Poneke, a možda i brojne razborite katolike, uvjerene vjernike i dobronamjerne građane mučila je dilema koju je izrekao paški župnik don Joso Felicinović, komentirajući kojoj strani da se priklone ljudi kad je „na vlasti krvnik, a u šumi bezbožnik.” Nešto drukčije, ali vrijedno citata pisao je i slovenski kršćanski socijalist, pjesnik i partizan, Eduard Kocbek. Uznemiren zbog pasivnog držanja velikog dijela svećenstva zapisao je: „Sve što će ih ubuduće zadesiti, zadesit će ih prije svega kao moćnike, ne kao kršćane. […] Zasad su još uvijek stalež koji zbog rata najmanje trpi i ne čini ništa veliko.”

Rittig nije čekao Nijemce koji su nakon kapitulacije Italije brutalno, ali brzo i učinkovito, preuzeli vlast nad Istrom i Kvarnerom u jesen 1943.: i ustaše su ga tad mogle dohvatiti. Vrijeme je to jačanja partizana: oni su se domogli velike količine zaostalog talijanskog oružja i streljiva, a neki srpski povjesničari drže da je to presudilo rat. Promišljeni Rittig u dobi od sedamdeset godina pridružuje se partizanima, ispravno procijenivši političku konstelaciju moći. U više zapisa tvrdio je da su ga već ranije zvali, kontaktirali, obećavali kako mu neće braniti vjerska prava i bogoslužje, samo neka dođe. U pismu Bakariću 3. rujna 1953. navodi kako ga je još 1942. Pero Komadina pozivao iz biribirske šume da se priključi partizanima. I dvojica HSS-ovaca, dr. Vinter i Ante Dobrila predlagali su 30. srpnja 1943. da ga se pozove. I sam je to potvrđivao u svojim pomalo zbrkanim i nepreciznim spisima, prije kapitulacije Italije, da su ga zvali HSS, Kompartija i Pavle Gregorić. Kad je 10. rujna 1943. automobilom organizirano došao vidjeti kakvo je stanje na terenu i što može očekivati ako im se pridruži, dočekali su ga Ivan Ribar, Andrija Hebrang i drugi viđeniji komunisti i uputili u sve. Sutradan se još jednom vratio u Selce odakle je 13. rujna 1943. trajno otišao u partizane. Nikad tu svoju odluku nije doveo u pitanje. Savjest mu je bila mirna i kasnije kad je zapisao da je u partizane išao „da spasi obraz našeg hrv. klera, našeg svećenstva, radi strahovite sablazni što su mnogi hrv. svećenici počinili najveća bezakonja.” Na istom mjestu, kao drugi razlog navodio je pravo da se svećenstvo solidarizira s ugroženim narodom koji se brani.

‘Monsinjor je propovijedao o uskrsnuću Jugoslavije’, pisao je Randolph Churchill nakon Rittigove mise. PHOTO: Wikimedia Commons

Bilo je više desetina svećenika i bogoslova koji su prilazili partizanima, i katoličkih i pravoslavnih, ali u njihovom sveukupnom broju, ipak je to bila rjeđa pojava. Onima koji su to htjeli obavljali su i sve prateće vjerske obrede, a Partiji su poslužili kako bi razbili glasine „o komunistima kao bezbožnicima.” Svećenici u partizanima, od Slovenije do Dalmacije, bili su predviđeni da neutralnima i neodlučnima prenose vjersku politiku Narodnooslobodilačkog pokreta (NOP). Ponešto zahvaljujući razboritosti Andrije Hebranga hrvatski partizani dugo su bili korektni i dozvoljavali slobodu vjeroispovjedanja. Rittig je nagovoren da podržava kontakte s biskupima i od njih traži dodatne svećenike za pastoralni rad. Nadbiskup Stepinac u ratu je navodio kako crkveni zakoni zabranjuju svećenicima pridruživanje pobuni protiv javnog reda i poretka, no vjerojatno zbog porasta broja katolika među partizanima nije žurio s njihovim kažnjavanjem. Primjerice, nije uskratio jurisdikciju svećenicima Viktoru Merzu i Augustu Štanceru koji su prešli k partizanima.

Za prvu priliku Rittig se smjestio u Otočac, oko kojeg su u proljeće 1943. vođene intenzivne borbe i kamo je premješteno više partizanskih i partijskih tijela. Partizani su u Otočcu, unatoč ustaškom rujanskom upadu i pratećim nemirima, bili vlast od travnja 1943. do siječnja 1944. Neka objavljena svjedočanstva okolnih svećenika iz ranijeg razdoblja, iz 1942., prikazuju složene prilike na terenu i okolici. Župnici su listom strahovali od partizana, bježali i uzmicali u druga mjesta, neki su (ne svi) izjednačavali partizane i četnike. Fran Binički iz Ličkog Osika piše da su ljudi u strahu i da stražare kako „ih ne bi odmetnici opljačkali i pobili.” Župnik Sinca, Vladimir Stuparić očekivao je „drugi Borićevac”, Grgo Starčević iz Otočca je prenosio glasine svom ordinariju u Senju kako partizani ne prave većih neprilika, osim istupa protiv vjere i Boga, ali „u narodu vlada silna panika” itd. Slična su izvješća u više navrata pristizala iz Rakovice, Lukovdola, Crnog Luga, Krasnog, Stajnice, Ričica i drugih župa, uglavnom bez lijepih riječi za partizane. Neki od tih župnika vrlo su otvoreno zastupali stranu NDH i dojavljivali informacije. Jednome od njih, Blažu Tomljenoviću, pripisivana je odgovornost za pokolj Srba u Veljunu, ali nije do kraja potvrđena i razjašnjena. Iz objavljene dokumentacije ne vidi se nijedan koji bi s oduševljenjem dočekao partizane. Opravdanost njihove strepnje možda potvrđuje i činjenica kako je cijeli niz svećenika koji su pisali te dopise i strahovali od partizana stvarno i likvidiran.

Među partizanima se nakon kapitulacije Italije našao veliki dio tzv. hrvatske lijeve inteligencije. Osim Rittiga, iz Primorja su u jesen 1943. došli i Ante Mandić i Milivoj Jambrišak. Partizani su dobro postupali s tom starijom gospodom, zbog svojih interesa i političkog pragmatizma. Iako su na zajedničku borbu i otpor pozivali sve moguće saveznike, pripadnike građanskih stranaka i vjernike, u stvarnosti su komunisti kontrolirali NOP: u ratu imati u svojim rukama vojni i obavještajni kadar znači gotovo imati sve. No, u više prigoda izjavljivali su „da se ne bore za svoju diktaturu, radikalne promjene i nasilja te da će jamčiti politički pluralizam i privatno vlasništvo, a da je glavni cilj pokreta narodno oslobođenje i narodna demokracija.” Taktizirali su i s pristašama HSS-a, čija je popularnost zbog pasivnog vodstva stranke rapidno opadala: neke su iskreno oduševili, neke privukli, neki su sami dolazili ispitati prilike i okolnosti. HSS-ovci su lako padali u nemilost, svijetla budućnost nije čekala ni Božidara Magovca, ni Iliju Jakovljevića ni Augusta Košutića, a Franjo Malčić je ubijen. Komunisti su uvijek tu obzirnu i ne pretjerano iskrenu suradnju mogli prekinuti, što se i dogodilo kad je ishod rata bio siguran a međunarodno priznanje potvrdilo njihovu vlast.

