FELJTON: ‘Bez Tuđmana i Tita ne bi bilo Hrvatske nakon sloma Pavelićeve NDH’

Nacional donosi ulomak iz knjige ‘Tito, Tuđman – jedan zavičaj, jedan put’ u kojem Branko Tuđen, dugogodišnji glavni urednik Večernjeg lista, piše o poveznicama Franje Tuđmana i Josipa Broza Tita, dvojice najistaknutijih hrvatskih političara 20. stoljeća

Dr. Franjo Tuđman bio je neograničeno ambiciozan, volio je ugodan život, slast i prednosti položaja na vlasti i druženja s poznatim osobama. Volio je dobre hotele, predstavljanje znanstvenikom, sveučilišne katedre, cijenio je akademike i ljude s doktoratom. Bio je politički sposoban i državnički odlučan, ali za političara katkad neoprezan i previše tašt. Bio je hrabar, pun strasti, uporan, marljiv i emotivan. Netočno je da u tobožnjoj skromnosti nije razlikovao njemačku marku od dolara. Izišavši iz pritvora 1972., zapisao je: “Ponedjeljak 27. studenoga: Otišao sam u prodavaonicu Dukata i nakupovao sireva. Uzeh gaude, gorgonzole, roqueforta, dvije nove vrste od gljiva (za mazanje) i jedan drugi kojem nisam zapamtio ime. Da, i dimljeni za Ankicu.” Bio je autoritaran, samouvjeren, uživio se u vlastitu povijesnu misiju, koristio se i drugima za osobne interese. Američki diplomat Thomas Patrick Melady nazvao ga je “klasičnim primjerom dominantne osobe”, a britanski pregovarač lord David Owen ocijenio je: “Tuđman je u mnogočemu bio partizanski general koji čeka, djeluje, pustoši, zavarava i udara kada god ima priliku. Pravi majstor. Sve čini za ono što misli da je povijesno pripadalo Hrvatskoj.” Hrabro i odlučno borio se za neovisnu hrvatsku državu izvan Jugoslavije, težio je mirnom razlazu i povijesnom sporazumu sa Srbima, pozdravljao i branio sporazum Cvetkovića i Mačeka kao prvi korak prema tome cilju, javno se suprotstavio velikosrpskoj laži o zločinačkoj prirodi hrvatskog naroda i broju žrtava u Jasenovcu te pokušajima da se umanji značenje partizanske borbe u Hrvatskoj. Borio se protiv izjednačavanja uloge domobrana i četnika u Drugom svjetskom ratu, ali je priznao da su Hrvati jugoslavensku državu prihvatili neiskreno kako bi se spasili od talijanskih težnji za hrvatskim područjem.

Tuđman je katkad sam sebi stvarao neprilike i neprijatelje gdje nije trebalo, kao u predizbornom govoru u proljeće 1990. u zagrebačkoj Dubravi kad je izjavio: “Hvala Bogu što moja žena nije ni Srpkinja ni Židovka.” Točno je da se u predizborne svrhe može svašta izjaviti, ali to doista nije bilo primjereno. I nije jedino. Tuđmana je privlačila ideja i o tzv. humanom preseljenju stanovništva prema uzoru na tursko-grčku razmjenu u sklopu šireg sporazuma u Lausannei 23. srpnja 1923. Sporazumom su “razmijenjeni” Turci i Grci iz zapadne Trakije i Carigrada, a preseljenje je u jugoslavenskoj krizi prvi put javno spomenuto u priopćenju o pregovorima između Tuđmana i Dobrice Ćosića 30. rujna 1992. u Ženevi, gotovo 70 godina nakon grčko-turskog dogovora u obližnjem gradu. Pisac ove knjige izvještavao je kao novinar Večernjeg lista sa sastanka u Ženevi, ali se o pojedinostima ništa konkretno nije uspjelo doznati. Devet godina poslije moglo se pročitati Ćosićevo objašnjenje kako se radilo o pitanjima preseljenja Srba iz zapadne Slavonije i Hrvata iz Bosanske Posavine. Tuđman je više puta u užem krugu iznosio ideju o “humanom preseljenju” pozivanjem na grčko-tursko rješenje spora poslije Prvoga svjetskog rata, ali bez iznošenja pojedinosti. Iznio je samo načelno stajalište da bi dogovorno preseljenje bilo čovječnije od tadašnjeg nasilnog. U Ćosiću je vjerojatno imao boljeg sugovornika jer je Ćosić bio skloniji nagodbama, razmjenama i podjelama nego Milošević, koji je u početku tražio sve.

“Razgovarajući o mogućnostima srpsko-hrvatskog kompromisa, Tuđman je predložio razmjenu stanovništva zapadne Slavonije sa stanovništvom hrvatske Posavine koja je u Republici Srpskoj”, navodi Ćosić. “Ja sam tu ponudu prihvatio, a Vance je odobrio uz formulaciju da se to nazove humano preseljenje i tako izbjegne dojam etničkog čišćenja. (…) Uvjeren sam da bi srpsko-hrvatski odnosi išli drugim smjerom da su realizirani dogovori s Tuđmanom u Ženevi. S priličnom sigurnošću tvrdim da ne bi završili katastrofom u Hrvatskoj i masovnim zbjegom Srba. Ali vođe Srba u Hrvatskoj govorili su: Nema toga tko će razoružati srpski narod. Mi idemo u bitku do kraja.”

