FELJTON: Boris Johnson dobio je kao novinar otkaz zbog lažnih citata

Nacional donosi ulomak iz knjige ‘Sumrak demokracije’ u kojem američka novinarka i povjesničarka Anne Applebaum opisuje svoje susrete s aktualnim britanskim premijerom u doba kada je bio novinar te kasnije gradonačelnik Londona

Borisa Johnsona prvi sam put srela jedne davne večeri u Bruxellesu, u društvu mojeg supruga, koji je Johnsonov prijatelj s Oxforda – iako je prijatelj ovdje upitan izraz. Preciznije, obojica su bili članovi kluba Bullingdon, jedinstvene oksfordske institucije koja je bila najpoznatija početkom osamdesetih, dok se prikazivala televizijska serija Povratak u Brideshead, kada su Merchant i Ivory snimili film Žega i prašina, a princeza Diana vjenčala se u katedrali svetog Pavla. Nisam sigurna jesu li članovi Bullingdona nužno bili „prijatelji”: bili su suparnici i zajedno su pili, ali ne mislim da su mnogi od njih u teškim vremenima jedni drugima plakali na ramenu.

Da nije dao dva premijera – Johnsona i Davida Camerona – kao i jednog ministra financija, Bullingdon bi pao u zasluženi zaborav nakon kraja doba Merchanta i Ivoryja te razvoda princa i princeze od Walesa. Već je i u osamdesetim godinama bio pomalo smiješan, a još pola stoljeća ranije rugao mu se pisac Evelyn Waugh u romanu Decline and Fall (Uspon i pad). Knjiga počinje čuvenim opisom godišnjeg sastanka „Kluba Bollinger”:

Sada se iz odaja sir Alistaira mogao čuti prodorniji zvuk; svi koji su ga čuli protrnut će svaki put kada ga se sjete; to je zvuk engleske vlastelinske obitelji koja oplakuje razbijena stakla …

Pouzdano znam kako je nekim od članova iz Johnsonova vremena sada izrazito neugodno zbog tog Bullingdona i njegove kicoške odore – fraka, žutog svilenog pojasa, plave leptir kravate – njegovih pijanih, šampanjcem natopljenih sastanaka, njegove reputacije stečene razbijanjem namještaja i prozora i pretenciozne, bolje rečeno izmišljene povezanosti sa starom aristokracijom. Ali neki drugi, među koje mislim da spadaju i moj suprug i Johnson, pamte ga kao neku vrstu dugotrajne šale. Uz nekoliko izuzetaka, većina članova uopće nisu bili aristokrati, a i ako jesu, nisu pripadali pretjerano visokom plemstvu. Sam Johnson je sin EU birokrata i djelomično je odrastao u Bruxellesu. Radek je bio izbjeglica iz komunističke Poljske, iako nadaren britanskim smislom za humor. Obojica su se poigravali sa starim oblicima engleskog klasnog sustava i glumili uloge koje su ih zabavljale. Uživali su u Bullingdonu, ne usprkos zlobnom Waughovom ruganju, nego zbog njega.

Kada smo večerali s Johnsonom on je bio dopisnik Daily Telegrapha, novina sklonih britanskim Torijevcima. Nakon nekoliko godina na tom poslu već je stekao ime. Njegova su specijalnost bile zabavne, poluistinite priče zasnovane na nešto (ponekad i malo više) činjenica, koje su ismijavale EU, redovno je prikazujući kao utvrdu regulatornog ludila. Članci koje je pisao imali su naslove poput „Prijetnja britanskim ružičastim kobasicama”. Širili su (lažne) glasine da će briselski birokrati zabraniti autobuse na kat i čips s okusom škampa. Iako su im se upućeni smijali, te su priče imale utjecaja. I neki drugi urednici počeli su od svojih briselskih dopisnika tražiti da nađu i objavljuju takve priče; tabloidi su pojurili u istom pravcu. Godinu za godinom, te su priče pomagale stvaranju nepovjerenja prema EU-u i mnogo godina poslije utrle put Brexitu. Johnson je bio vrlo svjestan svojeg utjecaja i uživao je u njemu. „Bacao sam kamenčiće preko živice i s druge strane slušao zapanjujuće zvukove razbijanja stakla u engleskim staklenicima”, rekao je godinama poslije BBC-u u jednom izuzetno iskrenom intervjuu. „Sve što sam pisao u Bruxellesu imalo je taj zapanjujući, eksplozivni utjecaj na torijevce – i stvarno mi davalo neki, rekao bih, prilično čudan osjećaj moći.”

