije, naglo je podigao ruke u zrak i pri tome, kako smo bili preblizu, udario mene ravno u bradu. Klasičan nokaut. Okrenule su mi se oči. Sve to usred izvedbe “Ti si bolji”. Koliki sam robot za nastupe tada bila govori činjenica da sam završila pjesmu u nokautu – otpjevala sam je do kraja, otišla iza zvučnika da me nitko ne vidi i zatim pala u nesvijest. Bila sam nokautirana, ali prvo sam morala odraditi posao.

U publici je bio liječnik koji je sve to vidio pa me došao reanimirati. Probudila sam se i on me pregledao pa zaključio da je sve u redu. I bilo je, osim što tjedan dana nisam mogla otvoriti i zatvoriti čeljust bez bolova. Morala sam mirovati zbog blagog potresa mozga pa sam se doslovno nekoliko dana odmarala na brodu. I onda odmah nastavila.

Koliko li sam samo kilometara prešla – malo na brodu pa u autu, onda u avionu… Toliko dana provedenih na putu – život mi je u neku ruku stalno visio o koncu. Koliko li smo nesreća izbjegli “za dlaku”. Nikada neću zaboraviti kad smo se vozili autocestom u Njemačkoj. Sa suprotne strane dogodila se nesreća – nismo je vidjeli, samo smo ugledali haubu kako leti zrakom ravno prema nama. Doslovce sam gledala u nju kako leti prema nama i kako će nam svima odrezati glave. Ali preletjela je centimetar iznad našeg krova i otišla dalje. To je bilo prvo upozorenje. Blago upozorenje.

Nakon Ona zna stalno sam nastupala, a na Splitskom festivalu izvela sam svoj novi duet, pjesmu “Navodno”, s Hari Mata Harijem. Upoznala sam ga još 1993. u minhenskom klubu Dijamant, gdje sam nastupala kao njegova predgrupa. Bila sam oduševljena kad su me pozvali da nastupim sa svojih nekoliko hitova, za tristo maraka. Putovala sam autobusom. Dočekao me vlasnik kluba, u kojem sam upoznala dvije mlade djevojke iz Hrvatske, koje su živjele i pisale pjesme u Münchenu. Prišle su mi i htjele se upoznati. Te mlade djevojke poslije su postale Meritas. Mnogo sam puta od tada razmišljala kako trebam napraviti duet s Hari Mata Harijem, čak sam to zapisala i u dnevnik. Godine 2003. Andrej Babić napravio je aranžman za “Navodno” i pjesmu smo odmah poslali Hariju, jer je bila zamišljena i zapisana kao duet. Nije bila hit kao “Godinama”, ali ljudi je vole. Meni se svidjela jer je bila prva pjesma koju sam u životu čula i otpjevala, a da nema refren. Pričali smo jednom o refrenu i kako on vodi pjesmu pa sam ja izvalila da treba napraviti pjesmu bez refrena koja će biti hit. Tako smo i učinili – tema na violini je zamjena za refren, jer kada smo shvatili da nijedan tekst ne ide na tu melodijsku liniju, ostavili smo refren bez pjevanja.

Muž i ja nismo se uspjeli usuglasiti oko moje međunarodne karijere. Mislim da se Robi uplašio da bi me mogao izgubiti jer ću otići u svijet. Možda je to bila ponuđena prekretnica? Ali odlučila sam žrtvovati priliku za međunarodnu karijeru zbog ljubavi prema suprugu.

Počela sam snimati i novi album. Glamour, objavljen 2004., “čudan” je album. Mješavina svega. Nije najbolje prošao, što i nije čudno, jer sam ga doslovno sastavila od pjesama koje sam već imala, ali ih nikada nisam objavila. Nisam bila previše entuzijastična oko njega, odradila sam ga da nemam tako dugu pauzu.

