FELJTON: Burna povijest neovisne Poljske između dvaju ratova

Objavljeno u Nacionalu br. 1074, 21. studeni 2018.

Nacional donosi ulomak iz knjige ‘Druga Republika’, objavljene u povodu stote obljetnice obnove Republike Poljske, u kojoj Magdalena Najbar-Agičić opisuje ključne političke i društvene procese koji su obilježili prva desetljeća neovisne Poljske

U jesen 1918. godine Europa se našla na pragu posve novoga razdoblja svoje povijesti. Rezultat Prvoga svjetskog rata postajao je sve predvidljiviji. U srazu između Centralnih sila – čije su odluke iz 1914. pokrenule ratnu lavinu – i Antante, upravo su se oni prvi pokazali slabijom stranom i to ne toliko u smislu učinkovitosti vojne mašinerije već u smislu snage tih država i društava koji nisu više bili u stanju podnijeti ratni napor. O rezultatu rata nije odlučila neka konačna pobjeda na bojišnici već gospodarska nadmoć Velike Britanije i Francuske s njihovim golemim kolonijalnim carstvima, potpomognuta ulaskom Sjedinjenih Američkih Država u rat na njihovoj strani. Njemačka je potonula u unutarnjoj nestabilnosti izazvanoj društvenim napetostima, a Austro-Ugarska se raspadala rastrgnuta nacionalnim aspiracijama naroda koji su živjeli unutar nje.

Poljacima je jesen 1918. donijela situaciju koju nitko nije mogao predvidjeti prije izbijanja Velikog rata: sva tri djelitelja Poljske završila su rat kao poražena strana. Uzdrmana revolucijama, u nemogućnosti da se vojno suprotstavi Njemačkoj, Rusija se iz rata povukla potpisujući mir u Brest-Litovsku još u ožujku 1918, čime je de facto priznala svoj poraz i prepustila Njemačkoj sve njezine teritorijalne dobitke. Samo nešto više od pola godine kasnije ta ista Njemačka kapitulirala je na zapadnom bojištu 11. studenog, a nekoliko dana ranije ugovor o primirju potpisala je Austro-Ugarska, čije su vlasti već ranije bile prisiljene priznati pravo samoodređenja naroda koji su u njoj živjeli. U tom času zapravo ona više nije postojala, diljem njezina teritorija njezini narodi donosili su odluke o svojoj budućnosti.

U poljskim zemljama približavanje kraja rata također je donijelo određeno ubrzanje zbivanja. Uz perspektivu poraza Centralnih sila Namjesničko vijeće počelo je težiti samostalnosti i osamostaljenju od okupacijskih vlasti. Dana 7. listopada 1918. izdalo je manifest narodu u kojem je kao glavni cilj svih Poljaka istaknuto stvaranje nezavisne države. Uskoro je Namjesničko vijeće preuzelo nadzor nad tada malobrojnim oružanim snagama te formiralo vladu Józefa Świerczyńskog, a ona je proglasila regrutaciju. Također, ta je vlada i službeno zatražila od Poljskog nacionalnog odbora u Parizu da ju zastupa pred zapadnim saveznicima. Ipak, dominantno konzervativna vlada nije tim potezima dobila veću društvenu podršku.

Raspad Austro-Ugarske izazvao je potrebu da i Poljaci u Galiciji preuzmu vlast u svoje ruke. Stoga je 27. listopada u Krakovu osnovana Poljska lividacijska komisija (Polska Komisja Likwidacyjna – PKL). Odluka o osnivanju Likvidacijske komisije donesena je na sastanku svih poljskih zastupnika u austrijskom parlamentu, a u njezinom se sastavu našla 23 zastupnika u Carevinskom vijeću izabrana prema određenom ključu. Najsnažnije je predstavništvo u njoj imala Poljska seljačka strana „Piast“ (6), a potom Nacionalna stranka (4), Poljska socijalno-demokratska stranka (4) i Poljska demokratska stranka (3). Svi članovi PKL-a bili su poljske nacionalnosti osim jednoga – Hermana Diamanda, koji je bio židovskog podrijetla. Formirano je privremeno predsjedništvo na čelu kojeg se našao vođa seljaka Wincenty Witos. Nastojalo se spriječiti anarhizaciju života zbog slabljenja dotadašnjih državnih struktura. Budući da je Poljska likvidacijska komisija trebala i realno upravljati zemljom, formirano je dvanaest odjela koji su predstavljali inačice ministarstava.