U povodu oslobođenja Beograda 20. listopada 1944. Rittig je u Topuskom predvodio svečanu misu uz pjevanje ‘Te Deuma’. PHOTO: Wikimedia Commons

U svojim sjećanjima liječnik Zlatan Sremec zabilježio je detalje o napadu ustaša na Otočac, praktički odmah po Rittigovom dolasku, pri čemu navodi da je naredba bila posebno paziti i na sigurno skloniti Ribara i Rittiga. Pazilo se i na Nazora, Mandića i Jambrišaka i svi su, srećom, preživjeli. U Otočcu je Rittig pisao novinske članke, dokazujući da je Narodnooslobodilačka borba (NOB) zakonita vlast s obzirom na to da je kraljevska vlada izdala zemlju i narod. „U prvi kraj promatram život u partizaniji i pišem članke. Sabor u Plaškom – hoće da me izaberu – odbijam.” Na tom tzv. saboru, zapravo Drugom zasjedanju ZAVNOH-a u Plaškom 12. – 15. listopada 1943. posebno je toplo pozdravljen kao značajan gost. Predstavio se vijećnicima kao njihov „jer da nisam vaš ne bih bio među vama.” Naglasio je kako je ostario u političkoj borbi i javnom životu, ali da zdravije skupštine i većih ideala nije dotad vidio. Prijašnji rad u saboru uvijek mu je djelovao suprotstavljen, stranački, nesložan, a zastupnici međusobno zavađeni, dok su ovdje složni i vlada jedinstvo. Vrlo se pohvalno izražavao i o vojnim uspjesima partizana, njihovom elanu, hrabrosti i srčanosti. Biranim riječima hvalio je komuniste, priznavao im jedinstvo naroda, dosljednost u provedbi ideja slobode. Za razliku od Francuske i Belgije, Jugoslavija nije podlegla, već su njezini partizani u šumi izveli junaštvo bez premca u trinaest stoljeća i slično. Govor je vrlo brzo i tiskan, a prenio ga je i Vjesnik JNOF-a.

U razdoblju od 11. rujna do 13. studenoga partizani su preuzeli vlast na Krku, a poslije su je morali prepustiti Nijemcima. Sigurno je u dvjema prigodama Rittig posjetio biskupa Srebreniča: prvi put 24. rujna, s predsjednikom AVNOJ-a Ivanom Ribarom. Molili su biskupa da javno podrži partizanski pokret i pošalje dio svojih svećenika za vjerske referente na područja koje su oni kontrolirali. Srebrenič je taktizirao, ali ništa nije obećao. Uputili su se i u Punat, na sjednici Narodnooslobodilačkog odbora, dogovoreno je da se gradiću vrati staro ime i da prestane biti Aleksandrovo, navratili su u franjevački samostan na Košljunu i posjetili neka druga mjesta. Drugom prilikom kad je došao Srebreniču, 2. listopada 1943., prelazio je malom brodicom na Krk i donio mu je Ribarov govor iz kojeg je biskup mogao saznati, i ako je htio povjerovati, da „Ni jedan pokret nije bio bliže Crkvi i vjeri, nego što je naš/NOP/”. Svi ti obilasci, nagovaranja i razgovori bili su promišljena taktika ne bi li se čim veći broj katolika pridobio u redove NOB-a. Očekivalo se pritom da i dio svećenika treba potaknuti na sličan zajednički nastup.

U Otočac je Rittig prenio i svoju knjižnicu, no ondje su mu se nepažnjom mnoge stvari pogubile. Izvjesni Josip Božić pohranio je knjige i Rittigov radijski prijamnik u župni ured, kod župnika Grge Starčevića. Prijamnik je prisvojio jedan od ustaša kad su zauzeli Otočac. „Vaših je knjiga dosta uništeno po Njemcima koji su se nastanili u župnom dvoru, ostalo je spašeno i ostalo u gimnazijskoj knjižnici kamo sam ih spremio jer nisam u Zavnohu našao nijednog kamiona da sve te knjige natovarim”. Poslao mu je samo jedan sanduk najnužnije literature.

Kod župnika Starčevića u Otočcu Rittig je ostavio i nešto svojih listova s memorandumom župe sv. Marka. U općem ratnom nedostatku papira Starčević je takav list koristio bar jednom, pišući Rittigu osobno, 1. svibnja 1945., kako se već pet godina nije maknuo iz Otočca i kako mu treba odmor te kako je poslije Rittigovog odlaska „proživio dosta teških dana”. Rittig ga je pozvao na more i osigurao mu neko vrijeme stan i hranu. Konačno, 15. srpnja 1951. Rittig je vodio i pogrebne obrede Grge Starčevića, hvaleći ga što mu je 1943. pružio „zaklon i utočište”, ponudio gostoprimstvo na više tjedana te bio umjeren, suretljiv čovjek.

Tijekom rata Rittig je neko vrijeme boravio i u Topuskom, kod župnika Vladoja Lončareka, kojemu je nabavio žarulju i poklonio nekoliko sitnica. I ondje je preostalo njegove dokumentacije: pisama i vrijednosnih papira, hrvatskih i stranih novina, rukopisa i fotografija, s kojima je Lončarek pažljivo postupao. Ondje je po prilici primao i povremene goste, Evelyn Waugh je samo jedan od njih. Petešić i Prpić potvrđuju da je Rittig u partizanima ponekad imao pratioca, mlađeg svećenika, Slovenca, koji mu je pomagao u tajničkim poslovima.

Druželjubiv po prirodi, Rittig je u više navrata konferirao s dijelom suboraca. Vrlo čest sugovornik, polemičan i dosljedan, bio mu je književnik Vladimir Nazor. Imali su više rasprava, u jednoj se od njih Rittig zgražao nad smaknućem don Jere Grškovića, krčkog svećenika koji je podržavao četnike, dok je Nazor tvrdio kako ne treba praštati svjesnim izdajicama. Marica Vica Balen, supruga Šime Balena, spominje kako je Rittig predlagao nekakav „Ured čovječnosti […] koji bi promicao humanizam među partizanima, naročito prema zarobljenim neprijateljima” te kako su im ti stari, osvjedočeni vijećnici ZAVNOH-a predstavljali „neprocjenjive vrijednosti.” Rittiga u svojim sjećanjima spominje i Vjekoslav Prpić, koji je u jesen 1944. radio u Propagandnom odjelu ZAVNOH-a u Topuskom, u jednoj vili kamo je Rittig često navraćao na hranu i dnevni boravak. Bio je tu i Augustin Košutić, od kojeg su svi pokušavali izvući kakve pouzdane informacije. I Rittig je s njim nerijetko zapodijevao razgovor, ali bez rezultata.