Glamour je bio čisti zabavnjački album, mainstream u kojem se nisam vidjela, ali tada nisam mogla ništa drugo ponuditi. Album mi je ostao u dobrom sjećanju zahvaljujući turneji – išli smo u manje gradove koje svi zaobilaze na svojim turnejama. Ulaznice su bile jeftinije i ljudi su dolazili, masovno, a ja sam otkrivala jedan novi dio Hrvatske, koji do tada nisam doživjela s pozornice. Izvodila sam nešto pjesama s Glamoura, ali uglavnom svoj best of repertoar. Bila je to jako lijepa turneja, pogotovo jer mi je brat u pratećem bendu svirao bas. Brat je pomagao tati lijepiti plakate po malim gradovima.

Ali čitavo to vrijeme, u glavi mi se vrtjelo – tko sam ja? Što zapravo želim i što radim u ovom svemiru? Ništa mi više nije izazivalo leptiriće u trbuhu, jer je glavna čežnja bića bila da postanem majka.

Sjetila sam se kako mi je liječnik rekao da se moram smiriti da bih postala majka pa sam posao i sve što ide uz njega obojila tamnim bojama. Krivila sam glazbu za to što nisam postala majka u posljednjih deset godina života. Pitala sam se što bih osim toga mogla radit? I tako sam se počela baviti fitnessom. Vodila sam fitness-program tri godine. Novi život – umjesto da se pripremam za izlazak, tulume i nastupe, ja sam u osam navečer bila kod kuće, umorna pred TV-om.

Vrijeme je da staneš

Kad prije? Već je prošlo 15 godina? Iako sam sve više razmišljala o starenju, to je lakše bilo podnijeti slavljem! Nagovarali su me da 15 godina karijere proslavim u Domu sportova, jer smo mogli zaraditi ozbiljnu lovu.

Ali to mi se nije sviđalo. Prevelik prostor, nedovoljno intiman za ono što sam ja htjela postići. Kazalište i mjuzikli moja su ljubav, a najdraže mi je kad nastupam pred najviše petsto ljudi. Tako mogu postići bliskost s publikom. Nisam htjela raditi spektakl u dvorani – htjela sam da taj rođendanski show bude dar svim ljudima s kojima sam blisko surađivala od samih početaka pa do tog dana, ljudima iz svijeta šoubiza, novinarstva… koji su dolazili s pozivnicom. Za razliku od proslave 25. godišnjice moje karijere u Lisinskom, koja je bila otvorena za publiku, na ovu si proslavu mogao doći samo ako si bio V.I.P.

Tražili smo adekvatniji prostor i izbor je pao na kongresnu dvoranu na Velesajmu. Dogovorili smo i da će sve snimati HTV.

Zaokružila sam jedno razdoblje i odlučila to obilježiti koncertom ne dužim od sat vremena, s plesačima, scenskim efektima, glumom… Nisam imala goste.

Bila sam užasno nervozna zbog svega. Tonac je pukao tijekom probe i otišao, sve mu je to bilo previše, moji zahtjevi za perfekcijom i činjenica da smo, uz ozvučenje za koncert, radili i audio za TV pa se uplašio da to neće znati izvesti. Stres i samo stres.

Stresa je bilo i uoči samog nastupa. Neven Ciganović radio je styling za pet presvlačenja tijekom showa. Sve je bilo isplanirano i dogovoreno u detalje, a onda se Neven sjetio da bi bilo super da na glavu stavim tijaru. Imala sam dugačke ekstenzije koje su se tad lijepile na kosu, a tijaru mi je nataknuo na glavu doslovno prije nego sam zakoračila pred publiku. U jednom trenutku, tijekom koreografije “Šumice”, plesači su trebali rastrgati odjeću s mene i uspjeli su – ali jedan je plesač trgajući mi rukav uhvatio i pramen kose pa je ekstenzija ostala visjeti s moje glave. Ples još nije gotov i sve snima televizija, ali show must go on – sve do kraja pjesme, kada su se reflektori konačno ugasili i ja sam odjurila na presvlačenje i popravak frizure. Psovala sam kao kočijaš. Ali iako su reflektori bili ugašeni, nisu ugasili mikrofon – vikala sam na Cigija zbog tijare i nezgode s frizurom, a svaku riječ slušala je publika u dvorani! Kad su mi utrčali reći da ugasim mikrofon, već je bilo kasno.