Raspad Austro-Ugarske izazvao je potrebu da i Poljaci u Galiciji preuzmu vlast u svoje ruke. Stoga je 27. listopada 1918. u Krakovu osnovana Poljska lividacijska komisija (Polska Komisja Likwidacyjna)

U trenutku kada je Likvidacijska komisija osnovana, vlast su u Galiciji još držali Austrijanci. Međutim, 31. listopada austrijska je vojska bez otpora predala Krakov poljskim jedinicama, a nakon toga isto se dogodilo u većini kotareva zapadnog dijela Galicije. U njima su se formirali lokalni likvidacijski odbori, no radi efikasnije uprave PKL je u svakom kotaru imenovao svoga povjerenika. Realno, Komisija je preuzela vlast u Zapadnoj Galiciji i u Cieszyńskoj Šleskoj, no donesena je odluka kako sve zemlje austrijskog dijela Poljske trebaju postati sastavni dio poljske države. U stvarnosti je Istočna Galicija bila u ukrajinskim rukama, a Poljaci su pružali otpor samo u Lavovu, gdje su 1. studenog započele žestoke borbe.

U onom dijelu Poljskog Kraljevstva koji je bio pod austrijskom okupacijom Poljaci su bez prolijevanja krvi preuzeli vlast od austrijskih vlasti i vojske, koji nisu pružali nikakav otpor u trenutku kada se sama država urušavala iznutra. Ljevičarske stranke na čelu s PPS-om, uz podršku Poljske vojne organizacije formirale su 7. studenoga u Lublinu Privremenu narodnu vladu Poljske Republike na čelo koje je stao Ignacy Daszyński. U tom trenutku, dakle, djelovale su dvije vlade: konzervativna u Varšavi i ona bliža lijevim političkim opcijama u Lublinu. Ni jedna od njih nije imala značajniji utjecaj, a na teritoriju Poljskog Kraljevstva i dalje na istok bile su stacionirane stotine tisuća njemačkih vojnika. Spontano razoružavanje Nijemaca započelo je u Varšavi noću s 9. na 10. studenoga, a sve je prijetilo izbijanjem nekontroliranog nasilja.

U takvoj situaciji u Varšavu je 10. studenog doputovao Józef Piłsudski. Njemačke su ga vlasti, suočene s porazom u ratu i društvenim nemirima, pustile iz internacije u Magdeburgu te su mu čak organizirale vlak kojim je stigao u glavni poljski grad. Njemačka računica bila je jasna: Piłsudski im je bio potreban kako bi osigurao red i sigurno povlačenje njemačkih vojnika, među kojima je većina sanjala o što bržem povratku kući. No, red u Varšavi imao je za njemačke vlasti još jedan značaj: bio je važan kako bi se spriječilo širenje revolucionarnog raspoloženja iz Rusije u Njemačku. Piłsudski se u domovinu vraćao već tada okružen legendom, uz veliku podršku svojih nekadašnjih vojnika i dobrog dijela lijeve strane političke scene. Njegov se dolazak poklopio s njemačkom kapitulacijom pred snagama Antante što je značilo konačan kraj Prvoga svjetskog rata.

Dolazak Piłsudskog u ozračju rastuće napetosti bio je uistinu spasonosan. Ljevica je u njemu vidjela svoga čovjeka, a desnica ga je bila spremna tolerirati kako bi prebrodila najteže trenutke. Stoga je 11. studenoga 1918. godine Namjesničko vijeće prepustilo Piłsudskom vlast te zapovijedanje Poljskim oružanim snagama. Upravo se taj događaj – preuzimanje vlasti u Varšavi od strane Piłsudskog – i danas slavi kao Dan nezavisnosti Republike Poljske. Odluka o tome donesena je još 1937. kada su na vlasti u Poljskoj bili sljedbenici Piłsudskog. Inače, u cijelom se međuratnom razdoblju, pogotovo nakon državnog udara 1926, radilo na jačanju legende Piłsudskog, koji je u poljskom nacionalnom sjećanju dobio posebno mjesto.