Radi osobne sigurnosti, kao i drugi, Rittig u partizanima nije imao stalno mjesto boravka te se povremeno selio. Imamo potvrdu da je jedno vrijeme stanovao u Plaškom. Spavao je na krevetu, osiguran mu je bio i pisaći stol, električno osvjetljenje i radijski prijamnik, što je puno za ono doba. Učiteljica Jelena Kovačević iz Lađevca, obraćajući se Rittigu za preporuku u rujnu 1945. navodi da je se vjerojatno sjeća jer ste „svi od Zavnoha bili kod mene 7 tjedana”. Bilo je i ugodnih trenutaka u njegovom partizanskom životu, tako je tijekom ljeta 1944. boravio na liječenju u Topuskom, na fizikalnim tretmanima termalnom vodom. Liječnik dr. Nikola P. mu je u jednom osobnom i prijateljskom tonu savjetovao terapije uz opasku „Svakako se ne smijete mnogo ni duševno naprezati, jer mi trebamo Ritiga i za poslije rata.”

Osim što je kontaktirao velik broj svećenika Rittig je uvijek obilazio i redovnike. Oni su mu bolesnom pružili i gostoprimstvo, fizički oslabljen boravio je neko vrijeme u samostanu sv. Lovre u Šibeniku. U pismu provincijala franjevaca konventualca Ćirila Sparožića Narodnom odboru VI. rajona „Černomerec” od 9. lipnja 1947. spominje se kako je Rittig četiri mjeseca odležao u njihovom samostanu: „kad je naša narodna vojska oslobodila jedan dio Dalmacije”.

Dobivao je novine Naprijed, Novosti, Nova Jugoslavija, a možda i druge. Od siječnja 1942. Britanci su slali svoje misije SOE u Dalmaciju i Bosnu. Iako Tito prvobitno s time nije bio oduševljen jer su dolazile prerano i potencirale sukobe za koje nije imao trenutačnu snagu, znao ih je iskoristiti, najviše da im prenese svoj angažman i kukavičluk suparnika. Sovjetska pobjeda kod Staljingrada i potiskivanje Nijemaca u sjevernoj Africi krajem 1942. povećali su strateški interes za Balkan. Do ljeta 1943. bilo je već vrlo izgledno da ograničena i gotovo isključivo srpska te vojno razjedinjena, Jugoslovenska vojska u otadžbini ne može dobiti rat. Uostalom, velikosrpska ideja nije bila prihvatljiva nikomu osim Srbima, a četnička represija i zločini nad nesrpskim narodima samo su pridonijeli svrstavanju pojedinaca iz tih naroda uz partizane. Neki od prigovora britanskih obavještajnih službi išli su u tom pravcu, Jugoslovenska vojska u otadžbini naprosto nije bila jugoslavenska. Četnici su krivo procijenjivali da će ih Zapad bezrezervno podržavati iz straha od komunizma.

Nadnacionalnost komunista umnogome je uzrok njihovog dobrog položaja na terenu. Okolnosti su im išle u prilog, odlukama AVNOJ-a davalo se mjesta na stranicama američkih novina i britanskih listova, prenosilo ih se na radiju i u javnosti zapadnih zemalja. Partizanima je pogodovalo što su se njihova stremljenja podudarala sa strateškim planovima Saveznika.

Komunistička partija Jugoslavije (dalje KPJ) još je prije izbijanja rata u Jugoslaviji na V. zemaljskoj konferenciji u listopadu 1940. zauzela stav federalističkog preuređenja države. Nešto slično već je zaživjelo u Sovjetskom Savezu od kojega su svi komunistički pokreti preuzimali, učili i nasljedovali. To naginjanje federalizmu vidljivo je od početka ustanka, uostalom bez prihvaćanja pravednijeg uređenja buduće države teško bi se svi narodi, osim većinskih Srba, priklonili ideji nove Jugoslavije. Raznolik nacionalni sastav partizanskih postrojbi davao je na težini i kod žrtava i preživjelih stradalnika koji su se imali komu prikloniti. Ponekad je to, kao u slučaju Židova, bila gotovo jedina solucija i pred međunarodnim forumima. I brojni Hrvati mogli su se identificirati s hrvatskom teritorijalnom jedinicom. ZAVNOH je otišao možda i najdalje u zemlji, u mnogočemu je Hrvatska (a i Slovenija) 1944. nastupala samouvjereno, kao samostalan subjekt: odbacila je kralja, amenovala priključenje Istre Hrvatskoj, odbila promptno ukidanje vjeronauka. Hebrang je decidirano odbacio mogućnost da Dalmacija bude izdvojena, posebna federalna jedinica. No, taktično se prilazilo i Srbima, oni su bili najbrojnije žrtve i najbrojniji partizani. Na nagovor središnjice CK KPJ-a u siječnju 1944. oformljen je i Srpski klub ZAVNOH-a.

Britanci su pristali zanemariti prijetnju komunizma ne bi li postigli značajniji vojni dobitak. Koliko god simpatizirali monarhiju, ratna strategija i vojnička logika nametali su privaćanje manje poželjnog partnera. Božo Milanović vjerovao je kako su Tita držali u mnogočemu više demokratom nego komunistom, no nemamo potvrde za takva naslućivanja. Izvješća obavještajnih izvora, posebno onog najvažnijeg brigadnog generala Fitzroya Macleana od 6. studenoga 1943. koje je bitno odredilo kasniju britansku politiku spram NOP-a, izvjesno potvrđuje kako se Britanci precizno naslućivali karakter režima koji se oblikuje pod Titovim vodstvom, ali „primarno vojni razlozi odredili su tijekom rata da se na to gleda kao na drugorazredno pitanje.”

Jedan od tih obavještajaca bio je katolik Evelyn Waugh, prijatelj bojnika britanske obavještajne službe, premijerovog sina Randolpha Churchilla. On ga je i pozvao na zajedničko izviđanje, pretenciozno, tobože radi pomirenja katolika i pravoslavnih, da pođe s njim među partizane: Britanci su odmah primijetili da se Jugoslaveni žešće bore međusobno u građanskom ratu, nego protiv Nijemaca. U Britanskoj vojnoj misiji pri Glavnom štabu Hrvatske u Topuskom proboravio je dugih šest mjeseci, nerijetko susrećući Rittiga, dolazeći mu na misu, u posjet u župni dvor gdje je Rittig povremeno boravio i slično. O tim svojim razgovorima, ispitivanjima i dojmovima ostavio je nešto bilježaka u Dnevniku. Kratko ih možemo sažeti: Rittig je branio Stepinčeve istupe, osuđivao dio Crkve da se nije snašao, odbacivao NDH, zazivao bratstvo s pravoslavnim Srbima i hvalio budući ustroj nove Jugoslavije. Waugh je prenosio Rittigovo ranije stradalništvo, koje nije držao pretjeranim, pomirljivo držanje i promišljene političke istupe. Svjedočio je izvjesnom poštovanju koje su Rittigu partizani iskazivali i nazivao ga vrijednom vezom „između partizana i pristojnosti”.