Johnsonova novinarska specijalnost bile su zabavne, poluistinite priče zasnovane na nešto činjenica, koje su ismijavale EU redovito je prikazujući kao utvrdu regulatornog ludila

„Zapanjujući zvukovi razbijanja” u Londonu su prodavali novine, što je dijelom bio razlog zbog kojeg se Johnsonovo ismijavanje dugo dopuštalo. Ali postojao je i dublji razlog: priče koje nisu bile sasvim istinite pogađale su žicu određenog sloja nostalgičnih konzervativaca, čitatelja i urednika Daily Telegrapha, Sunday Telegrapha i njihovog sestrinskog časopisa Spectator, kojima je svima vlasnik bio Conrad Black, poslovni čovjek iz Kanade. Dobro sam poznavala taj svijet. Povremeno sam pisala kolumne za Telegraph i Sunday Telegraph; radila sam u Spectatoru, na kraju i kao zamjenica glavnog urednika, od 1992. do 1996. godine, u vrijeme kada je na čelu časopisa bio Dominic Lawson, sjajan urednik, još uvijek jedan od najboljih koje sam ikad imala. U to je vrijeme Spectator imao neugledne urede u ulici Doughty koji desetljećima nisu bili obnovljeni. Ali naše ljetne zabave i kasni popodnevni ručkovi ipak su privlačili prilično ekscentričan krug poznatih gostiju, od Aleca Guinnessa i Clivea Jamesa do Auberona Waugha – Evelynovog sina – ili vojvotkinju od Devonshirea.

U to je vrijeme svaki razgovor i urednički sastanak bio iskričav, svaki profesionalni razgovor zabavan; nije se znalo gdje prestaje šala i počinje ironija. Čak i najozbiljniji članci dobivali su duhovite naslove. Lawson je smislio onaj kojeg se najbolje sjećam, za nešto što je trebao biti smrtno ozbiljan tekst o Poljskoj: „Gdanjskijanje na tankom ledu” („Gdansking on Thin Ice”). Bio je to neobičan povijesni trenutak, u kojem je Enoch Powell, kontroverzni torijevac i protivnik useljavanja iz prethodnog naraštaja istovremeno bio povremeni gost na ručku i uvaženi autoritet, ali i meta ismijavanja. Torijevski novinari i članovi Parlamenta preko našeg bi se stola natjecali u tome tko će bolje oponašati Enocha. Možda to i dalje rade.

Bilo bi sasvim netočno reći da je krug ljudi koji je gravitirao Spectatoru – ako se za njih uopće može reći da im se dalo baviti nečim poput „gravitiranja” – bio stvarno nostalgičan prema britanskoj prošlosti. U devedesetim godinama prošlog stoljeća nitko nije želio vratiti Indiju, kao ni sada. Ali, postojala je nostalgija prema nečemu drugome: svijetu u kojem je Engleska određivala pravila. Ili je možda izraz „nostalgija” pogrešan, jer moji prijatelji iz i oko Spectatora nisu smatrali da žive u prošlosti. Vjerovali su da bi Engleska još uvijek mogla određivati pravila – bila to pravila trgovine, ekonomije ili vanjske politike – samo kada bi njezini vođe uhvatili bika za rogove, stisnuli zube i jednostavno se pokrenuli.

U osnovi, sada mislim kako im se zbog toga stvarno sviđala Margaret Thatcher: zato jer se zaputila u svijet i pokretala stvari. Svidjelo im se kada je prema Europljanima zamahnula svojom ručnom torbicom, tražila smanjenje davanja za proračun EU-a i poslala vojsku da vrati Falklandske otoke. Neka od njezinih postignuća ispostavila su se sasvim simboličnima i ne pretjerano korisnima – Falkland je teritorij koji nitko nije posjećivao niti o njemu razmišljao prije rata – ali bio je to čin prkosa, odlučnog stava da će ona donositi odluke, a ne samo pregovarati, čime ih je stvarno zadivila.

