FELJTON: Brisanje zločinačke prošlosti

Objavljeno u Nacionalu br. 993, 13. svibanj 2017.

Nacional donosi ulomak iz zbirke eseja Prima Levija ‘Utopljenici i spašeni’ koja govori o ljudima koji su u vrtlogu Holokausta spasili život ili su spasili vlastitu savjest. Govori o tome kako su zločinci sami sebe uspijevali uvjeriti da postupaju moralno te kako su se potom nosili sa svojim sjećanjima i stvarali nova kojima su poricali lošu prošlost

Ljudsko je pamćenje čudesno ali varljivo oruđe. Otrcana je to istina, znana ne samo psiholozima već i svakome tko je obratio pažnju na ponašanje ljudi oko sebe ili na svoje vlastito. Sjećanja pohranjena u nama nisu uklesana u kamen; ne samo što blijede s godinama već se često mijenjaju, pa čak i uvećavaju i poprimaju čudne obrise. Dobro to znaju suci: gotovo se nikada ne dogodi da dva očevica istoga događaja na isti način i istim riječima opišu taj događaj, makar on bio i svjež, i premda nijedan od njih nema nikakav osobni interes da ga iskrivi. Ta nedovoljna pouzdanost vlastitih sjećanja objasnit će se na zadovoljavajući način tek kada budemo znali kojim su jezikom i na kojem pismu napisana, na kakvom materijalu, kakvom olovkom: to je i dan-danas cilj od kojeg smo prilično udaljeni. Poznati su neki mehanizmi koji u posebnim uvjetima krivotvore pamćenje: traume, ne samo psihološke; ometanje od strane drugih, “konkurentnih” sjećanja; izmijenjena stanja svijesti; gušenja; potiskivanja. Pa ipak, čak i u normalnim uvjetima, na djelu je polagano urušavanje, zamagljivanje rubova, takoreći, fiziološki zaborav kojem se odupru malobrojne uspomene. Vjerojatno se u tome može prepoznati neka od velikih prirodnih sila, ista ona koja red svodi na nered, mladost na starost, a život gasi u smrti. Svakako da vježba (u ovom slučaju često prisjećanje) održava sjećanje svježim i živim, na isti način kao što se vježbanjem nekog određenog mišića on održava u formi; ali je jednako tako istina da sjećanje koje se prečesto priziva, i iskazuje pripovijedanjem, teži da se učvrsti u stereotipu, u nekom obliku potvrđenom iskustvom, kristaliziranom, usavršenom i uljepšanom, obliku koji zauzima mjesto izvornog sjećanja i nastavlja rasti na njegovim temeljima.

Ovdje namjeravam proučiti sjećanja na ekstremna iskustva, na pretrpljene ili nanijete uvrede. U ovom slučaju na djelu su svi, ili gotovo svi čimbenici koji mogu poništiti ili iskriviti proces prisjećanja: pamćenje neke traume, pretrpljene ili nanijete, samo je po sebi traumatično, jer njeno prizivanje izaziva bol, ili barem uznemirava: onaj tko je bio povrijeđen nastoji izbrisati sjećanje na to kako ne bi obnovio bol; onaj tko je nekoga povrijedio potiskuje sjećanje duboko u sebi kako bi ga se oslobodio i olakšao svoj osjećaj krivnje.

Tu se, kao i kod drugih pojava, nalazimo pred paradoksalnom analogijom između žrtve i mučitelja, i veoma je važno da budemo jasni: oni se nalaze u istoj stupici, ali je upravo mučitelj, i nitko drugi nego on, tu stupicu postavio i aktivirao, i ako zbog toga ispašta, pravedno je da ispašta; kao što je nepravedno da zbog toga ispašta žrtva, a ona zaista ispašta, čak i desetljećima. Još jednom se sa žaljenjem mora konstatirati da je uvreda neizlječiva: produžava se u vremenu, a Erinije, u koje ipak treba vjerovati, ne zlostavljaju samo mučitelja (ako ga uopće zlostavljaju, uz pomoć ili bez pomoći ljudske kazne), već ovjekovječuju njegovo djelo, uskraćujući spokoj žrtvi. Ne mogu se bez užasavanja čitati riječi koje nam je namro Jean Amery, austrijski filozof kojega je Gestapo okrutno mučio zato što je sudjelovao u belgijskome pokretu otpora, da bi potom bio deportiran u Auschwitz zato što je Židov:

Tko je bio mučen, zauvijek ostaje mučen. (…) Tko je pretrpio mučenje neće se moći uklopiti u svijet, užas poniženja i zatiranja nikada se ne gasi. Vjera u čovječanstvo, okrnjena već prvim šamarom, a potom uništena torturom, više se nikada ponovo ne stječe.

