FELJTON: Darijo Srna: ‘Ante Čačić me u Kijevu vratio u život’

Nacional donosi ulomak iz autobiografije ‘Zašto te zovu Srna’ koju je napisala Milana Vlaović u suradnji s Darijom Srnom, bivšim kapetanom hrvatske nogometne reprezentacije, kojemu je u ljeto 2016., tijekom EP-a u Francuskoj, umro otac

Za Niku Kovača te sam godine odigrao jednu katastrofalnu utakmicu. Uvijek sam imao osjećaj da sam hrvatskim novinarima na tapetu, kad bih odigrao loše, specijalno su me i bez ikakve zadrške prozivali i kritizirali. Te godine kada mi je otac bio bolestan bio sam osjetljiv i senzibilan, teško sam podnosio tu torturu. Rekao sam da ću iduće godine odigrati Europsko prvenstvo i da će to biti moj oproštaj s reprezentacijom.

Igrali smo utakmicu protiv Azerbajdžana, nakon koje smo letjeli za Norvešku. Tamo smo izgubili 2 : 0, bio sam kriv za oba gola. Krenulo je kritiziranje po novinama. U tom trenutku nisam imao ni približan motiv usrećiti navijače u Šahtaru, koliko sam želio dobro igrati za Hrvatsku. To mi je bila jedina želja, jer otac je moje igre za reprezentaciju posebno proživljavao. Kroz reprezentaciju sam želio usrećiti njega, učiniti ga ponosnim i sretnim.

Kad bih promašio penal u igri za reprezentaciju, odmah bi čuo u kafiću „a, šta će Srna, ne može zabiti penal“.

Primao je k srcu sve što se događalo. Čuli smo se svakog jutra, rekao bi mi svoje mišljenje o utakmici, slušao sam njegove savjete jer i dalje je zvučao objektivno i razumno.

Posljednjih godina imali smo šum u komunikaciji, postavljao sam pitanja o njegovu zdravlju, a on bi se raspitivao o nogometu. Kao da mu je bilo neugodno da me opterećuje tom temom, nije se žalio da ga boli, stiskao je zube, možda sam i zato odbijao prihvatiti razvoj događaja, Superman mog djetinjstva još nije mogao umrijeti.

Godine 2015. smo za Božić i Novu godinu Mirela i ja došli u Metković, spuštao se na štakama u dnevni boravak, takav je vozio auto, pa hodao do kafića. Kada bih ga upitao treba li mu pomoć, odgovarao je da ne treba, iako sam vidio da je njegovo nastojanje za normalnim životom ispunjeno mučenjem i patnjom, ponašao se kao da je sve u redu, pa sam se i ja trudio tako ponašati. Otišao bih do Stanića u Gabelu, proveo tamo poslijepodne ili večer, jer ako bih se prilijepio uz njega, pitao bi me zbog čega brinem. Tako sam dobivao prostor za podgrijavanje svoje nade.

Otišao sam na zimske pripreme sa Šahtarom, koje počinju krajem siječnja.

S Čačićem, koji je do tada bio trener Dinama i uopće ga nisam poznavao, kvalificirali smo se na Europsko prvenstvo 2016.

Vidio je kako me novinari nakon utakmice s Norveškom seciraju i napadaju, izlazili su naslovi „Odlazi“ popraćeni mojom fotografijom, pa sam bio vrlo blizu toj odluci.

Nakon utakmice s Norveškom smijenili su Niku Kovača, ali ja sam bio proglašen glavnim krivcem zbog tog poraza. Čačić je došao na Nikino mjesto, Mireli sam rekao da imam dojam kako kod njega neću igrati.

Prvog dana svoga izborničkog mandata Ante Čačić sjeo je na avion i došao je u Kijev. Kad mi je to javio, pomislio sam da mi dolazi zahvaliti na suradnji.