U studenom 1918. prvi koraci Piłsudskog išli su u pravcu uklanjanja opasnosti vezanih uz prisutnost njemačke vojske. Sa zapovjedništvom njemačkog garnizona sklopljen je sporazum te je osigurano njemačko povlačenje. Na temelju tog sporazuma ne samo što je njemačka vojska trebala napustiti teritorij Poljskog Kraljevstva, već je iza sebe trebala ostaviti većinu naoružanja i vojne opreme. Taj se sporazum odnosio i na njemačke jedinice u sjeverno-istočnim područjima nekadašnje Poljsko-Litvanske Unije te je dodatno dogovoreno da se one povlače preko teritorija Istočne Pruske zaobilazeći poljski teritorij. Zahvaljujući tomu, samo u rijetkim slučajevima dolazilo je do borbi prilikom razoružavanja njemačkih jedinica.

Tri dana nakon vojnih Namjesničko vijeće predalo je Piłsudskom i političke ovlasti, a njegovu vlast priznala je i lublinska vlada Ignacija Daszyńskog. Na taj je način Piłsudski dobio odriješene ruke i s lijeve i s desne strane. Zbog teškog gospodarskog stanja u zemlji je vladalo veliko nezadovoljstvo masa koje je popularnima činilo parole ljevice. Zbog toga je Piłsudski, sam izvorno također socijalist, odlučio misiju formiranja vlade povjeriti političaru s lijeve strane političkog spektra, vodeći ipak računa o stavu desnice. Budući da je konzervativnim političarima Daszyński bio neprihvatljiv, Piłsudski je odustao od njegove kandidature za premijera i misiju formiranja vlade povjerio Jędrzeju Moraczewskom. Moraczewski je također bio socijalist, no desnici je bio prihvatljiviji od Daszyńskog. Dana 16. studenoga 1918. godine Piłsudski je izdao proglas inozemnim vladama o postojanju poljske države, a 22. studenoga dekret kojim je regulirao organizaciju vlasti u obnovljenoj Poljskoj, kojim je sâm preuzeo ulogu privremenog načelnika države. Na taj je način započeo proces oblikovanja političkog sustava zemlje.

U studenom 1918.Piłsudski je sa zapovjedništvom njemačkog garnizona u Varšavi sklopio sporazum te je osigurano njemačko povlačenje iz grada

U tom je trenutku poljska država, koja je „ustajala iz pepela“, u praksi bila svedena na područje Poljskog Kraljevstva, Zapadne Galicije i Cieszyńske Šleske. Uključivanje ostalih poljskih teritorija i oblikovanje granica bit će težak proces koji će potrajati nekoliko godina i odnijeti mnoge žrtve. Valja objasniti i razvoj događaja u njemačkom dijelu Poljske, to jest na onim prostorima koji su do Prvoga svjetskog rata činili dio Njemačkog Carstva.

Situacija u Njemačkoj drastična se pogoršavala u jesen 1918. godine, a državu je preplavio val revolucionarnih nemira. Tako je bilo i u Velikoj Poljskoj (tj. u Poznanjskoj kneževini), gdje su se osim redovne njemačke administracije pojavila tijela revolucionarne vlasti (savjeti vojnika i radnika) te poljska narodna vijeća. Poljske političke elite uspjele su organizirati izbore za poljski pokrajinski sabor te je početkom prosinca osnovano i Vrhovno narodno vijeće – tijelo vlasti koje su priznavali Poljaci u njemačkom dijelu Poljske. Poljski pokrajinski sabor smatrao je Poljski nacionalni odbor u Parizu svojim službenim predstavništvom pri zemljama pobjedničke Antante, dok iz političkih i formalnih razloga nije priznavao vladu Jędrzeja Moraczewskog, iako se njegov program reformi svidio mnogim Poljacima u njemačkom dijelu Poljske.