Mučenje je bilo za nj beskonačno umiranje: Amery, o kojemu ću opet govoriti u šestome poglavlju, ubio se 1978. godine.

Ne želimo zabune, jeftine frojdizme, bolesna stanja, oproste. Mučitelj ostaje mučitelj, a žrtva ostaje žrtvom: oni svoje usude ne mogu zamijeniti, prvoga treba kazniti i osuditi (mada, ako je moguće, i shvatiti), s drugim treba suosjećati i pomoći mu; ali, pred sramotnošću čina koji je neopozivo počinjen, oboma su potrebni utočište i obrana, i oni ih nagonski traže. Ne svi, ali većina svakako; često čitavoga svog života.

 

Neki lažu svjesno, hladnokrvno krivotvoreći stvarnost, ali mnogo više njih podiže sidro, udaljava se od izvornih sjećanja, i izmišlja neku pogodniju zbilju. Prošlost im je teret, osjećaju odvratnost prema onome što su učinili ili pretrpjeli

 

Danas raspolažemo brojnim ispovijestima, svjedočenjima, priznanjima koja su dali mučitelji (ne govorim samo o njemačkim nacionalsocijalistima već o svima onima koji čine strahotne i višestruke zločine iz slijepe poslušnosti i stege): neka su dana na sudu, neka u intervjuima, a druga su pak sadržana u knjigama ili memoarima. To su, po mom mišljenju, neprocjenjivo vrijedni dokumenti. Općenito uzevši, opisi već viđenih stvari i počinjenih djela ne izazivaju pretjerano zanimanje: oni se u velikoj mjeri podudaraju s onim što su ispričale žrtve; vrlo rijetko ih se osporava, potvrđeni su u sudskim postupcima i već čine dio Povijesti. Često se prihvaćaju kao već poznate činjenice. Mnogo su važniji razlozi i opravdanja: zašto si to učinio? Jesi li bio svjestan da činiš zločin?

Odgovori na ta dva pitanja, ili na druga njima srodna, vrlo su slični, neovisno od osobnosti ispitanika kojem je pitanje postavljeno, bilo da je on inteligentan i ambiciozan profesionalac kao Speer, hladnokrvan fanatik kao Eichmann, kratkovidni činovnik kao Stangl iz Treblinke ili Hoss iz Auschwitza, ili pak brutalne tupavce poput Bogera i Kaduka, koji su izumili nove metode tortura. Izrečeni različitim rječnikom, s više ili manje bezočnosti, ovisno o mentalnoj

i kulturnoj razini govornika, svi odgovori u suštini kazuju jedno te isto: učinio sam to jer mi je bilo naređeno; drugi su (moji nadređeni) počinili gore zločine od mene; s obzirom na svoj odgoj i okružje u kojem sam živio, drugačije nisam ni mogao postupiti; da to nisam učinio ja, to bi učinio netko drugi umjesto mene, mnogo nemilosrdnije. Prvo što osjeti čitatelj ovih opravdanja jest gnušanje: oni lažu, nemoguće da vjeruju da će im netko povjerovati, nemoguće da ne vide nesklad između svojih opravdanja i količine boli i smrti koje su izazvali. Lažu znajući da lažu: oni su zlonamjerni.

E sad, svatko tko ima dovoljno iskustva s ljudima zna da je gledanje na odnos pojmova dobronamjernost/zlonamjernost kao na različitost (suprotnost, rekli bi lingvisti) zapravo optimističan i prosvjetiteljski pristup, tim više, i s dakako više razloga, ako se primijeni na ljude poput onih koje smo upravo spomenuli. Pretpostavlja izvjesnu bistrinu uma koja odlikuje malobrojne, a koju i ti malobrojni izgube onog časa kada, iz bilo kojeg razloga, prošla ili trenutačna zbilja izazove u njima uznemirenost ili nelagodu. U takvim uvjetima doista ima onih koji svjesno lažu, hladnokrvno krivotvoreći stvarnost, ali mnogo više njih podiže sidro, udaljava se, trenutno ili zauvijek, od izvornih sjećanja, i izmišlja neku pogodniju zbilju. Prošlost im je teret, osjećaju odvratnost prema onome što su učinili ili pretrpjeli, i nastoje to zamijeniti nečim drugim. Zamjena može otpočeti potpuno svjesno, s nekim izmišljenim scenarijem, varljivim i prerađenim, no svakako manje bolnim od onog stvarnog; ponavljanjem tog scenarija, drugima ali i sebi samima, razlika između istine i laži malo-pomalo gubi svoje obrise, i čovjek na kraju počinje iskreno vjerovati u priču koju je toliko puta ispričao, i koju nastavlja pričati, mjestimice dotjerujući i prepravljajući manje uvjerljive ili međusobno nepodudarne pojedinosti, nespojive s prihvaćenom slikom događaja: početna zlonamjernost preobrazila se u dobronamjernost. Tihi prijelaz s laži na samoobmanu ima svoju svrhu: tko laže dobronamjerno, laže bolje, bolje igra svoju ulogu, lakše će mu povjerovati i sudac i povjesničar i čitatelj i supruga i djeca.