Iako protestant, mladi Churchill prisustvovao je Rittigovoj uskršnjoj misi 1944. Bio je i galantan, ostavio je cijeli zlatnik koji je dobio od SOE za milodar. O Rittigu piše: „Monsignor ima lijep svetački izgled. Drži propovijed o uskrsnuću Jugoslavije. Zahtijeva humanost prema njihovim neprijateljima i bratstvo s pravoslavnom crkvom. […] Nakon završene mise idemo u susjedno selo gdje nas posluže sjajnim ručkom. Ovdje susrećemo pjesnika-državnika Vladimira Nazora, zaista divnog starca od 72 godine.[…] Tu su i Monsignor, divan i plemenit čovjek, dr. Ante Mandić, hrvatski vođa iz Istre, te četiri ili pet vođa HSS. Stol je posut jaglacima i natrpan hranom.”

Kako su se probrani partizanski protivnici okupljali i držali uz Rim, pragmatični Josip Broz u dogovoru s Eduardom Kardeljom u Vatikan je uputio već spomenutog kršćanskog socijalista, slovenskog katolika Eduarda Kocbeka, da u ljeto 1944. prenese Svetoj Stolici stanje na terenu te pokuša skloniti Crkvu na promjenu držanja. Kocbek je predao Memorandum u kojem je opravdavao NOP, osudio držanje kraljevske vlade te pokušao dogovoriti dobre buduće odnose s Vatikanom. Htio je da katolička središnjica pristane na depolitizaciju Crkve u budućoj Jugoslaviji, zatražio vojno dušobrižništvo i neutralnog predstavnika koji bi došao na teren pod kontrolom partizana. Kocbek je u Vatikanu prenio i to da će mnogi svećenici biti kažnjeni, potvrdio Titove riječi da se NOP nije ogriješio o Crkvu, ali ona jest o narod i slično. Odgovoreno mu je da Sveta Stolica vjeruje kako NOP nije komunistički pokret, da znaju za ubijanje svećenika, ali da nisu protiv neslužbenih razgovora. „Bili su za kontinuitet Jugoslavije i uveravali da će priznati novi poredak kad to budu učinili Saveznici.” Do pape Kocbek nije došao jer iza njega nije stajala Katolička Crkva, nije ga primio ministar predsjednik, nego sitni dužnosnici iz trećeg ešalona Svete Stolice i nitko nikoga nije uvjerio. Iz svojih izvora uvijek dobro upućeni Vatikan o pravoj je naravi NOP-a sve znao, ali glavni cilj Kocbekovog puta u Rim je ipak ostvaren. Vatikan je morao znati da ima izgleda za obnovu Jugoslavije, da na nju mora računati, nastupati opreznije i ne zatvarati vrata za pregovore.

Uzevši u obzir da je Rittig bio jedan od rijetkih partizana s doktoratom i znanjem nekoliko svjetskih jezika, ne čudi da su ga birali u razna tijela i odbore: kao nezavisni član izabran je u izvršni odbor rukovodstva koji je brojio 25 članova Jugoslavenskog narodnooslobodilačkog fronta (dalje JNOF) za Hrvatsku, u Topuskom 18. svibnja 1944., u plenum od 31 člana Predsjedništva na trećem zasjedanju ZAVNOH-a, 8. svibnja 1944., u članstvo Državne komisije za utvrđivanje zločina okupatora i njihovih pomagača nakon 6. svibnja 1944., zatim u Središnji odbor Društva crvenog križa Jugoslavije. Očekivalo se da pomaže i Zemaljskom odboru društva Crvenog križa Hrvatske.

Kako nije propuštao razna partizanska predavanja i konferencije, tako je počasno sudjelovao i na Prvom kongresu antifašističkih pravnika u okolini Gline 11. – 13. kolovoza 1944. Rittig nije prisustvovao svečanom osvećenju (blagoslovu) zastave srpskog pjevačkog društva Obilić u listopadu 1944. u Glini, ali je na kraju skupa pročitano njegovo toplo pismo. U partizanima je Rittig bio zauzet pisanjem i povremenim govorima. Istupao je uglavnom pomirljivo, nastojao nadići međunacionalne sukobe, po potrebi izvlačio tisuću godina kršćanske kulture i slavenskog bratstva te u više prilika branio partizane od napada iz crkvenih redova. Dijelio je mišljenje Vladimira Bakarića da je u nastupu s masama potrebno sprečavati bratoubilačku borbu i objašnjavati nužnost zajedništva Hrvata i Srba. Ponešto je uz to pratio i vanjskopolitičke prilike. Partizani su reklamirali sebi u prilog te Rittigove nastupe, govore i propovijedi raznim kanalima.

Za Božić 1943. dobio je priliku iznijeti svoju homiliju preko radija. Započeo je podsjećajući kako su svi ljudi „izjednačeni u svojim pravima i zadacima; svi slobodni; svi djeca nebeskog Oca i braća medju sobom.” Gdje se to zaboravi i odbaci, sve će se urušiti, zato se treba stalno podsjećati. Među južnim Slavenima na čiju se povijest osvrće u nastavku, vidi tri naroda: Hrvate, Srbe i Slovence.

Nastavlja u tonu kako „ne vjerujemo zlonamjernoj evropskoj propagandi, da bi nacionalni duh velike Rusije mogao rušiti kršćanstvo, jer bi tim slabio narodne i etičke elemente i moći, iz kojih se sam rodio.” U nastavku osuđuje rasizam, nauk koji je „živo sjeme satanino”. U nastavaku opravdava narodni ustanak kao pravedan rat kojemu nema moralnih prigovora. Završava zazivajući Božju pravdu nad progoniteljima i nada se skorom miru. Rittig je autor i potpisnik Glasa Katoličkoga i Srpsko-pravoslavnoga svećenstva, namijenjenog biskupima u svim dijelovima Jugoslavije. Jamčio je kako se među partizanima pazi „da se Zagreb i Đakovo što više poštede od ratnih operacija”, ali tu je i odlučnost da se krivci primjereno kazne. „Ne samo fizički nego i oni moralni njihovi začetnici, privedu pravednoj kazni.” Vrijedit će taj zakon, jer nitko ne smije biti izuzet, i za svećenike i redovnike, „koji su pogazili i zaboravili svoj časni i sveti poziv te hotkarili oko poglavnika i služili krvoločnom sistemu umjesto da su ostali na obranu i zaštićivali progonjen narod, kako su to zaista i činili mnogi čestiti.”

Mladi Churchill i njegov prijatelj Waugh, ako i nisu sve razumjeli, čuli su miroljubive riječi i u spomenutoj uskršnjoj homiliji 1944. u Topuskom. Rittig je odbacivao njemačku promidžbu „da ste vi protiv vjere i crkve”, partizanima je poručio: „A ja velim […] da ste bolji kršćani nego oni koji se busaju u prsa da su čuvari kršćanstva.”

