FELJTON: Čovjek koji je okončao Hladni rat

Objavljeno u Nacionalu br. 1064, 13. rujan 2018.

Nacional donosi ulomak iz knjige ‘Eduard Ševardnadze – kratka biografija’ u kojoj autor Duje Jakovčević piše o političkoj djelatnosti bivšeg sovjetskog ministra vanjskih poslova koji je odigrao veliku ulogu u nuklearnom razoružavanju svjetskih supersila, u povlačenju sovjetske vojske iz Afganistana kao i u ponovnom ujedinjenju Njemačke

Daleko od očiju javnosti, u sjeni priprema za potpisivanje sporazuma o projektilima srednjeg i kraćeg dometa, rastao je prvi izazov koji će doživjeti vlast Gorbačova. Izvorište nastajućeg sukoba nalazilo se u njegovu odnosu s prvim sekretarom moskovskoga gradskog komiteta, Borisom Jeljcinom. Jeljcin je podržavao Gorbačovljev program perestrojke, ali mu se njezin krajnji cilj činio nejasnim i neodređenim. Kao kandidat za člana Politbiroa, Jeljcin je imao još više zamjerki na način rada izvršnog tijela Komunističke partije Sovjetskog Saveza. Povremene Gorbačovljeve primjedbe na stanje u Moskvi pomalo su ga pogađale kao prvog čovjeka partijske organizacije sovjetskoga glavnog grada, dok je istovremeno smatrao kako se odluke u Politbirou donose naprečac, bez prave rasprave i pod emocionalnim pritiskom, u čemu je po njemu prednjačio Ligačov. Jeljcinu je zato izgledalo kao da se iza novih lozinki o perestrojki, demokratizaciji, ubrzanju, glasnosti i pluralizmu zapravo i dalje krije stari način razmišljanja. Uz tek nekolicinu iznimki, poput premijera Nikolaja Rižkova, glavnog mislioca perestrojke Aleksandra Jakovljeva, ali i svojega političkog protivnika Vladimira Dolgiha, Jeljcin je bio nezadovoljan i velikom većinom članova Politbiroa. Kao pučki tribun koji je oštro kritizirao materijalne povlastice sovjetske partijske elite, Jeljcin je Gorbačovu i njegovoj supruzi Raisi jednako zamjerao život u luksuzu. Svi su se njegovi prigovori konačno slijevali u jedinstveni zahtjev da u politici perestrojke prvenstvo treba pripasti političkim nad ekonomskim promjenama. Spoj ovakvih Jeljcinovih stavova i njegove prenagljene naravi bio je poput prave tempirane bombe u samim temeljima novoga sovjetskog rukovodstva koja je svakim danom sve brže otkucavala.