Što su događaji dalji, više se razvija i usavršava vještina građenja pogodne zbilje. Vjerujem da se jedino pomoću ovog mehanizma našeg uma mogu tumačiti naprimjer izjave Louisa Darquiera de Pellepoixa u Expressu 1978. godine, nekadašnjega komesara vlade u Vichyju nadležnog za židovska pitanja tijekom 1942., samim tim i osobno odgovornog za deportaciju 70000 Židova. Darquier poriče sve: fotografije nagomilanih leševa su montirane; statistike koje govore o milijunima mrtvih izmislili su Židovi, oduvijek željni publiciteta, sažaljenja i obeštećenja; deportacija je možda i bilo (teško da bi ih mogao osporiti: njegov se potpis pojavljuje na isuviše velikom broju dokumenata kojima se izdaju naređenja za te iste deportacije, čak i djece), ali on nije znao u kojem smjeru i s kakvim ishodom; plinske komore su postojale u Auschwitzu, da, ali u njima su se uništavale uši, uostalom (obratite pažnju na dosljednost!) podignute su u propagandne svrhe po okončanju rata. Nemam namjeru opravdavati tog bijednika i budalu, i vrijeđa me činjenica da je dugo vremena nesmetano živio u Španjolskoj, ali čini mi se da u njemu prepoznajem tipičan primjer čovjeka koji, naviknut lagati u javnosti, na kraju počne lagati i privatno, čak i samome sebi, te gradi neku utješnu istinu koja mu omogućava da živi u miru. Razlikovati dobronamjernost od zlonamjernosti vrlo je teško: zahtijeva najdublju iskrenost pred samim sobom, iziskuje neprekidan trud, intelektualni i moralni. Kako se takav trud može očekivati od ljudi kao što je Darquier?

 

Darquier poriče sve: fotografije nagomilanih leševa su montirane, statistike koje govore o milijunima mrtvih izmislili su Židovi, a u plinskim komorama uništavale su se uši

 

Pročitaju li se Eichmannovi iskazi na procesu u Jeruzalemu i oni Rudolfa Hossa (pretposljednjega zapovjednika Auschwitza, izumitelja plinskih komora sa cijanovodičnom kiselinom) u njegovoj autobiografiji, u njima se prepoznaje proces obrade prošlosti, daleko profinjeniji od prethodno spomenutog. U suštini, ova dvojica su se branila klasičnim načinom nacističkih poslušnika, ili još bolje, načinom svih poslušnika: odgajani smo na načelima bezuvjetne poslušnosti, hijerarhije, nacionalizma; zadojeni smo krilaticama, opijeni ceremonijama i manifestacijama; naučili su nas da je ono što koristi našem narodu bilo jedina pravda, a riječi Vođe jedina istina. Što želite od nas? Kako vam uopće pada na um da od nas tražite, nakon što je sve svršeno, ponašanje drugačije od onoga kakvo je bilo naše i svih onih koji su bili poput nas? Bili smo revni izvršitelji, a za svoju smo revnost pohvaljeni i promaknuti. Odluke nisu bile naše, jer režim u kojemu smo odrasli nije nam dozvoljavao samostalne odluke: drugi su odlučivali umjesto nas i nije se moglo drugačije dogoditi jer nam je bila uskraćena sposobnost odlučivanja. Ne samo da nam je bilo zabranjeno samostalno odlučivati, već smo za to postali nesposobni. Zato nismo odgovorni i ne možemo biti kažnjeni.