Oslobođenjem Beograda 20. listopada 1944., vojnički – rat je bio dobiven. Tim povodom Rittig je predvodio svečanu misu zahvalnicu uz pjevanje Te Deuma u Topuskom. Sačuvano je nešto fotografija s tih svečanih misnih slavlja, veći dio je izradila pionirka ženske reportaže u Hrvatskoj, dubrovačka Židovka Elvira Kohn.

Jedno je pismo-memorandum naslovio Braćo svećenici!, prema sadržaju moralo bi biti napisano u jesen 1944. Netko je Rittigu morao servirati informacije jer je nemoguće da bi on sam isticao milijun i pol poklanoga „nedužnoga svijeta” već u to vrijeme. Spominje strijeljane katoličke svećenike, vjerojatno one u Jasenovcu, koje su pobile ustaše. Pretpostavlja da su njegova subraća u strahu i malaksali pod Gestapom i ustašama, neki su zaneseni licemjernom, rafiniranom ustaškom promidžbom. Prigovora slabima. „Našli su se i mnogi falsi fratres koji više služe bjesomučnom nacionalizmu, nego Evandjelju i svojoj Crkvi. Tako se desilo, da je mnogo svećenika zašlo na put na koji nisu smjeli nikako i nikada poći” tvrdi Rittig. S obzirom na to da se on nalazi „u slobodnom kraju naše drage Hrvatske” pozvan je prenijeti njima istinu.

Ponavlja kako su partizani vrlo raznolik svijet, svih nacija, kako među njima ima vjernika i nevjernika, i demokrata i bivših seljaka, i komunista, imućnih i otmjenih kao i puke sirotinje, svi se jednodušno opiru fašizmu. Za vođu tog pokreta, Tita, kaže da je „neobičan vodja, čovjek vanrednih sposobnosti, sin Hrvatskoga Zagorja, zemljak Matije Gupca”. Izloženi velikim borbama partizani su prerasli u respektabilan vojni subjekt, njih se sad mora pitati, oni će odlučivati. Ne vidi Rittig ništa sličnoga narodnooslobodilačkoj borbi u povijesti, nema većeg djela i trebali bi biti sretni što im je dano sudjelovati. „Svijetli čas naše povijesti, kao i onaj kada je naš narod primio kršćanstvo i stupio u kolo uljudjenih naroda.” Rittig svećenicima savjetuje da se makar i u zadnji čas priklone partizanima, podrže NOB i zauzmu stranu dobra. Tvrdi da ih narod traži, zove i pita za suradnju, da treba više svećenika u redovima partizana. Osvrćući se detaljnije na glavnog krivca, Hitlera, Rittig kaže kako su: „Svi podjarmljeni narodi po Božjim i ljudskim zakonima imali […] pravo podići u svojoj zemlji ustanak protivu Nijemaca.” Osvrnuo se i na Pavelića, koji je pred cijelom Europom „obrukao […] hrvatsko ime sablasnim regicidijem i konačnom uspjelom urotom u suradnji s vjekovnim neprijateljima hrvatskoga naroda protiv vlastite domovine i države.” Nije Rittig neupućen, zna da je Paveliću „hegemonistička velikosrpska politika pribavila […] izvjestan broj simpatizera, ali jezgra hrvatskoga naroda odbijala se od njega.” Izbore iz 1935. i 1938. na kojima je hrvatski narod masovno podržao Vladka Mačeka, Rittig naziva plebiscitom za Jugoslaviju. Sve što je Pavelić činio bilo je krivo i pogrešno. „On je bio legitimiran da vrši svoju dužnost u Beogradu i bori se za preuredjenje Jugoslavije, a ne da je ruši.” Rittig se u nastavku vraća na Sveto pismo, izvlači Juditu koja je s pravom ubila nepravednog napadača. Brojni se katolici s komunistima bore protiv fašizma diljem Italije, Belgije, Francuske. No Rittig pita, kad već katolički svećenici u Hrvatskoj i Sloveniji ne žele u borbu, „zašto ne ostadoste mirno […], nego skočiste u tabor najljućega dušmanina svoje Crkve i naroda, i umišljenoga crnoga đavla tjerate sa živim Belzebubom?” Pismo je Rittig završio opravdanjem NOB-a kao pravednog rata. I u brojnim drugim prilikama Rittig je branio i ukazivao na NOB kao etičko dobro samo po sebi.

Nerijetko je govorio da među njima vlada visok moralni kodeks, nema seksualne slobode koliko se pričalo s ustaške strane i vrlo se strogo kažnjavaju samovolja i krađa. Prema objavljenim vrelima, otvorene pljačke je bilo, ponešto se i švercalo, no nije to bila tako masovna pojava. Neke su prijestupnike vlasti i kažnjavale.

U travnju 1944. radi promidžbe Rittig obilazi Glinu, Pokupsko, Lasinju, Jamnicu i druga mjesta po službenom poslu. Ima vojnu pratnju, čuvaju ga partizani, sredstva, prijevoz i opskrbu daju lokalni narodni odbori. Predviđena mu je po potrebi i osobna zaštita pa ne ide sam. S njim je upućen i slunjski župnik Matija Medvešek. Za Propagandni odio ZAVNOH-a pitali su ga neka komentira sporazum Tito – Šubašić, poznati kompromis koji je u stvarnosti omogućio komunistima da legaliziraju revoluciju.

U listopadu 1944. krčki biskup Josip Srebrenič u svojoj okružnici svećenstvu osudio je partizanski pokret, istaknuvši da je NOB u cijelosti pod kontrolom Partije te preko njih pozvao katolike da se klone partizana i drže podalje od njihovih uporišta, prijeteći izopćenjem vjernicima koji ga ne poslušaju. Posebno su mu zasmetale glasine o dijelu njegovih svećenika koji su u vezi s partizanima, za koje je odredio suspenziju.

Rittig, kao prvo katoličko pero NOB-a u Hrvatskoj očitovao se na taj proglas odlučno odbacujući Srebreničeve navode. Zamjerio je biskupu da bi trebao znati da su odluke donesene na Drugom zasjedanju AVNOJ-a i Trećem zasjedanju ZAVNOH-a, da se NOP ne bori za komunizam, nego za slobodu, što mu ne bi smjelo biti sporno. U drugom proglasu predbacuje Srebreniču šutnju pred fašističkim i ustaškim zvjerstvima, a krivnju za eventualne pokolje svećenika svaljuje na njih jer su sami krivi što su na pogrešnoj strani.