Došao sam po njega u hotel Hyatt u Kijevu i odvezao sam ga u jedan talijanski restoran na večeru. Večer je bila ugodna, izašli smo na terasu, prvi put sam ga vidio uživo i bio sam prepun strepnje. Naslonio sam se na svoj stolac, a Čačić je započeo: „Slušaj me, Darijo, ti si moj kapetan!“

Večer je bila ugodna, izašli smo na terasu hotela Hyatt u Kijevu, prvi put sam ga vidio uživo i bio sam prepun strepnje. Naslonio sam se na stolac, a Čačić je započeo: „Slušaj me, Darijo, ti si moj kapetan!“

Rekao sam mu da sam kriv za poraz u posljednjoj utakmici i da sam svjestan svoje loše igre, a svjestan sam i doživljaja hrvatske javnosti.

Mirela je tada bila u Hrvatskoj i izbezumljena je čitala novinske napise protiv mene. Kad bih čuo kako članovi moje obitelji pate, sve mi je padalo još teže.

Jedini mi je Renato tada rekao „tko ih jebe, nemoj se nervirati“.

Ali kako? Teško je tijekom godina stalno izmjenjivati dvije pozicije, bio sam najveći heroj ili najveći gad. Nije bilo sredine ili je nikad nije bilo za mene; tijekom svoje karijere nisam upoznao udobnu poziciju solidnog, nevidljivog igrača kojeg ne prozivaju i ne diraju, jer nije riješio nijednu utakmicu, niti ju je zabrljao.

Toplo – hladno, bijelo – crno, gore – dolje, heroj – gad, bila su opća mjesta moje karijere. Onda je jednoga dana došao zagrebački gospon Ante Čačić, a prisjetite li se Otta Barića shvatit ćete da nisam baš imao dobra iskustva sa zagrebačkom gospodom, doputovao je zbog mene u Kijev i rekao nešto što mi nitko nije rekao, barem ne onda kada sam bio na dnu – da me želi i da računa na mene, njegov sam kapetan.

Na moj mobitel je stigla Mirelina poruka: jesi li bivši?

Iako je bila daleko, sve je proživljavala sa mnom.

Odgovorio sam joj: čovjek me upravo vratio u život. Rekao je da idemo u Francusku i da možemo to osvojiti.

Tih dana stalno me nazivao Luka Modrić, uvijek smo bili bliski, baš kao i Mandžo, koji nije mogao obuzdati svoju znatiželju. Naš trokut činio je jezgru starijih igrača na koje je Čačić najviše računao.

Znali su da je došao k meni u posjet, pa nisu mogli izdržati, cijelu večer su mi slali poruke, pitali su kakav je i o čemu razgovaramo. Kad je večera završila, Luki sam napisao da je frajer odličan i da sam ugodno iznenađen. Bio je elokventan i jasan, govorio je o svojoj viziji, kakvu bi momčad želio stvoriti i što bi pritom želio izbjeći. Gotovo u svemu smo se složili.

Mirela je bila sretna zbog tog preokreta, vidjela je koliko me sve pogađalo, pa se ponadala da ću se konačno smiriti.

*

Poslije prve utakmice Eura 2016. koju smo odigrali u Parizu, Nikša Martinac me doveo do press-zone na stadionu u kojoj me sa svojom kumom Anom čekala Mirela. Kad su sjele za stol, vani je počeo prolom oblaka kakav do tada nisam vidio. Grmljavina je pojačavala moju krivnju, dajući maha tjeskobi koja je nadirala u valovima. Kao da mi je i sveti Ilija Gromovnik, zaštitnik Metkovića, s nebesa prigovarao što tu radim. Vidjevši izraz mog lica, Mirela je nazvala moju majku. Upitala ju je kako je dida, a majka je odgovorila da je isto. Tom riječju majka je obuhvaćala njegovo teško disanje, nemogućnost da pomakne noge, bolove koji su postali nepodnošljivi i povremeni gubitak svijesti koji se smjenjivao s trenucima budnosti i nevjerojatne bistrine, koja bi se u njegovim očima iznenada gasila. Sjedila je u kući s medicinskom sestrom, tatina je doktorica rekla da će predvečer navratiti. Namjestili su mu ležaj tako da može pratiti utakmicu, za vrijeme prijenosa su na televizoru pojačali ton do maksimuma i podigli su mu uzglavlje. Njegov je sin kao kapetan hrvatske nogometne reprezentacije izašao na travnjak na Parku prinčeva, čuo je hrvatsku himnu i uzbuđene glasove sportskih reportera, zaklopio je oči i utonuo u svijet u kojem do njega više nitko nije mogao doprijeti.

