Objavljeno u Nacionalu br. 977, 2017-01-22

Nacional donosi ulomak iz knjige irskog esejista Huberta Butlera ‘Balkanski eseji’ u kojoj on donosi svoje viđenje uloge kardinala Alojzija Stepinca, ali i Rimokatoličke Crkve u NDH – ‘državi’ koju je vidio kao ‘amalgam religije i zločina’, ‘vladavinu nasilja’ kojim se beskrupulozno instrumentalizirala Crkva ‘u Hrvata’ za najprizemnije političke ciljeve

Iznenađujuće je koliko je u komunističkoj Jugoslaviji elementarna i gotovo površna kritika kršćanskih crkvi. Izgleda da se zasnivala gotovo isključivo na Charlesu Darwinu i stanovitim lošim postupcima svećenstva u novije vrijeme. Prijatelju prevoditelju sugerirao sam da bi moglo biti dobro kad bi bila prevedena djela nekih slobodnih mislilaca, poput Bertranda Russella ili Arthura Weigalla, koji su kršćani i humanisti te ujedno istaknuti učenjaci. No on mi je rekao da za takvim djelima ne bi bilo potražnje. Politika, kako crkve tako i njenih protivnika, u Jugoslaviji bila je “sve ili ništa”; također, neće biti nikakve podrške nastojanjima da se kršćansko ponašanje spasi od mitologije, u koju se zaplelo po mnijenju mnogih. Dijete se, zapravo, mora utopiti u svojoj vodi za kupanje ili ga treba izbaciti zajedno s njom.

TO JE VRLO TRAGIČNA SITUACIJA koju bi, po mojem mišljenju, mogla olakšati krajnja iskrenost i istinoljubivost crkvi. One bi morale izričitije nego dosad priznati da kršćanske vrijednosti postoje i mogu postojati izvan njihovih redova i da su u Jugoslaviji predstavnici crkvi zapravo naudili kršćanskom načinu života tvrdeći da su oni njegovi jedini predstavnici. Njihova slabost i pokornost sudbonosno su kompromitirali one u njihovoj pastvi ili izvan nje koji nisu bili ni slabi ni pokorni.

U Irskoj se zanimanje nesrazmjerno usredotočilo na nadbiskupa Stepinca, čije je suđenje bilo samo mala epizoda u borbi za kršćanske vrijednosti koja je trajala četiri-pet godina i u kojoj su crkve bile isto tako duboko podijeljene kao i bilo koja druga grana društva. Na samom početku je Protestantska crkva, koja je bila vrlo mala, oduševljeno prihvatila naciste, kao i Evangelička crkva u Austriji. Ekstatična dobro-došlica koju je Hitleru iskazalo bečko evangeličko svećenstvo zabilježena je u knjizi dekana Chichestera Borba za vjersku slobodu u Njemačkoj (1938.). No bilo je nekih nastojanja da se dokaže kako je Katolička crkva u Jugoslaviji bila okosnica otpora totalitarizmu. Teško da bi takvo neobično shvaćanje prošlo bez protivljenja da nije bilo straha kako bi bilo kakvo priznanje krivnje pomoglo komunistima. Izgleda da bi takav postupak bio teži zločin od laganja.

U ZAGREBU JE 1946. OBJAVLJEN VELIK SVEZAK pod naslovom Dokumenti o protunarodnom radu i zločinima jednog dijela katoličkog klera. Neki od bezbrojnih dokumenata koje ta knjiga sadrži upotrijebljeni su u polemici. Većina ljudi Crkve smatra ih sumnjivima. Komunističke vlasti Jugoslavije optužene su za krivotvorenje dokaza. Kada sam bio u Zagrebu, potražio sam deset ili dvanaest najznačajnijih pasaža u starim brojevima novina objavljivanih pod okupacijom. Te su novine pohranjene u Sveučilišnoj biblioteci i mnogim drugim lako dostupnim bibliotekama. Ustanovio sam da su svi dokumenti, bez iznimke, točno zapisani. Štoviše, ustanovio sam da jugoslavenske vlasti nisu upotrijebile ni desetinu materijala kojim su raspolagale. Katolička crkva u Jugoslaviji najvećim dijelom nije osvajače primila s rezignacijom nego s radosnim zanosom, a put su za njih godinama bili pripremali mnogi njeni istaknuti svećenici i redovnici.