Kako su odnosi svojeglavog Jeljcina s ostalim članovima Politbiroa, a pogotovo Ligačovim, s vremenom postajali sve teži, tako je prvi sekretar moskovskoga gradskog komiteta u rujnu 1987. godine od Gorbačova pismom zatražio razrješenje od svojih dužnosti u Moskvi i Politbirou. Gorbačov je nastojao prijeći preko tih teških riječi, ali Jeljcin je bio ustrajan u svojoj namjeri. Na plenarnoj sjednici Centralnog komiteta održanoj 21. listopada 1987. godine, dok su se dovršavale posljednje pripreme za govor generalnog sekretara povodom sedamdesete obljetnice Oktobarske revolucije, Jeljcin je zatražio riječ te mu je, nasuprot Ligačovu koji je prezrivo prelazio preko njegovih zahtjeva, Gorbačov omogućio da se obrati prisutnima. Jeljcinove su riječi imale razornu snagu. Nastavljajući sa svojom kritikom Ligačova i njegova načina rada, Jeljcin je izrazio svoje nezadovoljstvo sporošću perestrojke i optužio Gorbačova za izgradnju kulta ličnosti. Na kraju govora ponovno je zatražio da ga se razriješi dužnosti kandidata za člana Politbiroa i da o položaju prvog sekretara gradskog komiteta u Moskvi odluči plenum Centralnog komiteta Komunističke partije, što je bio njegov odabir od kojeg nije želio odstupiti. Svi nazočni, pa čak i Rižkov i Jakovljev, koji su po svojim stajalištima Jeljcinu zacijelo bili najbliži, odgovorili su mu jednako oštro. Dok se iščekivala odluka o Jeljcinovoj sudbini u Moskvi, on je 9. studenog iznenada završio u bolnici – po njegovim vlastitim navodima zbog oštre glavobolje i bolova u prsima koji su se javili kao posljedica potpune tjelesne iscrpljenosti, dok Gorbačov tvrdi kako je u pitanju bilo simulirano samoubojstvo. Bilo kako bilo, Gorbačov se ponio sramotno kada se pobrinuo da Jeljcin 12. studenog iz bolnice bude doveden na plenum moskovskoga gradskog komiteta na kojem je uz verbalni linč donesena odluka o njegovoj smjeni, čemu je u velikoj mjeri kumovala i ozlojeđenost Jeljcinovih podređenih koji su sada vidjeli priliku da mu vrate milo za drago zbog svih poniženja koja su od njega prethodno morali pretrpjeti. Premda je Gorbačov Jeljcina u skladu s njegovom stručnom spremom poslije toga premjestio na ministarsku dužnost prvog zamjenika predsjedatelja Gosstroja, državnog komiteta graditeljstva, politički razlaz generalnog sekretara s glavnim suparnikom na ljevici bio je gotova stvar. Gorbačov je nadvladao Jeljcina, ali će se pokazati kako je ova pobjeda generalnog sekretara bila ne samo privremena nego i upitno korisna jer je u njoj u isti mah izgubio nekadašnjeg saveznika i dobio vrlo neugodnog suparnika.

Nedugo poslije Jeljcinova slučaja Gorbačov se morao suočiti i s prvim napadima s desnice. Kada se generalni sekretar 13. ožujka 1988. godine zaputio u službeni posjet Jugoslaviji, u zrakoplovu je kroz pregled tiska saznao za članak do tada jedva poznate lenjingradske komunistice Nine Andrejeve koji je pod naslovom „Ne mogu se odreći principâ“ objavljen u novinama Sovjetska Rusija. Bio je to prvi izravan i sistematičan napad na njegovu politiku perestrojke. Nakon Gorbačovljeva povratka iz Jugoslavije, zbog spornog je članka sazvana posebna sjednica Politbiroa. Javna objava jednoga tako oštrog napada na politiku generalnog sekretara bila je moguća samo zahvaljujući politici glasnosti, ali se Gorbačov snažno usprotivio zahtjevima da članak bude prenesen i u ostalim sovjetskim novinama. Štoviše, sasvim je opravdano sumnjao u autorstvo teksta jer je članak Nine Andrejeve sadržavao iznimno povjerljive informacije koje su njoj kao skromnoj nastavnici kemije teško mogle biti dostupne i poznate. Pokazalo se znakovitim što su se u Politbirou pojavila podvojena mišljenja o članku jer su Jegor Ligačov i Vitalij Vorotnjikov na njega gledali s razumijevanjem, dok su Aleksandar Jakovljev, Lev Zajkov i Eduard Ševardnadze podržali Gorbačova. Ševardnadze je bio posebno oštar kada je članak Nine Andrejeve ocijenio štetnim, a njegovu autoricu opisao kao uskogrudnu osobu koja je neprijatelj perestrojke i obnove. Aleksandar Jakovljev i Vadim Medvedev početkom travnja su argumentirano sa stranica Pravde uzvratili Sovjetskoj Rusiji, a uznemirenost koju je njihov članak izazvao kod Jegora Ligačova pokazivala je gdje se nalazi ledeni brijeg čiji je vrh bila Nina Andrejeva. Usporedno s ključnim probojem koji je politika perestrojke ostvarila u svjetskoj povijesti, kod kuće su se pojavile prve naznake previranja koja će obilježiti njezinu visoku i kasnu fazu.

