FELJTON: Čudesno obraćenje svetoga Pavla ispred Damaska

Nacional donosi ulomak iz knjige ‘Sveti Pavao – Biografija’ u kojem najveći živući tumač rada i djela Pavla iz Tarza, engleski biskup i profesor Novog zavjeta Tom Wright, detaljno opisuje što je za kršćanstvo značio apostolov put u Damask

Zasljepljujuće svjetlo, glas s nebesa. Caravaggiovo remek-djelo. Progonitelj postaje propovjednik. Svetkovina obraćenja sv. Pavla slavi se 25. siječnja svake godine u mnogim zapadnim crkvama, uključujući i moju. Taj je događaj postao kulturna metafora. Tradicija s jedne strane i poslovična uporaba s druge urotile su se da ono što se dogodilo Šaulu iz Tarza učine što glasovitijim i što nejasnijim. Sam incident, ispričan tri puta (sa zanimljivim varijacijama) u Djelima apostolskim, očito je od vitalnog značaja: iz Pavlovih vlastitih kratkih autobiografskih napomena u njegovim poslanicama očito je da mu se nešto neobično, kataklizmično dogodilo toga dana. Ali što mu se točno dogodilo? I što je to značilo?

Stoljeće nakon Freuda svi smo mi psiholozi amateri. „Put u Damask“, izreka što ju izgovaraju milijuni onih koji imaju tek najpovršniju predodžbu o tome gdje se Damask doista nalazi, mami na psihološke spekulacije – i na psihološki redukcionizam. Što se toga dana dogodilo u Šaulovu umu i srcu? Što je revnog progonitelja pretvorilo u revnog apostola?

Teorije su dolazile i prolazile. Šaulova vizija bila je „stvarni“ trenutak kad je nastala njegova „dvaput rođena“ osobnost. Ne, bilo je to kad se njegova krivnja, nakupljena od Stjepanova kamenovanja, vratila i počela ga opsjedati. Ne, bilo je to ono što se i moglo očekivati kad je napetost između unutarnje žudnje mladića i vanjskih zahtjeva stroge svetosti napokon eksplodirala. Zapravo, bio je to epileptični napad. Ili je možda samo dehidrirao na podnevnom suncu, i tako dalje, i tako dalje. Sve radije negoli suočiti se s pitanjem s druge strane. Pretpostavimo… pretpostavimo da je tu bilo i više od ovoga?

Zapravo, teorije ove vrste pomalo su nalik na ono što se događa ljudima koji nikad prije nisu vidjeli neonski znak kad se iznenada suoče s njim – ali ispisan stranim jezikom. Troše vrijeme čudeći se kako to zaboga tako svijetli, ni najmanje ne shvaćajući da taj znak nešto govori. Ekscentrični engleski pjesnik John Betjeman postavlja to na sličan način:

Sv. su Pavla često kritizirali

Moderni ljudi što su se jedili

Zbog njegova obraćenja, kaže Freud

Objašnjavajući sve to. No propustiše

Baš ključni dio svega tog,

Jer nije pitanje kako se to zbilo

Nego što je Pavao vjerovao da jest.

Betjeman, kako se pokazalo, nije napravio osobito dobar posao objašnjavajući „što je [to] Pavao vjerovao“, ali u pravu je u pogledu svog glavnog stava. Pitati „kako se to zbilo“ može, ali i ne mora zahtijevati da Pavla proučavamo psihološki, ali naposljetku pitanje je pogrešno. U svakom slučaju, povijesna psihologija može biti zabavan sport iz naslonjača, ali ona je gotovo beskorisna u stvarnom povijesnom istraživanju.

Na glasovitoj Caravaggiovoj slici Šaul je jahao konja; povijesno gledajući, magarac se čini znatno vjerojatnijim. I to stvara posredan odjek priče koja je započela s Bileamom i magarcem

Promišljanje toga trenutka pojasnit će ovo – a taj trenutak značajna je točka za početak biografskog istraživanja. Svaki umješan župnik ili odvjetnik, ostavimo li po strani psihijatre, savršeno dobro zna da su ljudska bića duboka vrela tajni. Možemo biti iznenađeni, možda čak i šokirani, kad nam dugogodišnji prijatelj ili čak supruga dopuste mali uvid u svoje unutarnje dubine, za koje čak i nismo znali da postoje, koje neke kulture nazivaju „srcem“, a druge „dušom“. Čak i kad je odvjetnik potpuno uvjeren, dijeleći iste kulturne pretpostavke i duhovne vrijednosti, gotovo će uvijek biti mnogo teže nego što se očekuje stići do korijena osobnosti, dubokoga izvora motivacije, mračnih agonija što uzrokuju besane noći ili disfunkcionalne dane. A koliko li je to tek manje moguće s nekim tko je živio prije dvije tisuće godina u kulturi sasvim različitoj od naše.

Osim što je nemoguća, ta vrsta proučavanja biografu srećom nije neophodna, kao ni povjesničaru općenito. To ne znači da ne možemo proučavati ljudsku motivaciju. Nismo ograničeni na to da govorimo jedino o onome „što se dogodilo“ isključivo na razini onoga što bi uhvatili kamera ili mikrofon. Povjesničar i biograf mogu i trebaju proučavati, koliko god je moguće, razine motivacije koje jesu dostupne, pri čemu nisu beznačajni stavovi koji se protežu kroz neku kulturu ili misli političkih lidera ili pak izdvojenih pojedinaca.

