FELJTON: Dalmatinsko-imoćanska kolonija uz rijeku Ganges

Nacional donosi ulomak iz putopisa ‘Život i smrt uz svetu rijeku’ u kojem Jasen Boko opisuje susret s Hrvatima tijekom svog dugog putovanja kroz Indiju od izvora rijeke Ganges na Himalaji do njezina ušća u Bangladešu

Intenzivno se družimo tih dana moji dalm-hindusi i ja. Zanima me koji razlozi nekog iz daleke, dominantno katoličke zemlje mogu navesti da se odrekne domoljubnog jelovnika sastavljenog od pršuta, pečene janjetine i pašticade te se oda indijskoj duhovnosti i, k vragu, vegetarijanstvu. Svatko od njih šestero ima zanimljivu osobnu priču o potrazi za duhovnošću u svijetu koji se prepustio materijalnom. I tako sjednemo, najčešće uvečer, nakon što oni odrade svoje duhovne, a ja svoje banalne materijalne potrebe. Maha se brine da imamo čaj za okrjepu. Nosi na sva svoja putovanja improvizirano „zatvorsko“ kuhalo, koje se sastoji od metalne posude i gole žice koja se ugura u utičnicu, koju imamo u našem VIP apartmanu. Iako su vam s ovakvom opremom šanse da skuhate čaj ili da vas ubije struja, otprilike podjednake, Mahina vještina njemu osigurava nastavak tjelesnog života, a nama čaj, uz koji, kao pravi jarani, divanimo.

Čombe i Ivana, pardon Hanuman i Išvari, dugo su zajedno, imaju i dijete, osnovnoškolca, i službena im je adresa boravka – upravo zbog škole – Zagreb, ali ih mjesto ne drži previše. Ljeti borave na Hvaru, gdje Čombe ispomaže u industriji masovnog turizma. On Ivani prepušta priču o duhovnosti, a sam se u kulture Istoka zaljubio još prije dvadeset godina putujući jugoistočnom Azijom. Bio je to u početku budizam, no susret s budućom suprugom odveo ga je na put hinduizma, kad su zajedno, kako kaže, igrom slučaja, jedne ljetne noći u Hvaru inicirani u tu priču.

– Te se noći – priča Čombe-Ognjen-Hanuman – dogodilo čudo. Ja, zadrti mesojed, a otac moje supruge pritom je i mesar, nakon te noći nikad više nisam okusio meso, ribu ni jaja. Nikad više nisam učinio nikakvo nasilje prema životinjama.

Pokušavam objasniti da i ja volim životinje, ali, tko može oprostiti pečenoj janjetini?

– Samo ti daj – uzvraća mi tolerantni Čombe, dok s guštom konzumira svoj tali, omiljeno indijsko vegetarijansko jelo.

Izjašnjava li se kao hinduist u hrvatskim popisima stanovništva, pitam.

– Samo na aplikaciji za indijsku vizu! – kaže.

Ivana, koja se ne smatra ni kršćankom, ni muslimankom ni hinduisticom, riječ hinduist kao učitelj joge objašnjava drugačije.

– Naša duhovnost je apsolutna, nepromjenjiva… na nju ne mogu odgovoriti nijednim svjetovnim jezikom!

Zanima me zašto je među desecima tisuća gurua u Indiji odabrala baš Jagata,

– Kaže se da učitelj dolazi kad je učenik spreman. Ne mogu objasniti taj osjećaj, ali kad sam ga prvi put vidjela… srce je znalo. Duga je to priča, ali imamo predivan odnos. Učitelj ti je kao otac koji te štiti. Ma ne mogu ti opisati taj osjećaj učitelja i učenika, moraš sam probati…

– Hoću, evo, sljedeći put sigurno – kažem i smijemo se svi zajedno, brzo su me prozreli.

Ivana, kao i ja, teško racionalno objašnjava svoju fasciniranost Indijom.

– Mislim da me najviše svemu ovome privukao njihov način života. Ovdje je sve moguće, a život je onaj trenutak koji upravo živiš. Ovi ljudi ne žive ni u prošlosti ni u budućnosti, žive ovdje i sada, a toga nama na Zapadu nedostaje. Oni kao da imaju odgovor na pitanje tko sam. Ta mistična, čarobna Indija mijenja naše zapadne umove, oslobađa ih od ograničenja koja smo sebi nametnuli, ako smo spremni prepustiti joj se. Mi nikad nismo sretni, a pogledaj njih, zaigrani su, suptilni, uvijek nasmijani. I nikog ne osuđuju zato što je različit. Indija je promijenila i mene i moj život.

Željka, baš kao i Nila, nema indijsko ime, ovdje je, kaže, jer istražuje sebe.

– Duhovnost je velik dio mene i zbog nje sam počela istraživati. Je li to hinduizam ili nešto drugo, nemam pojma. To su ionako tek ladice u koje se stavljamo. Meni je tijesno i mračno unutar tih zadanih ladica pa izlazim iz njih. Hinduisti su na tragu istine, čini mi se, i zato ih pratim. Ponizni su, dosljedni, vole odricanje i strogost, sve samo da se bolje povežu. Još uvijek lutam… I tražim.