Kada je Ševardnadze u jednom intervjuu vrlo otvoreno iznio svoje zamisli o ljudskim pravima i miroljubivoj koegzistenciji, u SSSR-u je krenuo otvoreni rat na njega i perestrojku

Postalo je jasno da Gorbačov mora reorganizirati rad Komunističke partije i učvrstiti svoj nadzor nad njom, zbog čega je na samom kraju lipnja 1988. godine održao XIX. svesaveznu konferenciju Komunističke partije Sovjetskog Saveza. Pomalo zaboravljeni Boris Jeljcin tada je iskoristio priliku za povratak na scenu tako što se uspio izboriti da bude izabran za člana karelijske konferencijske delegacije. Kada je na XIX. konferenciji zatražio dopuštenje da se obrati prisutnima, Gorbačov mu je poručio neka sjedne u prvi red. Nakon što je u svome govoru Jeljcin podržao perestrojku, glasno napao privilegije komunističkih dužnosnika i nastavio svoj spor s Ligačovim, bio je to siguran znak njegova povratka u život u kojem će postati središnja ličnost za okupljanje svih koji su željeli temeljitije i brže promjene. Neposredno nakon završetka XIX. konferencije, u srpnju 1988. godine Eduard Ševardnadze predstavio je postignuća i još neostvarene zadaće vanjske politike perestrojke te izložio zamisao o miroljubivoj koegzistenciji kao univerzalnoj formuli međunarodnih odnosa, a ne samo posebnom vidu klasne borbe među suprotstavljenim društveno-političkim sustavima. Nema dvojbe da je za konzervativni dio partije novi pristup SSSR-a svjetskoj politici bio odviše popustljiv, a Ševardnadzeova izjava koja je marksističkim dogmaticima izgledala kao prava sablazan bila je izravan povod za prvi pucanj na njega. Jegor Ligačov gotovo je smjesta javno uzvratio Ševardnadzeu, čije je ideje optužio da unose pomutnju u sovjetski narod i među njegove inozemne saveznike. Nakon prosinca 1988. godine, kada se Gorbačov obratio Općoj skupštini UN-a govorom kojim je odlučno pozivao na odbacivanje ideologije u korist općeljudskih vrijednosti u međunarodnim odnosima, u čijem je oblikovanju udjela imao i njegov ministar vanjskih poslova, a Ševardnadze u intervjuu Moskovskim novostima vrlo otvoreno iznosio svoje zamisli o ljudskim pravima, transparentnosti u vanjskoj politici i miroljubivoj koegzistenciji, ideološki nasrtaji na vanjsku politiku perestrojke prerasli su u otvoreni rat. Upravo će ovi politički prijepori na koncu odrediti Ševardnadzeovu sudbinu u sovjetskoj politici.