Siniša je nakon utakmice protiv Turske prišao mom ocu i šapnuo mu na uho: ‘Tetak, pobijedila je Hrvatska, Darijo je dobro odigrao.’ Stari se trgnuo i otvorio je oči

Pokušavali smo razgovarati o utakmici, koja mi je već izblijedila u sjećanju jer sam je odigrao zarobljen svojim košmarom.

Usiljeno smo razgovarali kad je našem stolu u press-centru prišla Janica Kostelić.

„Čestitam, Darijo! Super si igrao. Kako je tvoj otac?“ upitala me.

Bio sam iznenađen njenim pitanjem. Izvan svog uskog kruga ni s kim nisam pričao o tome što mi se događa, niti sam u tom periodu pratio novine, možda je negdje objavljeno nešto o njemu, ali mi to nitko nije spomenuo, i sad me Janica Kostelić upitala za očevo zdravlje.

Nešto sam promrmljao.

Siniša je nakon utakmice prišao mom ocu i šapnuo mu na uho: Tetak, pobijedila je Hrvatska, Darijo je dobro odigrao.

Stari se trgnuo i otvorio je oči, uputio mu je bistar i jasan pogled koji je pokazao da ga je čuo, a poslije toga se vratio u dimenziju u kojoj je dotad boravio. Svoju najveću utakmicu je dobio.

Doktorica je upravo stigla na vrata naše kuće kad je majka zamijetila promjenu, s njegova lica je odlazila boja života, shvatila je da umire.

Doktorica ga je uhvatila za ruku, tražila je puls.

„Je li gotovo?“ upitala je moja majka.

*

Autobusom smo se približavali terminalu na kojem je čekao naš čarter, razgovarao sam s Mirelom preko mobitela i rekao joj da smo stigli na aerodrom. Sad ćemo proći terminal, čujemo se kasnije. Prošli smo kontrolu, bio je to mali terminal, iza pokretnih stepenica se ukazao naš avion od kojeg nas je dijelilo stotinjak metara kad je Mirela ponovo nazvala. To mi je bilo čudno, maločas sam joj rekao da ću se javiti čim budem mogao.

„Reci!“ nervozno sam procijedio.

„Gdje si?“ kratko je upitala.

„Sad sam ti rekao, na aerodromu sam. Upravo trebamo ući u avion. Ne mogu sad pričati.“

„Aha“, odsutno je rekla.

Udahnuo sam, prije nego nešto pogrešno kažem. Nije mi zvučala prisebno.

„Ti ne možeš ući u taj avion!“ brzo je izgovorila.

„Je li umro Stari?“ upitao sam naglo.

„Jest“, rekla je i glasno se rasplakala.

Njoj su javili, nisu nazvali mene, jer za mene su se brinuli jednako kao za Uzeira. Približavao mi se Ante Čačić.

Na terminal je ušla turska ekipa pred kojom nisam želio plakati. Uspio sam se iskontrolirati, ni sam ne znam kako. Čovjek ne može zamisliti gdje će se nalaziti u trenutku kad mu jave da mu je umro otac, ali aerodromski terminal u Parizu nije mjesto na kojem želite da vas takva vijest stigne. Čačiću sam tiho rekao što se dogodilo i zbog čega ne mogu ući u avion, odmah se složio da trebam ići. Igrači su mi pred začuđenim turskim nogometašima iskazivali svoje žalovanje.

