Objavljeno u Nacionalu br. 1003, 2017-07-15

Nacional donosi ulomak iz knjige jednog od najznačajnijih švedskih pisaca nove generacije Jonasa Hassena Khemirija ‘Zovem svoju braću’ koja govori o tome kako se on kao pripadnik druge generacije useljenika, rođen u Švedskoj, osjećao nakon napada bombaša samoubojice u Stockholmu, u prosincu 2010.

ZOVEM SVOJU BRAĆU I KAŽEM: Pritajite se nekoliko dana. Ostanite kod kuće. Ugasite svjetla. Zaključajte vrata. Nakrivite žaluzine na onaj poseban način tako da nitko ne može vidjeti unutra, ali da vi ipak možete vidjeti van. Isključite televizor iz struje, isključite mobi­tel, novine odmah bacite u reciklažu.

Pričekajte dok se sve ne smiri.

Ponavljajte si: Mi smo nevini. Jer jeste. Vaša je savjest čista. Nemate nikakve veze s time.

Čekajte daljnje upute.

AHLEM

Sljedeća koja me nazvala bila je Ahlem.

Od tisuću ispraznih riječi bolja je jedna riječ koja do­nosi mir.

Ležao sam raskrečen kao rak na svom puno premale­nom kauču u odjeći od jučer navečer.

Držati se svog bijesa je kao kad uhvatiš vruć komad ugljena u namjeri da ga baciš na nekoga. Ti si taj koji će biti opečen.

Mobitel mi je zavibrirao i vidio sam inozemni broj i na sekundu sam pomislio da bi to možda mogao biti… Što ako je… Uzeo sam mobitel i javio se: Alo? Glas mi je zvučao promuklo i mamurno, ali istovremeno i pun iščekivanja i mrzio sam svoj glas jer se nije znao bo­lje zamaskirati. Alo? Škon? Alo? Baba? Alo? Alo? Baba? Škon? Nekoliko sekundi je šuštalo, a onda sam začuo Ahlemin glas.

La la, Ahlem je!

Ah, Ahlem, odgovorio sam pokušavajući ne zvučati ra­zočarano. Lebes? (Kako si?)

Lebes hamdullah. Oa enta lebes? (Dobro sam, hvala Bogu. A kako si ti?)

Lebes hamdullah, aicheck. (I ja sam dobro, hvala Bogu.)

To nije bila Ahlem iz vre­mena kad sam svirao klarinet, ni Ahlem Mosesova su­sjeda, nego Ahlem moja sestrična, ona koja je otišla do­lje pomoći baki da sagradi vikendicu na obali.

Jesi spavao?

Ne. Ne, ne.

Jesi jučer tulumario vani?

Ja? Ne. Bio sam budan do kasno i učio. Kako si ti? Kako je baka?

Moj dragi bratiću. Zar nisi čuo što se dogodilo? Zar nisi gledao vijesti?

Što? Zar o tome pričaju i vani?

Al-Džezira, CNNFOX News, France 24. Svuda.

Uspravio sam se na kauču dok se moja sestrična počela razbacivati životnim mudrostima.

Amor. Upamti jedno.

Krenuo sam prema predsoblju.

Mržnja ne uništava mržnju.

Na naslovnici novina bila je slika izgorjelog auta i poli­cijskih traka, i dima, i veliki naslov.

Mržnju samo ljubav uništava. To je vječno pravilo.

Opis osumnjičenog. Građa tijela. Boja kose. Brada.

Približavaju nam se vremena kušnje, dragi bratiću.

Sličio je na…

Moraš si postaviti pitanje.

Podsjećao me na…

Što radiš dok vjetar zavija?

Mogao je biti bilo tko.

Izgradiš li zaštitu od vjetra ili napraviš zmaja?

Ha?

Sagradiš li kupalište ili elektranu na vjetar?

O čemu pričaš?

Napraviš li teren za badminton ili… Ili… ploču za pikado?

Ma o čemu ti pričaš, Ahlem?

Ja? Ja pričam o vjetru.

Kojem vjetru?

Jakom vjetru koji prijeti da se obruši na tebe i tvoju braću nakon te strašne stvari koja se dogodila. Moraš se pripremiti, Amor. Dolazi vrijeme kušnje.

Točno je tako pričala.

Dolazi vrijeme kušnje.

Ali što to znači?

Kušnja? Opterećenje. Teška vremena.

Ma znam to. Ali što to znači?

Pa valjda znaš. Da je nešto teško. Vrlo teško.

Pa onda tako reci. Ne razumijem zašto uvijek tako čud­no pričaš.

Ne pričam ja čudno.

Da, pričaš. I ne bi mi smetalo da si tako oduvijek priča­la, ali sjećam se kakva si bila prije.