Nastojeći prenijeti stvarnu političku moć iz ruku Komunističke partije na državna tijela Sovjetskog Saveza, Mihail Gorbačov sazvao je početkom 1989. godine prve djelomično slobodne izbore za novostvoreni Kongres narodnih deputata, prvi i posljednji demokratski izabrani sovjetski parlament. Izborni sustav omogućio je da Komunističkoj partiji pripadne čak 85 posto izabranih deputata, ali je taj rezultat za nju predstavljao značajan podbačaj jer je nezanemariv dio birača, posebice u velikim gradskim središtima poput Moskve i Lenjingrada, svoje povjerenje odlučio ukazati drugim kandidatima. Nakon otvaranja zasjedanja novoizabranoga zakonodavnog tijela, 25. svibnja 1989. godine, Gorbačov će najveće oponente svojoj vlasti dobiti na ljevici, u antikomunističkim radikalima okupljenima u „Međuregionalnoj deputatskoj grupi“ iz koje će kasnije izrasti „Demokratska Rusija“. U srpnju 1989. godine Sovjetskim Savezom proširio se niz rudarskih štrajkova koji su dozivali duh gdanjskih brodogradilišta, a štrajkaši su uz socijalne zahtjeve iskazali i politički bunt. Uz stalne pritiske radikala s ljevice i nezadovoljstvo partijskih konzervativaca na desnici iz deputatske grupe „Sojuz“, na red je došlo i pitanje članka 6 sovjetskog Ustava iz 1977. godine koji je Komunističkoj partiji jamčio vodeću ulogu u društvenom i političkom životu. Kako svjedoči Gorbačov, konzervativci Jegor Ligačov, Viktor Nikonov i Vladimir Ščerbicki predlagali su tek neznatne kozmetičke preinake članka 6, dok su Vadim Medvedev, Eduard Ševardnadze i Aleksandar Jakovljev radili na tome da olakšaju prolaznost predloženih izmjena. Između ove dvije skupine stajali su Nikolaj Rižkov, Vitalij Vorotnjikov, Nikolaj Sljunjkov i Viktor Čebrikov koji su bili spremni na promjene, ali su za Komunističku partiju još uvijek htjeli zadržati ulogu političke avangarde. Kompromisnim amandmanima na članak 6 u ožujku 1990. godine Komunistička partija izgubila je dotadašnju vodeću ulogu iako joj je nova formulacija i dalje simbolički davala istaknuto mjesto u sovjetskom društvu. Mihail Gorbačov bit će nakon toga izabran na novostvoreni položaj predsjednika Sovjetskog Saveza. Bez obzira na njegove dobre namjere, ove su Gorbačovljeve političke reforme samo produbile krizu sovjetskog sustava jer su novim državnim institucijama nedostajala odgovarajuća djelotvorna tijela izvršne i sudske vlasti. Osim sve težih političkih problema, prelazak na tržišnu privredu uslijed izoštrene gospodarske krize također je ostao neriješen jer Gorbačov u ljeto 1990. godine nije uspio naći put između žurnog paketa „500 dana“ liberalnog ekonomista Grigorija Javlinskog i opreznijeg pristupa premijera Nikolaja Rižkova.

Gorbačov se ponio sramotno kada se pobrinuo da Boris Jeljcin iz bolnice bude doveden na plenum moskovskoga GK-a, na kojem je uz verbalni linč smijenjen

Još od uvoda u prosincu 1986. godine, kada su Alma-Atu potresli nacionalistički nemiri zbog zamjene prvog sekretara Centralnog komiteta Komunističke partije Kazahstana Dinmuhameda Kunajeva Genadijem Kolbinom, po narodnosti Rusom, opću je krizu pratilo i sve zaoštrenije nacionalno pitanje. Posebno vruća točka bio je Kavkaz na kojem je u autonomnoj oblasti Nagorno-Karabah 1988. godine buknuo armensko-azerbajdžanski etnički sukob, dok su prosvjedi za nezavisnost Gruzije, koji su u travnju 1989. godine izbili u Tbilisiju za vrijeme dok su Gorbačov i Ševardnadze boravili u Londonu, zbog niza pogrešaka Politbiroa, gruzijskog rukovodstva i sovjetske armije završili tragičnim krvoprolićem. No bilo je to neusporedivo s pokoljem koji je između 13. i 20. siječnja 1990. godine zadesio Baku, gdje su najprije azerbajdžanski ekstremisti proveli pogrom mnogobrojnoga armenskog stanovništva te izazvali uvođenje izvanrednog stanja u gradu i nevjerojatno brutalnu intervenciju sovjetske armije koja je, umjesto da uspostavi red i mir, najgrubljom silom čitav Azerbajdžan zavila u crno. Drugo žarište bile su pribaltičke republike u kojima su 1988. godine, pod izlikom okupljanja pobornika perestrojke, osnovani u biti nacionalistički narodni frontovi „Sajudis“ u Litvi, „Tautas fronta“ u Latviji i „Rahvarrine“ u Estoniji, koji će uskoro na izborima preuzeti vodeću riječ u politici, a obljetnice kobnoga njemačko-sovjetskog pakta bile su javno obilježene demonstracijama. U Ukrajini je u rujnu 1989. godine na potpuno isti način bio osnovan „Ruh“, poslije čega će Volodimira Ščerbickog kao član Politbiroa CK KPSS iz Kijeva zamijeniti otvoreniji Volodimir Ivaško. Nakon što je Litva već u ožujku 1990. godine jednostrano proglasila nezavisnost, isto su malo kasnije učinile Latvija i Estonija kao prve koje su odcjepljenjem izazvale vlast Gorbačova. Na ljevici perestrojke radikali su s Jeljcinom na čelu Vrhovnog sovjeta RSFSR potvrdili svoje opredjeljenje za ruski nacionalizam kada su, prepoznavši u najvećoj i najvažnijoj sovjetskoj republici vrlo djelotvornu branu središnjoj vlasti Kremlja, u lipnju 1990. godine proglasili suverenost Rusije. Desno od Gorbačova, istim su putem krenuli tvrdolinijaši koji su u otporu prema politici generalnog sekretara osnovali zasebnu Komunističku partiju RSFSR, što im nije bilo moguće uskratiti jer je među svim sovjetskim republikama jedino Rusija bila bez vlastite komunističke partije. Neriješeni politički, gospodarski i nacionalni problemi sovjetsku su dramu svakim danom neumoljivo gurali prema njezinu završnom činu.