 

Kao i na svakom svetom mjestu, i ovdje su zabranjeni meso, jaja, cigarete i alkohol. Opijati nisu zabranjeni jer je dobro poznat pozitivan utjecaj marihuane na duhovnu stranu ljudskog bića

 

Maha Jvala Das i Anuradha Devi Dasi, alias Marko Karuza i Antonija Čelan Karuza, odavno više ne traže, pronašli su se u pokretu Hare Krišna. Nisu sljedbenici Jagat Gurua, ali su ovdje u dobrom društvu svojih prijatelja vezanih uz prakticiranje joge i meditacije. Maha se kao Hare Krišna prepoznao u petnaestoj godini, početkom rata u Hrvatskoj, upoznavši se s tim pokretom preko literature koju mu je donosio otac, pomorac zaljubljen u jogu i duhovnost. I on je od djetinjstva razmišljao o duhovnosti.

– Nekako sam uvijek bio uvjeren da ja nisam (samo) ovo tijelo, da sam s njim tek spojen, možda slučajno. Shvatio sam tijelo tek kao stroj koji služi onom pravom ja. I tako mi je filozofija Hare Krišne postala revolucionarno otkriće, tu sam se prepoznao. A ideje iz Veda, kad sam došao do njih, potpuno su me razbile i otvorio mi se jedan sasvim nov, znatno bolji svijet.

Ranih devedesetih, u ratnom ludilu, priča Maha, u Podstrani kod Splita postojao je hram Hare Krišne, pedesetak ih je tamo živjelo u celibatu. Danas su većina njih obiteljski ljudi i žive u Hrvatskoj, običnim životima. Drugi, kao Maha, nastavili su svoj duhovni put, neprivučeni dobrobitima života u potrošačkom društvu. Boravio je u ovih gotovo trideset godina po raznim hramovima Hare Krišne u svijetu, od Italije do Indije, a danas, kad život dijeli s Anuradhom, putuju svijetom u potrazi za duhovnošću, ali i nekakvom skromnom zaradom. Jer, koliko god vi bili biće duha, nešto se, ma kako skromno to bilo, mora i jesti. Ljeti rade, najčešće u Irskoj, „ili gdje se otvori sezonski posao“, skupe novac, pa jesen i zimu provode na svetim mjestima Indije, Vrindavanu i Mayapuru, gdje pune svoje duhovne baterije, meditirajući i proučavajući klasični ples (Antonija) i vedsku metafiziku (Maha). Ili pak, kao sada, podučavaju jogu u ovoj indijskoj pustolovini koju vodi Ivana. U kasno proljeće vraćaju se u Split, koji im je baza za cijelu regiju, u kojoj dijele stečena znanja i druže se s obitelji i prijateljima, a potom opet kreću u potragu za sezonskim poslom. Maha svoj put vidi kao „put nenasilja, zdravlja, srca, razuma i dobrog ukusa“.

Posebno mi je zanimljiva priča Antonije/Anuradhe jer ipak je ona prva i jedina pripadnica Hare Krišne iz Imotskoga, nije to mala stvar. Magistrirala je klarinet na Glazbenoj akademiji u Splitu, zanima je ples, a kako je Indija u oba ta segmenta iznimno bogata, njezin odabir Akademije klasičnog plesa u Vrindavanu, svetom mjestu u blizini Delhija, na kojoj će uskoro diplomirati, čini se logičnim.

Kako sam u nekoliko dana prije njihova dolaska na Kumbh Melu upoznao teren, a moji Dalmatinci prvi su put ovdje, u meni se budi vodič, što sam često u Indiji posljednjih godina. Nove prijatelje vodim na Triveni Sangam, sveto mjesto spajanja triju rijeka i gdje će se za koji dan, u središnjem dijelu proslave, u samo jednom danu okupati već spomenutih 30 milijuna ljudi. Nemam nakanu družiti se u srcu potencijalnog stampeda – ne bi to bio prvi na festivalu: godine 1954. u stampedu je poginulo tisuću hodočasnika – pa odlazimo onamo na dan kad je gužva manja, kad je ondje tek nekoliko tisuća kupača.

Usput sam se opet zapričao s Antonijom, kopka me kako to Imoćani završe kao Hare Krišne, ali zanima me i pitanje celibata u kojem ona i Maha žive, kako njihovoj duhovnosti i priliči.

– Spolni odnos pripadnicima Hare Krišne nije zabranjen – kaže – ali prakticira ga se samo u prokreativne svrhe, nikako kao tjelesna vježba u svrhu užitka. Užici ovdje proizlaze isključivo iz duhovnog.

Maha, njezin jednako simpatični suprug, čije reakcije pomno promatram, ne pokazuje baš nikakve znakove neslaganja s njezinim stavovima.

Slažemo se Antonija ili – ako vam je, kao njoj, to draže – Anuradha i ja u prvim rečenicama. Točno, seks je izraz najveće ljubavi, intimnosti i predaje, i kao takav prirodno bi trebao biti prisutan u braku.

– Jedan od aspekata celibata je posvećenost osobi s kojom si u braku – nastavlja Anuradha. – I samo toj osobi. Već to je u naše doba velik izazov. Celibat znači očuvanje i poštivanje životne, kreativne energije. Jer seksualna energija zapravo je kreativna energija, energija stvaranja. Svi je posjedujemo, ali ne znamo baratati njome niti smo svjesni njezinog neograničenog potencijala – kaže ona, a ja ni na taj dio nemam primjedbi.

Ali, već u sljedećoj rečenici naši se stavovi razilaze: ja se slažem da je duhovnost lijepa stvar, ali i tjelesni užici imaju svoje draži.