Unatoč uvjerenju da se sporazum mogao postići, Ćosić o Tuđmanu govori u drukčijim bojama: “Taj je čovjek svoj militantni autoritarizam s proustaškim nacionalizmom ulio u Hrvatsku demokratsku zajednicu, a ona svoje državotvorstvo, militantnost i srbofobiju u hrvatski narod. Kao političar imao je programsku viziju i uspio je u onom što je želio. Jedino mu se nije ostvario san o raspačavanju Bosne. Imati Pavelića, imati genocid i na kraju pobijediti, to se zove politika. A mi? Pobijediti u dva svjetska rata i biti poraženi – to se zove promašena politika.”

Tuđman je u Beogradu bezuspješno tražio kneza Pavla

Franjo Tuđman mislio je da će lakše postići povijesni sporazum sa Srbima i teritorijalno razgraničenje nego što se to dogodilo. Zapravo, nije se ni dogodilo. Tuđman je bio pod jakim dojmom stvaranja Banovine Hrvatske i sporazuma od 26. kolovoza 1939. i mislio je da u Beogradu postoji netko sličan knezu Pavlu Karađorđeviću (1893.–1976.) i tadašnjem predsjedniku vlade Dragiši Cvetkoviću (1893.–1969.). Poslije Memoranduma SANU 1986. i 8. sjednice Centralnog komiteta Srbije, kao i dolaska na vlast Slobodana Miloševića, potpuno se promijenila politička klima Srbije. Milošević je u jednom trenutku potkupio čak i Petra Stambolića i prekinuo njegovu dugu vezu s Mikom Špiljkom, desnom frakcijom hrvatskih komunista, nasuprot lijevoj Stipe Šuvara, poslije smrti Vladimira Bakarića. Ta je veza na određen način sprječavala da se i prije 1990. dogodi veliki i otvoreni srpsko-hrvatski sukob, o čemu više piše u poglavlju o Špiljku te u Glišićevoj knjizi „Prilozi za biografiju Petra Stambolića“. Milošević je pomislio da su glavni protivnici na jugoslavenskoj sceni, Hrvati, u tzv. hrvatskoj šutnji već kapitulirali te se bio toliko osilio da je 1. prosinca 1989., u antibirokratskom pohodu na Ljubljanu, na povratku htio svratiti u Zagreb i srušiti tadašnju Stojčevićevu vlast. Slovenci su zabranili miting u Ljubljani pa nije održan ni zagrebački. Milošević je računao da Hrvati neće imati smjelosti ni zajedništva suprotstaviti se njegovoj srbizaciji Jugoslavije po formuli “jedan čovjek, jedan glas”. Slovence je u krajnjoj liniji mogao otpustiti iz Jugoslavije, što je i učinio, ali ga je potpuno iznenadilo to što je Tuđman u političku igru uveo emigraciju, Katoličku crkvu i sam Vatikan (ili su oni uveli njega?!). Tadašnji je Beograd smatrao kako su za držanje u pokornosti Hrvatske dovoljni Srbi u Hrvatskoj i Hrvati unitaristi, a Hrvati komunisti činili su mu se neborbenom skupinom nespremnom za jače nacionalne izazove. Poslije ga je potpuno dotuklo to da su čak i generali JNA Hrvati prelazili na Tuđmanovu stranu i postajali vodeći časnici Hrvatske vojske.

Tuđman je, čini se, previše očekivao od Dobrice Ćosića, za kojega je mislio da je više borac za demokratska načela nego za velikosrpsku ideju vladanja Jugoslavijom, iako Ćosić tvrdi kako su ga onemogućavali Milošević, Jović i Šešelj. On ni u kojem slučaju nije bio novi knez Pavle Karađorđević, nego više Slobodan Jovanović (1869.–1958.), koji je 1937. stao na čelo Srpskog kulturnog kluba, ideološke podloge četničkog pokreta i apsolutnog neprijatelja Banovine Hrvatske. Dobrica Ćosić nije priznavao hrvatski teritorij (avnojske granice za njega su bile nametnute), za dio Hrvata tvrdio je da su pokatoličeni Srbi, kardinala Stepinca smatrao je gotovo ratnim zločincem, Katoličku crkvu krivom za ustaške zločine u NDH i prizivao je kolektivnu osudu Hrvata za Drugi svjetski rat. U „Piščevim zapisima“ ružno je i podcjenjivački pisao o Hrvatima: “Hrvatsko nacionalno biće je nazadno, katoličko, ustašoidno, antidemokratsko s primitivnom sviješću”. Ali Ćosić nije bio do kraja protiv hrvatsko-srpskog sporazuma i za priznanje Republike Hrvatske pod uvjetom da Srbi u Hrvatskoj imaju zakonodavnu, parlamentarnu i administrativnu vlast na „svom teritoriju“.

 

‘Razgovarajući o mogućnostima srpsko-hrvatskog kompromisa, Tuđman je predložio razmjenu stanovništva zapadne Slavonije i hrvatske Posavine koja je u Republici Srpskoj’, navodi Dobrica Ćosić

 

Prve izravne pregovore Tuđman i Dobrica Ćosić vodili su 30. rujna 1992. u Ženevi, iako su se sastajali i za vrijeme Londonske konferencije 26. kolovoza. Pisac ove knjige izvještavao je kao novinar Večernjeg lista s oba događaja.