Nadbiskup Stepinac je mnogim svojim hrabrim propovijedima
u obranu Židova i pravoslavaca učinio nešto čime bi iskupio dobrodošlicu koju je pružio Paveliću prilikom njegova dolaska i poziv na pokoravanje koji je bio uputio svojem svećenstvu (taj poziv, koji su nazivali lažnim, vidio sam i u zagrebačkom dijecezanskom listu i u dvama drugim novinama). Ali nije upitno da je njegov pomirljivi stav utjecao na druge, koji se nisu znali uzdržavati kao on. Tako se dogodilo da su čovjeka koji je organizirao ubojstvo kralja Aleksandra i koji je kasnije bio odgovoran za pokušaj istrebljenja Srba i Židova u Hrvatskoj sa zanosom primali u konviktima, samostanima i sjemeništima i da su ga u katoličkom tisku slavili kao idola. Evo izvještaja u crkvenom listu (Nedjelja, 17. svibnja 1942.) o posjetu 140 zagrebačkih studenata teologije Poglavniku (ili “Vođi”):

I došao je.

Sâm je otvorio vrata svoje sobe, stupio pred nas ozbiljan
i dostojanstven, kraljevska ličnost, podignuo ruku i pozdravio svojim divnim, dubokim, vladarskim i očinskim glasom:

– Za dom! [Ovo odgovara nacističkom pozdravu “Heil Hitler!”; “Poglavnik” odgovara talijanskom “Duce” i nacističkom “Führer”. – op. a.].

– Spremni! zagrmilo je iz sto četrdeset mladih grla. I stupa pred Njega predsjednik zbora duhovne mladeži Stjepan Krivošić i pozdravlja Ga govorom.

Dok govori, naše oči počivaju na nasljedniku Petra Svačića i Stjepana Tomaševića, na Anti Paveliću. Nastojimo upiti u se svaku crtu Njegova lica, svaki treptaj Njegovih očiju.
A On – vladar naš – stoji pred nama – div u svojoj jednostavnosti, pećina u svojoj mirnoći.

Predsjednik svršuje govor, predaje Poglavniku naš dar, pet rimskih misala na hrvatskom jeziku, a Poglavnik, zaokruživši očima po nama, progovara.

– Braćo!

Nama zaostaje dah od uzbuđenja. I duh neke posebne srdačnosti stade strujati s Poglavnika na nas.

Njegove riječi ispisaše novu, najljepšu i najdragocjeniju, stranicu povijesti duhovne mladeži hrvatske.

Zatim su mu otpjevali ustašku himnu te se nastavila razmjena izraza iskrene srdačnosti, nakon čega su otišli.

Kao što vidite, kroz cijeli se tekst zamjenice koje se odnose na Pavelića piše velikim početnim slovima. Postoji i fotografija Pavelića posred skupine od 140 studenata. Oni djeluju kao blagi i pokorni mladići, no ne vjerujem da bi se odvažili na takvo prikazivanje da se to nije sviđalo njihovim crkvenim nadređenima ili da je moglo negativno utjecati na njihove crkvene karijere.

SLJEDEĆEG MJESECA ODRŽANO JE SVEČANO OKUPLJANJE u čast Paveliću u nadbiskupskoj crkvi u Sarajevu na kojem je zbor pjevao ustaške himne, a recitirana je “Oda Poglavniku” nadbiskupa Šarića; jedan je mladi svećenik također recitirao deklamaciju o poglavnikovim junačkim djelima na “barbarskom istoku”. U to je vrijeme, uz poglavnikovo odobrenje, bilo u tijeku masovno ubijanje Srba u Bosni, tako da je govor toga mladog čovjeka o barbarskom istoku bio vrlo aktualan.