Zlatko Sudac me zagrlio da me utješi i ja sam osjetila jednu potpuno novu energiju, ljubav koju nikada do tada nisam osjećala. Nisam poznavala takvu ljubav. Ili sam je zaboravila. Ja sam bila umjetnik, potpuno posvećen djelima i poslu

Sličan “stilski” gaf dogodio mi se i na Splitskom festivalu 1998. kad sam izvodila “Navigatora”. Kupila sam si super štikle. Ali isprobala sam ih samo u dućanu, gdje su mi bile odlične – nisam se sjetila da trebam probati plesati u njima ako ih mislim nositi na sceni. Dolazio je moj red na nastup i ja sam potrčala po prokurativama kako bih došla do pozornice, ali dok sam se uspela na vrh, svi su mi remenčići na cipeli popucali! Što da radim, ne mogu bosa na Splitski festival! Robert se samo okrenuo i potrčao prema hotelu, koji je srećom bio blizu. Uzeo je prve štikle koje je našao u sobi i koje mi uopće nisu pasale. Obula sam ih i bila ljuta kao pas. A takva ljuta morala sam na pozornicu pjevati veselu pjesmicu.

Bio je to ego, koji me proždirao. Nisam ni pomišljala da će se stvari vrlo brzo jako promijeniti.

A sve je počelo s jednim “slučajnim susretom”.

Bila sam na satu pjevanja kod svog profesora Mladena Kahline. U prostoriji se odjednom pojavio mladić s dugom kosom. “Tko je ovaj koji liči na Isusa?” pitala sam se. Predstavio se kao Zlatko. Odlučio je sjesti i slušati me kako pjevam. Ali ja nisam mogla početi pjevati. Stajala sam bez glasa. Suze su mi krenule niz obraze. Iz čistog mira. Nije mi bilo dobro, osjećala sam strašnu nelagodu. Shvatila sam da ne mogu nastaviti dok je taj Zlatko – tko god on bio – u prostoriji pa sam ga zamolila da izađe. Nisam mu mogla objasniti zašto ne mogu pjevati u njegovoj prisutnosti, ali odmah mi je rekao da nije nikakav problem i da će se vratiti kad završim. Otišao je prošetati po kvartu i onda se vratio.

Nakon sata pjevanja, sjeli smo na piće i počeli razgovarati. Predstavio se kao Zlatko Sudac. Čovjeku kojeg sam prvi put vidjela u životu počela sam otvarati svoju dušu. Istresla sam mu sve, ispričala cijeli život, stvari koje ni sama nisam znala da su mi u glavi. Doslovno od dana rođenja pa do trenutka u kojem smo se upoznali. Trajalo je dva sata i ja sam pričala kroz suze. Doslovno ridala. Zagrlio me da me utješi i ja sam osjetila jednu potpuno novu energiju, ljubav koju nikada do tada nisam osjećala. Nisam poznavala takvu ljubav. Ili sam je zaboravila. Ja sam bila umjetnik, potpuno posvećen djelima i poslu. Dobivala sam ljubav od supruga i od publike, ali sva ljubav koju sam uvijek dobivala izvana nije mogla nadoknaditi činjenicu da nisam imala ljubav prema sebi, iskrenu ljubav svoje jezgre.

Pričao mi je o susretima duhovne obnove koje organizira na Cresu. Pitala sam ga što je to, na što me jednostavno pozvao da dođem i vidim sama. “Ma da, kaj meni treba sad duhovna obnova, kaj se ja imam obnavljat’, super sam… Imam pedeset kila, raspadam se, plačem, ali sve je odlično…” On me samo pogledao i rekao: “Gle, stani. Vrijeme je da staneš.”

Nisam stala.