Nešto slično pokušalo se prije naoružavanja američkih i britanskih snaga i njihovih saveznika za invaziju na Irak 2003. Dvojica poduzetnih američkih pisaca latili su se istraživanja popularnih kulturnih likova (iz filmova, TV emisija i stripova) što su ih kao omiljene naveli predsjednici u prošlom stoljeću. Predsjednici su stalno iznova iskazivali naklonost Kapetanu Americi, Usamljenom Rendžeru i scenarijima sličnog tipa, u kojima heroji djeluju izvan zakona obnavljajući mir izmučenoj zajednici. Priča se doima zabrinjavajuće poznatom. To nije bila psihoanaliza, nego proučavanje motivacije. U načelu, možemo razmatrati implicitne stavove koji ljude pokreću na određene akcije.

To su, da uzmemo drugi primjer, učinili povjesničari I. svjetskog rata. Kao povjesničari ne možemo psihoanalizirati lidere Njemačke, Rusije, Poljske, Srbije, Francuske i drugih uključenih zemalja, čak ni hladnokrvnog britanskog ministra vanjskih poslova toga doba, sir Edwarda Greya. Niti to trebamo pokušavati. Ali povjesničari u principu mogu sondirati način na koji izjave i djelovanje takvih ljudi otkrivaju osjećaj svrhe, shvaćanja nacionalnog identiteta i dužnosti, stavove o prošlim krivnjama koje treba ispraviti i, u nekim slučajevima, osjećaj o dolasku povijesnog trenutka koji se mora iskoristiti. Drugim riječima, možemo proučavati zašto je tako mnogo ljudi u tako mnogo zemalja, otprilike u isto vrijeme, zaključilo da je ono što Europa treba dobar žestoki rat. To nije psihologija. To je povijesno proučavanje kako i zašto ljudi čine izbore za koje su se odlučili. Povijest se ne bavi samo događajima, nego i motivacijama. Motivacije, nedvojbeno, plutaju poput ledenih santi, s mnogo više onoga što izmiče pogledu od onoga što strši iznad površine vode. Ali često je mnogo toga vidljivo iznad vode, što se odnosi i na čvrsta implicitna objašnjenja. To možemo proučiti.

Dakle, kad nekoga nešto potrese do same srži, ta osoba iz te kataklizme izlazi u nekim pogledima ista, ali u drugima radikalno drugačija, pri čemu se nedvojbeno mogu dati mnoga objašnjenja. Takva objašnjenja ne smiju jedno drugo poništavati. Ono što možemo pokušati učiniti, i što ćemo sada doista nastojati učiniti u slučaju Šaula iz Tarza na putu u Damask i nakon njega, jest uzeti ono što znamo o našem subjektu prije tog događaja i ono što znamo o njemu nakon tog događaja i smjestiti te očito suprotstavljene portrete unutar bogatog kulturnog i duhovnog života židovskoga svijeta njegova doba, dobro opskrbljeni različitim oblicima utjecajnih židovskih stavova. Moramo pažljivo gledati što će se pojaviti, ne jedino u vezi sa samim događajem, kakav god bio, nego u pogledu načina na koji se „revnost“ mladog i gorljivog proučavatelja Tore pojavljuje u drugačijem obliku kao „revnost“ za ono što je nazivao „radosnom viješću“, euangelion, evanđelje, poruka o Isusu – ispunjenje, iako se to činilo šokantnim, drevne nade.

Neki su u ono vrijeme, a mnogi nakon njega, na sve to gledali kao na jedan stav koji sada zamjenjuje drugi. Sama riječ „obraćenje“ često se, možda i uglavnom, uzimala na taj način. Ali Šaul – apostol Pavao – gledao je na to kao na isti stav, tražeći sada da ga shvate na radikalno, iako opravdano nov način. Ono o čemu se tu radilo bila je nada Izraela.

Ako kažem da je Šaul iz Tarza odrastao u svijetu nade, mnogi bi me čitatelj mogao pogrešno razumjeti. „Nada“ i „optimizam“ nisu ista stvar. Optimist gleda na svijet i osjeća dobro u pogledu smjera kojim ide. Sve će biti bolje! Sve će biti dobro! Ali nada, barem onakva kako su ju shvaćali unutar židovskoga, pa onda i ranog kršćanskog svijeta, bila je nešto sasvim drugo. Nada može biti, a često je i bila, ustrajan i svjestan izbor kad svijet izgleda crno. Ona nije ovisila o osjećanju načina na koji se stvari odvijaju ili smjera u kojem se kreću, nego o vjeri, vjeri u Jednoga Boga. Taj je Bog stvorio svijet, taj je Bog pozvao Izrael da bude njegov narod. Biblija, pri čemu Psalmi nisu najmanje važni, jasno pokazuje kako se tom Bogu može vjerovati da će na kraju sve razriješiti, da su njegova obećanja istinita, da će svoj narod na kraju opravdati, pa čak bude li to i nakon strašnih patnji.

„Nada“ u tom slučaju nije osjećaj, ona je vrlina. Može se vježbati, kao što se vježba teško djelo na violini ili kompliciran udarac u tenisu. Vrlina nade vježba se kroz bogoštovlje i molitvu, kroz zazivanje Boga, kroz čitanje i drugačije zamišljanje biblijskih priča i kroz svjesno držanje nepoznate budućnosti unutar nepokolebljivih božanskih obećanja. Šaul je naučio tako postupati. Apostol Pavao, mnogo kasnije, tu će lekciju iznova naučiti.

U Šaulovu svijetu ta nepokolebljiva obećanja bila su fokusirana na jednu veliku priču, s osobitim elementom koji će sve promijeniti. Velika je priča bila drevna priča o slobodi, o značenju Pashe, ali s novim preokretom. Jedini Bog oslobodio je svoj narod iz egipatskog ropstva i on će to ponovo učiniti. Ali oni sada nisu bili u Egiptu. Njihovo je ropstvo, u Šaulovo doba, bilo mnogo složenije. Za početak, nikad nitko u starim pričama nije nagovijestio da je vrijeme što su ga Izraelci proveli u Egiptu bilo kazna za njihove prijestupe. Ali Izrael u Babilonu bio je sasvim drugačija priča. Čitajući proroke – to je teško previdjeti. Mladi Šaul, kao što smo vidjeli, lako bi povukao paralelu između istjerivanja Adama i Eve iz Edenskoga vrta i toga što je Izrael bio prognan iz obećane zemlje. Adam i Eva poslušali su glas zmije i više nisu obavljali svoj posao u vrtu pa su otišli u svijet trnja i čkalja. Izraelci su štovali idole u Kanaanu i više nisu postupali pravedno, voljeli milosrđe niti išli skromni s Bogom pa su otišli u Babilon.