Radilo se na izgradnji poljske administracije iako se nastojalo ne provocirati njemačke vlasti u Berlinu iščekujući odluke mirovne konferencije u Parizu. Postupno su formirane i jedinice redarstva koje su postale zametak budućih oružanih snaga. Računalo se na podršku Antante, Plave armije generala Hallera i Varšave. Ipak, procjenjivalo se da u oružanom srazu s njemačkom vojskom Poljaci ne bi imali šansi na uspjeh. Rasla je napetost. Odluka o istočnim granicama Njemačke bila je formalno sastavni dio mirovnog ugovora u Versaillesu, ali je na te odluke utjecalo i realno stanje na terenu koje se promijenilo kao rezultat Velikopoljskog ustanka, pobune Poljaka protiv njemačkih vlasti koja je izbila 27. prosinca 1918. godine u trenutku kada se u Poznanju na proputovanju iz Zapadne Europe prema Varšavi našao Ignacy Jan Paderewski. On je u Poznanj stigao vlakom 26. prosinca, a poznanjski su ga Poljaci oduševljeno dočekali. Okidač ustanka bila je protudemonstracija koju su sutradan organizirali njemački nacionalisti u što su se uključili i vojnici njemačkog garnizona, pri čemu su skidali poljske i savezničke zastave. Paderewski i izaslanstvo Antante opkoljeni su u hotelu „Bazar“. U gradu je došlo da razmjene vatre, a redarstvene snage u kojima su dominirali Poljaci vratile su red. Njemački vojni zapovjednik je uhićen, a tvrđava koja je bila sjedište vojnog garnizona preuzeta je u nekoliko dana. Događaji u Poznanju bili su impuls ustanku u cijeloj Velikoj Poljskoj. Tijekom prvih desetak dana borbe su vođene spontano, bez usklađene linije zapovjedništva. Vrhovno narodno vijeće nastojalo je pregovarati s Nijemcima, no istovremeno nije sprečavalo širenje ustanka te je organiziralo poljsku upravu na područjima koje su ustanici oslobodili. Dana 3. siječnja 1919. Vrhovno narodno vijeće preuzelo je vlast u Poznanjskoj kneževini. Polovicom siječnja ustaničke jedinice imale su oko 15 tisuća pripadnika, a mjesec dana kasnije već dva puta više. Ipak, rezultat borbi s njemačkom vojskom bio je neizvjestan nakon što je ona pristupila protuofenzivi početkom veljače. Započele su teške borbe. Zahvaljujući nastojanjima poljske diplomacije, pod pritiskom Francuske Nijemci su bili prisiljeni prekinuti napad i 16. veljače 1919. godine u Trieru potpisati primirje koje je postalo dio općeg primirja s Antantom. Nakon tog primirja većina poznanjske regije (Velike Poljske) nalazila se de facto pod poljskom upravom koja je funkcionirala uz prisutnost Međusavezničke nadzorne komisije sastavljene od predstavnika Velike Britanije, Francuske, SAD-a i Italije.

NEUSPJELI POKUŠAJ VOJNOG PUČA

Prema dekretu izdanom 22. studenog 1918. Piłsudski je postao privremeni načelnik države. Trebao je obnašati dužnost državnog poglavara do odluka što ih je trebala donijeti Ustavotvorna skupština. Imenovao je vladu i najviše državne dužnosnike te potvrđivao dekrete koje je izdavala vlada. Izbori su raspisani za 26. siječnja 1919, a trebali su se održati prema izbornom zakonu donesenom krajem studenoga 1918. godine. Prema tom izbornom zakonu, izbori za Sejm trebali su biti u potpunosti demokratski: ravnopravni, izravni, tajni, proporcionalni i opći. Izborno pravo pripadalo je svakom građaninu od navršene 21. godine života, neovisno o nacionalnosti, vjeroispovijesti, društvenom podrijetlu i spolu. Nisu mogli glasovati samo aktivni vojnici i osobe sudskom presudom lišene građanskih prava. Na taj se način Poljska našla među prvim državama u kojima su žene dobile pravo glasa. Vrlo je jednostavna bila prijava izborne liste – trebalo je skupiti samo 50 potpisa. Prema izvornoj zamisli Sejm je trebao imati 513 zastupnika, od toga se 241 trebao birati na području Poljskog Kraljevstva, 160 u Galiciji i Cieszyńskoj Šleskoj, a 112 u njemačkom dijelu Poljske.