Prije?

Aha. Prije.

Prije je bilo davno.

Mm.

Prije je bilo prije nego što sam vidjela svjetlost. Prije nego što sam pronašla mir u duši. Prije nego što sam postala ja.

Aha. Ali prije je isto i prije nego što si postala tako lažna.

Lažna? Dragi bratiću što misliš pod “lažna”?

Znaš ti što ja mislim.

Ne, objasni mi, molim te.

Ne pravi se glupa. Naša je prošlost ili muslimanska ili ko­munistička. Mi podržavamo ili Muhameda ili Marxa. Mi…

Ja ne.

Ma znam! Ali to te ne čini posebnom! Ti si ista kao i mi. Samo što to ne želiš priznati. Nikakvi patetični glu­pavi muljatorski citati Bude neće ti pomoći. A onda je nastupila tišina. Ahlem? Ahlem, jesi tu? Sorry, nisam htio… Ne znam što… Nekako se čudno osjećam danas. Jesi li još tu?

Bila sam. Ali nisi se ispričao.

Nisam?

Ne. Samo si šutio. I čekao da ja nešto kažem.

Trebao sam ti se ispričati.

Mm.

Trebao sam ti ispričati što je bilo jučer navečer. Trebao sam reći: Oprosti, bio sam jučer vani i Šavi me nazvao i nisam se mogao javiti zato što…

Zato što?

Ne znam. Ali umjesto da nešto kažem samo sam dr­žao slušalicu na uhu, a Ahlem je disala dok je pijetao kukurikao u pozadini i ja sam pomislio: kukuriče, ku­kurikao, ili možda: kukuriječe, kukurijekao, i sjećao se kako je bilo prije, kad je sve bilo jasno samo po sebi i Šavi je znao dolaziti k nama da mu ispravimo zadaće jer mu doma nitko nije znao pomoći, a ako sam nešto znao, onda je to bila konjugacija glagola ili kompara­cija pridjeva i Šavi je uvijek bio jednako impresioniran kad bih mu objasnio da ne, tako se ustvari ne može reći, da netko puši kao dimnjačar, ili, ako je netko tu­žan onda ne izgleda kao da su mu sve lađe otplovile, i ne možeš reći ujutro se dan poznaje, i zato me počeo zvati Enciklopedija, ali to je bilo davno, kad smo se tek upoznali, a baba je još uvijek živio doma, a onda kad se baba preselio, Ahlem me odvela u stranu i objasnila mi da je obitelj obitelj i u obitelji ljudi ne iznevjeruju jedni druge i ti se sada moraš brinuti za svoju braću isto kao što se ja brinem za tebe, i iako si glupan, ipak si moj bratić, a to znači da te samo ja imam pravo zvati glupanom i nitko drugi, je l’ ti jasno, glupane? Jasno, re­kao sam, a onda smo se rukovali iako smo bili premali za to i na ljetnim praznicima odlazili smo biciklima na kupalište i ja sam smio ići s njima iako sam bio premali, iako je moj bicikl imao karte uglavljene među šipka­ma stražnjeg kotača, iako se užina koju sam nosio sa sobom sastojala od limunade tople od sunca i spužva­stih sendviča s kavijarom, a Ahlemini su me prijatelji uvijek pozdravljali iako sam se jedva usuđivao uzvratiti pozdrave, iako sam imao previše naslaga sala i predo­bre ocjene i uvijek morao začepiti nos prije skakanja u vodu, i kad smo sjedili skroz gore na drvenim klupama toplima od sunca uvijek sam umišljao da sam netko, da sam dio nečega, da nisam sasvim… A jednom u redu za sladoled stajao sam iza dečka koji je imao jednu nogu i štake i sjećam se da je imao mjehurićaste ožiljke od opeklina po leđima, a ja sam pomislio kako bi ipak bilo lijepo biti on, riješiti se jedne noge i biti on, jednonogi, on bez desnog stopala, on sa štakama, on koji nikada ne treba brinuti koliko glasno smije govoriti dok naru­čuje sladoled ili što da radi s rukama dok stoji u redu za sladoled samo u kupaćim gaćama i nedostaju mu džepovi, a onda sam platio i vratio se natrag do mjesta gdje smo sjedili i jedan je čuvar plaže pogledao prema mjestu gdje smo sjedili i rekao na svoj voki-toki: Gore na Majmunskom brdu je sve puno, i meni je to zvučalo tako smiješno da sam se vratio natrag sa sladoledom i rekao Ahlem: Lijepo se vratiti na Majmunsko brdo, i Ahlemini prijatelji su pogledali Ahlem, a Ahlem je gledala mene i čelo joj se naboralo kao onda kad bi se spremala nekoga udariti koljenom, laktom ili štapom za bilijar, i ja sam rekao: Smiri se, nisam to rekao ja nego on, onaj čuvar tamo dolje, i prije nego što sam ga stigao pokazati, Ahlem je ustala i dlanom zaklonila oči, i prije nego što sam stigao potvrditi je li to prava osoba, njezina su se leđa sjurila dolje prema svjetluca­vom plavom bazenu i svi su zadržali dah i Ahlem je bila projektil, a on je bio neprijateljski brod, i ona je bila strelica, a on crvena točka, i zaletjela se, a on je stajao okrenut leđima u pravom smjeru, i kad ga je gurnula njegovo se tijelo pretvorilo u onu lutku u autima kad simuliraju sudare, a njegova su usta proizvela kratki krik koji se čuo sve do nas, a njegova bapska platnena kapa odletjela je u vodu nekoliko sekundi poslije njega i mi smo zaklicali i Ahlem je bila naš heroj i kad su došli zaštitari da nas izbace mi smo već bili ustali jer nismo htjeli više tamo ostati, ionako smo već napustili to ra­sističko kupalište, više se nikada nećemo tamo vratiti. I vratili smo se tek sljedećeg vikenda i prošvercali se unutra i ja sam htio reći: Sjećaš li se toga, Ahlem? Sjećaš li se čuvara na bazenu? Sjećaš li se kad si snifala ljepilo u noćnoj garaži i udarcima nogom razbijala retrovizore na autima u centru i urlala na stražare na ljetnom festi­valu? Sjećaš li se kako si imala dodatni posao kao redar, a ja sjedio doma sa svojim eksperimentima i tiskanim pločicama koje sam sâm podešavao i baba se odselio, a Šavi me pokušao odvući u disko i ponekad sam išao s njim, bomboni i žvakaće za 50 öra, Turci koji su pro­davali pivo i nisi im morao pokazati osobnu, sakrivene limenke u grmlju, male kutije Marlboro lighta i puše­nje bez uvlačenja, natjecanja u plesu i stiskavci, disko kugle i dim mašine sa svojim suhim mirisom, stajati s jednim stopalom podignutim na zid pokušavajući ne izgledati usamljeno dok Šavi priča, valja viceve, razba­cuje se čipsom i pleše stiskavac, i bile su tu razne grupe s raznih stanica podzemne željeznice i Šavi je poznavao većinu, ali ponekad dok je Šavi plesao ja bih otišao na WC sâm i onda je znalo biti problema, ponekad je tu bio neki tupan kojemu je trebalo očitati bukvicu, neku je šiltericu trebalo strgnuti s glave i pljunuti u nju, ne­čije slušalice od walkmana su bile ukradene, nekome su koljena iščašena naglim udarcem odostraga i svaki put kad bih ta osoba bio ja, napravio bih korak unatrag i rekao: Ej, znaš onu curu s krivim nosom koja stoji na vratima? To je moja sestrična. I to je bilo dovoljno reći. Evo ti natrag šilterica, evo ti slušalice, ustani, samo smo se šalili, znaš da je to bila šala, je l’? Sjećaš li se toga, Ahlem? Sjećaš li se kad si bila strah i trepet kvarta i kad je bilo dovoljno samo reći tvoje ime da se izvučeš iz bilo kakvih nevolja? Neko je vrijeme vladala tišina, a onda je šuštanje prekinuo njen glas.