Ni u jednom slučaju (Adama i Eve, s jedne strane, i Izraela, s druge) to nije mogao biti kraj priče. Da je bio, Bog bi bio osuđen za strašnu nesposobnost. Priča o Izraelu, započinjući sa samim Abrahamom, uvijek je bila, a u Šaulovo se doba na nju tako i gledalo, početak operacije spašavanja, početak odavno namjeravanog okretanja ljudi u pravom smjeru pa time na kraju i okretanja čitavoga svijeta ponovo u pravom smjeru. Projekt čovjeka, projekt ljudi u vrtu, ponovo se vraćao na pravi put. Ali ako je spasilačka operacija (Abrahamova obitelj) i sama imala potrebu za spašavanjem, što onda? Ako se čamac za spašavanje zaglavio na stijenama, tko će priteći u pomoć, i kako?

Do Šaulova je vremena postalo jasno kako je projekt Abraham, poziv Izraelu, zapravo stigao do trenutka kad treba spašavanje. Kao što smo već vidjeli, neki su se Židovi vratili iz Babilona, dok su drugi ostali raspršeni po čitavom poznatom svijetu. Ali plač se uzdizao iz generacije za generacijom, od vremena Babilonaca do vremena kad su, četiri stoljeća poslije, rimski vojnici marširali preko svete zemlje: Još smo u progonstvu. „Progonstvo“ nije bilo samo geografsko. Bilo je to stanje uma i srca, politike i praktičnih stvari, duha i puti. Sve dok pogani vladaju Židovima, oni će i dalje biti u progonstvu. Sve dok budu plaćali poreze Cezaru, bit će u progonstvu. Sve dok rimski vojnici budu mogli činiti opscene geste prema njima, kad izgovaraju svoje molitve na Svetom mjestu, još uvijek će biti u progonstvu. A kako je progonstvo bilo rezultat Izraelova idolopoklonstva (nijedan pobožni Židov ne bi se usprotivio tom stavu, jer su veliki proroci to vrlo jasno rekli), ono što su trebali nije bila samo nova Pasha, novo izbavljenje iz ropstva poganskih tirana. Trebali su oprost.

Bila je to radosna vijest o kojoj su govorili proroci, riječ utjehe na svakom nivou, od duhovnoga do tjelesnoga. To je razlog zašto je u glasovitom početku središnje pjesme u Izaijinoj knjizi istaknuta utjeha: „Tješite, tješite moj narod, govori Bog vaš.“ Kada kralj pomiluje zatvorenog zločinca, zločinac je slobodan. Kad Bog na kraju odstrani idolopoklonstvo i poročnost, koji su prije svega i uzrokovali da njegov narod bude u progonstvu, njegov će narod na kraju biti slobodan, narod Pashe, samo drugačiji.

Bila je to drevna nada, koju nije njegovao samo Šaul iz Tarza, nego i tisuće njegovih sunarodnjaka Židova. Svi oni nipošto nisu bili „revni“, kao što je bio Šaul. Nekolicina je možda bila intelektualno nadarena. Ali uglavnom su bili svjesni, zahvaljujući svetim spisima i liturgiji, drevnih božanskih obećanja i napetosti između tih obećanja i postojeće zbilje. Na ovaj ili onaj način, bila je to kultura prožeta nadom. Dugo odgađanom nadom, ali ipak nadom.

Bila je to velika priča u kojoj su živjeli Šaul i njegovi suvremenici. Bila je to priča koju su nosili u svojim glavama i u svojim srcima. Ta im je priča davala snagu i na tisuće različitih načina oblikovala njihove aspiracije i motivacije. Objašnjavala je i nadu i djelovanje. To nije psihoanaliza. To je povijest.

* * *

Osobit element koji je sve to doveo u samo žarište, štoviše, u zasljepljujuće žarište na putu u Damask, odnosi se na samog izraelskog Boga. Nije to bio samo Izrael koji je otišao u progonstvo. Prema prorocima, izraelski je Bog napustio Jeruzalem, odijelivši se od Hrama, ostavivši ga otvorenog najezdama i razaranju. Ali proroci nisu ostali na tome. Obećali su veliku obnovu. Dvojica najvećih izraelskih proroka, Izaija i Ezekiel, fokusirali su ta dugoročna obećanja na uvjeravanje kako će se Jedini Bog, koji je očito svoj narod prepustio vlastitoj sudbini, vratiti. „Poravnajte brežuljke i ispunite doline“, viče Izaija. „Prostrite crveni tepih jer Bog se vraća!“ Stražari na jeruzalemskim bedemima vikat će od radosti kad na svoje oči vide njegov povratak u Jeruzalem. Novi će se Hram pojaviti, izjavljuje Ezekiel, a božanska će slava doći kako bi ondje prebivala, kao što je to bilo u pustinjskom Šatoru sastanka, na vrhuncu priče o slobodi, u Knjizi izlaska.