Propagandni odio ZAVNOH-a tiskao je jedno od Rittigovih predavanja kao prigodnu malu knjižicu, apologiju partizana, hvalospjev sovjetskoj vojsci i svjetloj budućnosti te osudu „svećenika-koljača, slugu fašista” koji skreću s pravog puta: Petra Berislavića, Marka Mesića i Luke Ibrišimovića. Već u prvoj rečenici veliča Sovjetski Savez čije vojske nose oslobođenje. Ponosan je na mlade partizane jer su odbacili Nijemce, najjaču silu na svijetu. No najviše Rittiga smeta što Crkva i inteligencija nisu u većem broju s partizanima. Iako smatra da svećenicima nije uputno držati pušku, oni bi trebali biti s narodom, prosvjećivati ga, učiti „što je pravedno, a što je zločin, gdje je pravda, a gdje krivica.” Brani oružanu borbu jer je hrvatski narod napadnut, pravi usporedbu s razbojničkim napadom koji svatko ima pravo odbiti makar pritom usmrtio napadača. Ne vidi problem u savezništvu s Komunističkom partijom, ali se zgraža nad svećenicima koji podržavaju Pavelića i ustaše. „Svećenik koljač je zlikovac nad zlikovcima” kaže Rittig. Takve treba izbaciti iz crkvenih redova i javno osuditi. To će učiniti nove vlasti, siguran je, kao što je siguran i u njihovu pobjedu.

No većina svećenika je neodređena, drži se podalje od politike, šuti i sumnja u dobre namjere komunista. Njih treba posebno razuvjeriti jer, prema Rittigu, „narodnooslobodilačka borba spada i u područje morala i etike, a ne samo politike.” Zna kako „velik dio svećenstvo zazire od narodnoslobodilačke borbe, jer misli, da se pod njom skriva komunizam i bezvjerje. Primjećujem prvo, da sloboda savjesti ne znači bezvjerje i drugo da narodnooslobodilačka borba i Komunistička partija nisu ista stvar.” Na kraju Rittig poziva svoju subraću, pripadnike HSS-a i inteligenciju neka se složno pridruže partizanima. Knjižica je tiskana u 3000 primjeraka što je za ono doba prilično velika naklada. Prevedena je i na talijanski te je jedan primjerak u svojim rukama imao i Jozo Kljaković u Bariju, kamo su ih partizani znali distribuirati.

Rittiga su u Zagrebu svi znali. Viktor Novak tvrdi, bez izvora, da je njegov pristup partizanima s ljutnjom i bijesom dočekan na Kaptolu. Trenutačno je na sebe navukao ustašku mržnju, u nizu negativnih komentara. Susretljivošću švicarskog konzula nadbiskup Stepinac povremeno je mogao poslati pokoje pismo u Švicarsku. Neka od njih upućena Augustinu Juretiću i Josipu Ivaniću presrela je njemačka obavještajna služba, pa ih njihovih izvora znamo što su sadržavala. Nimalo se Stepincu ne sviđa Rittigov rad na partizanskoj promidžbi, obojicu podsjeća da su vjerojatno već čuli o „zloglasnoj” Rittigovoj djelatnosti u Vrhovnom štabu kod Tita. „Stepinac kaže dalje, da Dr. Rittig vrši jedan štetan uticaj na hrvatsko sveštenstvo, jer lecima i govorima deluje vrlo negativno na sveštenstvo i na hrvatsko katoličko stanovništvo.” Stepinac spominje da su on i biskup Salis Seewis dobivali prijeteća pisma od komunista.

U historiografiji je već utvrđeno da je politički nazor vodećih ljudi ustaškog pokreta određivao smjer pisanja i ton novinskih članaka. „Hrvatstvo se izjednačavalo s ustaštvom te se naglašavalo da je opstanak hrvatske države nezamisliv bez ustaštva.” Partizane su ustaše prikazivale kao neki amalgam između boljševika i velikosrba, a među svoje vodeće neprijatelje popisale Srbe, Jugoslavene, Židove i boljševike.

Režimska ustaška Spremnost čak je jednu naslovnicu posvetila Rittigu. Smatrali su ga političkim mrtvacem kojeg Partija iskorištava, dapače Partija je namjerno mladom Churchillu „servirala” Rittiga – ističe ustaški uvodničar. Zajedljivo se osvrću na raniji izbor zagrebačkoga nadbiskupa koji je Rittig navodno toliko priželjkivao, a izmaknuo mu je, a zamjerili su mu i zloporabu propovjedaonice u protuvjerske svrhe. Neizrečeni je zaključak Spremnosti da je Rittig promišljeno zlonamjeran, da vrlo rafinirano kleveće, a da je NOP je ekspozitura ruskog komunizma.

Stepinčev odvjetnik, dr. Ivo Politeo, braneći nadbiskupa iznio je u govoru obrane to da su ustaše vršile pritisak na Stepinca da kazni Rittiga zbog takvih istupa no nadbiskup na to nije pristao, jer bez osobnog preslušanja dr. Ritiga nije htio ništa poduzeti.

Josip Horvat u studenom 1943. svjedoči kako su se i u Zagrebu širile neprovjerene glasine o vladi Nazor – Rittig. Za njihov proglas tiskan u Slobodnom domu pričalo se da priznaju kao vrhovnu glavu Mačeka, no Horvat u to nije vjerovao. U proljeće 1944. bilježi i glasine kako Rittig nije htio prijeći Englezima. Pričalo se po Zagrebu kako će Rittig okupljati intelektualce te kako nastoji ishoditi valjanost staroslavenskog senjskog rituala na cijelu zemlju što je Horvat držao pametnom politikom.

Uz svoje tiskovine komunisti su dozvolili i tiskanje glasila HSS-a pod nazivom Slobodni dom koji je izlazio od 15. srpnja 1943. Slobodni dom načelno je osuđivao Mačekovu politiku čekanja i strpljenja, odricao se svojih stranačkih kolega koji su prišli ustašama, hvalio revolucionarne metode borbe i partizane te u detalje prikazivao ciljeve i potrebu njihovog ratovanja. Rittig je povremeno surađivao u Slobodnom domu. Pisao je i u Srpskoj riječi koju je izdavao Srpski narodnooslobodilački klub vijećnika ZAVNOH-a. U prigodnom osvrtu na godišnjicu izlaženja Srpske riječi Rittig je osim slobode zazivao i dostojan život čovjeka u društvu, poštene i pravične odnose mređu ljudima. „Ne, nije dosta biti slobodan čovjek.” U nastavku hvali idealizam i duh partizana, jedinstvo i samoprijegor, nema međusobnih uvreda, grubih opaski, psovki i kletvi. Hvali i ozbiljnost, trezvenost, doličnost žena partizanki. No, najvažnije partizansko djelo je pomirenje Srba i Hrvata, njihovo bratstvo, jer je nalazio među dvama narodima mnoštvo zajedničkih točaka, a Hrvati nemaju druge braće na zemlji. „Vjerujemo u istoga Boga, istoga Hrista Spasitelja, isto krštenje i sveto pričešćenje, pojemo isto staro-slovensko bogoslužje, čitamo isti Sveti Evandjelistar, […] govorimo isti jezik, istu otadžbinu imamo za svoju majku, istu rodjenu grudu oremo i obradjujemo. Isti nam je iskon, ista sudbina, isti grob.” Pogibeljna nesretna politika je ispravljena, vjeruje Rittig, a nova zemlja bit će domovina ravnopravnih naroda. Na primjeru dobro uređenih višeetničkih zemalja – Sovjetskog Saveza, Velike Britanije i SAD-a, nastat će i nova Jugoslavija. Nakon što je na puno mjesta razgovarao s pravoslavnim svećenicima, predlaže gradnju zajedničkog hrama „slobode i bratstva” na Petrovoj gori. „U hramu ćemo sahraniti kosti srpskih i hrvatskih junaka, poginulih za narodnu slobodu i nedužnih žrtava ustaških zvjerstava. Urezat ćemo njihova imena, da ih potomstvo nikada ne zaboravi, a svake ćemo godine o Petrovu danu obdržati veliko zborovanje i obnoviti narodnu prisegu i zavjet sloge i bratstva srpskog i hrvatskog naroda.” Na kraju poziva i umjetnike da nešto veliko učine „za slavu naših naroda.”