– Ma, vidi – uvjerava me Antonija – celibat čuva tu pokretačku energiju i usmjerava je iznad pukog i trenutačnog tjelesnog zadovoljstva. Otvara srce, um i inteligenciju prema otkrivanju sebe kao nečeg što je vječno i što može iskusiti blaženstvo koje nije vezano samo za tjelesno iskustvo. Dapače, to blaženstvo i ispunjenje ne ostavljaju osobu frustriranom kao što se to često događa kad na fizičkom planu namirimo neku potrebu.

Iako je moja vizija blaženstva poprilično drugačija, a „namirivanje potreba“ me ne frustrira, štoviše, mislim da frustraciju u zapadnom društvu donosi upravo nemogućnost da se namire nekakve nametnute nam potrebe za šarenim potrošačkim artiklima – ne mislim sada na seksualne potrebe – mogu razumjeti njezine razloge. Malo sam zbunjen tom pričom o celibatu kod sljedbenika Krišne, koji je u seksualnom smislu bio jedan od najnestašnijih bogova, pravi Don Juan indijskog panteona – nema što taj nije potrošio. Celibat mu sigurno, ni s osam žena ni s tisućama ljubavnica, nije bio ni u primisli. Ne znam odakle mu je uopće, pored tako bogatog seksualnog života, ostalo još nešto pokretačke energije koju spominje Antonija. Ali, neću ulaziti u dodatne rasprave. Kako je Antonija krajnje uvjerljiva u svojim argumentima, spreman sam na kompromis: ona i Maha, kad se ovog ljeta sretnemo u Splitu, neće svoje stavove o celibatu izlagati pred Nikolinom! Nikad ne znaš kakvim je to putem može odvesti, pogotovo uz Antonijinu apsolutnu uvjerenost u ono što živi. Ja ću zauzvrat, časna pionirska, ozbiljno razmisliti o celibatu kao načinu života. Čim napunim osamdesetu!

 

‘Spolni odnos pripadnicima Hare Krišne nije zabranjen, ali prakticira ga se samo u prokreativne svrhe, nikako kao tjelesna vježba u svrhu užitka’, kaže Imoćanka Antonija

 

Mijenjam temu, zanima me kako to žena odrasla u tradicionalnoj katoličkoj sredini otkrije indijsku duhovnost.

Antonija priznaje kako su je još kao dijete privukle istočne religije i kako joj je pojam reinkarnacije vrlo rano postao blizak.

– Tražila sam odgovore i našla sam ih na naoko neočekivanome mjestu. Jednostavno, ovdje je sve napokon imalo smisla. Ono što sam mislila da postoji samo u mojoj mašti, vidjela sam i doživjela na fizičkoj razini. Gospod je jedan jedini, ali ima neograničeno mnogo imena i oblika. Mom srcu je najbliži kao Krišna.

Antonijin Imotski grad je u kojem dominiraju predrasude i stereotipovi. Ali otkad sam se bavio Tinom Ujevićem, ništa me više vezano uz taj dio svijeta ne čudi. Zanima me kako su njezini roditelji u tradicionalnoj sredini reagirali na njezin sasvim nekatolički duhovni izbor.

– Burno u početku, ali dogodila se nevjerojatna transformacija kako je vrijeme prolazilo. Vidjeli su da sam sretna, da volim svoj život i svjesni su da se ne može tvrdoglavu Imoćanku vrtjeti oko malog prsta. Sad mi daju punu potporu i ponosni su što u Indiji završavam akademiju. Žele svakako doći na moj solistički diplomski recital!

Anuradha svoju plesnu vještinu često prezentira na svjetskim pozornicama. Nastupala je posljednjih mjeseci širom Indije, u Mumbaiju, Bangaloreu, Delhiju, Kolkati, ali i u Londonu, Berlinu, Novom Sadu, Galwayu, Sarajevu i više puta u Zagrebu. Plesala je svoj tradicionalni indijski ples i u rodnom gradu i reakcije su, kaže, bile izuzetno dobre.

Gurui u marketinškoj borbi

Stigli smo na Triveni Sangam, sveto stjecište triju rijeka. Vozač rikše koji nas je dovezao, lancem zaključava upravljač, što znatno povećava šanse da će rikšu naći na istome mjestu. Čini se da i na svetim mjestima ordiniraju oni kojima, eto, ništa nije sveto.

Ponovili su mi više puta kako je ovo najsvetije mjesto na Gangesu. To najsvetije čut ću na barem još nekoliko mjesta, ali Indijci prefiks naj volje stavljati gdje god mogu. Tisuće ljudi brčka se u plićaku, gužva kao na splitskim Bačvicama ljeti. I opet, svuda smijeh, neskrivena radost sjedinjenja s Majkom Gangom. Svi moji novi prijatelji znaju sve o onečišćenju Gangesa, ali je vjera u iscjeliteljsku moć svete rijeke jača, pa se radosno skidaju i uskaču u vodu, brčkaju se, zalijevaju, ne usudim se ni pomisliti piju li je možda. Gledam njihova lica ozarena svetim mjestom i jasno mi je da doista uživaju u kupanju. Odbijam poziv da im se pridružim, hvalim se da sam se već kupao, a silom prilika i pio vodu iz svete rijeke. Premda nisam vjernik, poštujem tuđu vjeru pa, kako bih to pokazao, upriličujem za mene snažan izraz duhovnosti: još jednom u svetu vodu potapam stopalo, gotovo cijelo!