To je značilo kako će simbolizam koji leži u srcu svih antičkih hramova na koncu postati stvaran. Hramovi su bili građeni kako bi na okupu držali božansko carstvo („nebesa“) i ljudsko carstvo („zemlju“). Jeruzalemski Hram, poput pustinjskog Šatora sastanka prije njega, bio je oblikovan kao mali, radni model čitavoga kozmosa. Bilo je to mjesto na kojem će Bog stvoritelj živjeti, prebivajući usred svoga naroda. Kad je Hram bio uništen, ta je vizija bila razbijena, ali proroci su izjavili da će se Bog jednoga dana vratiti. Malahija, jedan od posljednjih starih proroka, nekoliko generacija nakon povratka nekih Židova iz Babilona inzistirao je u razgovoru sa skepticima: „I doći će iznenada u Hram svoj Gospod koga vi tražite.“ Glasine o beskrajnoj odsutnosti bile su pogrešne. On će se vratiti. Ali narodu je bolje da bude
spreman…

Ali kako se netko može pripremiti? Što pobožni Židov u međuvremenu treba činiti? Pa, za početak treba se pridržavati Tore. Kao što smo već vidjeli, za mnoge Židove čak i u tom razdoblju (tj. prije konačnog razaranja Hrama 70. godine) Tora je postala nešto nalik na prenosivi Hram: gdje god oni bili, u Rimu ili Babilonu, u Grčkoj ili Egiptu, ako pobožno proučavaju Toru, to može biti kao da su u samom Hramu. Božanska će prisutnost biti ondje, ne u blještavoj slavi, ne u stupu oblaka i vatre, ali ipak ondje.

Sama riječ ‘obraćenje’ često se, možda i uglavnom, uzimala na taj način. Ali Šaul – apostol Pavao – gledao je na to kao na isti stav, jer je bila riječ o nadi Izraela

Također, postojao je obrazac, a i disciplina molitve, kroz koje su pobožni Židovi mogli naslutiti taj slavni trenutak (a mladi Šaul nije bio ništa drugo doli pobožni Židov). Postojali su načini molitve – o njima smo čuli uglavnom kroz mnogo kasniju tradiciju, ali postoje indikacije da su bili poznati već u Šaulovo doba – kroz koje su spoj zemlje i neba mogli ostvariti čak i pojedinci. Molitva, post i strogo pridržavanje Tore mogli su stvoriti uvjete ili za to da vjernici dosegnu nebo ili za novo otkrivenje neba koje će se javiti nekomu na zemlji, ili pak za oboje. Tko bi mogao reći što je točno sve to značilo u praksi, smješteno tako na granici jezika i iskustva, kako tada, tako i sada? Vizija, otkrovenje, veo skinut s tajni, misterija… poput Hrama samoga, samo još tajanstvenije…

Postojala je stoljećima stara tradicija o židovskim mudracima koji čeznu za tom vrstom stvari, a u nekim slučajevima to im je bilo uslišeno. Takve su priče sezale unatrag sve do tradicije o izraelskim patrijarsima. Abraham je imao neobičnu, uznemirujuću viziju božanske prisutnosti kao ključalog kotla, koji prolazi između polovica žrtvenih životinja i uspostavlja savez. Jakov, bježeći da spasi život, sanjao je ljestve što s neba dosežu do zemlje. Josip je tumačio snove faraonovim slugama, a potom i samom faraonu, prije negoli je iznenada otkrio kako su njegovi dječački snovi ispunjeni, i to na načine kakve nikad ne bi mogao zamisliti. Bliže prvom stoljeću bijaše Daniel. Daniel je, poput Josipa, tumačio snove poganskom kralju; a potom je, kao i Jakov, imao vlastitu viziju neba i zemlje u opasnoj, ali slavnoj međusobnoj igri.

Sjećanja na to informirala su Židove iz I. stoljeća, koji su se našli u dugom, zagonetnom intervalu između vremena kad je Bog napustio Hram i vremena kad će se vratiti u slavi. Nebo i zemlja na kraju će biti zajedno. Ali kako? I kada? U međuvremenu odgovori su davani u različitim spisima. Proroci, mistici i pjesnici pisali su o snovima i vizijama čiji je predmet bilo spašavanje Izraela i na kraju očuvanje otkrivenja Boga. To je često bilo u literarnoj formi „sna s tumačenjem“, stopljenih zajedno kako bi tvorili „otkrovenje“ (na grčkom apokalypsis) stvari koje su uobičajeno skrivene. Bio je to svijet u kojem je Šaul iz Tarza, baštinik te tradicije, prakticirao žestoku i odanu posvećenost izraelskom Bogu. Bio je to način održavanja nade živom, možda čak i bljesak njenog ispunjenja u budućnosti.

Ponovimo, njegovo lociranje unutar ovoga svijeta nije stvar psihologije, nego povijesti. Nastojali smo domisliti svoj put u um revnog mladog Židova, odlučnoga da provede Božju volju po svaku cijenu, koji žudi očistiti Izrael od idolopoklonstva i grijeha te želi ubrzati vrijeme do trenutka kad će se Bog vratiti i vladati svojim svijetom pravedno i ispravno. Što bi više moglo odgovarati takvom mladiću nego da kroz molitvu i meditaciju traži da i sam proživi onu neobičnu staru tradiciju o vezama neba i zemlje, postane, u vlastitom umu i srcu, a možda čak i u tijelu, dio te stvarnosti neba i zemlje, vizionar čije unutarnje oko, a možda i vanjsko, može ugledati konačnu tajnu?

Vidjet ćete kuda to ide (iako Šaul, naravno, neće). Ali postoji još jedan element koji treba dodati toj mješavini prije negoli do toga stignemo. U kasnijoj židovskoj tradiciji – ponovo moramo pretpostaviti da takva tradicija ima duboke povijesne korijene, iako su oni sada izgubljeni za naš uvid – središnji tekst za meditaciju te vrste, za misticizam neba i zemlje, želimo li ga tako nazvati, bio je početak Knjige Ezekielove. U jednome od najneobičnijih prizora u cijeloj Bibliji prorok gleda nebesko prijestolje – kočije na kojima Bog ide svojim poslom. Opisuje ih s neizmjernim oprezom, započinjući odozdo s blještavim kotačima što se okreću i bliješte i neobičnim stvorenjima s četiri lica (anđeli? tko bi ga znao?) koja ga nastanjuju. (Čak i samo čitanje teksta može izazvati vrtoglavicu. Neki od kasnijih rabina nastojali su spriječiti ljude da ga čitaju, barem dok ne navrše četrdeset godina.)