Stranice novina objavljivanih tijekom okupacije pune su takvih začuđujućih priča. Mnoge su od njih ilustrirane jer je poglavnik, koji je tvrdio da je vjernik, svojom povezanošću s eklezijastima stjecao velik publicitet, pa je u blizini uvijek bio i fotograf. Tako se on pojavljuje kao snažan, kočoperan lik okružen nježnim redovnicama ili revnim studentima teologije koji uz usrdne osmijehe udišu njegovu brižnu dobrotu.

Do sada sam citirao ozbiljnije novine iz Jugoslavije. Postoje i bezbrojni manji listovi, poput Glasnika srca Isusova, Anđela čuvara, Vjesnika sv. Josipa itd. itd., namijenjeni manje pismenoj publici. Svi do jednoga donose fotografije poglavnika u čudnoj blizini anđela, grlica, lanadi, malih djevojčica te bolesno pobožne pjesme i molitve koje uznose njegove vrline.

Bilo bi pogrešno rugati se jednostavnosti tih ljudi čija je krivica u tome što su vjerovali u ono što su im govorili, da sve to nije imalo strašne posljedice. U Glasniku svetog Antuna iz lipnja 1941. čitamo hladnu objavu kako “u Zagrebu ima previše Židova, kojima je cilj svjetska dominacija, koji su podmukli i destruktivni. Poglavnik je odlučio da se židovsko pitanje mora radikalno riješiti.” Nekoliko tjedana kasnije pojavila se najava jedne protužidovske izložbe i članak kojem je nadahnuće mogao biti Streicher. Naime, u to je vrijeme gotovo cijelo židovsko stanovništvo bilo opljačkano, odvedeno u jasenovačke logore i pobijeno. Vjerujem da je unatoč kršćanskim novinama stanovništvo njihovu sudbinu promatralo sa stravom i odvratnošću. U dijecezanskom časopisu Bosne i Slavonije za lipanj 1941. župnike se obavještava o novoj važnoj odluci: “Danas je svečana dužnost svakog građanina da predoči dokaz svojega arijskoga podrijetla.”

Govorilo se da su te novine bile prisiljene objavljivati takve članke pod prijetnjom zabrane. Ali zabrana Glasnika svetog Antuna mogla je samo ojačati zdravo kršćanstvo ili bi ono, kad se glasnik pretvorio u parodiju kršćanskih principa, spriječilo njegovu distribuciju. Ne vjerujem niti da je “politički” pritisak dostatan izgovor. Oni koji čitaju Katolički list vidjet će da uredništvo lista nije izmijenjeno u vrijeme invazije. Njegova je nova politika predstavljala samo raspaljen i pretjeran razvoj tendencija koje su bile evidentne i prije.

Istina je da je nadbiskup Stepinac mnogo puta govorio protiv rasne diskriminacije. Ipak, morao je biti svjestan da će takvi zakoni uslijediti ubrzo nakon uspostavljanja vlasti kojoj je udijelio odobrenje i podršku. Izgleda da za njega nije postojao zakon uzroka i posljedica i da je vjerovao kako se može ostati slijep na bilo kakav zločin počinjen protiv Rusije. Izgleda da je bio gotovo nesvjestan zločina velikih razmjera počinjenih u ime Crkve te sudioništva i odobravanja za koje su bili krivi mnogi njezini predvodnici. Nemoguće je da vodeći ljudi Crkve nisu znali za neobuzdane, ubilačke prijestupe stotina, a možda i tisuća fanatičnih svećenika i redovnika u Jugoslaviji. Pa ipak, u njihovoj izjavi od 8. ožujka 1945. samo se na jednom mjestu govori o tim nedjelima: “Kada je u iznimnim slučajevima neki poludjeli svećenik povrijedio prava svojega bližnjega, nismo oklijevali odrediti mu crkvenu kaznu, pa čak i oduzeti mu svećeničko zvanje!”