Rittig je proklamirano federalističko uređenje nove države i hvalio ga na više mjesta. Takav preustroj Jugoslavije djelovao mu je savršeno, dobro osmišljeno, dorečeno i dalekovidno. To je pravo rješenje za Jugoslaviju, iz Jajca, a ne ono jednostrano i pogrešno iz 1918., pisao je 27. prosinca 1943.

Vrlo često u Rittigovim spisima, vjerojatno taktički proračunato, naglašava se „državnost” Hrvatske u novoj Jugoslaviji. Puno puta i na više mjesta Rittig je zauzeo stav da je bolja federalna nego samostalna Hrvatska. Naime, NDH svijet izjednačava s ustaštvom i nečovještvom, i kao takva zauvijek je kompromitirana. „Mi imamo pravo glasovati po našem ustavu za samostalnu Hrvatsku! ali danas za nju tko će glasovati?” pita se Rittig. U nastavku bilježi potrebu strpljivosti, podnošenje teškoća, bratstvo i pomirenje među ljudima. Tu veće zasluge daje komunistima, priznaje kako su komunisti „bolji put našli nego mi kršćani. […] U komunizmu ima toliko pozitivnoga.”

Volio je Rittig pisati i o prilikama izvan Hrvatske, iako je veliko pitanje koliko je u to stvarno bio upućen. Na više mjesta potvrđuje kako je slušao Radio London. Vjerovao je kako su Amerika i Engleska učinile velike napore za konačnu pobjedu, „pa će sigurno ishoditi i dobiti utjecaj na uređenje političko i u naš.[oj] zemlji.” Prenosi javljanje radija od 13. ožujka 1945. u kojem navodno katolički biskupi u Mađarskoj javno potvrđuju kako se pripadnici ruske Crvene armije korektno „i s najvećim poštovanjem odnose prema Katoličkoj crkvi“. Ako je vjerovati Rittigu, u Mađarskoj nije bilo nijednog slučaja za potužiti se na ponašanje Crvene vojske. Ištvan Balogh sa Sveučilištu u Debrecenu demantirao je navodne laži o progonu Crkve u Rusiji. Ovdje treba spomenuti kako je u jednom broju Srpske riječi, koju je Rittig kako sam tvrdi čitao, povremeno nešto i napisao, pravoslavni svećenik Dušan Rašković iz Ravnih Kotara detaljno prikazao knjigu „Pravda (istina) o religiji u Rusiji”, izdanje Moskovske patrijaršije iz 1942. koje vrlo afirmativno piše o statusu vjerskih zajednica u Sovjetskom Savezu, a koje izdanje je poklonjeno Srpskom klubu vijećnika ZAVNOH-a. Teško je vjerovati da Rittig nije uviđao pamfletističku narav toga djela.

Rittig je u jednom razgovoru s Vladimirom Bakarićem izložio svoje viđenje trenutačne situacije. Predložio je za Hrvatsku tražiti Srijem ili u zamjenu pola Bačke i Baranju. Predlagao je da nijedan narod ne smije imati apsolutnu većinu ni zemlje ni stanovništva, da se ni u jednoj republici ne smiju centralizirati financije, ekonomiju, industriju ni trgovinu. Po uzoru na Srpsku pravoslavnu Crkvu treba tražiti autonomiju Katoličke Crkve u državi i tražiti Patrijaršiju Hrvatsku. Za većinu biskupa Rittig vjeruje da će biti solidarni s novim vlastima, a kao sigurne nabraja Jeronima Miletu u Šibeniku, Mihu Pušića na Hvaru, Josipa Ujčića u Beogradu, Ivana Tomažiča u Mariboru, Lajča Budanovića u Subotici i Antuna Akšamovića u Đakovu. Dvostruko je naglastio kako „progonom Crkve ne smijemo pojačati očevidne protivnike: Srbijance i HSS”. Predložio je da osobno pođe razgovarati sa splitskim biskupom Kvirinom Bonefačićem, da izvidi situaciju, jer je biskup navodno dao podršku Talijanima i njihovom teroru. Za biskupe dodatno upozorava Bakarića: „Nikako ne smaknuti nijednoga, nego zatražiti od Sv. Stolice smijenu”. Izražava strah od reakcije hrvatskog stanovništva u BiH, ako partizani ubiju nadbiskupa Ivana Šarića; njega ocjenjuje radikalnijim od Stepinca. Kao uvjete dobrih odnosa s Crkvom Rittig izdvaja ukinuti progon Crkve od pojedinih „sektaša”, dozvoliti vjeronauk u školama, ostanak sestara u bolnicama i školama, provesti agrarnu reformu, ali od nje napraviti i fond za crkvenu pomoć i plaću kleru, „pustiti crkvi slobodu i narod će sve dati za N[arodnooslobodilačku]. borbu” završio je Rittig.

Prateći izlaganja govornika na jednoj od sjednica Fronte 10. travnja 1945. pribilježio je sitne opservacije na neka izlaganja i govornike. Gaži sve poziva da slobodno iskažu poteškoće. Bakarić je iznio ocjenu o poboljšanju opće situacije jer „nema više Londonske vlade”, paktom Tito – Moskva ojačan je ugled i veze s Rusijom. Netko od govornika, ne piše tko, kao važan problem iznio je Pavelićevih 70 000 vojnika koje još ima na raspolaganju. Iz konteksta je jasno da bi dodjela veće vlasti bivšim strukturama HSS-a odbila Srbe, to jest samo s komunističkim vodstvom Srbi i Hrvati mogu biti trajno solidarni. „Kada ne bi bilo komunista na čelu – oslabila bi vjera Srpskoga naroda! U novu Jugoslaviju!” doslovno piše Rittig.

Svi koji su prisustvovali misi koju je Rittig držao na Uskrs 1945. mogli su čuti miroljubivu homiliju. Rittig prigovara učenju povijesti koja istražuje osvajače i silnike te predlaže učiti povijesti mironositelja, prosvjetitelja, osloboditelja. Vjeruje u totalnu preobrazbu društvenih i nacionalnih odnosa, i potrebu suradnje katolika s poretkom koji se stvara. Osim očekivanih crkvenih zaziva i podsjećanja na Hristovo uskrsnuće, naglašava kako ni „uskrsnuće narodno nije daleko jer su pobjedile kršć.[anske] ideje: bratstvo, ljubav, pravda i sloboda.”