Polako, postupno, prorok se zaputio od živih stvorenja i kotača što su se okretali prema samom prijestolju, a potom od prijestolja do lika koji je sjedio na njemu. Ovdje se jedva usudio reći što mu se čini da vidi: „gore na njemu, kao neki čovjek“. Prorok je pao licem nadolje, kao mrtav. Ovaj mu je, međutim, odmah zapovjedio da ustane i primi svoje proročko zvanje, iako je to na svoj način bilo jednako zastrašujuće kao i sama vizija. Možda je takvo zvanje mogao preuzeti samo netko tko je vidio takve stvari.

Taj Ezekielov odlomak postao je žarište meditacije pobožnih Židova Šaulova doba, a i poslije. Nadali su se da kontempliranje takvog prizora koji nadahnjuje strahopoštovanjem može u osobni fokus dovesti, i prije dugo iščekivanog vidljivog povratka Boga u Jeruzalem, spajanje neba i zemlje, što je bio pravi raison d’être samoga Hrama. Tu se nije radilo samo o tome da bi jedna osoba imala ono što bismo mi moderni ljudi mogli nazvati „sjajno duhovno iskustvo“. Vizija prijestolja ili vizija Hrama odnosile su se na nebo i zemlju koji dolaze zajedno; drugim riječima, to se odnosilo na dugo očekivanu obnovu samog stvaranja – konačnu proročku viziju.

Što sam više razmišljao o tome što se Šaulu iz Tarza dogodilo na putu u Damask, sakupivši (kao što povjesničar i mora) ponešto formalizirane opise iz knjige Djela apostolskih i kratke, kriptične napomene u samim Pavlovim poslanicama, sve sam se više pitao je li Šaul prakticirao tu vrstu meditacije. Takva se stvar može sasvim dobro obavljati tijekom dugih, vrelih sati na putu iz Jeruzalema u Damask. Na glasovitoj Caravaggiovoj slici Šaul je jahao konja; povijesno gledajući, magarac se čini znatno vjerojatnijim. I to stvara posredan odjek priče koja je započela s Bileamom i njegovim magarcem, a završila Pinhasovim trenutkom revnosti.

Razmišljamo li o tome što je apostol Pavao mnogo kasnije rekao o tom incidentu, činit će se savršeno smislenim pretpostaviti da je meditirao o Ezekielovoj viziji i tražio hoće li i sam moći baciti pogled na ono što je prorok vidio. (Pretpostavljam da je bio znatno ispod propisane dobi od četrdeset godina. Ali pretpostavljam i da je pokušaj zabrane bio kasnije ograničenje, postavljeno upravo zato da od opasnosti zaštiti mladiće usijanih glava.) Možda je Šaul molio Šemu: „Čuj, Izraele: Gospodin je naš Bog, Gospodin je jedan!“, moleći ju kao mantru, ponavljajući ju u ritmu svoga disanja i stalnog kretanja životinje pod sobom. Moli i gledaj. Gledaj i moli. Ostani odan Bogu Izraela. Ustani za njegovo kraljevstvo. Moli i gledaj. Započni sa živim stvorovima i kotačima koji se okreću pa se možda odatle uspni…

Pred svojim duhovnim okom, dakle, imao je stvorenja s četiri lica i kotače. Usredotočio se na njih. Gledao ih. Mislio o njima. Hoće li se usuditi poći još dalje? Gore, uz molitvu i ubrzani puls, do samih kola. Je li to bila njegova mašta? Je li ih doista gledao? Jesu li mu se to oči otvorile ili su to samo oči njegova srca vidjele stvarnost koja je obično nevidljiva? Nitko od onih koji su imali takvu vrstu iskustva vjerojatno nije dao znanstveni odgovor na ta pitanja, ali takva su pitanja svakako ostala iza njega kad su nebo i zemlja dolazili zajedno. Još više, dakle, do donjih dijelova onoga što je izgledalo poput lika na prijestolju, neke vrste ljudskog oblika. Šaul iz Tarza, glave pune svetih spisa, srca puna revnosti, još je jednom lagano podigao oči. Sad je vidio, širom otvorenih očiju, svjestan da je potpuno budan, ali i svjestan da je to bila pukotina u realnosti, procijep u tkanju kozmosa, svjestan da njegove budne oči gledaju stvari tako opasne da se, kad ne bi bio tako dobro pripremljen, tako očišćen, tako temeljito pobožan, nikad ne bi usudio doći ovako daleko. Još nagore, od grudi do lica. Podigao je oči kako bi vidio onoga koga je štovao i služio mu čitavog života… I našao se licem u lice s Isusom iz Nazareta.

Postojao je obrazac, a i disciplina molitve, kroz koje su pobožni Židovi mogli naslutiti slavni trenutak dolaska Mesije koji su najavljivali proroci, a mladi Šaul je bio jedan od takvih Židova

Objasniti što to znači jezikom psihologije bilo bi poput pokušaja kopiranja Tiziana dječjim krejonima. Kako bismo shvatili eksploziju kojom je to rezultiralo, trebamo povijest, trebamo teologiju, trebamo snažan osjećaj unutarnje napetosti židovskog svijeta I. stoljeća i revnih propagatora židovske kulture.