Biskupi su i u rujnu također objavili: “Bilo je izoliranih slučajeva svećenika zaslijepljenih nacionalnom i stranačkom strašću koji su počinili povrede protiv zakona i koje se moralo izvesti pred svjetovni sud.” U istoj okružnici govore i o tome kako su partizani bez suđenja pobili sve redovnike iz Širokog Brijega, ali su svoj stav protiv tog brutalnog čina oslabili tvrdeći nešto što nije istina, tj. da su gotovo svi ti redovnici bili poznati po svojem “protivljenju fašističkoj ideologiji”.
U bosanskim dijecezanskim novinama nalaze se izvještaji o ekstatičnim proslavama poglavnikova rođendana i drugih ustaških svetkovina, sličnim onima koje sam opisao. Mnoge od najistaknutijih ustaških vođa obrazovane su u Širokom Brijegu.

Da su crkvene vođe pokazale nešto kajanja i da im je bilo stalo do nepravde počinjene spram ljudi koji im ništa nisu učinili, mogli su očekivati iskrenije ispitivanje štete počinjene njima i drugima u ime komunizma.

IZVJEŠTAJ O JUGOSLAVIJI

Dio prošlog ljeta proveo sam u Jugoslaviji, koju sam dobro poznavao prije rata jer sam bio nastavnik u Zagrebu i imao gostujuću stipendiju slavističke škole. Kao i moja nacija Iraca, Jugoslaveni su u Europi među narodima koji su najmanje skloni pacifizmu i ni u najbolja vremena ne bi ih bilo lako uvjeriti da se slobodu može zadobiti ikako drugačije osim borbom. Za to imaju dobre povijesne argumente. Srbija je, na primjer, postala slobodna nakon opetovanih pobuna protiv Turaka, a druge slavenske pokrajine – Hrvatska, Slovenija, Bosna i Hercegovina, Crna Gora – dodane su jugoslavenskoj državi samo posljetkom Velikog rata. Može se prigovoriti da su Austro-Ugarska, usponom liberalnih shvaćanja, i Turska, indolencijom, ionako sve slabije stezale svoje podanike. Može se reći da su Jugoslaveni do svoje slobode mogli doći ometanjem koje ne bi prešlo u ubijanje, razvojem kulturnih institucija, pasivnim otporom i političkim manevrima. Može se posve uvjerljivo argumentirati na takav način, ali bojim se da bi to bilo uzalud. U cjelini, onako kako je obično tumače, na Balkanu povijest govori protiv pacifista. Pacifist se mora osloniti na vjeru, na uvjerenje da će slijedeći svoju savjest na koncu doživjeti i opravdanje, pa makar mu činjenice svakodnevnog života protuslovile. Pacifist bi u Irskoj ili Jugoslaviji stekao poštovanje samo uz veliku osobnu hrabrost i inteligenciju. Kad bi se pouzdao u obične argumente svrsishodnosti, naprosto bi se pretpostavilo da je kukavica ili izdajica koja jedva čeka izbjeći odgovornost spram svoje nacije.

NIJE ME IZNENADILO ŠTO SAM U JUGOSLAVIJI otkrio da se mala skupina ljudi, ranije povezanih s WRI i drugim internacionalnim pokretima, više-manje razišla. Nisu ih zapravo gušili, nego su sami ekstremisti u tim skupinama odlučili da su suvišne. Oni su tražili da se (radi “izbjegavanja preklapanja”, kako se obično opravdava ovakav kanibalizam) uključe u društva pod službenim pokroviteljstvom, razne antifašističke saveze, kulturne, ekonomske, muške i ženske. Nisam vidio da su ih progonili, nego su ih učinili nemoćnima. Razgovarao sam s nekoliko muškaraca i žena koji su prije rata bili aktivni, ljudima internacionalnog duha, koji su sudjelovali na konferencijama diljem Europe i Amerike, naviklim na predavanje i pisanje. Mislim da sam im, kao što bi djelovao i bilo tko drugi s naših otoka, izgledao kao lik iz prošlosti koji pobuđuje uspomene što jedva imaju ikakva značaja za život koji žive. Sve njihove snage zaokupljene su zadaćom preživljavanja iz dana u dan. Mnogi su ostali bez posla, ili su im prihodi takvi da ne ostaje viška za dokolicu razmišljanja o apstraktnim problemima internacionalnih pokreta. Svi njihovi napori posvećeni su tome da osiguraju nekakvu budućnost svojoj djeci ili starijim srodnicima. “Umorni smo od života”, vrlo mi je tužno rekao jedan od njih.