“Tada u Palači naroda u Ženevi Vance i Owen prisilili su nas na rukovanje i fotografiranje. Tuđman je bio prijeteći namrgođen, arogantan i bez volje da simulira diplomatsku ljubaznost. U razgovorima i odnosima uvijek se držao arogantno, ljutito, agresivno i bio je nespreman na toleranciju. Nas dvojica smo dva-tri puta razgovarali i po nekoliko sati. S jednih pregovora, da ne bih dobio infarkt, spasio me lord David Owen (1938.), supredsjedatelj pregovara i neurokirurg. Pozvao je mog liječnika i rekao: ‘Vaš je predsjednik u lošem stanju; spasite ga od Tuđmana’”, pripovijedao je poslije Ćosić, na kojem se doista vidjelo da je godinu dana prije operirao srce u SAD-u. U Ženevi je tada potpisana Deklaracija o normalizaciji odnosa. “Milošević i Borisav Jović uz Šešeljevu podršku odbacili su Deklaraciju i minirali moje sporazume s Tuđmanom”, ustvrdio je Ćosić.

Važan političar iz Miloševićeva kruga bio je Borisav Jović, koji je po idejama bio sličniji Milošu Trifunoviću (1871.–1957.), predratnom potpredsjedniku Radikalne stranke, nego nekom članu Komunističke partije, koja se zasnivala na federalističkoj ideji. Njegov velikosrpski naboj do kraja političke karijere ostao je začuđujući. Vojislav Šešelj pokušavao je igrati ulogu Dragiše Vasića (1885.–1945.), ideologa četničkog pokreta i zamjenika Draže Mihailovića. Admiral Branko Mamula, jugoslavenski ministar obrane, na početku Tuđmanove izravne političke aktivnosti bio je u mirovini, ali utjecajan, i poticao je na vojni puč kao što ga je u drugim okolnostima izveo kraljevski general Borivoje Mirković 27. ožujka 1941. Mirković je tada srušio kneza Pavla Karađorđevića i vladu Cvetković – Maček.

Ankica Tuđman, suzdržana i lukava žena, nije u svojoj autobiografiji navela glavne beogradske veze. Sin Miroslav bez političkog talenta

Pisac ove knjige upoznao je Ankicu Tuđman (1926.) kao lukavu i suzdržanu ženu, osobito nepovjerljivu prema novinarima. Iz njezinih očiju na trenutak bi se osjetila blagost, a onda bi sijevnula munja. Marljiva i s visokim mišljenjem o sebi: “Bila sam zgodna mlada žena, s pomalo ljubomornim suprugom.” Dugogodišnja djelatnica Ministarstva vanjskih poslova Jugoslavije koja je engleski jezik učila u Londonu i koja se osobito – kako sama daje na znanje – sviđala Krleži, ali poslije njegove 70. godine kad ju je upoznao. “Često, u kafiću koji je bio unutar Ministarstva, kolegice s kojima sam bila na kavi znale su mi reći: ‘Kako te naši dečki gledaju’. Moj suprug nije bio klasični ljubomorni muž koji bi prigovarao ili zabranjivao, ali za to i nije imao razloga”, zapisala je Ankica.

Bila je vođa obitelji. Franjo Tuđman, zaokupljen poviješću i politikom, nije se stigao baviti takozvanim običnim stvarima, osim donekle unucima, ali se čini da Ankica u odnosu na djecu nije posve kontrolirala zbivanja i da je prema njima bila i više nego roditeljski popustljiva. Kći Nevenka udala se s osamnaest godina, s još nesvršenom gimnazijom, za Srbina Stevana Košutića, susjeda u Nazorovoj ulici u Zagrebu, koji je živio kod tete Kate Roksandić. Otišla je u Zemun, gdje je rodila dvoje djece i poslije devet godina rastala se i vratila u roditeljsko gnijezdo. Krleža ju je zaposlio u Leksikografskom zavodu. Kada je Tuđman došao na vlast, “svidjela” joj se tvornica sladoleda Ledo.

Ankica Tuđman objavila je 2006. autobiografiju “Moj život s Francekom”, 670 stranica “debelu” knjigu, zanimljiv vremeplov, ali uskraćenu za ono što je povijesno najzanimljivije. To su njihova, odnosno njezina druženja s osobama iz ministarstva obrane i generalštaba JNA onoga doba. Spominje za povijest nebitne osobe, ali ne spominje suprugu generala Gošnjaka Theresu Teu, rođenu 1923. u Klagenfurtu s kojima su pedesetih ljetovali. Ne spominje ni generala Kadijevića, ni generala Martina Dasovića, predsjednika Partizana i prijatelja, ni Bilandžića i suprugu, vjerojatno zbog toga što je riječ o privatnim odnosima. To su osobe koje već po svojim dužnostima nisu mogle biti samo privatne. Zašto odnos s Krležom i njegovom ženom nije ostao samo privatan?

Prema Darku Hudelistu, prvi hrvatski predsjednik za njegovu knjigu “Tuđman – biografija” izjavio je: “Potkraj četrdesetih ili početkom pedesetih mene i moju obitelj Gošnjak je pozvao da zajedno provedemo godišnji odmor, pa smo tog ljeta mnogo razgovarali o najrazličitijim temama.” Ako je Hudelistov navod istinit, a nema razloga ne vjerovati mu, Ankica Tuđman zatajila je jedan od najvažnijih događaja u svom životu. U tom trenutku, kad je riječ o vojnim pitanjima, samo je Tito bio važniji.

Dr. Miroslav Tuđman, rođen 1946. u Beogradu, mislio je o sebi bolje nego što je u politici stvarno vrijedio. Na to ga je navela činjenica da je bio sin prvoga hrvatskog predsjednika i čini se kako je smatrao da bi trebao nastaviti njegovo vladarsko djelo, kao da su Tuđmani nekakva dinastija. Teško je ustvrditi kakav je sveučilišni nastavnik bio, ali da političkog talenta nije imao, može se reći. Bez sigurnosti u javnom nastupu, neuvjerljiv i bez novih ideja, Miroslav Tuđman nije bio čak ni neuspjela očeva politička kopija. Franjo Tuđman imenovao ga je ravnateljem HIS-a, jedne od sastavnica obavještajne zajednice, ali ga je i smijenio. Piscu ove knjige i skupini novinara u neslužbenom razgovoru 1. listopada 1998. rekao je da je Markica Rebić bolji od sina.