Uvjeravam ih da sam odlučio pročišćenje obaviti u onoj mitskoj rijeci Sarasvati, podzemnoj i nevidljivoj, čije je ušće također na ovome mjestu te se, evo, upravo i ja brčkam, na nevidljivoj razini. Maha me, pun razumijevanja za moj prosvjetiteljski racionalizam, ipak prska po glavi svetom vodom, nek‘ mi se nađe.

Moram ipak priznati da moji prijatelji na povratku drugačije zrače. Oni tvrde da je to od prosvjetljenja, dok ja tu auru oko njih pripisujem prisutnosti radioaktivnih čestica u rijeci, ali im ne želim kvariti raspoloženje glasnim komentarom. Kao pravi materijalist u tom moru duhovnosti vodim ih na čaj na improviziranom štandu. Lako je ovdje biti beg: pet čajeva i kava – sedam kuna.

I dok danju moji novi prijatelji meditiraju ili slušaju višesatna predavanja Jagat Gurua pred više od tisuću sljedbenika u našem dvorištu, ja obilazim Kumbh Melu ili se, kao u srednjoj školi, skrivam u svojoj VIP kupaonici kako bih konzumirao zabranjeno voće: cigaretu. Jer, kao i na svakom svetom mjestu i ovdje su zabranjeni meso, jaja, cigarete i alkohol. Opijati nisu zabranjeni jer je dobro poznat pozitivan utjecaj marihuane na duhovnu stranu ljudskog bića.

Snažno se borim za svoja pušačka prava objašnjavajući raspoloženim hodočasnicima da Brahma, Rama i ostalo društvo nigdje ne govore da se ne smije pušiti duhan. Ne nailazim na razumijevanje. Nude mi kompenzaciju u obliku marihuane, ali slaba je to, premda – jer se ne smije miješati s duhanom – izrazito vesela utjeha.

Svatko pametan, a takvim se uglavnom smatram, zapitat će se kako se na pustim sprudovima, koji su u monsunskom razdoblju poplavljeni, mogu smjestiti toliki milijuni ljudi. Odgovor leži u nečemu što fascinira putnika koji ovdje boravi i kojeg bi mogao raspametiti toliki intenzitet duhovnosti – da nije ovakav kakav sam ja. U zemlji u kojoj je organizacija prilično stran pojam, ovaj je festival savršeno dobro organiziran.

Više od četiri tisuće velikih šatora (koji primaju stotine pa i tisuće ljudi), sa svom infrastrukturom, koja uključuje ceste, desetke pontonskih mostova, vodovod i kanalizaciju – pojave koje se u Indiji ne podrazumijevaju čak ni u urbanim cjelinama – podiže se posebno za ovu priliku. Toliko kanti za smeće (15.000) i montažnih WC-a (110.000) nećete izbrojiti u cijeloj Indiji da ih tražite godinama. Ukratko, na golemih 40 četvornih kilometara šatorski grad uredniji je i čistiji od većine indijskih gradova, a onaj poznati kaos, bez obzira na 150 milijuna hodočasnika, ovdje je nepoznat.

Nije „naš“ Jagat Guru jedini duhovni vođa ove mnogobrojne sljedbe. Kumbh Mela je mjesto snažne marketinške borbe brojnih gurua za nove sljedbenike, pa se njihove fotografije u različitim stanjima transa mogu vidjeti na svakom koraku i uz svaki šator. Iz zvučnika ravnih onima na Ultri ore se pjesme, mantre i dugotrajni govori, hodočasnici pjevaju, a sve je obavijeno mirisom svakojakih pokretnih kuhinja. Jagat ima svojega glasnogovornika, poznatog indijskog glumca koji je njegov sljedbenik; s Guruom se smjenjuje u dugim predavanjima, zapravo većinu njih sam vodi. Ne znam hindski, ali je očito da je ovaj čovjek majstor storytellinga. Izuzetan je retoričar, koji publiku drži u šaci svojom vještinom pa se i sam uhvatim kako ga pomno slušam iako ne znam o čemu govori. Uživam slušati zvuk riječi koje ne razumijem, pogotovo kad ih izgovara ovakav majstor.

Kumbh Mela i cijeli šušur oko nje meni su zabavno mjesto i bez meditacije i prosvjetljenja. Duhovnost je i u Indiji postala lukrativan posao, a koliko će svaki potencijalni duhovni vođa to iskoristiti, ovisi samo o njemu. Prihod posljednje Kumbh Mele iz 2013., održane na ovim sprudovima, prešao je dvije milijarde dolara, ovogodišnji će ga nadmašiti. Ne sumnjam da i ovdje ima „svetih ljudi“ koji se voze Ferrarijem i žive u dvorcu, ali sam siguran da ima i onih koje zanima isključivo duhovnost. Pa vi prepoznajte pravog.

Kad padne mrak, sjedimo pred šatorom i razgovaramo. Zanimljivi su ljudi, svatko ima svoju priču, a neki i sasvim neduhovni život svakodnevice u Hrvatskoj. Nila je, spomenuo sam, Hvaranka koja je sebe pronašla u prakticiranju joge i duhovnosti koju joj ona otvara. Učiteljica joge inače radi sasvim „neduhovan“ posao: zaposlena je u policiji kao službenica za osobne iskaznice i putovnice! Zahvaljujući jogi, upoznala je razne učitelje i duhovne vođe, a kako joj kršćanstvo nikad nije bilo osobito blisko, lako je zavoljela Indiju i njezine običaje. Duboko poštuje Potkontinent i ljude koji na njemu žive.

