FELJTON: Černobil: Neispričana priča o najvećoj svjetskoj nuklearnoj katastrofi

Autor:

Pixabay

Objavljeno u Nacionalu br. 1233, 12. prosinac 2021.

Nacional donosi ulomak iz knjige ‘Ponoć u Černobilu’ u kojem Adam Higginbotham na temelju neobjavljenih memoara i arhivskih dokumenata s kojih je tek nedavno skinuta oznaka tajnosti, oživljava nuklearnu katastrofu koja je obilježila 20. stoljeće

Malo poslije osam navečer u petak 2. svibnja predsjednik Ronald Reagan spustio se avionom Air Force One u tokijsku zračnu luku Haneda, što je bio vrhunac njegova desetodnevnog putovanja po Aziji i Pacifiku. U Japan je stigao kako bi sudjelovao na prvom sastanku država G7 – među njima i s vođama Velike Britanije, Francuske, Njemačke i Kanade – ali od samoga je početka turneju zasjenila nuklearna katastrofa koja se događala na drugoj strani svijeta.

Prva izvješća o zračenju zamijećenom iznad Švedske do Reagana su stigla kad je u ponedjeljak odlazio s Havaja, a planirani dan odmora na Baliju u srijedu prekinulo je obavještajno izvješće o tome što se u tom trenutku znalo o događajima u Černobilskoj elektrani. Otada je sovjetsko zataškavanje nesreće metastaziralo u svjetsku diplomatsku i ekološku krizu. Iz visokorazlučivih fotografija snimljenih špijunskim satelitima iznad Ukrajine, na kojima su se mogli razabrati detalji poput vatrogasnih crijeva razvučenih do rashladnih kanala oko elektrane, analitičari CIA-e zaključili su da je katastrofa mnogo veća od onoga što je Moskva htjela priznati. Usto su službenici američke Nuklearne regulatorne komisije počeli sumnjati da je još barem jedan černobilski reaktor ugrožen krizom u Bloku četiri. Ipak, Moskva je odbila Reaganovu javnu ponudu medicinske i tehničke pomoći, a američki nuklearni stručnjaci mogli su samo nagađati što se zapravo događa u oštećenoj elektrani.

Istodobno su se počeli otkrivati sovjetski pokušaji daljnjeg skrivanja detalja katastrofe. U tajnom izvješću Gorbačovu od 3. svibnja sovjetski ministar vanjskih poslova Eduard Ševardnadze upozorio je da bi nastavak skrivanja bio kontraproduktivan i da je već izazvao nepovjerenje ne samo u zapadnoj Europi, nego i u prijateljskim zemljama koje su planirale prihvatiti sovjetsku nuklearnu tehnologiju, uključujući Indiju i Kubu. Ševardnadze je također napisao da tradicionalni pristup nesreći ugrožava Gorbačovljev san o postizanju povijesnog dogovora o nuklearnom razoružanju sa Sjedinjenim Američkim Državama. Zapadnjačke su se novine pitale kako se državi koja ne može reći istinu o nuklearnoj nesreći može vjerovati da će iskreno reći koliko ima nuklearnih raketa.

U nedjelju 4. svibnja ujutro predsjednik Reagan je tjedno radijsko obraćanje naciji emitirao iz svog apartmana u hotelu Okura. Govorio je o susretima na vrhu u jugoistočnoj Aziji, potrebi za širenjem slobodne trgovine i problemima s međunarodnim terorizmom – aludirajući na nedavni napad američkim strateškim lovcima-bombarderima F-111 na kompleks pukovnika Gadafija u Tripoliju kao odgovor na libijski podržan bombaški napad na berlinski disko u koji su zalazili američki vojnici.

‘Nuklearna nesreća koja za posljedicu ima kontaminaciju niza zemalja radioaktivnim tvarima nije samo unutarnja stvar’, rekao je predsjednik SAD-a Ronald Reagan

Reagan je ponovio da suosjeća sa žrtvama nesreće i opet ponudio pomoć, ali onda mu je glas postao tvrđi. Otvorenosti “slobodnih nacija” suprotstavio je “tajnovitost i tvrdoglavo odbijanje” sovjetske vlade da međunarodnu zajednicu obavijesti o opasnosti koja se ticala svih. “Nuklearna nesreća koja za posljedicu ima kontaminaciju niza zemalja radioaktivnim tvarima nije samo unutarnja stvar”, rekao je Reagan hrapavim glasom. “Sovjeti duguju svijetu objašnjenje.”