U to sam vrijeme mislila da su i moji prijatelji vjerovali u širenje demokracije i slobodne trgovine diljem Europe, a možda i jesu. Thatcher sasvim sigurno jest. Borba protiv komunizma bila je prava bitka, čijoj je pobjedi ona pomogla i retorički i geostrateški. Jedinstveno europsko tržište (European Single Market) – prostrano područje trgovine s usuglašenim propisima koji olakšavaju proizvodnju i razmjenu dobara na cijelom kontinentu – zapravo je bila Thatcheričina zamisao i dobrim dijelom rezultat djelovanja britanske diplomacije. Ono ostaje najsveobuhvatniji dokument o slobodnoj trgovini ikad sastavljen, i upravo zbog toga su ga protekcionisti s lijevog krila europskog političkog spektra oduvijek mrzili.

Većina onoga što su moji prijatelji u doba osamdesetih govorili i pisali o jedinstvenom tržištu bilo je izmišljeno, kao i Johnsonove kolumne u Telegraphu

Odnedavno sam počela misliti da je „demokracija”, barem u međunarodnom smislu, određenim nostalgičnim konzervativcima bila manje važna od održavanja svijeta u kojem Engleska nastavlja igrati povlaštenu ulogu: svijeta u kojem Engleska nije samo obična srednje velika sila poput Francuske ili Njemačke; svijeta u kojem je Engleska posebna – možda čak i nadmoćna. Dijelom zbog toga neki su nostalgični konzervativci oduvijek bili sumnjičavi prema Jedinstvenom tržištu čijem je stvaranju Britanija toliko doprinijela. Sama zamisao da Engleska, jedina europska država za koju su oni vjerovali da ima stvarno pravo tvrditi da je pobijedila u Drugom svjetskom ratu – država koja nikada nije bila okupirana, država koja je od početka bila na pravoj strani – u dvadeset i prvom stoljeću svoje propise smije stvarati samo u dogovoru s drugim europskim državama bila je neprihvatljiva. Pritom mislim na Englesku, ne Britaniju. Iako su se Britanci devedesetih godina i dalje borili s IRA-om u Belfastu, a moji torijevski prijatelji sebe i dalje nazivali „unionistima”, engleski je nacionalizam već rastao, kao i škotski, što će za nekoliko godina dovesti do predaje vlasti u Škotskoj i zahtjeva za neovisnošću.

Kada pogledam unatrag, jasno je kako je većina onoga što su moji prijatelji u to vrijeme govorili i pisali o Jedinstvenom tržištu bilo izmišljeno, kao i Johnsonove kolumne u Telegraphu. Nitko iz EU-a nije Britaniji nametao pravila: europski se propisi donose pregovorima i svaki od njih je prihvatio britanski predstavnik ili diplomat. Iako Ujedinjeno Kraljevstvo nije pobijedilo u svakoj raspravi – kao niti jedna druga država – nije postojala „briselska mafija” koja je prisiljavala Britaniju na stvari koje ona nije željela. Iako se to rijetko spominje, Jedinstveno tržište imalo je mnoge prednosti, čak i kada Britanija ponekad ne bi progurala svoje želje. Ono je Britaniju pretvorilo u jednog od najmoćnijih sudionika u najsnažnijem ekonomskom savezu na svijetu, dalo je Britaniji snažniji glas u međunarodnoj trgovini i posebno bilo dobro za britanske poduzetnike. Njegov će uspjeh postati magnet za nove demokracije na Istoku i pomoći kod uvođenja nekadašnjeg komunističkog svijeta u integriranu Europu. Ali na kraju sve te prednosti nisu bile dovoljne da nadvladaju nekima ponižavajuće i nelagodne pregovore oko propisa s ostalim Europljanima, proces u kojem se daje i uzima, pri čemu je Britanija ponekad bila prisiljena na popuštanje.