Osim ovakvog vrlo naprednog izbornog zakona, vlada je proglasila i druge dekrete kojima je uvodila značajne promjene. Među njima je bilo socijalno zakonodavstvo za radnike, dekret o osmosatnom radnom vremenu i o besplatnom osnovnom školstvu. Ovo je razdoblje obilježila politička nestabilnost i politička napetost između ljevice i desnice. Formiranje vlade premijera Moraczewskog označavalo je da je prevagu u tom času postigla ljevica. Na desnoj je strani političke pozornice kao eksponent ljevice doživljavan i sâm Józef Piłsudski kojemu su Roman Dmowski i njegova Nacionalna demokracija bili žestoki protivnici. Desnica nije odobravala brze društvene promjene, optužujući vladu za radikalizam i namjeru uvođenja boljševičkog poretka. Ljevica je smatrala da su promjene koje vlada uvodi nužne, da je za daljnji razvoj zemlje neophodno poboljšati položaj radništva i seljaštva te da je stav Nacionalne demokracije prema nacionalnim manjinama u Poljskoj štetan. Piłsudski je bio svjestan da je za stabilizaciju situacije u zemlji potrebno težiti kompromisu s desnicom, no odgađao je promjene.

Prema zakonu iz 1918., izbori za Sejm trebali su biti u potpunosti demokratski: ravnopravni, izravni, tajni i proporcionalni, a Poljska je jedna od prvih država u kojoj su žene dobile pravo glasa

U toj je situaciji među političarima na desnici, u odsustvu njihova prvog ešalona koji je boravio u Parizu, raslo protuvladino raspoloženje koje je rezultiralo planovima nasilnih rješenja. Prvi, neuspjeli pokušaj rušenja vlade dogodio se već 29. studenog, kada su desničarska udruženja organizirala povorku koja je prema planu trebala završiti preuzimanjem kontrole nad sjedištem vlade te postavljanjem za novoga premijera desnog političara iz njemačkog dijela Poljske Wojciecha Korfantyja. On je odbio taj plan, a događaji su završili samo demoliranjem vladine zgrade.

Osim u desničarskim udrugama i Nacionalnoj demokraciji, Piłsudski je imao protivnike i među onim dijelom vojske, odnosno časničkog kadra koji nije potekao iz Poljskih legija. Započelo se s pripremama vojnog puča. Osoba koja je stala na čelu pokušaja državnog udara bio je pukovnik Marian Żegota-Januszajtis, koji je doduše služio i u legijama, no bio je u osobnom sukobu s Piłsudskim. Pokušaj Januszajtisova puča dogodio se noću s 4. na 5. siječnja 1919. godine. Marian Januszajtis imao je dvojicu braće na nižim zapovjednim funkcijama u vojsci te su mogli osigurati da njihove jedinice podrže pučiste. Iza ponoći pučisti su zauzeli sjedište gradskog garnizona te je ono postalo njihovo središte. Januszajtis je zajedno s knezom Eustachyjem Sapiehom i drugim urotnicima izdao proglas da preuzimaju vlast u ime Romana Dmowskog, koji je tada boravio u Parizu. Druga jedinica zauzela je telefonsku centralu zahvaljujući čemu je preuzela kontrolu nad vezama. Ostali pučisti hapsili su članove vlade i vođe narodne milicije povezane s Poljskom socijalističkom partijom. Premijer i ministar vanjskih poslova uhićeni su na ulici, a ministar unutrašnjih poslova čudom je izbjegao metak. Nije jasno kakvi su bili planovi pučista oko Piłsudskoga. Pokušaj njegova uhićenja nije uspio jer su ga spriječili ljudi iz osiguranja načelnika države. O konačnom neuspjehu puča presudio je stav šefa Vrhovnog štaba, generala Stanisława Szeptyckog, koji je – iako nije bio pristaša Piłsudskog i Moraczewskog – smatrao da je takav postupak protiv časti. Pozvao je vojsku na red, preuzeo zapovijedanje i naredio uhićenje urotnika. Ujutro 5. siječnja 1919. u sjedište gradskog garnizona stigao je Piłsudski i preuzeo kontrolu. Prema pučistima postupio je blago, časnici su uhićeni, a civili pušteni kućama. Sve je to samo ojačalo poziciju Piłsudskog, koji je nastavio voditi državnu politiku. Pojavile su se čak sumnje da, ako već nije bio inspirator pokušaja državnog udara, barem je znao za njegove pripreme i dopustio da se dogodi, jer se upravo on ponovno dokazao kao jedini tko je sposoban kontrolirati situaciju. Te sumnje pojačale su i uspješne političke i vojne karijere nekadašnjih pučista u narednom razdoblju.