Za to je vrijeme u SAD-u nakon isteka drugoga Reaganova mandata 1988. godine za novoga američkog predsjednika izabran njegov dotadašnji potpredsjednik George Bush, čija je administracija s jedne strane baštinila postignuća svojeg prethodnika, ali je s druge tek trebala samostalno utvrditi vlastiti odnos prema Sovjetskom Savezu. Novi državni tajnik James Baker u svoj je prvi službeni posjet Moskvi krenuo u svibnju 1989. godine kako bi poslije neopreznih izjava pojedinih američkih dužnosnika poput Dicka Cheneya sovjetsko rukovodstvo uvjerio u najbolje namjere svoje administracije, stekao uvid u unutarnje probleme SSSR-a te uspostavio veze s Gorbačovim i Ševardnadzeom. Sovjetski ministar vanjskih poslova s novim je američkim državnim tajnikom uspješno uspostavio ne samo dobre službene, nego i prijateljske odnose tijekom njihovog druženja koje je na Bakerov prijedlog organizirano u divljini Jackson Holea u Wyomingu u rujnu 1989. godine. George Bush i Mihail Gorbačov kao čelni ljudi Sjedinjenih Država i Sovjetskog Saveza svoj su međusobni dijalog otvorili na sastanku na Malti početkom prosinca 1989. godine, što je bio trenutak koji se može opravdano označiti kao zbiljski završetak Hladnog rata među supersilama. Prema Ševardnadzovim uspomenama, na Malti je iza zatvorenih vrata došlo do prvih razmirica između njega i Gorbačova jer su generalnog sekretara navodno iznimno rasrdile riječi Georgea Busha koji se u jednoj manjoj nesuglasici s Gorbačovim nesmotreno pozvao na sovjetskog ministra vanjskih poslova kao na vjerodostojan izvor za svoje tvrdnje. U svakom je slučaju Ševardnadze bio nezadovoljan Gorbačovljevom zamišlju da ga s položaja ministra vanjskih poslova premjesti na dužnost potpredsjednika Sovjetskog Saveza što bi za njega značilo gubitak značaja i utjecaja u sovjetskoj vlasti, a zapisao je i kako se Gorbačov s vremenom promijenio u svome odnosu prema promjenama koje je sam pokrenuo kao i prema svojim najbližim suradnicima. Ukoliko ovaj Ševardnadzeov navod o zbivanjima iza zatvorenih vrata možda i nije u potpunosti pouzdan, njegove nesuglasice s Gorbačovim će uskoro u svakom slučaju izbiti na vidjelo.