Tog je dana radioaktivna kiša pala na Japan, a onda ju je visinska brza zračna struja odnijela na istok – na visini od 9000 metara i brzinom od 160 kilometara na sat – prema obalama Aljaske i Kalifornije. Sljedećega popodneva, u ponedjeljak 5. svibnja, u Moskvu je na poziv sovjetske vlade sletjela delegacija Međunarodne agencije za atomsku energiju. Timu pod vodstvom glavnoga direktora agencije Hansa Blixa obećan je potpun i iskren prikaz svega što se događalo u Černobilskoj nuklearnoj elektrani. Nekoliko sati prije njihova dolaska Politbiro se još jednom sastao u Kremlju da raspravi o krizi. Među dvadesetak osoba oko stola sad su bili i Boris Ščerbina, ostarjeli nuklearni glavešina, akademik Anatolij Aleksandrov i Jefim Slavski, ratoborni vođa Ministarstva srednje strojogradnje. Iz Černobila je također doletio Valerij Legasov kako bi osobno podnio izvješće.

Bilo je mnogo tema za raspravu: situacija nije slutila na dobro.

Sastanak je otvorio premijer Nikolaj Rižkov detaljnom analizom i opisujući što je vidio kad je dva dana prije osobno posjetio mjesto nesreće. Helikopterska operacija gašenja požara uspješno se nastavlja, rekao je, a opasnost od obnovljene lančane reakcije u razorenom reaktoru zasad je otklonjena. Ali reakcija sovjetskih i lokalnih vlasti bila je ukaljana nesposobnošću i propustima. “Ekstremni uvjeti u praksi otkrili su visok stupanj organiziranosti nekih, ali i potpunu bespomoćnost drugih”, kazao je.

Evakuacija zone do udaljenosti od trideset kilometara oko elektrane još je tekla, sa stotinama tisuća već iseljenih s područja, uključujući dvije oblasti u Bjelorusiji. Ali rezultati operacije isprva su bili kaotični: “Pet ili šest tisuća ljudi je izgubljeno”, nastavio je Rižkov. “Ne zna se gdje su.”

Civilna zaštita i Ministarstvo zdravstva posve su zakazali u svojim zadaćama. Nisu imali nikakav plan. Ljudima koji su napuštali evakuacijsku zonu nisu se obavljali testovi krvi na zračenje. Taj je fijasko doslovce učinio smiješnima desetljeća priprema za posljedice nuklearnoga rata. “Ne mogu ni zamisliti što bi se dogodilo da je situacija bila ozbiljnija”, ogorčeno je rekao premijer.

Generalni sekretar Gorbačov pomislio je da slijedi strašan rasplet događaja: dođe li do nove eksplozije, zonu zabrane morat će proširiti 500 kilometara od elektrane

Dosad je hospitalizirano 1800 osoba, među njima 445 djece, a očekivalo ih se još. Jako zračenje sad je obuhvatilo zapadne dijelove Sovjetskoga Saveza, od Krima na jugu do Lenjingrada na sjeveru, na većini mjesta premašujući prirodno pozadinsko zračenje pet do deset puta. Vođa kemijskih postrojbi Sovjetskoga Saveza već je u evakuacijskoj zoni okupio dvije tisuće ljudi i zapovjeđeno mu je da osmisli plan dekontaminacije. Rižkov je dao nalog za gradnju brane oko mjesta nesreće kako bi se spriječilo da proljetne kiše kontaminaciju s površine tla u desetkilometarskoj zoni isplave u rijeke Pripjat i Dnjepar. Predložio je da se vojnim inženjerskim postrojbama da samo četrdeset osam sati da obave taj posao.

A sad se, objasnio je premijer drugovima, moraju suočiti s najvećom prijetnjom: taljenjem jezgre reaktora. Znanstvenici su mu ponudili dvije moguće prognoze za rastaljeno nuklearno gorivo koje se probijalo prema podrumu Bloka četiri. Prva je da će se toplina radioaktivnoga raspada postupno sama od sebe raspršiti; prema proračunima, to bi moglo potrajati mjesecima.

Drugi scenarij, koji su predstavili akademik Legasov i stari Aleksandrov, bio je mnogo mračniji. Uz Velihovljevu bojazan da će, kad dosegne 2800 Celzijevih stupnjeva, kontakt rastaljenoga goriva i vode u bazenu za suzbijanje pare uzrokovati eksploziju pare koja bi uništila ostatke Bloka četiri i razorila Blok tri, akademici su Rižkova sad upozorili na još jednu mogućnost: “nuklearnu eksploziju s još katastrofalnijim posljedicama.”

Riječ je zatim preuzeo Ščerbina, a Legasov je tehnički opisao prepreke s kojima su bili suočeni: ispuštanje zračenja, gorući grafit, porast temperature u rastaljenoj jezgri – i sve je to zahtijevalo vrlo brzo djelovanje. Ubacio se i Aleksandrov. Slijedilo je neslaganje i prepiranje.