Većina tih ljudi bila je raspoložena liberalno, više lijevo nego desno, i to što su ih komunisti zbrisali okrutna je tragedija. Ali nitko od onih s kojima sam razgovarao nije odustao od svojih načela niti usvojio reakcionarna politička uvjerenja; još su uvijek cijenili individualnu slobodu, slobodu da umno misle i djeluju. Naprosto su im oduzete sve snage kojima bi se zalagali za svoje nazore. Mislim da jedna inozemna pacifistička organizacija ne može od tih ljudi mnogo zahtijevati. Čak i time što komuniciraju s nama oni padaju pod sumnju da daju informacije strancima.

Siguran sam da ste čuli za suđenje Jehovinim svjedocima koje je nedavno održano u Zagrebu. Glavni optuženici osuđeni su na smrt, a ostali na dugotrajni zatvor. Smatra se da se peticijama iz inozemstva ima zahvaliti što su te presude u nekim slučajevima izmijenjene, ali nema sumnje da su Svjedoci razbjesnili jugoslavenske vlasti, kako svojim pacifizmom tako i svojim kontaktima s bližnjim vjernicima iz drugih zemalja. Da citiramo službeni izvještaj:

Vršili su usmenu i pisanu propagandu protiv Narodne Republike i nanijeli štetu vojnoj moći i obrambenoj sposobnosti zemlje time što su uvjeravali građane da izbjegavaju regrutaciju. Sakupljali su lažne informacije o političkoj i općoj situaciji koje su slali u inozemstvo i tako prikazivali lažnu sliku o stanju u Jugoslaviji.

Javni tužitelj izjavio je da su te izvještaje slali u inozemstvo u vrijeme kada se Stepinac dogovarao o “intervenciji”. Na taj je način Jehovin svjedok doveden u vezu s Rimokatoličkom crkvom kao sudionik u pokušaju diskreditiranja i zbacivanja jugoslavenske vlasti. Svakoga tko nešto zna o odnosima Katoličke crkve i Jehovinih svjedoka ovakvi bi navodi nasmijali i zbunili.

Jehovini svjedoci branili su se vrlo hrabro i nisu pokušavali sakriti svoja uvjerenja. Riječima službenog izvještaja sa suđenja:

Nazivali su se vjernim slugama Krista za koje zemni život nije važan. Rekli su da se ne bi latili oružja kad bi njihova zemlja bila ugrožena. U vrijeme najintenzivnijeg rada na obnovi zemlje, oni propovijedaju potpunu pasivnost. Njihov pacifizam djeluje u korist međunarodnih reakcionara čiji su oni agenti.

JUGOSLAVENSKI SVJEDOCI bili su zapravo jednostavni ljudi, postolari, sanitarni inspektori, mehaničari, a imali su jednostavnu i žarku vjeru koja se zasniva na doslovnom prihvaćanju Biblije. Nema sumnje da im je upravo njihova jednostavna vjera s krutim pravilima i neobičnom dogmom o budućnosti omogućila da održe na životu kršćanski pacifizam u istočnoj Europi. Na tom su polju, po mojem uvjerenju, gotovo osamljeni. Nema nas mnogo koji dijelimo ili bismo ikad dijelili nazore Svjedoka, ali moramo se upitati kako bismo bez njihovih uvjerenja mogli oponašati njihovu hrabrost. Poput njih, i mi odbacujemo sofisterije kojima vođe u političkom i religijskom životu opravdavaju rat. Mislim da možemo nešto učiniti neustrašivim i stalnim eksponiranjem tih sofisterija. Bez njih, kršćanstvo bi moglo povratiti snagu i univerzalnost koju je izgubilo.