Čak i ako se prenese u okvir čiju pozadinu čine dimnjaci logora Birkenau, ta se argumentacija ne može uzeti kao plod posvemašnje bezočnosti. Užasan je pritisak koju suvremena totalitarna država može vršiti na pojedinca. Njezino je oružje u biti trostruko: izravna propaganda ili ona prikrivena odgojem, obrazovanjem, nacionalnom kulturom; zatvaranje oprečno pluralizmu informacija; teror. Pa ipak, nedopustivo je pretpostaviti da je taj pritisak neizdrživ, a još manje u kratkom razdoblju od dvanaest godina koliko je trajao Treći Reich: u izjavama i opravdanjima ljudi koji snose ogromnu odgovornost kao što su Hoss i Eichmann, očito je pretjerivanje, a još i više iskrivljavanje sjećanja. Obojica su rođeni i odgojeni mnogo prije nego što je Reich postao doista “totalitaran”, a njihovo pristajanje bilo je njihov izbor, za koji su se odlučili više iz oportunizma nego iz entuzijazma. Prerada njihove prošlosti dolazi naknadno, polako i (vjerojatno) nije metodična. Naivno je pitati se je li to učinjeno u dobroj ili lošoj namjeri. Onako tvrdokorni pred tuđom patnjom, kada ih je sudbina dovela pred suce, pred smrt koju su zaslužili, i oni su konstruirali sebi pogodnu prošlost u koju su na kraju i sami povjerovali: pogotovo Hoss, koji nije bio profinjen čovjek kakvim ga se doživljava iz njegovih zapisa. Bio je, štoviše, toliko nesklon samokontroli i introspekciji da nije bio svjestan kako potvrđuje svoj grubi antisemitizam upravo istim onim činom kojim ga iznova niječe ili ga se odriče i da ne shvaća koliko bijedan ispada njegov autoportret uzornog užnosnika, oca i supruga.

Komentirajući te rekonstrukcije prošlosti (ali ne samo njih: ta opaska vrijedi za svako pamćenje), treba primijetiti da je iskrivljavanje činjenica često ograničeno objektivnošću samih činjenica o kojima postoje svjedočenja trećih osoba, dokumenti, corpus delicti, kao i već utvrđen povijesni kontekst. Općenito gledajući, teško je poreći da je nešto učinjeno ili da je određeno djelo bilo počinjeno; naprotiv, vrlo je lako mijenjati razloge koji su nas doveli do nekog djela, i osjećaje koji su u nama popratili samo djelo. To je iznimno fluidna tvar, podložna tome da se izobliči i pod jako slabim pritiskom; na pitanja “Zašto si to učinio?” ili “O čemu si mislio dok si to činio?” ne postoje pouzdani odgovori, jer su duševna stanja po prirodi nestalna, a još je nestalnije sjećanje na njih.

Krajnji je slučaj izobličavanja sjećanja na počinjeni zločin njegovo potiskivanje. I tu granica između dobronamjernosti i zlonamjernosti može biti nedovoljno jasna; ponekad iza onog “ne znam” i “ne sjećam se” koji se čuju po sudnicama, stoji i jasna namjera da se laže, ali ponekad se radi o okamenjenoj laži, okoštaloj poput formule. Onaj tko se sjeća želio je postati onaj koji se ne sjeća i u tome je uspio: upornim poricanjem činjenica odbacio je od sebe štetno sjećanje kao što se odbacuje kakva izlučevina ili nametnik. Odvjetnici obrane dobro znaju da praznine u pamćenju, ili iskrivljene istine, koje oni sugeriraju svojim branjenicima, s vremenom padaju u zaborav i gube učinak. Nije potrebno zalaziti u mentalnu patologiju da bi se našli ljudski primjerci čije nas tvrdnje tjeraju na zdvajanje: zacijelo su lažne, ali ne uspijevamo razlučiti je li subjekt svjestan da laže ili ne. Pretpostavljajući per absurdum da lažljivac na trenutak postaje onaj koji govori istinu, ni on sam ne bi znao odgovoriti na tu dilemu; dok laže on je glumac posve stopljen sa svojom ulogom, više se od nje ne može razlikovati. Vidljiv primjer za to je, u trenutku dok ovo pišem, ponašanje Turčina Alija Ağce, atentatora na Ivana Pavla II.