“Ne zanosi se”, Ščerbini je rekao Gorbačovljev konzervativni zamjenik Ligačov.

“Pomiješali ste rendgene i milirendgene”, kazao je Ščerbicki, vođa ukrajinske Komunističke partije, zamjeniku ministra hidrometeorologije.

Ahromejev, načelnik Glavnog stožera sovjetske vojske, predlagao je da se do bazena za suzbijanje pare probije ispaljivanjem topovskog taneta s oblikovanim nabojem. Šadov, ministar ugljenokopa, rekao je da bi to bilo previše opasno. Predložio je da, ako se voda može iscrpsti, njegovi ljudi stabiliziraju prostore ispunivši ih betonom. “Ako je potrebno,” rekao je, “pod zgradom ćemo iskopati rudarsko okno.”

Legasov se složio: trebali su kopati ispod reaktora da do njega mogu dovesti tekući dušik i hladiti ga odozdo. Uvjerio je Gorbačova da još nema potrebe tražiti hitnu pomoć od Zapada. Ako se dogodi najgore, najšira evakuacijska zona morat će se proširiti na ne više od 250 kilometara od elektrane.

Ali Gorbačov je već razgovarao s Velihovim koji je ostao u Černobilu, a generalni sekretar sad je vjerovao da se približavaju strašnom raspletu događaja: dođe li do nove eksplozije, možda će zonu zabrane morati proširiti 500 kilometara od elektrane. To bi značilo evakuaciju golemoga područja jednoga od najgušće naseljenih dijelova Sovjetskoga Saveza, odnosno raseljavanje svih stanovnika najvećih gradova Bjelorusije i Ukrajine, uključujući Lavov i Minsk. U Kijevu – gradu s više od dva milijuna stanovnika, veličinom trećem u SSSR-u – republičke su vlasti potiho počele izrađivati plan evakuacije, ali užasno su se bojale njegove provedbe. Predvidjeli su masovnu paniku i pljačkanje trgovina, stanova i muzeja. Stotine bi ljudi stradale u stampedima na željezničkim kolodvorima i u zračnim lukama.

Sovjetske vlasti uvjeravale su javnost da je opasnost ograničena na zonu od 30 km, ali kijevske ulice već danima su emitirale gama-zračenje jer su se čestice iz Černobila stapale s površinom asfalta

“Moramo ubrzati i raditi non-stop”, kazao je Gorbačov. Nisu morali djelovati samo kao da su u ratu, objasnio je, nego kao da su pod nuklearnim napadom. “Ponestaje nam vremena”, kazao je.

Još su raspravljali što učiniti kad je Ščerbina primio poruku poslanu ispod Bloka četiri: počela je operacija crpljenja vode kapetana Zborovskoga.

Zborovski je u elektranu otišao s dvadeset ljudi, okupljenim iz postrojbi civilne zaštite i vatrogasnih postaja diljem oblasti. Kad su došli na mjesto havarije bilo je sablasno tiho, posve pusto, osim osnovnog osoblja koje je održavalo rad reaktora u blokovima jedan, dva i tri. Napuštena je oprema okruživala kaos krša pokraj Bloka četiri: četiri vatrogasna vozila koja su njihovi kolege ostavili prije više od tjedan dana, previše ozračena da ih se spasi, sad su bila ulubljena i skršena, pogođena loše naciljanim teretima olova i pijeska izbačenim iz Antoškinovih helikoptera. Premda je intervencija iz zraka privremeno zaustavljena, u zrak se iz ruševina uzdizao tanak stup dima – ili pare. Po tlu je posvuda bilo komada grafita. I dalje su ležali ondje gdje ih je izbacila eksplozija, ljeskajući se na vrelom suncu.

U bazi u Kijevu vatrogasne su jedinice isprobavale iskrcavanje vatrogasnih crijeva iz helikoptera kako bi se skratilo vrijeme koje će vatrogasci morati provesti u visokoradioaktivnoj zoni pokraj reaktora. Ali pokusi nisu uspjeli. Na kraju se kilometar i pol vatrogasnih cijevi morao položiti ručno. Neumorno su ponavljali postupak, uvježbavajući rute i skraćujući vrijeme potrebno za spajanje crijeva i pričvršćivanje na posebne cisterne ruske proizvodnje ZIL opremljene jakim crpkama koje su svake sekunde izbacivale 110 litara vode.

Isprva se kapetan Zborovski nije bojao onoga što ih je čekalo. Naposljetku, razmišljao je, njegovi mu zapovjednici ne bi dali zadatak za koji su znali da bi ga ubio. Tek je ušavši u elektranu počeo shvaćati opasnost s kojom se morao suočiti. Osoblje elektrane već je vidjelo kako im brojni prijatelji odlaze na liječenje u specijalnu moskovsku kliniku pa su ga gledali sa sažaljenjem rezerviranim za osuđene na smrt.