Nastupi su se zaredali i ma koliko strahovala za zdravlje, sve bih zaboravila jednom kada bih stala na pozornicu. Jedan od takvih koncerata bio je i nastup u Zadru. Tisuću ljudi, neopisiva povezanost, plač, euforija… Nikada prije nisam osjetila toliku povezanost s publikom, a nakon koncerta tako oduševljena dođem Robertu u hotelsku sobu i počnem se diviti životu: “Nije li prekrasan? Sad živimo, nikada ne znaš što donosi sutra.”

I onda je došlo sutra.

Sjeli smo u automobil i krenuli prema Zagrebu. Bio je to dan prije mog rođendana. Negdje u blizini Gračaca ugledali smo automobil koji pretječe iz suprotnog smjera i ne usporava. Sjećam se svakog detalja tog trenutka: vrijeme se usporilo, on dolazi prema nama; padala je kiša i ona se usporila, vidjela sam svaku kap. Zvuk se usporio. Zaglušujuća buka mljevenja lima i stakla…

Mrak. Crnilo. Ništa. Ali svijest je i dalje tu. Razmišljam pa kažem sebi: “Aha, mrtva sam! Okej… i kaj sad?” Odjednom, začujem Tržana kako viče: “Robert… Ivana… jeste dobro?” Automobil se počeo dimiti. Tržan i Robert izvukli su se iz auta, a ja polako postajem svjesna da sam živa i da sjedim u gorećem vozilu. Znam da moram van, ali ne mogu, nemam noge! Uvjerena sam da sam izgubila noge, jer ih ne osjećam. Ne miču se. “Aha, pukla mi je kičma i sad sam invalid do kraja života. Od danas živim u invalidskim kolicima.” Pomirila sam se s tim. Sve to traje nekoliko sekundi. Robert me uspio izvući i ja sam stala na noge. Svi smo bili u šoku. Ali ja sam stajala. “Imam noge!” Robert me ošamario da se priberem. Počela sam ljubiti noge iz zahvalnosti.

“Upomoć! Vode! Vooodeee!” vikao je glas iz smjera automobila koji nas je udario. Bio je jeziv i brzo nas je vratio u stvarnost. Robert je otrčao do vozača i ugledao muškarca s teškim ozljedama, zgnječenog lica i rebara, koje su mu potrgala vrata. Izgledao je samljeven od lima, ali je bio živ.

Sljedeća scena: svi smo u hitnoj. Tržan je uspio ozlijediti kosti šake. Meni nije bilo ništa. Netaknuta. Kao i Robert. Bili smo malo ugruvani od pojasa i pod adrenalinom, ali to je to. U hitnoj smo ugledali spašenog vozača na nosilima. Ležao je bez svijesti. Odjednom, glasom kao iz groba, vozač je progovorio: “Robi… Robi, jesi to ti?” Odakle on poznaje Roberta? Bio je to Oliver Jović, tadašnji direktor Zadarfesta, s kojim smo sjajno surađivali. On se zabio u nas! Bila je poledica i žurio se pa je izgubio kontrolu nad vozilom i završio u frontalnom sudaru s našim automobilom. Srećom, preživio je i oporavio se.

Kako mi nije bilo ništa, mogla sam odmah nastaviti po starom. Mislite da nisam? Ustanovili su da sam malo istegnula ligament pa su me poslali šest dana na terapije, ali to nije bila spomena vrijedna ozljeda. I Tržana su sredili za šest dana. Sedmi dan, bili smo ponovo na cesti, na turneji. Nastupamo dalje, kao da se ništa nije dogodilo. Publika mi je bila svetinja, a svaki najavljeni koncert morao je biti održan makar ja imala gripu i temperaturu četrdeset pa umirem na bini. Publika je najvažnija. To je samo po sebi bolest, bez temperature. Bila sam tako fanatično predana poslu da se ne bih mogla pogledati u ogledalo u slučaju otkazivanja najavljenog koncerta. To je očito bilo moje poslanje, to sam ja – to mi je zadatak i od njega ne mogu pobjeći. Od sebe ne možeš zbrisati. Zadatak moje duše bio je i ostao – da pjevam.

Komentiraj