Paradoksalno je to da je ista ta skupina ljudi bila izrazito zadovoljna partnerskim odnosom sa Sjedinjenim Državama, iako se u njemu nalazila u podređenom položaju. Djelomično zato jer se u Sjedinjenim Državama govori engleski i povijesno su povezane s Velikom Britanijom. Dijelom je to bilo zato jer su Sjedinjene Države prava supersila, za razliku od Njemačke i Francuske, i nešto je od te moći obasjavalo i Veliku Britaniju i laskalo njezinim vođama. „Mi smo Grci njihovim Rimljanima”, rekao je prilično samodopadno jedan bivši torijevski premijer, Harold Macmillan šezdesetih godina. Čak i danas Britanci često misle i pišu o takozvanom „posebnom odnosu” između Sjedinjenih Država i Ujedinjenog Kraljevstva – s tim da se izraz poseban odnos stalno koristi u Londonu i gotovo uopće ne spominje u Washingtonu. Torijevska elita znala je s visoka gledati na američku politiku i ponašati se kao pravi snobovi prema američkoj popularnoj kulturi. Bili su i prilično podozrivi prema američkoj vanjskoj politici. Roman Grahama Greena Mirni Amerikanac u kojem se istovremeno surovo i blagonaklono opisuje previše entuzijastičan američki idealist u Vijetnamu možda je najbolji prikaz te složene podvojenosti. Bilo kako bilo, za neke je Engleze Amerika bila veliki partner, globalni partner i odgovarajući partner. Ako Amerikanci žarko žele širiti demokraciju, Englezi će im se rado pridružiti.

Kada sam početkom devedesetih godina prošlog stoljeća stigla u London udijeljeno mi je počasno mjesto među nostalgičnim konzervativcima, možda dijelom i zato jer sam predstavljala suradnju s Amerikancima, koja je tada bila u modi. Nekoliko sam godina živjela u Poljskoj, pisala o padu komunizma i politici u post komunističkom svijetu. Bila sam i dobrodošla promjena, vrijedna strankinja, ona koja uvijek pokušava engleske kolege natjerati da se prestanu šaliti i počnu pisati o problematičnim područjima kakva su Rusija i Kina. („Treba nam nešto ozbiljno za ovaj broj; neka to napiše Anna”.) Uglavnom sam se držala podalje od prepirki između Velike Britanije i EU-a, jer su svi ostali bili toliko strasno uvučeni u njih. Jednom sam otišla u Bruxelles kako bih pisala o članovima Konzervativne stranke u Europskom parlamentu i otkrila da su većina bili sjajni zakonodavci, puni znanja i spremni na suradnju. Ali što su bili uspješniji – što su učinkovitije reformirali i unaprjeđivali Europu i njezine demokratske ustanove – to su ih više mrzili u njihovoj stranci. „Želite li mučiti torijevca”, bio je moj zaključak, „pošaljite ga u Europski parlament.” Već tada su se konzervativci počeli dijeliti na one koji žele da EU bude uspješnija i reprezentativnija, i one koji su jednostavno htjeli izići iz nje.

Mnogi su ljudi spominjali pretjeranu Johnsonovu narcisoidnost, koja je stvarno sveobuhvatna, baš kao i uočljiva lijenost, a njegova je sklonost izmišljanju dokazana

Johnson – koji je poput mene rođen u Sjedinjenim Državama i vrlo je prijemčiv za američke ideje – također je prosperirao u tom uspavanom i ekscentričnom svijetu. Zapravo, bio je jedna od njegovih pravih zvijezda, sa svojom sposobnošću da jedan dan u dosadnom europskom sastanku na vrhu nađe nešto zanimljivo, onda idućeg dana zabavlja televizijske gledatelje u kviz programu. Ali u nekom smo trenutku oboje počeli tražiti neki drugi posao. Ja sam se 1997. godine vratila u Poljsku i počela pisati povijesne knjige; on se kandidirao za Parlament. Poslije toga je postao gradonačelnik Londona, ali i to mu je postalo dosadno. Jednom je novinaru 2013. godine rekao da se u gradonačelnikovom uredu osjećao udaljen od Donjeg doma, mjesta na kojem se događaju prave stvari. „Tako sam izoliran, kao pukovnik Kurtz. Otišao sam gore uz rijeku.” rekao je prije nego je počeo uvjeravati sugovornika da mu je samo to zajedničko s psihopatskim junakom filma Apokalipsa sada. U istom je razgovoru ponovio metaforu iz ragbija kojom se i prije koristio. Kao i obično, Johnson je rekao da ne želi aktivno preuzeti vodstvo stranke – ali „ako mu lopta doleti u ruke” on će je uhvatiti.