Taj je trenutak razbio Pavlove najluđe snove i ispunio ih, u istom djeliću sekunde. Bilo je to – vidio je to u tom trenutku – ispunjenje izraelskih drevnih svetih spisa, ali i potpuno odbacivanje načina na koji ih je, sve dotad, čitao. Bog Stvoritelj digao je Isusa iz mrtvih, proglašavajući ne samo da je on doista izraelski Mesija, nego i da je učinio ono što je Bog obećao da će učiniti sam, osobno. Šaul je bio sasvim u pravu u svojoj posvećenosti Jednome Bogu, ali i potpuno u krivu u svome shvaćanju tko je taj Bog i kako će njegovi ciljevi biti ispunjeni. Bio je potpuno u pravu u svojoj posvećenosti Izraelu i Tori, ali i sasvim u krivu u svojim pogledima na izraelski poziv i identitet, pa čak i na značenje same Tore. Njegova doživotna odanost bila je posve ispravna, ali sasvim pogrešno usmjerena. Bio je revan za Boga, ali nije dobro shvaćao za čime Bog ide. Sada je sve bilo usredotočeno u liku iz kojeg je strujalo zasljepljujuće svjetlo, liku koji se sada obratio Šaulu kako se gospodar obraća robu, liku kojeg je prepoznao kao raspetog Isusa iz Nazareta. Nebo i zemlja združili su se u tom liku i on je zapovjedio Šaulu da prizna te činjenice i u skladu s njima preusmjeri sav svoj život.

Stoga, kad kršćanska tradicija govori o Šaulovu „obraćenju“, trebamo zastati. U našem svijetu, kao što smo već vidjeli, taj termin uobičajeno primjenjujemo na nekoga tko se „preobraća“ iz jedne „religije“ u drugu. Ovdje se ne radi o tome. Ni sekundu Šaul nije prestao vjerovati u Boga Abrahamova, Izakova i Jakovljeva. Bilo je to samo… pa, ono što se dogodilo bilo je… kako bi to mogao izraziti? Dvadesetak godina kasnije pisat će o pogledu na „slavu Božju u licu Isusa Mesije“. Bio je to način kako ovo izraziti. Bilo je i drugih načina. Tu se nije radilo o „religiji“, bilo u antičkom ili u (vrlo različitom) modernom smislu. Tu se radilo o Isusu. O Isusu kao o točki u kojoj su – baš kao što je mučenik Stjepan tvrdio – nebo i zemlja sada združeni, sastavljeni zajedno; o Isusu kao biću, osobi, stvarnosti prema kojoj je i sam Hram bio usmjeren.

U našoj je kulturi to lako uzeti na ozbiljno pogrešan način. Ljudi još uvijek o Pavlu i skupinama Isusovih sljedbenika koje su izrasle kroz njegov rad govore kao o darovima nove vrste „religije“, koja je usporediva ili pak u suparništvu s nečim što se naziva „judaizam“. To zavodi na pogrešan put u više pogleda. Nije bilo ničega što bi se nazivalo „kršćanstvom“ u I. stoljeću, postojale su samo skupine ljudi koji su vjerovali da je Isus iz Nazareta izraelski Mesija i zakoniti Gospod svijetu. U I. stoljeću nije bilo ničega što bi odgovaralo onomu što danas nazivamo „judaizmom“ (riječ je dakle, kao što smo vidjeli, bila aktivna sila u značenju „revnog propagiranja židovskog načina života“), postojale su samo mnoge zajednice Židova rasute po svijetu, koje su se molile izraelskom Bogu, proučavale svete spise, fokusirale se na Hram i Toru.

Ono što je pokretalo Pavla, od tog trenutka na putu za Damask i tijekom njegova kasnijeg života, bilo je uvjerenje da je izraelski Bog učinio ono što je uvijek govorio da će učiniti; da su se izraelski sveti spisi ispunili na način kakav se nikad prije nije zamišljao; i da sami Hram i Tora na kraju krajeva nisu konačne stvarnosti, nego prije slavni putokazi prema novoj stvarnosti neba i zemlje koja će nastupiti rođenjem u Isusu. Pavao je sve do svoje smrti zadržao snažnu odanost izraelskom Bogu, viđenom u novom i zasljepljujućem fokusu u Isusu. Ni Pavao ni njegove zajednice nisu se angažirali u „komparativnoj religiji“. Nisu govorili: „Iskušali smo jedan način da budemo religiozni, a sada mislimo da imamo bolji.“ Nitko u I. stoljeću nije tako mislio, a sasvim sigurno ne Židovi. Oni su bili usredotočeni na ono što možemo nazvati mesijanskom eshatologijom: vjeru da je Jedini Bog nezadrživo i odlučno djelovao u izraelskom Mesiji, pa čak i kao izraelski Mesija. Šokantna, zasljepljujuća stvarnost. Stvarnost koja će promijeniti svijet.

Poveli su Šaula za ruku i uveli ga u grad.

* * *

Potražite li „Ravnu ulicu“ u Damasku (na Google Earthu, recimo), bit ćete usmjereni na Bab Sharqi. To je dio antičkog rimskog puta od istoka na zapad koji prolazi kroz srce staroga grada. Bab Sharqi sada je istočna polovica duže ulice, sa židovskom četvrti na južnoj strani. Šaul iz Tarza odveden je nekamo u taj predjel, potpuno slijep, smješten onamo gdje je ostao, šokiran i ošamućen, tri dana. Nije jeo; nije pio; nije vidio; ali je molio. Naravno da je molio. „Čuj, Izraele…“

Ali što bi ta velika molitva sada značila? Kakav će oblik sada poprimiti odanost Bogu? Pavao će, dakako, nastaviti zazivati Jednoga Boga kao Boga Izraelova. Ali što ako je svrha Izraela sada bila ispunjena u jednom čovjeku, pomazanom kralju? I što ako je Bog Izraela učinio osobno, u osobi toga čovjeka, ono što je rekao da će učiniti, pobijedivši i samu smrt i pokrećući svoje novo stvaranje? I što će sama riječ „Bog“ sada značiti? Što će riječ „Izrael“ sada značiti? (S tim su se pitanjem suočavale mnoge židovske skupine toga razdoblja, od sekte Zavjeta iz Kumrana do onih koje su žudjele podržati razne potencijalne „mesije“ otprilike tijekom sljedećeg stoljeća, od kojih je svaka svojatala ekskluzivni unutarnji trag božanske svrhe.) Šaul, znajući Psalme i proroke i, iza svega toga, veliku priču o stvaranju i izlasku, molio je i molio.