Stručnjake i članove uprave koji su ostali brinuti se o elektrani službeno su vodili direktor Viktor Brjuhanov i njegov glavni inženjer, nekoć bombastični Nikolaj Fomin. Ta su dvojica i dalje sjedila pokraj telefona u slabo osvijetljenom skloništu ispod elektrane, čekajući upute vladine komisije. Ali bili su posve iscijeđeni i slomljeni od iscrpljenosti, izlaganja zračenju i šoka. Fomin je u skloništu ostao pet dana, spavajući skvrčen pokraj brujećih uređaja u prostoriji za ventilaciju. Od konačne evakuacije Pripjata Brjuhanova i druge operatere elektrane poslali su da žive u pionirskom kampu trideset kilometara od elektrane, tzv. Skazočnome, odnosno “Bajki”.

Ljetni kamp u kojem su djeca radnika nuklearke mogla provesti dio dugih školskih praznika, Skazočni je bio naselje malih drvenih i zidanih spavaonica podignuto duboko u šumi, ukrašeno neobičnim skulpturama zmajeva, morskih stvorenja i likova iz slavenskih legendi. Sad su šuma i obližnja polja bili preplavljeni vozilima hitne pomoći, automobilima, vatrogasnim i vojnim vozilima. Na glavnom ulazu u kamp bila je dozimetrijska mjerna točka. Posvuda po kampu, obješene na ogradama i zalijepljene po prozorima kantine, bilo je mnoštvo obavijesti: bile su to poruke koje su djelatnici elektrane napisali tragajući za supružnicima i djecom; raseljene obitelji iz Pripjata navodile su imena sela u kojima ih se moglo naći, a mnogi su molili informacije o rođacima izgubljenima u žurbi evakuacije.

Zavladala je velika panika u stotinjak kilometara udaljenom Kijevu. Kad su ljekarne prodale zalihe tableta stabilnog joda, ljudi su počeli piti jodnu tinkturu, inače namijenjenu vanjskoj uporabi kao antiseptik, pa su si spalili grla

Dok su se kapetan Zborovski i njegovi ljudi pripremali za operaciju crpljenja, usporedno su počeli i drugi pokušaji sprječavanja taljenja jezgre. Najprije su iz Kijeva došli graditelji podzemne željeznice i u tlu pokraj Reaktora broj tri iskopali veliku jamu. Rabeći specijalnu japansku opremu za bušenje, počeli su bušiti vodoravno prema Bloku četiri, namjeravajući ispod temelja dobiti niz paralelnih 140-metarskih rupa. Građevinci su se nadali da će kroz njih proći uske cijevi za tekući dušik i zaustaviti napredovanje rastaljenoga nuklearnog goriva prije nego što dopre do podzemnih voda.

Istodobno su tehničari iz elektrane počeli s Legasovljevim planom gašenja gorućeg reaktora plinovitim dušikom. Zamisao je bila da se postojeća mreža cjevovoda elektrane – koja je prije havarije služila za distribuciju različitih plinova potrebnih za održavanje postrojenja – iskoristi za usmjeravanje dušika kroz podrum u ruševine reaktorske hale. No od samoga su početka članovi osoblja elektrane uključeni u pothvat znali da od toga neće biti ništa: cjevovodi u dijelu elektrane ispod reaktora bili su gotovo sigurno jako oštećeni, pa čak i ako dospije u reaktorsku halu, dušik neće moći spriječiti dotok kisika do reaktora jer zgrada nije imala krov; umjesto da se koncentrira oko gorućega grafita i spriječi dotok zraka do plamena, plin će beskorisno otići u atmosferu. Ali naredbe su se morale poštovati.

Silajevljeva vladina komisija naložila je da se sav raspoloživi tekući dušik u Ukrajini kamionima i željeznicom doveze u Černobil. Dva golema isparivača potrebna za pretvaranje tekućega dušika u plinoviti nalazila su se u pogonu Kriogenmaša u Odesi, pa su zrakom prebačena do aerodroma u Černigovu, gdje je blizu upravne zgrade elektrane za njih podignuto posebno spremište. Kad su stigli, nošeni parom Antoškinovih “letećih krava”, golemih helikoptera Mi-26, strojevi su bili preveliki da ih se unese kroz vrata spremišta. Operateri su morali maljevima probiti veći otvor. U osam navečer tehničari su Silajeva izvijestili da se sa crpljenjem može početi čim stigne dušik. Trebao je stići te noći, ali ujutro ga još nije bilo. Rukovatelji su čekali cijeli dan. U jedanaest navečer direktora Brjuhanova nazvao je Silajev.

Komentari

Morate biti ulogirani da biste dodali komentar.