George Bush i Mihail Gorbačov kao čelni ljudi Sjedinjenih Država i Sovjetskog Saveza svojim su sastankom na Malti početkom prosinca 1989. godine označili završetak Hladnog rata

Ševardnadze je zbog svojih sjećanja na slična zbivanja iz 1956. i 1978. godine bio posebno snažno potresen krvoprolićem koje se u travnju 1989. godine dogodilo u Tbilisiju. Kada je nakon pokolja žurno stigao u gruzijski glavni grad, bio je užasnut načinom na koji su prisutne jedinice sovjetske armije nadzirale i razbile prosvjed. Na Ševardnadzeov je zahtjev zato u Tbilisiju ustanovljeno posebno istražno povjerenstvo, a u Moskvi je u Kongresu narodnih deputata sličnu parlamentarnu komisiju predvodio lenjingradski radikal Anatolij Sobčak, koji je za cilj imao ne samo ustanoviti uzroke tragedije nego i odrediti granice uporabe sile te izraditi zakonski temelj za rješavanje sličnih kritičnih situacija u budućnosti dok je utvrđivanje kaznene odgovornosti za krvoproliće bilo prepušteno vojnoj istrazi. Zaključci parlamentarne komisije bili su prihvaćeni, ali je obrat nastupio kada je 24. prosinca 1989. godine nakon Sobčaka riječ dobio vojni tužitelj koji je, u potpunoj suprotnosti sa svojim prethodnikom, krivnju za krvoproliće u Tbilisiju svalio na ubijene prosvjednike i sporne postupke sovjetske armije opravdao kao savršeno zakonite. Drskost njegovih riječi i ovacije kojima su one dočekane među deputatima temeljito su razbjesnile Ševardnadzea, ali Gorbačov znakovito nije udovoljio njegovu zahtjevu da mu se udijeli riječ. Ševardnadze je istoga dana ogorčen napustio Kongres narodnih deputata i izdiktirao svoju ostavku, ali je – smatrajući kako je krajnje vrijeme da njegove vlastite riječi upozorenja o nadolazećem natražnjačkom protuudaru na taj način dopru do Gorbačova – na koncu ipak popustio pred njegovim razuvjeravanjima i ostao na dužnosti ministra vanjskih poslova. Uza sve jače pritiske s desnice i gubitak potpore na ljevici, Ševardnadze je i dalje radio na oblikovanju vanjske politike u duhu perestrojke, ali je njegova zvijezda sad već počela gasnuti.

Posebno mjesto u vanjskoj politici perestrojke pripadalo je odnosima Sovjetskog Saveza s njegovim istočnoeuropskim socijalističkim saveznicima. Neposredno nakon što je Gorbačov 1985. godine bio izabran na dužnost generalnog sekretara, poslije pogreba svojeg prethodnika Konstantina Černjenka u Kremlju je s Nikolajem Tihonovim, Andrejem Gromikom i Konstantinom Rusakovim na svojoj strani okupio prisutne vođe članica Varšavskog pakta Todora Živkova, Nicolaea Ceauşescua, Ericha Honeckera, Jánosa Kádára, Gustava Husáka te Wojciecha Jaruzelskog kako bi im obznanio da odnose SSSR-a s najbližim saveznicima ubuduće namjerava graditi na načelu međusobne ravnopravnosti, poštujući njihov suverenitet i nezavisnost te potičući uzajamno korisnu suradnju na svim poljima. Riječi Mihaila Gorbačova značile su da je sovjetskoj politici nasilnog upletanja u unutarnje stvari zemalja istočnog bloka, kakvu su Mađarska i Čehoslovačka iskusile 1956. odnosno 1968. godine, sada došao kraj. Iako su Gorbačov i Ševardnadze odbacili mogućnost da starim sredstvima svojim susjedima i saveznicima nameću novu politiku, jasno su uviđali da su tamošnja vodstva u nevoljama. Na površini su njihovi odnosi s vodstvima članica Varšavskog pakta bili srdačni, ali je u stvarnosti politika koju su predstavljali dobivala različite odgovore. Wojciech Jaruzelski u Poljskoj i János Kádár u Mađarskoj bili su skloni sovjetskom primjeru perestrojke, dok su mu se Erich Honecker u Istočnoj Njemačkoj i Nicolae Ceauşescu u Rumunjskoj žestoko opirali. Negdje po sredini između jednih i drugih nalazili su se Gustav Husák u Čehoslovačkoj i Todor Živkov u Bugarskoj koji novu sovjetsku politiku nisu doduše dočekali s otvorenim neprijateljstvom, ali su se prema njoj odnosili s oklijevanjem i odugovlačenjem u provedbi prijeko potrebnih promjena. Novi će sovjetski pristup zasnovan na prihvaćanju i poticanju prava rukovodstava članica socijalističkog tabora u Europi da odaberu vlastiti način vođenja svojih unutarnjih stvari poslije dosjetke jednog glasnogovornika moskovskog ministarstva vanjskih poslova biti primjereno nazvan „Sinatrinom doktrinom“ po izvođaču poznate pjesme My Way. Način na koji su istočnoeuropski vlastodršci iskoristili mogućnost koju su im otvorili perestrojka i „novo mišljenje“ gotovo je bez iznimke odredila sudbinu njihovih režima.