Miroslav Tuđman dao je 21. veljače 1998. intervju Večernjem listu pod naslovom “Mi koji se bavimo obavještajnim poslom znamo da će za 5 do 10 godina svi arhivi biti otvoreni”. Mlađi Tuđman bio je neočekivano vidovit, ali to kao da nije predosjećao i njegov otac: da će Mesić duboko zaorati po podrumima predsjedničkog ureda na Pantovčaku i otkriti mnoge tajne skrivene u stenogramima i fonogramima. I to znatno prije nego što će proći pet godina.

Tito: Kad biste znali kako ja vidim budućnost Jugoslavije, vi biste se zgrozili

Josip Broz Tito (1892. – 1980.) jedan je od najpoznatijih političara i državnika svoga doba. Najpoznatiji je Hrvat političar svih vremena, a nije pokopan na hrvatskom tlu. Za taj je nesporazum i sam kriv, no prema sjećanju Raifa Dizdarevića s odlučujućeg sastanka na kojem se o tome odlučivalo, nije mu pomogla ni Milka Planinc, predsjednica CK Hrvatske. “Spominjalo se Sutjesku, Kumrovec, Beograd. Nikola Ljubičić i Milka Planinc podsjetili su na svojedobne Titove riječi da želi biti i poslije smrti faktor jugoslavenskog jedinstva. Zato je odlučeno, bez dvoumljenja, da upravo Beograd bude simbolika takve Titove želje”, napisao je Dizdarević o sastanku 15. siječnja 1980.

Po mišljenju mnogih, to je bio logičan Titov kraj, ali bi zbog povijesti, makar samo Hrvatskog zagorja i zagorskog turizma, bilo bolje da je pokopan u Kumrovcu. Ostaje pitanje: možda Tito više nije imao snage izreći svoju želju ili je prevaren? Spominjanje triju lokacija, ako je istina, govori o njegovoj nesigurnosti, ili je to jednostavno izmišljeno.

Tito je bio vladar velike moći. Dobrica Ćosić u „Piščevim zapisima 1969–1980“ tvrdi kako je Broza staljinizam učinio velikim političarom, a Tito je znao i imao talenta iskoristiti pruženu prigodu: “On je velika svjetska figura u političkom zvjerinjaku hladnog rata i blokovske konfrontacije. Suprotstavljanjem vojnim blokovima, stvaranjem nesvrstanih zemalja, političkom vještinom i životnom srećom, lukavstvom i sposobnošću prilagođavanja i balansiranja među suprotstavljenim silama Tito je dokazao da je veliki političar. Ono što su ljudi cijenili je Titova sposobnost da uspije u životu: od radnika je postao predsjednik – kralj, od podnarednika – maršal, a od vođe male zemlje – veliki državnik. Znao je zavesti ljude, koji su kao i Rimljani Neronova zločinstva primali kao vrline, tako su i Jugoslaveni Titova politička nedjela, pogreške i poraze primali kao vrlinu.”

 

‘Tuđman je kao političar uspio u onom što je želio. Jedino mu se nije ostvario san o raspačavanju Bosne. Imati Pavelića, imati genocid i na kraju pobijediti, to se zove politika’

 

Dobrica Ćosić jedan je od najpoznatijih srpskih nacionalističkih pisaca i otac velikosrpskog nacionalizma u drugoj polovici 20. stoljeća i njegov osvrt ne sadrži najvažnije: Titovu pobjedu u narodnooslobodilačkom ratu, u kojem je Broz porazio i srpsku vojsku, srpsku monarhiju, uveo federalizam, ukinuo srpsku nacionalnu dominaciju i Kosovu dao status pokrajine, iz koje se rodilo samoodređenje i odcjepljenje od Srbije.

Tito je poseban i po tome što od njega u materijalnom smislu ništa nije naslijeđeno temeljem oporuke, koja nije ni pronađena. Nisu pronađene ni goleme nekretnine u njegovu vlasništvu. Nije javno poznato što je s vilom u Maroku koju mu je 1961. poklonio marokanski kralj. O tome u knjigama svojih sjećanja ne pišu ni Luka Božović, glavni povjerenik za sigurnost, ni Blažo Mandić, glavni povjerenik za medije. Oni su Josipa Broza Tita pratili tijekom turneje brodom “Galeb” po Africi 1961. te tom prigodom i za posjeta Maroku od 1. do 6. travnja 1961. Blažo Mandić možda tek u naznakama navodi nešto od toga: “Kad je Tito prespavao u marokanskom planinskom odmaralištu Ifrane, na povratku iz jutarnje šetnje, vidno okrijepljen rekao je: ‘E, ovdje se osjećam kao da sam u slovenskom dijelu Alpa, negdje na Pokljuki’.“

Neraspodijeljeno je ostalo i golemo Titovo bogatstvo stečeno na skorojevićki način i vrijedne dragocjenosti u kojima je za života uživao. Tito je, može se reći, živio samo za sebe. Ostaje pitanje je li on sasvim i do kraja vjerovao u opstanak države kojoj je bio na čelu. Ili je slutio da će ona postojati samo za trajanja njegova života i potom se raspasti, što nije isključeno. Postoje različita mišljenja o tome. Dušan Bilandžić je u serijalu u Jutarnjem listu od 26. travnja do 9. svibnja 2011. otišao najdalje tvrdeći da Tito nije vjerovao u Jugoslaviju i da je pripremao sve za njezin raspad. Tito je mrzio Srbe te ih se, slijedom toga, bojao, a Srbi su njega mrzili jer im nije riješio nacionalno pitanje, nego ih je razbio u više republika – država i autonomnih pokrajina – republika. Bilandžić je bio hrvatski političar, povjesničar i sveučilišni profesor, pisac desetak knjiga.