Ja?

Da! Stvarno, ti si bila najopasnija u kvartu.

Pretjeruješ, dragi bratiću.

Ne, istina je. I sjećam se da sam mislio kako si ti lako zapaljivi Magnezij i kako se nikada nećeš pretvoriti u dosadni Aluminij.

Pa i nisam.

O, jesi. Zato me toliko živciralo kad si počela trenirati kung-fu i čitati blesave knjige za samopomoć i dola­ziti na nedjeljne večere s tim čudnim osmijehom na usnama.

Samo si bio zavidan što sam pronašla svjetlo.

Ma bila si zaslijepljena.

Bila sam vjernica.

Bila si lažna.

Yesterday is history, tomorrow is mystery, but today is a gift. That is why it is called the “present”.

Točno to. Stalno si govorila takve blesave stvari. I izgle­dala totalno ponosno. Sve dok ja nisam svima otkrio da je to citat iz „Kung-fu Pande“.

Ha-ha, jako smiješno.

Pa kad je.

Naravno da nije.

Je, je.

U tom je slučaju Kung-fu Panda to pokupio iz knjige koju sam čitala.

Ili si ti to pokupila iz „Kung-fu Pande“.

Samo si bio zavidan što sam se pronašla. Dok si ti bio zbunjeniji nego ikad.

Ja? Zbunjen? Nisam ja bio zbunjen. Bio sam skroz nor­malan.