Rittig je često u svojim bilješkama, kao i u javnim istupima, odbacivao NDH i bezrezervno osuđivao ustaške pokolje. Nije jednom spomenuo kako je Narodnooslobodilačka borba „najveće djelo što je izvedeno za 1200. god.”, moralno prihvatljiva kao „nužna samoobrana” a da je NDH „klaonica, tamnica, stratiše, grobište!” Dosta olako svrstava svoju subraću među ustaške egzekutore i krivce stradanja. Više je puta naglasio sramotno savezništvo dijela svećenika s „rasizmom i ustaštvom – silom, mržnjom, nepravdom, s krvništvom, okrutnošću” i predvidio što će im se dogoditi: „Danas se kažnjava ne samo krvničtvo nego i mržnja, duh i riječ, koji vode do krvničtva.”

Na puno mjesta i kasnije, ne navodeći valjane provjere i detaljnih istraga, za neke svećenike dopisuje usputne, a neprihvatljive ocjene: „koljač”. Historiografija nije do kraja raščistila koliki je bio udio katoličkog klera u ustaškom pokretu, odnosno odgovornost u zločinima, tako da se Rittigove ocjene moraju uzimati s velikim oprezom. Njegova saznanja su uglavnom prenesena, često navodi komunističke izvore, vjeruje Vjesniku, zna ono što mu netko dojavi, pa to bilježi i iznosi bez prave provjere. Teško je utvrditi „šta je istina, poluistina, neistina ili greška”. Tako u Vjesnikovu prilogu „Ustaški zlikovci u fratarskim mantijama”, od 17. veljače 1945. postoje ozbiljne primjedbe. Za pokolj Srba u Stolačkom kotaru proglašava se krivim fra Petar Bakula. Jedan je fra Petar Bakula isključen iz franjevačkog reda 1951. i umro je mirno u Jugoslaviji 1966., bez dana zatvora, nikad nije djelovao ni u jednoj župi stolačkog kotara. Drugi, znatno poznatiji narodni prosvjetitelj i književnik davno je već bio pokojni – preminuo je 1873. Don Ante Bakula, župnik Gornjeg Hrasnog, nije bio franjevac i nije se zvao Petar, a likvidirali su ga partizani 1942. Neki za njega prenose da je bio čovjek jugoslavenske političke orijentacije, prijatelj Srba te da nije bio član ustaškog pokreta i nema krivice za taj nemili događaj. Drugi kažu da je bio glavni organizator klanja. Izvore ne navodi ni jedna strana. Takvih zamjena imena, mjesta, titula, događaja, izmišljanja i dodavanja, bez danas provjerljivih pouzdanih izvora, ima mnoštvo i u historiografiji.

Knjigu o Rittigu zajednički su objavili Plejada i Hrvatski institut za povijest – Podružnica Slavonije, Srijema i Baranje

Među „koljače” Rittig svrstava i ustaškog povjerenika i načelnika općine Dalj, po mnogočemu kompromitiranog svećenika Josipa Astaloša. Nadalje navodi nestalog Ivana Šalovca iz Tovarnika koji da je naručivao klanja te izvjesnog direktora gimnazije Vladimira Mesaroša s optužbom da je predavao svoje đake ustašama i druge primjere. O svećenicima „koljačima” pisao je na više mjesta. Sve su to ishitrene, vrlo nepouzdane i možda dvosmisleno prenesene dojave, u istinitost kojih moramo bar sumnjati. Nije poštedio ni pravoslavne svećenike: „Pravoslavni svećenici svi uz Dražu Mihajlovića.”

U jednom od izvješća Odjeljenja za zaštitu naroda (OZNA), čije brojne zločine historiografija polako otkriva, doslovno je zapisan razlog ratnih i poratnih likvidacija neprijateljske vojske i civila: „Bez mnogo skrupula treba likvidirati sve one za koje znamo da su nam neprijatelji i koji će sutra biti protiv nas.” U mnogočemu kontroverzan je Rittigov stav o ratnim i poratnim egzekucijama pojedinaca, dijela vojnih postrojbi i civila. Na više mjesta iznosio je grube riječi o pravdi i zadovoljštini, gotovo osvetnički, za što ne postoji nikakvo moralno opravdanje. U ožujku 1945. piše: „Mnogi protivnici optužuju partizane i borce da su svoje duše ogriješili i ruke omastili nedužnom krvlju. Nije ovdje prilika ni čas da se ovdje ustaje kao njihov odvjetnik. Neka protivnici znaju, da je naš narodni ustanak borba i obrana protiv razbojništva Nijemaca, ali ona je i sud njima i svima njihovim jatacima i učesnicima u zločinstvu.” U bilješkama je zapisao: „Nije završena velika odmazda nad nedužnom krvlju, što je prolivena. Odmazda koja znači uravnoteženje moralnoga poretka na tezulji velike Božije i ljudske pravde.”

Analizom okolnosti koje su dovele do Rittigova odlaska u partizane, vidljivo je da gotovo i nije imao alternative, bila je to sigurna politička računica. Odlaskom u šumu i simbolički i stvarno svrstao se uz NOP, dajući tomu izvjesnu političku dimenziju. Među partizanima nastavio je svoj raniji projugoslavenski rad, uključivši se u promidžbu te je na neki način sudjelovalo u oblikovanju mita jedinstva, sloge i zajedništva. U građi je sačuvano mnoštvo Rittigovih predstavki, članaka, proglasa, memoranduma i sličnog materijala, uglavnom namijenjenog promidžbi NOB-a. Često su ti osvrti i govori povijesno gledano površni, netočni, neprecizni i redom politički motivirani. Pretjerano je demonizirao protivnike Jugoslavije, ocrnjujući u svemu njihov rad. Bila je to svojevrsna idealizacija davnih vremena i ljudi o kojima se svašta ne zna, ali se sigurno zna da jedan Juraj Križanić nije bio – uvjereni Jugoslaven. Sve te prethodnike redovito veliča jer su navodno stajali na strani jugoslavenstva i utirali putove NOB-a. Rittig idealizira i partizansko jedinstvo, iako istraživanja tek otkrivaju ponekad i značajne razlike u opredjeljenju, nacionalne sukobe koji su tinjali, nesporazume kojih je bilo. Realno, samo je manjina Hrvata u partizanima ili uz njih, a ne ¾ kako je tvrdio Rittig. Uvijek se zanemaruje većina koja je u ratu gledala kako – samo preživjeti. Melodramatičan je i naivan u svojim istupima. Možda namjerno piše razumljivo i svima jasno, u kratkim rečenicama, primjereno onima koji će čitati, ili možda češće, slušati. Ne samo da je trošio staračke snage na promidžbu, nego joj je bio i izložen: teško je povjerovati da nije znao kako je stvaran broj svećenika zločinaca mali i beznačajan.