Prema pisanju hrvatskoga povjesničara i političara Ljubomira Antića (1946.–2015.) u časopisu Kolo, Tito se izjašnjavao kao Hrvat uvijek radi postizanja određenog političkog cilja. “Događalo se to kad je velikosrpstvo bilo u usponu. Tito je hrabrio Hrvate, koji su bili jedina efektivna protuteža velikosrpstvu, a to je onda uspostavljalo ravnotežu kao preduvjet njegova vladanja.”

Veselin Đuretić (1933.–2020.) objavio je 1997. u Beogradu knjigu „Upotreba Rusije i zapada. Obmana saveznika zarad velikohrvatske politike“. Đuretić je i pisac knjige „Saveznici i jugoslavenska ratna drama“ koja je sredinom 80-ih prošlog stoljeća naišla na burne reakcije jer je s pozicija četništva prvi put u tadašnjoj Jugoslaviji dovela u pitanje neke dotad nedodirljive standarde. Priznajući poraz velikosrpske ideje, napose 1995., Đuretić priznaje pobjedu Hrvata i hrvatske politike. Naslov „Tito započeo – Tuđman dovršio“ na izravniji i jednostavniji način izrekao bi poruku knjige nego Đuretićev dugi i teže razumljiv naslov. Đuretić se svom snagom obara na sve koji su pridonijeli hrvatskoj neovisnosti. Strastveno polemizira s Tuđmanom, ali je najlošije prošao Josip Broz Tito. Lošije i od Pavelića. Po Đuretiću Tito je najrafiniranije djelovao protiv srpskih nacionalnih interesa: sve za hrvatske nacionalne ciljeve. Đuretić zaključuje: “Broz se prema Srbima ponašao kao frankovac u komunističkoj odori.”

Koča Popović, jedan od najpoznatijih srpskih političara Titova razdoblja, koji se s Titom razišao 1972. i nije bio velikosrpski nacionalist, ali nije shvaćao ni hrvatsko pitanje, predstavio je svoj pogled u knjizi Aleksandra Nenadovića „Razgovori s Kočom“: “Ne vjerujem da je Tito imao osobno nešto protiv Srba da je nastojao da ih potisne. Bio je suviše širok i praktičan da bi po toj nacionalnoj osnovi isključivao bilo koga. Znao je da borba može biti uspješna samo ako je masovna, a tu masovnost nije mogao osigurati ako bi Srbi bili diskriminirani. Mislim, naravno, na oslobodilački rat; uvjeren sam da Tito tada nije mislio kao Hrvat, još manje kao neki protusrpski strateg. Možda je u borbi za vlast bilo i zaziranja od Srba, točnije od pojedinih srpskih predstavnika.”

No, to nije kraj. Koča Popović iznosi i drugu priču o Brozu. Nije sasvim nevjerojatno Kočino iščekivanje kako će poslije eliminacije Rankovića on naslijediti Tita. Koča je bio najpoznatiji partizanski ratni zapovjednik, španjolski borac, načelnik generalštaba, ministar vanjskih poslova, potpredsjednik republike i dugo u sukobu s Rankovićem. Osim toga bio je Srbin, a smatralo se logičnim da u onim okolnostima Hrvata naslijedi Srbin.

Nijedan drugi srpski komunist nije imao takvu prošlost. Kada je Koča Popović shvatio da se Tito još dugo neće maknuti s prijestolja, okrenuo je kaput. Najprije je poslije izbora za potpredsjednika i razočaranja u svoje ovlasti sam predlagao ukidanje te dužnosti. Kada se Tito u listopadu 1972. obračunao sa srpskim liberalima, Popović je 18. listopada podnio ostavku na mjesto člana Predsjedništva SFRJ i povukao se iz politike.

U Istorijskom arhivu u Beogradu čuva se ostavština Koče Popovića i njegove supruge Lepe Perović. Postoji i dnevnik koji Koča Popović za života nije objavio. Dijelove toga dnevnika pročitao je Dušan Čkrebić i objavio u tri izdanja svoje knjige „Koča Popović – duboka ljudska tajna“. Koča Popović o Titu je zapisao i ovo: “U središtu naših vlastitih htijenja, razumnosti i poštenja leži i vreba otrovni pauk, star, ali opak, blagoglagoljiv, ali okrutan, tobože čio, a proždrljiv. Nagrizeni i truli, tobože blag, a sebičan i bezdušan, od vlasti i starosti. Ocijeđeni starac… Prema SSSR-u kombinacija skleroze i kapitulantstva. Potpuno zastarjelih predstava o socijalizmu. Od vođe oslobodilačke borbe do vođe kapitulacije!”