Od tada je priličan broj ljudi spominjao pretjeranu Johnsonovu narcisoidnost, koja je stvarno sveobuhvatna, baš kao i uočljiva lijenost. Njegova je sklonost izmišljanju dokazana. Iz londonskog je Timesa otpušten na početku karijere jer je izmišljao citate, a iz kabineta u sjeni otpustili su ga 2004. godine zbog laganja. Njegova aura pažljivo namještene bespomoćnosti u sebi krije i surovu crtu: Johnson je razorio jedan, onda i drugi brak – koji je trajao četvrt stoljeća – kao i živote mnogih drugih žena u nizu izuzetno bezobraznih javnih veza.

Ali mora se priznati kako posjeduje neobičnu karizmu, neku genijalnu sposobnost da privlači i opušta ljude, kao i urođen osjećaj za prepoznavanje želja gomile. Jednom sam naletjela na njega u Cityju, financijskom središtu Londona, nakon što ga nisam vidjela nekoliko godina. Tada je bio gradonačelnik; vozio se na biciklu. Mahnula sam mu i on se zaustavio, začudio našem zapanjujuće slučajnom susretu i predložio da na brzinu popijemo piće u pubu. Dok smo otvarali vrata promrmljao je nešto u stilu: „O ne, na ovo sam zaboravio”, jer oko nas se učas okupilo više ljudi koji su tražili selfije. Nekolicini je udovoljio; onda smo sjeli i razgovarali; kada smo ustali, ponovilo se isto.

Sjećam se još dva susreta s Johnsonom, oba iz vremena kada je bio gradonačelnik. Otišla sam slušati njegov govor o staroj Ateni 2014. godine. Za razliku od mnogih njegovih nepripremljenih javnih nastupa, to je predavanje bilo stvarno osmišljeno, možda zato jer ga je napisao unaprijed. Mašući čašom crnog vina podrobno je hvalio Atenu, govorio o njezinoj „kulturi slobode, otvorenosti i tolerancije, intelektualnim eksperimentima i demokraciji”, otvoreno ističući sličnosti s modernim Londonom. Sasvim drukčije je govorio o Sparti, naglasivši kako se obistinilo Periklovo predviđanje da to grubo, militantno i konformističko društvo iza sebe neće ostaviti ništa lijepoga. Upozorio je na nove Spartance i govorio o „globalnim izazovima slobodi demokracije” koje predstavlja povratak autoritarnosti. Ljudi su mu pljeskali, iskreno dirnuti.

Otprilike u to vrijeme bila sam na večeri s Johnsonom i nekim drugim ljudima, a razgovor je skrenuo na mogući referendum o članstvu Britanije u EU-u, koji je tada još visio u zraku. „Nitko ozbiljan ne želi izići iz EU-a”, rekao je. „Poslovni svijet to ne želi. City (financijsko središte Londona) to ne želi. To se neće dogoditi.” Tako je govorio dok je bio liberalni gradonačelnik velikog, modernog i multikulturalnog britanskog grada koji je napredovao zahvaljujući svojoj povezanosti s vanjskim svijetom.

Ipak, u izbornoj kampanji odlučio se za Brexit. I podržavao je Brexit ne obazirući se na posljedice, jednako vedro i lakomisleno kao što se dugo ponašao kao novinar i privatna osoba. Nastavio je sa šalama i pričama. Računao je da Brexit neće proći. Davidu Cameronu, premijeru, poslao je poruku: „Brexit će puknuti kao žaba pod drljačom.” Ali, mislio je da će podržavajući ga postati heroj torijevskih euroskeptika čijem je stvaranju pomogao svojim člancima. Na neki se način njegova računica ostvarila, iako ne onako kako je očekivao.

U „normalnom” razvoju događaja – u svijetu bez Brexita – Boris Johnson možda nikad ne bi postao premijer. Stranka koja je izabrala Davida Camerona – umjerenog centristu posvećenog „detoksikaciji” torijevske stranke nakon niza vođa koji su djelovali bijesno – ne bi rado izabrala nekog rizičnog poput Johnsona, s njegovom poviješću gafova, otpuštanja i seksualnih skandala. Johnson je postao vođa stranke jer stranka nije znala što bi drugo mogla učiniti. Lopta na ragbi utakmici stvarno mu je doletjela u ruke.