U vrijeme boravka u Zagrebu nekoliko sam dana proveo u javnoj biblioteci tražeći stare mape s novinama objavljivanima u vrijeme okupacije, osobito crkvenim novinama. Htio sam vidjeti kakav je otpor – ako je bilo ikakvog otpora – organizirano kršćanstvo pružalo bezobzirnom militarizmu Pavelića, hrvatskoga nacionalnog vođe i njegovih njemačkih i talijanskih pokrovitelja; nažalost, rezultati su obeshrabrujući. Nisam očekivao da ću u crkvenim novinama naći otvorenu kritiku ili osudu, jer da je nešto takvo objavljeno sigurno bi bilo zabranjeno. Ali bio sam posve nepripremljen na izljeve histeričnog dodvoravanja koji su iz gotovo cjelokupnog kruga vodećeg svećenstva prokuljali za Pavelića, čovjeka koji je vjerojatno bio jedan od najopakijih ratnih zločinaca. Za njih je bio spasitelj od boljševizma, njihov zaštitnik od istočnog barbarina i krivovjerca, Srbina; bio je obnovitelj njihove nacije i katoličke vjere, istinski junak pradavnih vremena.

Kako vjerujem da je kršćanski jezik i dalje najbolji za propovijedanje mira i dobre volje, to me je duboko uznemirilo. Sada pak sumnjam je li nam uopće pametno da za Jugoslavene rabimo jezik kršćanstva dok se ne prizna i ne okaje sve ono zlo što je rečeno i učinjeno u ime Krista. Mislim da iza gorke mržnje koju ljudi u Jugoslaviji osjećaju spram crkvi stoje sve one laži i prikrivanja u vezi s tim, napose odbijanje priznanja kako je kršćanska crkva tijekom rata bila sudionica neizrecivih zločina i jako se udaljila od Kristova učenja.

GLAVNA CRKVA U HRVATSKOJ je, dakako, katolička, ali ne bih rekao da se pogrešku kršćanstva ovdje može pripisati bilo kakvoj specifično katoličkoj bolesti. Tu je postojala i malena protestantska zajednica čije su objavljene izjave jednako grozno štivo kao i bilo što u katoličkim spisima. Njihova je sramota manja samo zbog toga što ih je bilo manje. Pogreška koju su svi oni počinili sastojala se u vjerovanju da opstanak kršćanstva ovisi o opstanku njihovih crkvi, a bili su spremni gotovo neograničeno žrtvovati istinu i milosrđe ako su smatrali da time mogu unaprijediti interese svoje posebne vjeroispovijesti. Umjesto da se bezuvjetno usprotive porastu nacionalističke histerije i mržnje, mislili su da je mogu usmjeriti u sektaške tokove. Vjerovali su i govorili da su Mussolini, Hitler i Pavelić instrumenti u Božjim rukama koji će uspostaviti Njegovo Kraljevstvo. Možda nezadovoljavajući instrumenti, mogli su priznati jedni drugima, ali Bog ima moć da Zlo pretvori u Dobro. Naime, kada se čita te izuzetne spise, postaje jasno da nije bilo ničega što oni ne bi mogli opravdati vještim korištenjem eklezijastičkog jezika. Nećete me krivo shvatiti ako kažem da su nakon nekoliko dana čitanja tih spisa neki izrazi djelovali zauvijek oskvrnuto onime za što su ih rabili. Ako trebamo razviti kršćanski pristup Jugoslaviji, eklezijastičku ćemo frazeologiju morati izbjegavati.