Antonija/Anuradha jednostavno objašnjava svoju vjeru:

– Dok god nam ono što prakticiramo otvara srce, povećava toleranciju, prihvaćanje i ljubav prema sebi i svima oko sebe, znači da smo na dobrom putu.

Ako nije tako, onda treba obaviti razgovor sa sobom i biti spreman vidjeti istinu i samoga sebe. Jer iskrenost je sloboda!

Voditeljica moje dalmatinske hinduističke skupine Ivana alias Išvar definirala je ljubav prema Indiji koju odmah prepoznajem kao svoju:

– Jednostavno je: kao osoba rođena u Dalmaciji dođeš u Indiju i ovdje se osjećaš – doma! Sva ta znanja koja imaju o planetima, karmi, reinkarnaciji, jogi, mističnim moćima… Ne postoji ni jedna tema na koju odgovor ne možeš naći u Indiji.

Nakon nekoliko dana druženja razilazimo se, svatko odlazi na svoju stranu Indije u potrazi za odgovorima. Oni na druga sveta mjesta, ja nastavljam Gangesom nizvodno. Oni taksijem u policijskoj pratnji, koju im je osigurao svemoćni Jagat Guru, ja, duhovno nekvalificiran za posebne tretmane, rikšom do autobusa „firme Krstić“ koji će me odvesti u Varanasi. Vozi, Miško!

Kad se razum izbezumi

Možete li zamisliti situaciju da na Lovrincu ili Mirogoju stojite s obitelji nad odrom bliske osobe, a oko vas i ožalošćenih mota se stotinjak Indijaca s fotoaparatima koji snimaju svaki vaš pokret? Pritom imaju zgrožen izraz na licu zbog činjenice da ste toliko primitivni da svoje najmilije prepuštate crvima i zemlji! I još im vodič objašnjava taj priprosti ritual ukopa umrlog rođaka u zemlju dok oni, držeći maramice na nosu i boreći se s nagonom za povraćanjem, ipak neprestano snimaju otvoreni grob i okupljene, ometajući tužnu ceremoniju! Što biste rekli tim nepristojnim nametljivcima, kako biste ih nazvali?

Eto, upravo to se, samo u izokrenutim ulogama, svakodnevno događa u Varanasiju, na gatu Manikarnika, glavnom mjestu kremacije. Među ožalošćenim Indijcima koji se opraštaju od svojih najbližih čija tijela guta vatra, motaju se strani turisti oboružani kamerama i fotoaparatima. Vrebaju idealan kut snimanja kako bi, budu li imali sreće, uhvatili lubanju ili nogu koja će izviriti iz vatre. Većina njih taj obred shvaća kao običaj „primitivne“ civilizacije koja svoje mrtve kremira na otvorenoj vatri. Držeći maramice na nosu i boreći se s nagonom za povraćanjem, ipak neprestano snimaju lomaču i okupljene, ometajući intiman obiteljski obred posljednjeg ispraćaja.

Snimanje spaljivanja mrtvih u Indiji je zabranjeno, ali turiste to ne sprječava da tajno to pokušaju, motajući se između otvorenih vatri na kojima se tijelo pretvara u pepeo. Mnogi turisti dolaze do „ekskluzivnih snimaka“ iz blizine jer su potplatili kakvog lokalnog vodiča koji ima veza i potplaćuje druge, koji će im omogućiti snimanje s neke terase iz neposredne blizine, pa će moći prijateljima u Europi pokazivati fotografije tog „primitivnog, barbarskog običaja“.

Varanasi fascinira strance još od 16. stoljeća, kad u njega dolaze prvi europski putnici koji će pisati o indijskim čudima. I Allen Ginsberg, kralj bitnika, otkrio je Indiju putujući s ljubavnikom Peterom Orlovskym 1962./63., a čak šest mjeseci proveo je u gradovima Varanasiju i Kolkati, kojima je bio najdublje fasciniran. Ginsberg je istočnu duhovnost otkrio nakon teških godina koje je proživio objavivši svoju skandaloznu poemu Howl, u kojoj se obračunava s puritanizmom, inhibicijama i licemjerjem građanskog društva. U SAD-u je bio optužen za opscenost, ali nije osuđen. Odlučan da pobjegne od „prolaznosti i kaosa uzrokovanog zapadnim, aristotelovskim umom“, otkrio je svijet budizma i hinduizma, pa će se u Indiju (i Bangladeš) vratiti nakon 1971. i rata Bangladeša za neovisnost.

Uvijek je tvrdio kako su ga iskustvo Indije i Varanasija bitno promijenili, a svetom gradu i Indiji vratit će se i u svojoj posljednjoj pjesmi, napisanoj neposredno pred smrt, za koju je znao da dolazi. Indija ga je naučila empatiji i važnosti bivanja u sadašnjem trenutku, ali i da se smrti ne treba bojati. Izjavio je jednom kako je u Indiji, provodeći vrijeme na gatovima Varanasija, bio „zapanjen vidljivošću smrti u Indiji, koja je na Zapadu napudrana i skrivena u kovčegu“. U toj posljednjoj poemi, naslovljenoj The Things I‘ll Not Do (Nostalgias), žali jedino što se nikad više neće vratiti u „Kashi (još jedno ime za Varanasi, op. a.), kupati se u Gangesu i sjediti s Peterom na gatu Manikarnika“, što neće više biti svih onih lijepih trenutaka koje je proživio na Potkontinentu.