Usprkos njegovoj povijesti gafova, otpuštanja i seksualnih skandala, Johnson je 2019. postao vođa Konzervativne stranke jer stranka nije znala što bi drugo mogla učiniti. Lopta mu je stvarno doletjela u ruke

Nakon referenduma 2016. godine, čiji me rezultat nije iznenadio, zavladao je očaj. Nekoliko dana prije glasanja bila sam na večeri na kojoj je svatko iznio svoje predviđanje, uz nagradu u vidu sanduka vina za one koji pogode. Ja sam zapisala da će „izlazak” – misleći na „izlazak iz EU” – pobijediti s 52 prema 48 posto. Tako je i bilo. Nisam imala srca pokupiti nagradu jer se domaćin večere zdušno zalagao u kampanji za „ostanak”, a rezultat ga je shrvao. Ali stranka torijevaca definitivno je bila iznenađena. Njihovo vodstvo – lordovi, stranački šefovi, njihovi parlamentarni organizatori, središnji ured, oni koji su željeli Brexit i oni koji nisu – bili su sasvim nespremni uopće misliti o odlasku iz EU-a, organizacije koja je od sedamdesetih godina stvarala i oblikovala britansku ekonomiju, britansku diplomaciju i britansku ulogu u svijetu. Kao i Johnson.

Do 2019. godine stanje je postalo mnogo gore: torijevci su trpjeli tri godine katastrofalnog vodstva Therese May, također nekog tko u normalnom poretku stvari vjerojatno nikada ne bi postao premijer. Ona je ubrzo ispunila svačija najgora očekivanja i počinila niz neoprostivih grešaka. Pokrenula je Članak 50, legalni mehanizam napuštanja EU-a – a tom je odlukom počelo otkucavanje dvogodišnjeg sata – prije nego je shvatila što Brexit stvarno znači. Zakazala je nepotrebne parlamentarne izbore 2017. godine i izgubila većinu. Najgore od svega, odredila je uvjete za destruktivnu raspravu o Brexitu. Na samom je početku May mogla primijetiti da je rezultat referenduma bio tijesan, da su komercijalne i političke veze s Europom vrlo snažne i da bi za Ujedinjeno Kraljevstvo imao smisla „inteligentan” Brexit, umjesto „glupavog”: UK moglo je ostati u Jedinstvenom tržištu koje je bilo britanska zamisao, ili makar unutar carinske unije.

Umjesto toga, služeći se polarizirajućim jezikom „tvrdog” i „mekog” Brexita ona se odlučila za potonji i izlazak iz obje spomenute institucije. Njezine su odluke odmah pozdravili oni koji su željeli snažniji britanski glas u svijetu. Također su obnovile i nerješiv problem granica između Sjeverne Irske i Republike Irske, baš u trenutku kada su engleski torijevci izgubili zanimanje za Belfast. Kako su i sjever i jug Irskog otoka u EU-u, granica više nije ni postojala. Irska vlada, uz podršku EU-a, odbila je dopustiti da je itko opet podigne – ali to je značilo da će ili cijelo Ujedinjeno Kraljevstvo ostati u nekoj vrsti carinske unije s EU-om, ili će Sjeverna Irska morati slijediti pravila različita od onih u ostatku Velike Britanije.

I jedno i drugo rješenje nekima je neprihvatljivo. Lutanje se nastavilo mjesecima. Ne konzultirajući se ni s kim, ne pokušavajući se dogovoriti s drugim političkim strankama, ne pokazujući ni tragove političke vještine, May u tri odvojena glasanja nije uspjela od Parlamenta dobiti potvrdu svojeg plana izlaska, nakon čega je dva puta odgodila Brexit i onda dala ostavku.

Torijevska stranka je počela gubiti podršku i umalo bila zbrisana na izborima za Europski parlament 2019. godine. Torijevcima su ostala samo četiri usamljena i izmučena člana Parlamenta. Stranci je trebao novi vođa, netko tko može ujediniti razna krila stranke, obaviti Brexit i povratiti podršku. Trebao im je i netko tko zna pričati priče, nasmijavati ih i obnoviti onaj engleski osjećaj superiornosti. Pa su izvukli džokera.

Ruska umjetnica i esejistica Svetlana Boym u svojoj je profinjenoj knjizi Budućnost nostalgije (The Future of Nostalgia) napisala da postoje dvije vrste nostalgičara. Jedne privlači ono što je nazvala „misaonom” nostalgijom emigranata ili esteta, nostalgija sakupljača požutjelih pisama i starih fotografija, nostalgija ljubitelja starih crkava, čak i ako nisu vjernici.

Komentiraj