Veliki problem vlade Jędrzeja Moraczewskog bila je činjenica da je nisu priznavale vlade zemalja pobjedničke Antante, koje su predstavnikom poljske države smatrale samo Poljski nacionalni odbor u Parizu na čelu s Dmowskim. To je položaj Poljske činilo vrlo osjetljivim s obzirom na to da se u siječnju 1919. očekivao početak rada pariške mirovne konferencije. Piłsudski je bio prisiljen žrtvovati Moraczewskog i potražiti kandidata za premijera koji bi imao veći potencijal na desnoj strani političke scene. Izbor je pao na Ignacija Jana Paderewskog, koji je – usprkos žestokom protivljenju dotadašnjih pristaša Piłsudskog na ljevici – imenovan novim premijerom 16. siječnja 1919. godine.

Uskoro, 26. siječnja 1919. održani su izbori za Ustavotvornu skupštinu. U to se doba nisu sve poljske zemlje nalazile pod vlašću Piłsudskog i vlade u Varšavi, pa se izbori nisu mogli istovremeno održati svugdje, tim više što obnovljena Poljska u tom času nije imala definirane granice. Tog su dana, prema ranije opisanom demokratskom izbornom zakonu, glasovali samo stanovnici nekadašnjeg Poljskog Kraljevstva i zapadnog dijela Galicije. Izabran je 291 zastupnik, od čega ih je 220 bilo s područja Poljskog Kraljevstva. Kooptirano je i 28 zastupnika izabranih prije rata u Istočnoj Galiciji u austrijski parlament i šesnaestorica poljskih zastupnika izabranih u njemački parlament. Potom su se održali izbori u regijama gdje su se za to stekli uvjeti: u veljači u regiji Suwałki, u lipnju u Velikoj Poljskoj, a u srpnju u regiji Białystoka. Do kraja mandata 1922. godine prvi saziv Sejma imao je 442 zastupnika.

Nije jasno kakvi su bili planovi pučista oko Piłsudskoga. Pokušaj njegova uhićenja nije uspio, a o konačnom neuspjehu puča presudio je stav šefa Vrhovnog štaba, generala Stanislawa Szeptyckog, koji je naredio uhićenje urotnika

U parlament je ušlo više stranaka koje su osnovale deset zastupničkih klubova. Pobjedu na izborima ostvarila je desnica – Pučko-nacionalni savez što ga je stvorila Nacionalna demokracija. Daljnje pozicije dobili su Poljska seljačka stranka „Oslobođenje“ i Poljska seljačka stranka „Piast“ te Poljska socijalistička stranka, centrističke grupacije i nacionalne manjine. Uspjesi pojedinih grupacija varirali su u pojedinim regijama. Nakon parlamentarnih izbora formiran je prvi saziv poljskog parlamenta – Sejma, koji je preuzeo vlast u zemlji 10. veljače 1919. godine. Glavni cilj prvog saziva bilo je donošenje ustava. Rad na njegovoj izradi trajao je (i zbog ratnih okolnosti) čak dvije godine. No, već 20. veljače 1919. donesen je tzv. Mali ustav kojim je definiran politički sustav u Poljskoj u prijelaznom razdoblju. Piłsudski je zadržao funkciju načelnika države (više ne privremenog), no njegove su ovlasti ograničene. On je imenovao vladu u dogovoru sa Sejmom, pred kojim je odgovarao. Izvršavao je odluke parlamenta, ali je u pitanjima vojske i vanjskih poslova sačuvao samostalnost.