Najbolji način da se pojedinac obrani od navale teških sjećanja jest da ih spriječi da ona dopru do njega, da postavi svojevrsnu sanitarnu barijeru duž granice. Lakše je zabraniti pristup nekom sjećanju nego oslobađati ga se nakon što je već zabilježeno. U biti, tome su služila brojna lukavstva koja su smišljali nacistički stožeri da bi zaštitili savjest onih koji su obavljali prljave poslove i osigurali njihove usluge, gnjusne i najokorjelijim zločincima. Po Einsatzkommandima koji su u pozadini Istočne fronte svakodnevno strijeljali civile na rubovima jama koje su te iste žrtve bile prisiljene iskopati, alkohol se dijelio u neizmjernim količinama kako bi se opijenošću zamaglio krvavi pokolj. Dobro poznati eufemizmi (“konačno rješenje”, “posebno postupanje”, pa i taj maloprije navedeni naziv “Einsatzkommando”, koji doslovno znači “odred za posebne akcije” a zapravo prikriva zastrašujuću istinu) nisu služili samo obmanjivanju žrtava i sprječavanju njihovog eventualnog otpora; služili su, u granicama mogućega, i da se spriječi da javno mnijenje, uključujući i same odrede oružanih snaga koji nisu izravno sudjelovali, dozna što se događa na teritorijima okupiranima od strane Trećega Reicha.

 

Najbolji način da se pojedinac obrani od navale teških sjećanja jest da ih spriječi da ona dopru do njega, da postavi svojevrsnu sanitarnu barijeru duž granice. Lakše je zabraniti pristup nekom sjećanju nego oslobađati ga se nakon što je već zabilježeno

 

Uostalom, cijela povijest kratkotrajnoga “tisućljetnog Reicha” može se iznova čitati u ključu borbe protiv pamćenja, kao orwellijanska falsifikacija pamćenja, krivotvorenje stvarnosti, poricanje stvarnosti, sve do konačnoga bijega iz te iste stvarnosti. Sve Hitlerove biografije, nepodudarne u tumačenju života čovjeka kojeg je tako teško svrstati u neku kategoriju, slažu se u pogledu bijega od stvarnosti što je obilježio njegove posljednje godine, nadasve počevši od prve ruske zime. Svojim podložnicima branio je i uskratio pristup istini, kvareći njihov moral i njihovo pamćenje; ali je svakim danom i samom sebi uskraćivao istinu, sve do paranoje u Bunkeru. Kao svi kockari, oko sebe je postavio kulise od praznovjernih laži, da bi na kraju u njih počeo vjerovati onom istom fanatičnom vjerom koju je očekivao od svakoga Nijemca. Njegov pad nije bio samo spas za ljudski rod već i dokaz kolika se cijena plaća kada se istina iskrivljuje.

Čak i u mnogo širem svijetu žrtava primjećuje se izvjestan nesklad u sjećanjima, ali ovdje, bjelodano, nedostaje predumišljaj. Onome tko pretrpi nepravdu ili uvredu nije potrebno da razrađuje laži kako bi se oslobodio krivnje koju ne snosi (premda se, uslijed paradoksalnoga mehanizma o kojem ćemo govoriti poslije, može dogoditi da zbog toga osjeća stid); ali to ne isključuje činjenicu da se i njegova sjećanja mogu promijeniti. Primijećeno je primjerice da mnogi ljudi koji su preživjeli rat ili druga složena i traumatična iskustva, nesvjesno nastoje prilagoditi svoja sjećanja: dok se među sobom prisjećaju tih događaja, ili dok ih prepričavaju drugima, radije se zadržavaju na primirjima, trenucima predaha, grotesknim, neobičnim ili opuštenim predasima, preskačući najbolnije epizode. Ove potonje nerado prizivaju iz skladišta pamćenja, stoga s vremenom postaju magloviti, gube svoje obrise. Psihološki je vjerodostojno ponašanje grofa Ugolina koji se suzdržava Danteu ispričati o svojoj strašnoj smrti, a kada se na kraju odluči o tome govoriti, ne čini to iz pristojnosti već samo zbog zakašnjele osvete nad svojim vječnim neprijateljem. Nepromišljeni smo kada kažemo “nikada to neću zaboraviti”, misleći na neki događaj koji nas je duboko povrijedio, premda u nama ili oko nas nije ostavio vidljiva traga ili trajnu prazninu: i u “civilnom” životu rado zaboravljamo pojedinosti neke teške bolesti od koje smo ozdravili, ili neke uspjele kirurške operacije.