Da, da. Jer skroz normalni ljudi nazivaju ljude po ke­mijskim elementima i opisuju svoje osjećaje kao jed­nadžbe i špijuniraju i slijede istu curu dvadeset godina sve dok nije…

Halo?

Da?

Haloooooo?

Da, Amor. Čujem te. Čuješ ti mene?

Ahlem? Jesi tu?

Čekaj malo. Mora da je pukla veza. Nazvat ću te po­novo.

I spustili smo slušalice.

I ja sam ponovo nazvao.

I potrajalo je dok linija nije prespojena, pa sam sjeo na krevet i upalio televizor, i na četvrtom programu je­dan policajac kukastog nosa rekao je da je to nova vrsta prijetnje, a na drugom programu su prikazivali slike eksplozije, a na CNN-u je jedan stručnjak rekao da napad nije uspio, a mogao je biti katastrofalan, i kad je telefon ponovno zazvonio isključio sam ton na televizoru i javio se i nisam ni glumio da nešto nije bilo u redu s vezom.

Sad je, izgleda, u redu.

Počeli smo ispočetka. Ahlem je pokušala odvesti raz­govor na svrdlo za bušilicu, a ja sam je pitao kako je rodbina.

Izbjegavao si razgovor o bušilici pa sam ti ispričala o bratiću koji radi na praksi u hotelu.

Ahlem je pokušala vratiti razgovor natrag na bušilicu, a ja sam rekao: Oh, baš lijepo, u kojem hotelu?

Hotel Hanibal, znaš. Bili smo tamo kad smo bili mali. Upravo ga renoviraju, a kad već pričam o renoviranju – jesi sredio svrdlo za bušilicu?

Ma da, da.

Jesi poslao?

Uskoro ću.

Ali uložio si reklamaciju?

Tako nešto.

Pa jesi ili nisi?

Imam užasno puno posla u zadnje vrijeme. Završni ispiti i brdo drugih stvari. A da budem iskren, malo mi je i ne­ugodno… Ne razumijem kako se opet moglo pokvariti.

Što da ti kažem? Kuću ne možeš izgraditi za jedan dan, vlada ne pada u godinu dana, a svrdlo potraje samo ne­koliko tjedana. Možeš li to danas srediti?

Apsolutno, sredit ću to, rekao sam – i pomislio koliko sam to puta već rekao. Apsolutno, sredit ću to. Trebaš prijevoz? Sredit ću. Trebaš love? Sredit ću. Trebaš sa­stojke za guacamole? Sredit ću. Jer to čovjek radi kad je najstariji. Sređuje.

Ma, čekaj malo. Smiri svoje unutarnje vjetrove. Sve što si trebao učiniti je otići do grada, uložiti reklamaciju za svrdlo i poslati ga nama. Je l’ to tako teško?

Kuverta. Moram kupiti i onu debelu kuvertu s mjehu­rićima. I platiti poštarinu.

I je l’ to tako teško?

Ma nije, nego taj osjećaj da stalno radim stvari za druge ljude. Osjećaj da sve o meni ovisi. Ne znam. Stalno.

Ali zašto onda nisi rekao da nećeš? Zašto nisi rekao: Ne, Ahlem. Nažalost, danas ne stignem. Nazovi nekog dru­gog. Nazovi moju braću.

Ne znam. Umjesto toga sam rekao: Apsolutno, sredit ću to. Još danas. Nema problema.

Ajde dobro.

Je l’ ti hitno?

Čekaj malo.

Halo? Jesi tu?

Da, sorry. Da, hitno je. Bilo bi super kad bi to mogao danas srediti.

S kim si pričala?

Molim?

S kim si pričala?

Ja?

Da. Je li on tamo? Nemoj mi reći da je tamo s tobom, u istoj sobi? Pa to je bolesno, jebote. Je l’ stoji kraj tebe, ali ne može uzeti slušalicu i pozdraviti me? Reci mu da se goni kvragu. Čuješ me? Reci mu to, reci mu da se goni kvragu!

Daj. Nisi to rekao.

Jesam. Tako nešto.

Ne, rekao si: OK. Znači, on je tamo. OK. Pozdravi babu od njegovih sinova. Reci mu da smo dobro. Tako si rekao.

I?

I onda smo završili razgovor.

Ali ti si završila nekom mudrom izrekom?

Ne. Nisam završila nikakvom mudrom izrekom jer sam odjednom bila tako tužna zbog cijele situacije, jer sam ja bila tamo u našoj zemlji i tvoj je otac stajao sa mnom u sobi i vas dvojica niste razgovarali… Kao da je… Kao da mi mudre izreke tad nisu bile dovoljne. A onda smo završili razgovor, i to je bilo to.

Komentiraj