Projekti novoga ustava bili su suglasni oko republičkog uređenja zemlje, oko toga da je narod izvorište vlasti, kao i toga da zakonodavna vlast, odnosno parlament, treba dobiti važnu ulogu u budućem političkom uređenju, te da se moraju jamčiti široka građanska prava. Kao i u nekim drugim srednjoeuropskim zemljama, modelskim je primjerom smatran politički ustroj Francuske, na čije su se zakonodavstvo naslanjali mnogi poljski zakoni u međuraću u nastojanju da se što dalje odmaknu od starih praksi iz vremena podjele Poljske. Ipak, o mnogočemu nije postojao konsenzus, pa su se u Sejmu pojavili sporovi, a ponekad i oštro sukobljena gledišta. Ljevica, s Poljskom socijalističkom strankom i Poljskom seljačkom strankom „Oslobođenje“ na čelu, nije pristajala na formiranje dvodomnog parlamenta, a zagovarala je veće građanske slobode i prava nacionalnih manjina te ograničenje uloge Katoličke crkve. Razlike u viđenjima među političkim grupacijama pojavljivale su se i oko načina izbora predsjednika države i njegovih budućih ovlasti.

Stajališta oko potonjih pitanja na desnici, koja je nastojala maksimalno smanjiti ulogu i ovlasti predsjednika, proizlazila su iz uvjerenja da će za budućeg predsjednika Poljske biti izabran Józef Piłsudski. Najsnažnija politička stranka na desnici, Nacionalna demokracija, radila je sve kako bi ograničila njegov utjecaj. Rasprave oko ustava privedene su napokon kraju u proljeće 1921. godine. Na kompromis je stranke u Ustavotvornoj skupštini prisilila međunarodna situacija, odnosno planirani plebiscit oko pripadnosti Gornje Šleske, zbog čega se željelo izbjeći dojam da u zemlji vlada nestabilnost.

Novi ustav, kasnije nazvan „ožujskim“, prihvaćen je jednoglasno na sjednici 17. ožujka 1921. godine. Na temelju tog ustava Poljska je definirana kao demokratska republika s jasnom trodiobom vlasti. Izvršna vlast pripadala je predsjedniku i vladi, zakonodavna dvodomnom parlamentu sastavljenom od Sejma i Senata, a sudbena nezavisnim sudovima. Parlament je biran na pet godina na demokratskim izborima, dok je predsjednika birala Nacionalna skupština (Sejm i Senat zajedno) na mandat od sedam godina. Ovlasti predsjednika bile su relativno ograničene. Zbog toga, kao i zbog načina izbora, parlament, odnosno zakonodavna vlast, imao je dominantnu poziciju u političkom sustavu: imao je isključivo pravo zakonodavne inicijative, donosio je zakone i proračun, prihvaćao sastav vlade i vršio kontrolu nad njome. Ustav je jamčio građanska prava: slobodu govora, okupljanja i udruživanja svim građanima neovisno o spolu, nacionalnom ili društvenom podrijetlu i vjeroispovijesti. Dakle, Ožujskim ustavom 1921. godine obnovljena se Poljska, koja je u tom trenutku već imala relativno jasne granice, formirala kao demokratska zemlja.

Slabošću tog sustava pokazala se prevaga zakonodavne vlasti nad izvršnom, odnosno ovisnost vlada o nestabilnim parlamentarnim koalicijama, koje su se vrlo često mijenjale, napose zbog brojnosti političkih stranaka i klubova u Sejmu. Naime, u izbornom zakonu nije postavljen izborni prag što je dovelo do toga da je u parlamentu bilo mnogo malih političkih stranaka i grupacija.

Komentiraj