Nešto drukčije zapažanje i u drugom smislu ostavio je Mirko Tepavac, jugoslavenski ministar vanjskih poslova od 1969. do 1972., u neku ruku učenik Koče Popovića i iz sklopa je srpskih liberala koji je nakon čistke podnio ostavku. Izvor je opet Aleksandar Nenadović i njegova knjiga „Mirko Tepavac – sećanja i komentari“. Tepavac je bliži Bilandžićevoj ocjeni. “Kada smo se nekoliko dana prije sastanka u Karađorđevu i kritike hrvatskog rukovodstva poslije koje su dali ostavke, vlakom vraćali iz posjeta Rumunjskoj, Broz je pred skupinom dužnosnika izjavio: ‘Kad biste znali kako ja vidim budućnost Jugoslavije, vi biste se zgrozili’

Titu je bila najvažnija kontrola nad jna

Tito je 1950. istodobno obnašao šest najvažnijih položaja u Jugoslaviji. Bio je: vrhovni komandant oružanih snaga, generalni sekretar Partije, predsjednik vlade, ministar obrane, predsjednik Saveza boraca, uz Partiju najvažnije političke udruge, i predsjednik Narodne fronte, najmasovnije društvene skupine, ali po utjecaju iza Partije i Saveza boraca. Narodna fronta je 25. veljače 1953. preimenovana u Socijalistički savez radnog naroda.

Prvi jugoslavenski ustav 31. siječnja 1946. bio je u neku ruku kopija sovjetskog ustava iz 1936. i nije predviđao funkciju predsjednika republike, nego je protokolarnu ulogu u tom smislu imao predsjednik Prezidija Narodne skupštine dr. Ivan Ribar (1881.–1968.), predsjednik AVNOJ-a od 1942. godine. U posebnom članku ustava iz 1946. bila je određena funkcija vrhovnog komandanta oružanih snaga kojeg „biraju oba skupštinska doma“ i ta je dužnost ponovno pripala Titu, s obzirom na to da je već od 29. studenog 1943. bio maršal i vrhovni zapovjednik narodnooslobodilačke vojske. Prema Ustavnom zakonu o osnovama ustavnog i političkog uređenja FNRJ iz 1953., kada je uveden predsjednički sustav, te ustavima iz 1963. i 1974., Tito je kao predsjednik republike bio i vrhovni komandant oružanih snaga. Poslije prihvaćanja ustavnog zakona 1953. i izbora Josipa Broza Tita za predsjednika republike i vrhovnog komandanta, on je imao i funkcije generalnog sekretara Partije i predsjednika vlade. Ministar obrane postao je Ivan Gošnjak, od 14. siječnja 1953. godine. Prije toga, 1951., čelno mjesto Saveza boraca preuzeo je Aleksandar Ranković. Na čelu Socijalističkog saveza Tito je ostao punih 18 godina, do 28. lipnja 1963., kada je funkciju prepustio Lazaru Koliševskom. Poslije prihvaćanja novog ustava 21. veljače 1974. predsjednik Savezne skupštine Kiro Gligorov 16. svibnja proglasio je Tita predsjednikom bez ograničenja trajanja mandata. Jedino nije bio na položaju predsjednika CK omladine. Tu je funkciju od 10. svibnja 1957. do 12. listopada 1962. obnašao Miko Tripalo.

 

Tito je živio samo za sebe. Postavlja se pitanje je li on do kraja vjerovao u opstanak države kojoj je bio na čelu. Ili je slutio da će ona postojati samo za trajanja njegova života i potom se raspasti

 

Tito i Tuđman bili su najpoznatiji politički Hrvati 20.stoljeća, rođenjem 20 km udaljeni

Nitko osim Vladimira Dedijera u drugoj knjizi “Novih priloga za biografiju” nije se temeljitije posvetio Brozovu izvornom podrijetlu, odnosno onome što je Dedijer nazvao „oformljenjem karaktera u djetinjstvu“. Sasvim se olako prelazilo preko činjenice da je Tito djetinjstvo proveo u katoličkom duhu sjeverozapadne, kajkavske Hrvatske i da je njegov materinski jezik bio kajkavski gornjosutlanskoga govora, čije je natruhe nosio do kraja života. Mnogi pisci i analitičari njegova životopisa bježali su od toga zbog trenutačnih političkih potreba nastojeći od njega stvoriti apsolutnog političkog Jugoslavena, zločinca i antikrista koji je hapsio i osudio kardinala Stepinca. Kada je 2. lipnja 1945. u Zagrebu primio delegaciju katoličkih svećenika, s generalnim vikarima Franjom Salisom-Seewisom i Josipom Lachom na čelu, Tito je izjavio: “Ja kao Hrvat i katolik nisam bio zadovoljan držanjem katoličkog svećenstva u ovim teškim povijesnim momentima.” S Titom je bio i Bakarić. U komunističkoj središnjici u Beogradu nastala je uzbuna. Tito komunist – katolik! Nije sasvim jasno je li to rekao da bi se dodvorio svećenicima ili se zaboravio i na trenutak vratio u djetinjstvo.

Nije nebitno to da su na manje od dvadeset kilometara udaljenosti, između Kumrovca i Velikog Trgovišća, rođena dvojica najpoznatijih hrvatskih političara 20. stoljeća: Josip Broz Tito i Franjo Tuđman, i premda su oni na kraju postali političke suprotnosti, obojica su djetinjstvo proveli u istom podneblju. A poznato je da se u djetinjstvu upija najviše onoga što kasnije postaje presudno za narav. Također nije sasvim nebitno istaknuti da su i dvojica najpoznatijih hrvatskih kardinala, možda i najzaslužniji za hrvatsku državnost, Alojzije Stepinac i Franjo Kuharić, rođeni 60-ak kilometara dalje od njih, u također kajkavskom kraju, da je tamo rođen Vladko Maček, u neku ruku vođa, i da je manje od 100 kilometara južno od Velikog Trgovišća rođen Stjepan Radić, u jednom razdoblju 20. stoljeća istinski vođa hrvatskog naroda. Postoji nešto što se naziva socijalna geografija i ono što Dedijer definira „individualnom društvenom mimikrijom“. Naravi i zavičaji vrlo su realne sastavnice hrvatske stvarnosti, namjerno potiskivane jer su i problem i više se ističu ideološke razlike (desnica – ljevica, partizani – ustaše), iako je izvorište zapravo u prvom. Dedijer pod Titovom mimikrijom misli na obmanjivanje, dvoličnost, prilagođavanje, iskrivljeno tumačenje, što ne daje pozitivan dojam o njemu. O Titu se najčešće pisalo kao o lukavom Zagorcu koji krije misli i osjećaje s namjerom da nadmudri i prevari.