Na terminal u Parizu ušla je turska ekipa pred kojom nisam želio plakati. Uspio sam se kontrolirati, ni sam ne znam kako. Čovjek ne može zamisliti gdje će se nalaziti u trenutku kad mu jave da mu je umro otac

Po mene je došla policija. Odveli su me do izlaza, sjeo sam u njihov auto, pod policijskom pratnjom su me prevezli u hotel u kojem me čekala Mirela. Osjećao sam se čudno, vijest o očevoj smrti nisam mogao proraditi, pomisao da ga više neću vidjeti činila mi se nestvarnom, gledao sam u policijska kola s uključenim rotacijskim svjetlom, vozio sam se poput predsjednika države ili kakva opasnog kriminalca, okružen policijom koja me sprovodi do hotela u kojem me čekala moja žena. Poželio sam izaći iz tog čudnog i morbidnog filma, jer redatelj mi se više nije sviđao.

Nazvao sam majku. Upitao sam je li istina da je umro.

„Jest, sine moj“, rekla je i počela plakati.

Nije mogla pričati, gušila se u plaču, pa sam nazvao rođaka.

„Je li umro Stari?“ upitao sam Sinišu, sretan što mi se javio.

„On još diše“, rekao mi je.

„Kako to misliš?“ upitao sam.

Šutio je.

„Je li doktorica tu? Daj mi je, molim te“, rekao sam.

„Darijo, on još uvijek diše, pojavio se puls nakon kliničke smrti. To se zna dogoditi, ali pitanje je trenutka ili sekunde, bolje rečeno. Još uvijek se nije prestao boriti“, pojasnila mi je.

„Nazovite me kad prestane“, rekao sam potpuno slomljen.

Francuski policajac me sa zanimanjem promatrao.

Sad bih mu trebao reći da Stari diše i da me vrate natrag, pomislio sam.

Nakon desetak sekundi prestao je disati.

Mirela i ja smo se zagrlili.

Bila je to breaking news u cijelome svijetu. Sve televizijske postaje i portali su javljali da je kapetanu hrvatske nogometne reprezentacije Dariju Srni nakon prve odigrane utakmice na Europskom nogometnom prvenstvu u Parizu preminuo otac. Počele su stizati poruke. Mirela mi je dodala mobitel rekavši da zove Rinat Ahmetov.

Smogao sam snage za taj razgovor, jer ponudio mi je medicinsku pomoć stotinu puta, za brata i za oca i znao sam da je istinski proživljavao sve sa mnom. Zbog toga sam napravio iznimku i javio sam se.

„Trebaš li neku pomoć, tu sam“, kratko je rekao.

„Ne treba ništa, predsjedniče“, rekao sam tužno.

Pred smrću smo obojica bili jednako bespomoćni.

Iduću utakmicu smo igrali za tri dana. Počeo sam pakirati svoje stvari. Nazvao sam doma i rekao majci da sahrana treba biti sutra. Stalno su mi govorili da se moram pripremiti. Jedan dio mene bio je spreman. I tih deset, petnaest posto mog racija je djelovalo, jer na prvenstvu ovakvog tipa niti jedan igrač ne funkcionira normalno. Imao sam takav događaj na jednoj strani i očevu smrt na drugoj. Kao što sam primijetio, kod mene se istovremeno događa puno toga, ali ovoga puta je prokleti redatelj nadmašio samoga sebe.

Bila je to breaking news u cijelome svijetu. Sve televizijske postaje i portali javljali su da je kapetanu hrvatske nogometne reprezentacije Dariju Srni, nakon prve odigrane utakmice na EP-u, u Parizu preminuo otac

Staloženost iz onog dijela mog uma koji sam uspio sačuvati tjerala me da donosim ispravne odluke.