Možete pomisliti da pretjerujem, pa ću objasniti što želim reći. Za Pavelića vjerojatno znate. Čuo sam kako ga opisuju kao gerilskog vođu, a cijeloj je hrvatskoj borbi dan izgled balkanske tučnjave koja se civiliziranih ljudi ne tiče. To uopće nije bilo tako. Pavelić je bio profesionalac na uglednom položaju u Zagrebu, pisac nekoliko knjiga, urednik novina u Austriji i Berlinu; smatrao se pobornikom zapadnih vrijednosti nasuprot istočnima, a cilj mu je bio povući Hrvatsku iz jugoslavenske države i iz onoga što su nacisti zvali “Balkanismus”. Njegovi su junaci i zaštitnici bili Hitler i Mussolini, a okrutnost koju je primjenjivao – koncentracijske logore, plinske komore, arijevske zakone, rasizam i masovno protjerivanje – kopirao je od zapadnih uzora, a mnogo onoga što je učinjeno izravno su usmjeravali nacisti. Ipak, on je nadmašio svoje učitelje. Bila je to strašna mješavina profinjenosti i divljaštva. Možete zamisliti što su Jugoslaveni govorili o njemu, dio toga možete i odbaciti, ali čak su i njegovi fašistički saveznici smatrali da je njegova okrutnost neukusna. Grof Ciano, koji nije bio baš izbirljiv čovjek, u svojem dnevniku opisuje njega i njegove sljedbenike kao “bandu koljača”. Drugi talijanski diplomat, Curzio Malaparte, u svojoj knjizi Kaputt opisuje kako ga je posjetio u službenom svojstvu i kako je u njegovom kabinetu vidio pokraj njega nešto za što je mislio da je košara kamenica izvađenih iz ljuske. Pavelić mu je objasnio da je to 40 funti ljudskih očiju koje su mu poslali njegovi vojnici koji su bili u pohodu na Srbe. Mnogo je sličnih priča, od kojih su neke vjerojatno pretjerane, ali sve u svemu imamo sliku čovjeka i režima za koje se ne može naći nikakvo opravdanje. Nažalost, oni su imali apologete, i to gorljive, i to ondje gdje biste ih najmanje očekivali, u kršćanskim crkvama. Za našega životnog vijeka to se u Jugoslaviji neće zaboraviti. Kada je Pavelić 1941. prvi put ušao u Zagreb, zvonila su crkvena zvona, a primas je služio Te Deum. Kad je 1945. otišao bježeći pred partizanima, upravo je ispod poda Franjevačkog samostana sakrio državnu riznicu, u nadi u pobjednički povratak. Ona je sadržala sanduke dragulja, zlatnih satova i zlatnih zubi oduzetih žrtvama koncentracijskih logora.

CRKVENU PODRŠKU uspio je steći govoreći da je Hrvatska “Antemurale Christianitatis”, još jednom predziđe kršćanstva protiv pogana, a gdje god bi posjetio samostan ili konvikt bio bi primljen s oduševljenjem i izuzetnim poštovanjem. Jugoslavenske vlasti prikupile su i objavile komplimente i govore koji su razmjenjivani u tim prigodama, ali može ih se, kako sam to i sâm u mnogim slučajevima učinio, verificirati u mapama s prošlim izdanjima novina u kojima se uvijek izvještavalo o njima. Jer Pavelić je bio vrlo ponosan na to što njegov rad uvijek može dobiti takve blagoslove. Najneobičnija od tih ovacija bila je oda bosanskog nadbiskupa monsinjora Šarića, u 22 strofe, koju je objavilo nekoliko novina njegove dijeceze kao i novine dijeceze monsinjora Stepinca u Zagrebu.

Opisao je kako je upoznao i zagrlio velikog Pavelića u katedrali Svetog Petra u Rimu i usporedio ga s Leonidom, čovjekom koji nikada nije poklekao:

Dan Tvoj svaki žrtva je i rad pošten

Kao sunce Ti si nam čist i sjajan

(…)

A sloboda draga Ti kao mati

Za nju Ti si ustao poput diva

Na sve hajduke [tj. Srbe]

I na Jude kojim sve para bila

Koji htjeli prodati naše duše

Koji pleli svemu našem uže

Izdaje jadne

Prvi Ti si nosilac našeg Doma

I slobode, čuvaš živote naše

Od tog raja paklenog, od marksizma

Od boljševizma

Ispričao je i kako je, poput kralja Davida, otišao u tuđi svijet gdje dušmani u zasjedi vrebaju njegovu dušu, ali ga je Bog zaštitio.

Bog Ti slao okrepu u tuđini

Bog Ti vjeru ovjenča lovor-granom

Koja nikad više usahnut ne će

Junače sreće!

Doktor Ante Pavelić ime drago

Ima u njem Hrvatska s neba blago

Nek Te On, Kralj Nebeski, vazda prati

Vođo naš zlatni!

balkanski-eseji_300dpi

Komentiraj