Urušavanje komunističkog poretka u istočnoj Europi započelo je pokušajem izgradnje otvorenijeg i slobodnijeg oblika socijalizma u zemljama koje su bile najsklonije perestrojki – u Mađarskoj i Poljskoj

Urušavanje komunističkog poretka u Istočnoj Europi započelo je pokušajem izgradnje otvorenijeg i slobodnijeg oblika socijalizma u onim dvjema zemljama koje su bile najsklonije perestrojki – u Mađarskoj i Poljskoj. U Budimpešti je u svibnju 1988. godine ostarjelog i bolesnog Jánosa Kádára zamijenio Károly Grósz, smatran za mladog, dinamičnog i pragmatičnog političara, pod čijim su vodstvom mađarski komunisti do travnja 1989. godine u pokušaju da učvrste svoju vlast redom dopustili demonstracije opozicijskih grupa, zakonski zajamčili slobodu okupljanja i udruživanja, obznanili načelnu podršku višestranačju i konačno se odrekli boljševičkog načela demokratskog centralizma. Sve to ipak neće biti dovoljno kako bi uspjeli u svojem naumu. Upražnjeni je prostor korak po korak osvajala mađarska opozicija, počevši od javnih okupljanja na obljetnicama nacionalnih revolucija iz 1848. i 1956. godine do ekshumacije i dostojnog pogreba Imra Nagyja. U Poljskoj je u ljeto 1988. godine val radničkih štrajkova podsjetio samodopadne komuniste kako je Solidarnost daleko od toga da bi bila potrošena sila, zbog čega se ministar unutarnjih poslova Czesław Kiszczak morao sastati s radničkim tribunom Solidarnosti Lechom Wałęsom koji je osobno intervenirao kako bi primirio napetosti. Bio je to uvod u četveromjesečne neizravne, a često i tajne, pregovore poljskih komunista s predstavnicima Solidarnosti dok je Wałęsa u televizijskoj debati nanio poraz predsjedniku službenih sindikata Alfredu Miodowiczu. U veljači 1989. godine započeli su pregovori Okruglog stola između predstavnika vlasti i Solidarnosti te je 5. travnja dogovoreno održavanje prvih djelomično slobodnih izbora u Poljskoj nakon Drugoga svjetskog rata. Na izborima u lipnju 1989. godine, u sjeni pokolja na trgu Tiananmen u Pekingu, Solidarnost je suprotno čak i najoptimističnijim očekivanjima u ograničenim uvjetima izborila potpunu pobjedu koja joj je omogućila da pridobije satelitske režimske stranke i, uz uvjet da najprije u Sejmu izglasa Wojciecha Jaruzelskog za predsjednika republike, sastavi prijelaznu koalicijsku vladu na čelu s katoličkim intelektualcem Tadeuszem Mazowieckim kao prvim nekomunističkim premijerom u Istočnoj Europi nakon gotovo pola stoljeća.