Dinarska sastavnica u Hrvata pokazala je neograničen duh požrtvovanja i hrabrosti tijekom Domovinskog rata. Tuđman je autoru ove knjige jednom rekao: “Zar bih s vama Zagorcima dobio rat?” Vjerojatno se samo šalio. Dinarce obilježava talent u mnogim područjima društvenog života: upornost, snalažljivost, rodbinska i zavičajna povezanost, ali i puno emocija, katkad žestina i nepopustljivost. No to nije preporuka za vrhunsku politiku, koja podrazumijeva pomirenje razlika i raznovrsnost stajališta. Vladimir Dvorniković (1888.–1956.), Hrvat jugoslavenskog opredjeljenja, u knjizi „Karakterologija Jugoslovena“, objavljenoj 1939. u Beogradu, piše: “Dinarsko lice nije krojeno za konvencionalnu, sladunjavu ljubaznost.” O Dalmatincima piše ovako: “Dalmatinac je brži, temperamentniji i sasvim mediteranskog estetskog osjećaja: jedna Verdijeva arija bliža mu je od svih balkanskih sevdalinki.” Tito je bio samouk i dr. Savka Dabčević-Kučar u svojim ga je memoarima nazvala „zagorskim seljačićem koji je daleko dogurao“. Jedan od najpoznatijih srpskih intelektualaca velikosrpske orijentacije Kosta Čavoški oštro je napao Tita zbog odnosa prema intelektualcima: “Trajno obilježje Titova karaktera bio je prijezir prema intelektualcima. To je zapravo bilo ono primitivno seljačko zaziranje od učenih ljudi.” Drugi velikosrbin, književnik i „otac nacije” opisuje Tita kao lukavog i besramno prevrtljivog, ali hrabrog i talentiranog vlastodršca.

Kajkavski književni jezik gornjosutlanskoga govora trajno je obilježio Titov izričaj

Poslije ostvarenja neovisne Hrvatske – posebice nakon smrti Franje Tuđmana, koji je o Titu imao uravnoteženo stajalište – pretjerivalo se s osudama Josipa Broza, skidanjem natpisa i preimenovanjem ulica. U pozadini nisu bili samo povijesni razlozi nego i zavičajna podijeljenost i socijalna geografija. Koliko je samo ulica s imenima ljudi za koje ne znamo tko su i što su bili, a ima i onih koji to manje zaslužuju od Josipa Broza Tita.

Poznati i nadasve proturječni hrvatski novinar i publicist Denis Kuljiš (1951.–2019.) doveo je čak u pitanje i Titovo hrvatsko podrijetlo. U knjizi „Tito – neispričane priče“ on i William Klinger iznose komično-nakaradne besmislice. Kuljiš, kao ni mnogi Srbi, nije mogao prihvatiti da svjetski poznata osoba s bivšeg jugoslavenskog prostora nije uvijek i samo Srbin ili Slovenac niti da to može biti Hrvat iz Hrvatskog zagorja. Kuljiš, kao i poznati srpski nacionalist osuđen pred sudom za ratne zločine Vojislav Šešelj – koji je tvrdio da su Zagorci zapravo Slovenci, a ne Hrvati – nije poznavao gornjosutlanski govor kajkavskog narječja, koji je bio materinski jezik Josipa Broza Tita. Zbog toga što su natruhe toga govora trajno ostale dio njegova izričaja, nastojalo se dokazati da Tito nije bio Hrvat. Inoslav Bešker napisao je u Jutarnjem listu 2017. da je kajkavski dijalekt hrvatskog (štokavskog) jezika zapravo kajkavski književni jezik, a ne nikakav dijalekt novoštokavskog narječja, pa je prema tome i Titov izvorni izričaj gornjosutlanski govor kajkavskog književnog jezika. Vladimir Šumanović ocijenio je u Časopisu za suvremenu povijest Kuljiš-Klingerovu knjigu kao „potpuni publicistički promašaj“.

Kuljiš je u ožujku 2019. u Beogradu objavio novu knjigu s naslovom “Titov tajni imperij”. Poslije Kuljiševe iznenadne smrti 18. kolovoza 2019. ta u biti Titova romansirana biografija objavljena je krajem 2019. i u Zagrebu. Kuljiš donekle “popušta” u prosudbi Titova podrijetla i naziva ga hrvatskim Slovencem ili slovenskim Hrvatom.

I sljedbenici NDH pogrešno su tumačili Brozovo podrijetlo. Tako Franjo Dujmović (1904.–2000.), za vrijeme Pavelića ravnatelj i glavni urednik Nove Hrvatske i Hrvatske straže, u svojoj knjizi „Hrvatska na putu k oslobođenju“ navodi niz „podataka“ koji niječu Brozovo gornjosutlansko hrvatsko podrijetlo. Dujmović iznosi velik broj nedokazanih banalnosti. U pozadini takvog pisanja glavnog urednika ustaške Nove Hrvatske prije svega su ideološki, ali i drugi razlozi.