Dosad već znate koje značenje Varanasi ima u indijskoj mitologiji i da je riječ o svetom gradu na svetoj rijeci. Znate i da on ima poseban božanski status, u kojem smrt i pretvaranje tijela iz mesa i kostiju u pepeo koji će završiti u Gangesu, omogućuje oslobođenje od nove (re)inkarnacije u neko zemaljsko tijelo. Ne čudi stoga što je Varanasi, osim što je jedan od najduže kontinuirano naseljenih gradova u svijetu, i najpoželjnije mjesto za umiranje. No nisu to jedini naj atributi ovoga grada. Tko u njemu umre, zajamčena mu je mokša, prosvjetljenje, odnosno oslobođenje od začaranoga kruga umiranja i ponovnog rađanja. Kako bi kršćani rekli: smrt u Varanasiju znači izravan put ravno u raj, u ovom slučaju neku njegovu hindu-varijantu. Osim što oni bogatiji iz svih krajeva Indije dovoze ovamo tijela svojih najbližih kako bi bila kremirana na najsvetijem mjestu, mnogi Indijci svoje posljednje dane provode na gatovima, u sretnom očekivanju smrti i mokše.

Varanasi nekim čudom ne spada u četiri grada na koja je Višnu leteći na Garudi ispustio kap božanskog napitka amrite. Svoj sveti status dobio je na drugačiji način, no u igri je, očekivano, opet priča o tome kako je nekom bogu baš na tom mjestu nešto ispalo iz ruke. Naime, u nestašnom svijetu indijske mitologije čak je i sveto trojstvo vodilo svoje međusobne ratove. U jednom od njih Šiva je Brahmi otkinuo jednu od pet njegovih glava te ju je ponosno nosio svijetom kao trofej, sve dok mu upravo u Varanasiju ta glava nije ispala iz ruke i propala u zemlju. I tako je grad na Gangesu postao sveto mjesto. Na svu sreću, Brahma je imao dovoljno glava da se ne naljuti ozbiljno na Šivu (kad ih imaš pet, jedna glava više ili manje i nije osobit problem), pa je sveto trojstvo složno nastavilo skrbiti o svijetu.

 

Duhovnost je i u Indiji postala lukrativan posao, a koliko će svaki potencijalni duhovni vođa to iskoristiti, ovisi samo o njemu. Ne sumnjam da i ovdje ima ‘svetih ljudi’ koji se voze Ferrarijem

 

Slutite već da je i sam gat Manikarnika, najpoželjnije mjesto za smrt i kremaciju duž cijelog Gangesa, nastao prilikom ispadanja jednog predmeta za vrijeme leta. Taj je predmet ovaj put pripadao Sati Dakšajani, prvoj Šivinoj ženi. Božanska gospođa Sati zaslužuje nekoliko riječi pa ću pokušati ukratko: Sati je poznata kao zaštitnica bračne sreće i dugovječnosti, ali i bračne odanosti. I opet zbunjuje zašto baš je svako hinduističko božanstvo multifunkcionalno kad već božanstava ima toliko da bi svaki mogao imati svoj sektor. Ali, vedske tradicije se ne propituju.

Kad sam već počeo o Sati, teško se iskobeljati iz hindu-sapunice. Naime, jedna od brojnih Šivinih pratiteljica (kao i Kali) zaslužna je, zajedno s Parvati, kolegicom i vlastitom inkarnacijom, za Šivin povratak iz asketske izolacije u kreativno sudjelovanje u svjetskim procesima. Za njezinu smrt kriv je njezin otac Dakša, jedan od Brahminih sinova, kojem Šiva nije bio dovoljno dobar zet. Pa kad se Sati, zajedno s mužem Šivom, jednom nepozvana pojavila na svečanosti bogova – otac ju je izvrijeđao. Sati je dobro podnijela poniženje, ali kad je otac počeo vrijeđati i njezina muža, Šivu, kao božica bračne odanosti to nije mogla podnijeti pa se bacila u žrtvenu vatru i umrla. Taj je čin, promatran u mitologiji kao izrazito junački i visoko moralan, imao brojne posljedice, ne mitološke. Spomenuo sam već kako je jezero u Pushkaru nastalo od Šivinih suza nakon tužnog događaja, ali opisana je žrtva imala tragične posljedice i u svakodnevnom životu Indije.