U Mađarskoj su 13. lipnja, tri dana uoči Nagyeva pogreba, započeli pregovori komunista i opozicije čiji je sporazum dogovoren 18. rujna, za razliku od Poljske, od samog početka predviđao održavanje potpuno slobodnih izbora, ali tako da najprije postojeći saziv parlamenta izabere komunista Imru Pozsgaya za predsjednika republike. Pregovori su bili praćeni velikim podjelama u oba tabora: radikalni reformatori Miklós Nemeth, Rezső Nyers i Imre Pozsgay najprije su u Centralnom komitetu nadvladali i potisnuli Karolyja Grósza što je završilo raskolom između reformiranih komunista, koji su osnovali Mađarsku socijalističku partiju, i Grósza, koji je sasvim izgubio nadzor nad događajima te sa svojim istomišljenicima nastavio pod starim imenom Mađarske socijalističke radničke partije, dok su se u opoziciji liberalni Slobodni demokrati suprotstavili nacionalističkome Mađarskom demokratskom forumu zbog dogovorenog načina biranja predsjednika i proveli peticiju kojom su tražili njegovo odlaganje poslije parlamentarnih izbora. U listopadu je parlament u Budimpešti usvojio ustavne amandmane prihvaćene na pregovorima s opozicijom nakon čega je bila proglašena nova Mađarska Republika. Slobodni demokrati na kraju su uspjeli progurati svoj referendum na kojem je tijesnom većinom donesena odluka o odgodi izbora predsjednika, dok su na prvim slobodnim izborima u ožujku 1990. godine pobijedili nacionalisti iz Mađarskoga demokratskog foruma te je predsjedničku dužnost konačno preuzeo liberalni intelektualac Arpad Gőncz.

Željezna zavjesa koja je od Drugoga svjetskog rata dijelila Europu počela se urušavati od svibnja 1989. godine kada su mađarski reformirani komunisti počeli uklanjati svoja granična osiguranja prema Austriji prije nego su 27. lipnja ministri vanjskih poslova obaju država, Gyula Horn i Alois Mock, simboličnom gestom rasjekli bodljikavu žicu na mađarsko-austrijskoj granici. Otvaranje željezne zavjese dovelo je do masovnog egzodusa građana Istočne Njemačke koji su sada na tom mjestu nahrupili na Zapad. Konzervativne su komunističke vlasti u Čehoslovačkoj pokušale priskočiti u pomoć Istočnom Berlinu zatvarajući svoju granicu s Mađarskom, ali time nisu uspjeli zaustaviti bijeg istočnonjemačkih građana nego su samo stvorile još veću humanitarnu krizu u pretrpanim veleposlanstvima Savezne Republike Njemačke u Varšavi i Pragu u kojima su izbjeglice potražile utočište. Ševardnadze je, saznavši od Hansa Dietricha Genschera za potresne prilike u spomenutim diplomatskim predstavništvima, zapadnonjemačkom ministru vanjskih poslova ponudio svoju pomoć kod Gorbačova te vlasti u Pragu i Istočnom Berlinu kako bi pomogao u rješavanju izbjegličke krize. Genscher je do 30. rujna izborio veliku diplomatsku pobjedu kada je uspješno isposlovao odlazak istočnonjemačkih izbjeglica iz Praga u zapečaćenim vlakovima koji su ih, putujući preko teritorija Njemačke Demokratske Republike, prebacili do njihovih željenih odredišta na zapadnonjemačkom tlu. Ovo podsjećanje na drevnu istinu da jednu državu ne sačinjavaju tek njezini bedemi, nego ponajprije građani koji u njoj žive na sasvim je primjeren način označilo početak Honeckerova kraja.

Komentiraj