Trećega dana netko je zakucao na vrata. Grupica Isusovih sljedbenika u Damasku, od kojih su neki možda bili izbjeglice od progona u Jeruzalemu, znali su da Šaul iz Tarza dolazi da ih pohvata i odvuče u zatvor ili čak u smrt. Jedan iz te skupine, Ananija, imao je viziju. (Ljudi se danas podsmjehuju takvim stvarima, ali to su često puke predrasude. Mnogi ljudi u raznim kulturama još uvijek govore o tome kako su osjetili neobično usmjeravanje ili čak zapovijed, neočekivani poticaj koji je, kad su ga slijedili, urodio neočekivanim rezultatima.) Otići će i položiti ruke na Šaula, a ovaj će opet moći vidjeti. Ananija je, prirodno, ustuknuo. Je li Gospod od njega tražio da ušeta u zamku, u lavlji brlog? Ne. Kao što često biva – to je postalo temom koja se stalno iznova vraćala u ranim kršćanskim pričama – kad je nešto trebalo učiniti, to je bilo učinjeno s pokornošću vrlo vjerojatno nervoznih i zabrinutih učenika. I tako je došao.

Isus mu je rekao tri stvari o Šaulu. Prvo, molio je. Ljudi ponekad smatraju kako je to što je „molio“ samo po sebi znak da je Šaul imao novo „religijsko iskustvo“, poput sekularnog ateista u današnjem svijetu koji susreće Boga i prvi put moli; ali to je, dakako, besmislica. Šaul je molio čitavog života, a sad je molio s novim fokusom i novom nedoumicom. Drugo, Šaul je bio „izabrano sredstvo“ kroz koje će poruka otići u svijet. Treće, Šaul treba trpjeti zbog Isusa. Ali Ananija to nije rekao Šaulu. To je sam Isus trebao razjasniti. Ananija je imao drugu poruku i druge poslove. Zajedno, oni će uvesti nekoliko tema koje će oblikovati Šaulov život i rad.

„Brate Šaule“, započeo je. Brate? Da. Od prvog početka – od naučavanja samog Isusa – članovi te neobične nove skupine smatrali su jedan drugoga „obitelji“ u svijetu gdje je „obitelj“ značila mnogo više nego što znači u većini današnjih zapadnih kultura. Čak i prije negoli je Šaul bio kršten, Ananija ga je prepoznao kao dio onoga što antropolozi nazivaju „fiktivna srodnička skupina“. Jasno, u tom su trenutku svi Isusovi sljedbenici bili Židovi, tako da je već postojao osjećaj proširenog srodstva unutar kojega će se roditi nova realnost. Ali ubrzo, pri čemu rad samoga Šaula neće biti nevažan, srodstvo će se protegnuti na mnogo šire društvo, stvarajući na tom putu ozbiljne probleme, ali dajući uvijek istu snažnu potvrdu. „Nema više: Židov – Grk! Nema više: rob – slobodnjak! Nema više: muško – žensko! Svi ste vi jedan u Mesiji, Isusu.“ Pavao je te riječi napisao najmanje petnaest godina poslije. Ali istina što ju one izražavaju već je bila sadržana u Ananijinu početnom pozdravu.

Šaul je podigao oči kako bi vidio onoga koga je štovao i služio mu čitavog života. Našao se licem u lice s Isusom iz Nazareta.Objasniti što to znači jezikom psihologije bilo bi poput pokušaja kopiranja Tiziana dječjim kreonima

Ananija je Šaulu objasnio da ga je Isus poslao k njemu, tako da će Šaul opet moći vidjeti, a i primiti sveti duh. Tko zna kako su te riječi djelovale na Šaula nakon tri dana sljepila i nemira? Što god se zbivalo u njemu, vanjski su dokazi bili jasni: nešto poput ljuski palo mu je iz očiju (još jedna poslovična izreka; je li zasljepljujuće svjetlo prouzročilo neku vrstu krasta?) i mogao je vidjeti. Mi u modernom svijetu ne polažemo mnogo na „čuda“. Ali kad smo suočeni s događajima za koje se čini da ne spadaju ni u jednu drugu kategoriju, govorimo o čudima za koja mislimo da ih je prouzročila „natprirodna“ moć koja ne pripada ovom svijetu, nego je „provalila“ u lanac „prirodnih uzroka“. Moguće je ponekad takvo što osjećati. Ali opis koji bi više odgovarao onom biblijskom prepoznat će neobično, postojano djelovanje Boga i unutar takozvanih prirodnih uzroka, tako da se iznenadni i šokantni novi događaj promatra unutar šireg kontinuuma na kraju krajeva božanskog uzroka.

U svakom slučaju, rani Isusovi sljedbenici vrlo su dobro znali da, upravo kao što je sam Isus ozdravljivao ljude, tako je i njima samima bio povjeren taj dar – ne čitavo vrijeme i nikada jednostavno iz njihova hira, ali s trajnim i snažnim posljedicama s vlastitom činjeničnom težinom. Pišući nakon nekoliko godina svoje poslanice, Pavao će navoditi da ista vrsta ozdravljujuće moći djeluje kroz njega i kroz druge – baš kao što će spominjati i bolesti, vlastite i tuđe, koje nisu ozdravljene, ili ne onako kako bi se netko mogao nadati. Tajna je ostala, ali je ostala i sila.