Opet se ponovila neprirodna situacija, kakve smo dotada puno puta imali. Kad sam nazvao Renata i majku da im kažem da sahranu hoću sutra, nisam ih upitao što o tome misle. Smatrao sam da znam što je za nas najbolje. Što manje proživljene boli i što manje vremena do njegove sahrane – tim bolje.

„Nemamo grobno mjesto“, rekao je Renato svoj jedini komentar na tu temu.

Moja je majka nazvala tri stotine puta tijekom njegove bolesti da mi kaže kako grobnicu treba kupiti dok je otac živ.

Nikad u životu, govorio sam bahato, kao da sam iznad života i smrti. Ako je netko kupi bez mene, imat će me što čuti. Bit će skandal! Neću je kupovati dok je živ. Sad je bio mrtav, bio sam u Francuskoj, nismo imali grobnicu. Neprirodno je da ja, koji imam najmanje doticaja sa stvarnošću donosim takve odluke, a oni su ih bili prisiljeni slušati, iako je majka sve vrijeme znala da je u pravu.

Mara Batinović, vjenčana kuma moje majke i njen muž Miro ponudili su nam svoju grobnicu. I tako su se normalna katolkinja i pravoslavka začas dogovorile da jednog muslimana ukopaju na katoličkom groblju, kad sam već ja pokazao toliku tvrdoglavost. Problem ne predstavljaju različite nacije niti vjere, on uvijek leži u nečijoj bahatosti, tvrdoglavosti i osjećaju nadmoći.

Mirela i ja odletjeli smo za Mostar privatnim avionom koji je organizirao HNS, na čemu sam im i danas neizmjerno zahvalan. Slučajno ili ne, taj je privatni avion iznutra bio dekoriran u crnoj boji. Odlučio sam ostati jedan dan sa svojima, pokopati oca i vratiti se u Francusku, kako bih odradio ono što sam obećao. Kad smo iz crnila tog aviona ušli u zgradu, tamo su se okupili službenici, čistačice i radnice na šalterima, zračna luka u Mostaru došla nam je iskazati sućut. Možeš biti sto puta kapetan hrvatske nogometne reprezentacije, ali na takav doček ne možeš biti pripremljen. Autom su po nas došli moj rođak i brat. Bilo me je strah Igorove reakcije, ali putem nije pustio ni suzu, bio je potpuno smiren. Ni danas ne znam kako bih to objasnio, jer bio je svjestan što se događa, ali on, koji je uvijek
bio izrazito emotivan, u toj situaciji nije pokazivao emocije.

Približavali smo se Metkoviću, u meni je rasla jeza suočavanja, po prvi put me neće dočekati, neću s njim razgovarati, niti mu ispričati svoje dogodovštine. Išli smo na malu granicu preko Gabele, u koju me vodio na prve treninge u GOŠK-u, pa smo skrenuli preko mosta, pokraj stana u kojem sam se rodio, prošli smo pokraj male pijace prema Razvitkovoj robnoj kući, a tamo na križanju stajala je tabla s osmrtnicama. Ugledao sam je kroz prozor, valjda sam po prvi put u životu pogledao u tu tablu i na njoj sam vidio njegovu sliku. Na osmrtnici je pisalo Uzeir Srna, a ja sam se na Mirelinom ramenu raspao. Osmrtnice ne služe da bi obavijestile druge da je netko umro, u malim gradovima se takva vijest i bez njih brzo širi, one služe kako bi članovi obitelji shvatili što se dogodilo. Sve dotadašnje obavijesti, riječi i upozorenja o njegovoj smrti nisu me osvijestili niti su mi objasnili da ga više nema kao što je to učinila jedna osmrtnica s njegovom slikom na tabli u koju sam slučajno pogledao. Tada sam prošao raskrsnicom na kojoj sam jako dugo stajao.

Komentiraj