Naime, sati je i danas pojam koji označava odanu ženu, a odanost u tradicionalnim kulturama znači da takva žena nakon muževe smrti ne želi više živjeti, pa dragovoljno odlazi na lomaču s njim. Dogodi li se da žena ne kani podijeliti lomaču sa svojim mužem, takva se smatra nečasnom i njezin daljnji život postaje nepodnošljiv. Zato će rodbina i prijatelji umrlog supruga rado pomoći ženi da završi na lomači, čak i kad ona to ne želi. Običaj je drevan; arheološka iskopavanja potvrdila su ga u pontsko-kaspijskim stepama, odakle su Indoeuropljani, čije tragove znanost prepoznaje u tzv. kulturi kurgana (grobnih humaka, tumula), počeli potkraj petog stoljeća prije naše ere prodirati na prostor Europe. Tijekom sljedećeg tisućljeća indoeuropska kurganska kultura će, nadirući u više valova, potpuno zatrti tzv. staroeuropsku civilizaciju, superiornu kulturu tog vremena čije je središte bilo na Balkanu. Kako tvrdi Marija Gimbutas, ugledna arheologinja i atropologinja, koja je u znanost i uvela ovu tezu, matrijarhalna, miroljubiva civilizacija stare Europe bit će zamijenjena ratničkim indoeuropskim patrijarhatom. Europom će zavladati novi bogovi, proširit će se običaj pokapanja ratnih vođa u kurganima, koji je dotad na kontinentu bio nepoznat. U tim će grobnim humcima arheolozi redovito pronalaziti i tragove satija, žrtvovana tijela žena, često i djece, običaja koji su došljaci donijeli iz svojih stepa. I Indijci će, otišavši u suprotnom pravcu od glavne indoeuropske struje, na Potkontinent donijeti sati, koji je, eto, zajedno s njihovim drevnim bogovima preživio do danas.

I faraonske udovice završavale su slično, samo ne u vatri, nego zatvorene u grobnicu sa svojim pokojnim mužem. Najraniji zapisi iz Indije, još iz vremena kad je Aleksandar Veliki zakucao na vrata Potkontinenta u osvajačkom pohodu, svjedoče o tom običaju, koji traje tisućljećima. Najslavniji mogulski vladar Akbar pokušao ga je iskorijeniti, premda je izražavao puno poštovanje prema ženi spremnoj na žrtvu za pokojnog muža. Kolonijalne sile u Indiji, Portugal, Nizozemska, Francuska i Engleska, strogo su osuđivale i zabranjivale taj običaj, a isto čini i neovisna Indija. I Sikhi mu se snažno suprotstavljaju te je nepoznat u njihovoj tradiciji. Unatoč svemu tome drevni običaji, čak i kad su izrazito neugodni, teško umiru.

Puno je svježih slučajeva te nemilosrdne prakse, a onaj iz 1987., kad je Rup Kanvar, osamnaestogodišnja udovica u Rajasthanu otišla na lomaču zajedno s umrlim mužem, posebno je odjeknuo u javnosti. Je li mlada udovica otišla u smrt dragovoljno ili uz malu pomoć rodbine, ostalo je nejasno. U svakom slučaju, u ruralnoj Indiji postala je heroina, dobivši titulu čiste majke, a na mjesto njezina žrtvovanja odmah nakon tragedije pohrlili su milijuni hodočasnika, podupirući njezin visokomoralan čin, dok je urbana Indija prosvjedovala. I dandanas mjesto na kojem je spaljena obilaze ljubitelji tradicionalnih vrijednosti. Država je tada nadopunila zakone koji strogo zabranjuju sati, a kaznenim djelom proglašena je i glorifikacija ovog običaja. Novi zakoni protiv satija, međutim, izazvali su prosvjede stotinjak tisuća ljudi u Jaipuru, koji su digli svoj glas u borbi za zaštitu “dobrog, starog običaja”. Mnogi od onih koji su prisustvovali samom činu navodno dragovoljnog samospaljivanja Rup Kanvar izvedeni su pred sud, zajedno s onima koji su sati slavili, što je uključilo i neke političare. Podignuta je optužnica za ubojstvo.

Mediji su se raspisali “o barbarskoj javnoj egzekuciji” u kojoj je sudjelovalo cijelo selo, pri čemu je obrazovana mlada udovica drogirana kako ne bi pružala otpor žrtvovanju. Slučaj je godinama razvlačen po sudovima, no na kraju su svi osumnjičenici bili oslobođeni optužbi jer, unatoč kontroverznim glasinama, nitko nije mogao dokazati da je mlada udovica natjerana u smrt. Činjenica je da bi kao udovica iz ratničke kaste, da nije završila na lomači, morala ostati izolirana u svojoj patnji, ošišana do kože; morala bi spavati na podu, bez prava na udaju i normalan društveni život. Tako nalažu običaji.

Priča o nesretnoj mladoj udovici još je jedan dokaz s koliko se ograničenja susreće suvremena indijska žena, a sve u ime nekakvih zapravo imaginarnih pojmova i navodnih vrijednosti: časti, zajednice, tradicije, običaja… I opet, i ova su mi ograničenja, na svu sreću u manjoj mjeri, poznata i u zemlji u kojoj je završio onaj moj predak koji se jednom davno u stepi odvojio od svoje supruge željne toplih krajeva, a u kojoj danas živim.

Sati ni danas nije iskorijenjen. Svake godine mediji zabilježe poneki, no mnogi izmaknu javnoj pozornosti. Slučaj iz 1999. ostao je neistražen jer su svi prisutni svjedoci odbili svjedočiti, što se i nakon toga redovito događa. Taj sati Indiju je dodatno zgrozio zbog članka poznate profesorice Madhu Kishwar kojoj je (samo)ubojstvo žene bilo povod da u članku opravda takvu praksu i zatraži ukidanje zakona protiv nje. Kishwar je inače zanimljiva konzervativna pojava. U mladosti je bila pionirka ženskih studija, a onda se od devedesetih priključila ekstremnoj nacionalističkoj hinduističkoj desnici, zalažući se za položaj žene kao služavke svojega muža i vatreno se boreći protiv ženskih prava. Feministice definira kao „fašistice koje nastoje dominirati i ugnjetavati muškarce”, a s takvim stavovima posve je normalno da sati vidi kao vrhunski oblik iskazivanja ženske privrženosti muškarcu, u čemu se slaže s (manjim) dijelom indijske javnosti. Mene ovakvi stavovi podsjećaju na neke naše konzervativne dame, a nisam uspio saznati je li spomenuta gospođa udana. Ako jest, jedva čekam vidjeti što će učiniti nakon muževe smrti.