Potom je Ananija krstio zbunjenoga Šaula. Kao i u nekim drugim prilikama u Djelima, to se dogodilo smjesta, čim je osoba počela vjerovati u raspetog Isusa kao uskrsnulog Gospodina. Nije bilo razdoblja čekanja, učenja ili pripreme. To će doći u svoje vrijeme. Krštenje je, gledajući unatrag do Isusova vlastitog krštenja i u prošlost do prelaska Crvenog mora u priči o pashi, označavalo novu obitelj, novi narod pashe.

Sam Isus iskoristio je priliku krštenja da govori o svojoj predstojećoj smrti. Pavao će poslije objasniti da to dramatično potapanje u vodu i ponovni izlazak iz nje govore snažnim i djelotvornim simboličkim jezikom o Isusovu umiranju i uskrsnuću i o novom svijetu koji se rađa kroz te događaje. Biti kršten značilo je, dakle, umrijeti i uskrsnuti s Isusom, ostaviti iza sebe stari život i biti ponovo rođen u novome. Utoliko što je to označavalo članstvo u obitelji, to je donekle djelovalo poput obrezivanja za Židove, osim što su žene također bile uključene. Bilo je to i pomalo nalik na označavanje robova (tako da je rob sada bio pod novim gospodarom), iako su, naravno, i robovi i slobodni bili jednako kršteni. Značajno je bilo da je onaj tko je kršten pripadao Mesiji. Šaul je sada bio „Mesijin čovjek“, oblikovan u obrascu Isusa koji je sažeo božanske svrhe za Izrael.

Istodobno se dogodilo i nešto drugo: Šaul je primio Isusov vlastiti duh. Četvrta i posljednja točka od golemog značaja u Ananijinu posjetu Ravnoj ulici sastojala se u tome što je Šaulu obećan dar duha, a sve u njegovu kasnijem životu i spisima indicira kako je vjerovao da se to zbilo tada i ondje. Priča u Djelima apostolskim ne kaže da je Šaul govorio nepoznatim jezicima ili proricao. Ideja da su se takve stvari zbivale zbog dara duha izvorno je naknadna izmišljotina. Djela umjesto toga nude značajnu tvrdnju da je Šaul odmah pošao u sinagogu u Damasku i objavio da je Isus sin Božji (toj ćemo se temi vratiti). Bila je to nova snaga združena s novim osjećajem smjera.

Pavlova snažna, duhom potaknuta objava Isusa kao „sina Božjega“ teško bi se mogla nazvati „propovijedi“, ako pod „propovijedanjem“ mislimo na onu vrstu stvari koje se odvijaju po crkvama u čitavom svijetu tjedan za tjednom. Bila je to javna obavijest, poput srednjovjekovnog glasnika ili gradskog telala koji hoda ulicama sa zvonom, pozivajući ljude da ga poslušaju i objavljujući kako je novi kralj postavljen na prijestolje. Doista, bio je to način na koji će se riječ „evanđelje“ čuti diljem rimskoga svijeta onoga doba: kao objava novoga cara. Dakle, Pavlova objava nije bila novi zaokret u redovnom poučavanju u lokalnoj židovskoj zajednici. On nije ponudio savjet kako voditi još svetiji život. Sigurno nije govorio ljudima kako će poslije smrti doći u raj. Čitavo je vrijeme objavljivao samo jedno: nada Izraela je ispunjena! Kralj je postavljen na prijestolje! Objavljivao je da je raspeti Isus dugo očekivani Izraelov Mesija.

Ali što će se dogoditi kad pola ljudi u gradu ne bude htjelo tog novog kralja? Šaul će i prebrzo otkriti odgovor na to pitanje, koji ga neće pretjerano iznenaditi. Lokalna židovska zajednica u Damasku bila je šokirana iznenadnom promjenom stava tog mladića usijane glave, koji se od progonitelja pretvorio u navjestitelja. Ne baš šokirana; bila je duboko uvrijeđena (kao što bi, dakako, bio i sam Šaul) nagovještajem da će izraelska povijest vrhunac dosegnuti u raspetom mesiji. U prvom redu, nisu svi Židovi onoga doba, barem koliko možemo reći, vjerovali u dolazak mesije. Oni pak koji su se nadali takvoj pojavi uzdizali su mesiju kao ratnog heroja. Bit će to novi David; nadvladat će grešne pogane, obnoviti Hram i učiniti ga primjerenim Bogu Izraela koji će se napokon vratiti i uspostaviti svjetsku vladavinu pravde i mira. Isus iz Nazareta, kao što svatko zna, nije učinio ništa od svega ovoga. Šaul iz Tarza mogao je iz svetih spisa izvoditi sve „dokaze“ koje je želio, nakon dugih godina njihova proučavanja. Ali sinagoga u Damasku nije se dala uvjeriti.

* * *

Do ove točke slijedili smo priču o Pavlu na putu u Damask, a potom i u samom gradu, manje-više onako kako ju nalazimo u knjizi Djela apostolskih. Ali Pavao na tom mjestu u kasnijim spisima u tu mješavinu ubacuje još jednu epizodu. Ta dodatna epizoda, kad se pravilno shvati, snažno pojačava predodžbu o mladom zelotu usijane glave koji je iznenada zaustavljen na svom putu, koju smo ovdje počeli razvijati. Otišao je, kaže, u Arabiju. O čemu je tu riječ? Zašto je otišao? Što to znači? Kako će nam to pomoći da vidimo ne samo što je od početka motiviralo Šaula, nego i što je sve bilo uključeno u njegovu iznenadnu pretvorbu od progonitelja u apostola? Koliko će to pridonijeti našim naporima da shvatimo čovjeka čiji će kasniji spisi oblikovati svjetski pokret i, u određenoj mjeri, sam svijet?

Komentiraj