U svrhu obrane, stvarnost se može iskriviti ne samo u sjećanju, već i u samom času događanja. Tijekom čitave godine svoga uzništva u Auschwitzu imao sam nerazdvojnog prijatelja i brata, Alberta D.: bio je to snažan i odvažan mladić, natprosječno oštrouman i pronicljiv, te stoga vrlo kritičan spram mnogih koji su izmišljali i međusobno razmjenjivali utješne obmane (“rat će završiti za dva tjedna”, “više neće biti selekcija”, “Englezi su se iskrcali u Grčkoj”, “poljski partizani samo što nisu oslobodili logor” i tako dalje; bile su to glasine koje su se mogle čuti gotovo svakoga dana, a koje je stvarnost neizostavno opovrgavala). Alberto je bio deportiran zajedno s ocem starim četrdeset i pet godina. Neposredno pred veliku selekciju u listopadu 1944. Alberto i ja komentirali smo taj događaj ispunjeni strahom, nemoćnim gnjevom, buntovni, rezignirani, ali nismo se utjecali utješnim istinama. Došao je trenutak selekcije, Albertov “stari” otac bio je određen za plin, a u samo nekoliko sati Alberto se romijenio. Čuo je neke vjerodostojne glasine: Rusi su blizu, Nijemci se neće usuditi nastaviti s pokoljima, ta selekcija nije kao one prijašnje, nije za plinske komore, načinjena je da se odaberu onemoćali zatočenici koji su još uvijek sposobni za rad, baš kao njegov otac, da, koji je bio jako umoran ali ne bolestan; štoviše, on je čak znao kamo će ih poslati, u Jaworzno, ne tako daleko, u poseban logor za oporavak logoraša sposobnih samo za lakše poslove.

Naravno, njegovog oca više nismo vidjeli, a i Alberto je nestao u siječnju 1945., za vrijeme evakuacijskoga marša iz logora. Nevjerojatno, ali i njegovi su se rođaci (koji su bili ostali sakriveni u Italiji nakon što su umakli progonu), ni ne znajući za Albertovo ponašanje, držali kao i on, odbijajući prihvatiti nepodnošljivu istinu i stvarajući neku izmišljenu. Neposredno po povratku u Italiju, smatrao sam da mi je dužnost da odmah otputujem u Albertovo mjesto i da ispričam njegovoj majci i bratu ono što sam znao. Primili su me srdačno, ali čim sam otpočeo svoju priču, njegova me majka zamoli da prekinem: ona je već sve znala, barem što se tiče Alberta, i nema svrhe da joj ponavljam već poznate strahotne priče. Ona zna da se njezin sin, samo on, uspio izdvojiti iz kolone a da ga esesovci ne primijete i ne pucaju i da se sakrio u šumi odakle su ga spasili Rusi; još im se nije mogao javiti, ali uskoro će to učiniti, ona je bila sigurna u to; lijepo me moli da promijenim temu i ispričam joj kako sam ja preživio. Za godinu dana slučajno sam se tamo zatekao u prolazu i ponovo ih posjetio. Istina je bila neznatno izmijenjena: Alberto se nalazio u nekoj sovjetskoj klinici, dobro je, ali je izgubio pamćenje, više se nije sjećao čak ni svog imena; međutim, oporavljao se i uskoro bi se trebao vratiti, ona je to saznala iz pouzdanih izvora.

Alberto se nikada nije vratio. Prošlo je više od četrdeset godina; nisam više imao hrabrosti da ih ponovo posjetim i da svoju bolnu istinu suprotstavim onoj utješnoj “istini” koju su Albertovi rođaci, uzajamno se pomažući, zajedno za se izgradili.

Apologija je neizbježna. Sama ova knjiga prožeta je sjećanjem: štoviše, jednim dalekim sjećanjem. Napaja se dakle na sumnjivom u zdencu i mora se braniti od sebe same. I evo: sadrži više promišljanja nego sjećanja, radije se zaustavlja na današnjem stanju stvari nego na retroaktivnoj kronici. Osim toga, podaci koje sadrži potkrijepljeni su značajnom literaturom koja se bavila temom potonulog (ili “spašenog”) čovjeka a koja je s vremenom nastala, može se reći i u suradnji, bilo dobrovoljnoj ili ne, onodobnih krivaca; taj corpus obiluje podudarnostima a razilaženja su zanemariva. Što se tiče mojih osobnih sjećanja, kao i onih nekoliko novih istinitih priča koje sam naveo i koje ću tek navesti, brižljivo sam ih odvagnuo: od vremena su malo izblijedjela, ali su sasvim u skladu s pozadinom, i čini mi se da ih nisu narušila ona odstupanja koja sam opisao.

Komentiraj