 

‘Kao osoba rođena u Dalmaciji, dođeš u Indiju i ovdje se osjećaš – doma! Ne postoji ni jedna tema na koju ne možeš odgovoriti. Ovi ljudi ne žive ni u prošlosti ni u budućnosti, žive ovdje i sada, a toga na Zapadu nema’, kaže Ivana

 

I ovo je pitanje odraz temeljne podjele u Indiji: na jednoj strani vrhunska znanstvena postignuća, kojima je ta zemlja ovladala svemirskom i nuklearnom tehnologijom, a na suprotnoj činjenica da je stopa pismenosti u Indiji tek 72 % (s time da je puno manja u ruralnim sredinama i među ženama) i da su trošna kola koja vuče vodeni bivol prevladavajuće prijevozno sredstvo. Indija je godine 2018. u čast Sardara Patela, jednog od očeva nacije, postavila Kip jedinstva, najveću skulpturu na svijetu visoku nevjerojatnih 240 metara. Indija je i jedna od zemalja s najbrže rastućim gospodarstvom u svijetu, a peta je po bruto nacionalnom dohotku. Istodobno, prema podacima kanadske agencije SOS Children’s Villages, gotovo 70 % stanovništva, ili više od 800 milijuna Indijaca živi ispod granice siromaštva, s dnevnim prihodom od desetak kuna, a kolera, tifus i dizenterija te nedostatak elementarnih higijenskih uvjeta, vode i struje, kao i deseci milijuna beskućnika, svakodnevica su ove zemlje. Te se brojke posljednjih godina smanjuju, ali još su uvijek dramatične. Populist Narendra Modi, indijski premijer, dobiva političke poene dijeljenjem poreznog novca udovicama i umirovljenicima; svaka udovica dobije mjesečno devedesetak kuna, dok umirovljenici imaju dodatak od 65 kuna mjesečno. Ti skromni iznosi mnogima omogućuju preživljavanje i najbolje svjedoče o siromaštvu zemlje, koja istodobno golem novac troši na svoj ugled u svijetu i pokazivanje mišića u svemirskom i nuklearnom programu. Čini se da one s vrha političke vlasti znatno manje zabrinjava činjenica da u Indiji puno više od 12,5 milijuna djece (službeni podatak) između 5 i 14 godina radi, a čak 65 milijuna djece (od 6 do 14 godina) ne idu u školu.

Opet ja u epizodnom stilu, ali ne, nisam zaboravio na na Šivinu pokojnu suprugu Sati, na priču zbog koje je i danas živ običaj da žena završi na lomači zajedno s muževim tijelom. Da je božanski muž božice Sati bio naglog karaktera, poznato vam je već iz epizode s malim Ganešom. Isto je Šiva učinio i s ocem samospaljene supruge, Dakšom: odrubio mu je glavu. Na mjestu tog tužnog događaja danas u gradiću Kankhalu pod Himalajom stoji Dakšin hram. Šiva je, potpuno lud zbog smrti voljene žene, poletio s njezinim tijelom Svemirom obilazeći mjesta na kojima su nekad provodili vrijeme u romantičnoj ljubavi. Bogovi, opravdano zabrinuti za njegovo mentalno zdravlje, zadužili su Višnua da ga psihički izliječi. Višnu se opredijelio za dosta neobičan psihijatrijski postupak: isjekao je Satino tijelo u 51 komad (druga verzija spominje 108 komada, ali ostanimo pri prvoj), a kako je tolike dijelove nezgodno prenositi Svemirom, Šivi su oni stalno ispadali na Zemlju. Tako je nastalo 51 sveto mjesto, od kojih je najveći broj u Indiji, nekoliko njih u današnjem Bangladešu, Pakistanu i Nepalu te po jedno na Šri Lanki i u Tibetu.

Na svakom mjestu gdje je pao dio Satina tijela, podignuti su hramovi Šakti Pitas, gdje se štuje boginja Šakti, koja je, između ostalog, zaštitnica plodnosti. E sad, počnem li objašnjavati kako je Sati zapravo Šakti, ovoj sapunici o bezbrojnim inkarnacijama, božanskim zavistima, preljubima, ljubomori i požudi neće biti kraja, pa mi zasad morate vjerovati na riječ. U svakom slučaju, na Manikarniku u Varanasiju aterirale su Satine naušnice, što je bilo dostatno da taj postane značajno mjesto te po svetoj naušnici dobije i svoje ime. Naravno, kao i uvijek u hinduističkoj mitologiji, postoje druge inačice priče, ali u svakoj se spominje naušnica po kojoj je nazvan najvažniji gat u Indiji, na kojem se tjedno spaljuje i do 2000 tijela.

Šiva je, da zaključim priču, malo kasnije došao pameti i oživio Dakšu, koji ga je od tog trenutka – vjerojatno svjestan njegovih neugodnih moći – najednom zavolio, a bogovi su se pobrinuli da se Sati reinkarnira u Parvati, pa je Šiva dobio novu ženu kao utjehu.

Komentiraj