Kako je Jovanka dobila spomenicu

Koča Popović u neobjavljenim dnevnicima, djelomice prikazanim u knjizi Dušana Čkrebića, pod nadnevkom 29. studenoga 1968. zapisuje: “Jovanka se divlje i grabežljivo svim snagama probijala naprijed. To nije više pitanje uobraženosti ili nešto isforsiranog protokola. Ona se svuda pojavljuje kao ‘najviša druga ličnost’, pa i tamo gdje joj uopće nije mjesto: na partijskim kongresima, zborovima, međudržavnim razgovorima itd. To nije više ‘prva dama’ za koju je predviđen poseban program kao u drugim civiliziranim zemljama. Ona se probijala prvo u isti red s najvišim rukovoditeljima države i Partije, poslije korak ispred njih, potom sve češće usporedo sa suprugom. Na kraju je javno izdvajana svuda, u svakoj prilici, zajedno s njim.”

Jovankina sestra Nada Budisavljević, rođena 1936. u Pećanima, koja je s bračnim parom Broz provela većinu skorojevićkog i snobovskog života, napisala je površna i samo djelomična sjećanja u knjizi “Moja sestra Jovanka Broz”. U pisanju joj je pomogao stanoviti Žarko Jokanović rođen 1967. u Užicu. Nada Budisavljević opisuje događaj iz Indije, gdje je boravila s Titom i Jovankom: “Osobna sobarica krenula je kupati Jovanku, a moja sestra, nenaviknuta na to, počela je bježati po sobi. Jovanka je htjela pomiriti partizanku i damu u sebi, pa je u unutrašnjoj politici bila partizanka, a u vanjskoj diplomat i dama.” Tako piše Jovankina sestra Nada, ali sudeći prema opisu ponašanja u Indiji, gdje bježi od “kraljevskog kupanja”, to i nije bilo tako.

Jovankin životopis nije dovoljno objašnjen te je nejasan, kao i životopisi njezine braće i sestara. “Jovanka nikada nije pričala o ratu”, zapisala je sestra Nada u spomenutoj knjizi. “Jovanka je partizansku spomenicu 1941. dobila na Titovo inzistiranje.” Da je bila bez spomenice, tko zna kako bi na njezin brak s Titom reagirale izvorne partizanske spomeničarke? Možda bi doživjela nešto slično Mileni Vrsajkov, glumici, supruzi generala Peke Dapčevića?

 

‘Tito se izjašnjavao kao Hrvat uvijek radi postizanja određenog političkog cilja. Događalo se to kad je velikosrpstvo bilo u usponu. Tito je hrabrio Hrvate, koji su bili jedina efektivna protuteža velikosrpstvu’, pisao je povjesničar Ljubomir Antić

 

“Jovanka nije bila uvjereni komunist”, napisala je sestra. Nada Budisavljević objavila je da je osim Jovanke imala i sestru Zoru te braću Maksima i Petra.

U knjizi Nada Budisavljević ne spominje svoju aferu s kiparom Vladetom Petrićem (1919.–1970.), direktorom Muzeja “25. maj”. Petrić je direktorom postao još i prije samog otvaranja 1962., ali to nije bilo bez Jovankina utjecaja. Slučaj iznosi Aleksandar Ranković u nekoj vrsti memoara “Dnevničke zabeleške”. Knjiga je nepotpuna i uglavnom površna, no ipak otkriva neke zanimljive događaje. Zbog kipara Petrića zaoštrili su se odnosi između Rankovića i Jovanke, a i Broz je negativno reagirao kad je Ranković kipara uzeo u zaštitu. Ranković opisuje kako je k njemu 1965. gotovo uplakan došao kipar Vladeta Petrić, koji je bio ne samo direktor Muzeja “25. maj” nego i partizanski prvoborac, suradnik kipara Augustinčića u Zagrebu i partijski dužnosnik. Rankoviću je dakle došao kipar s molbom da mu pomogne, razlog je bio to što Jovanka i druga sestra Zora Budisavljević Aleksić nisu dopuštale da se oženi Nadom Budisavljević.

“Zora je upala u moj kabinet i nazvala me propalicom, alkoholičarom i boemom”, žalio se Petrić. “Sva uznemirena rekla je da ja nisam dostojan postati članom njihove obitelji. Zaprijetila mi je nekom mjerom ako se suprotstavim njihovu ‘obiteljskom mišljenju’ i ne napustim dužnost direktora Muzeja. Osim toga stavila mi je do znanja da Tito ne posjećuje Muzej zbog toga što sam ja direktor.” Prije toga Jovanka s Rankovićem nije ni službeno razgovarala, a poslije toga odnosi su još više pogoršani.

Zora Budisavljević (1934.) bila je udana za jugoslavenskog diplomata Slavka Aleksića, s kojim je imala dva sina, a jedan od njih, Goran Aleksić, bio je istaknuti službenik Ministarstva vanjskih poslova Srbije i osoba od povjerenja ministra Ivice Dačića. Goran Aleksić bio mu je pomoćnik, a 2019. i veleposlanik u Rimu, gdje je nekada njegov otac bio konzul. Prema tome, nisu bili slučajni susreti ministra Dačića s Jovankom pred smrt ni njegovo sudjelovanje u posmrtnim ceremonijama.

Ranković na Brijunima nije politički likvidiran samo zbog prisluškivanja nego i zbog deset drugih razloga

Tito je bio neograničeno tašt, osvetoljubiv i nije zaboravljao, no nije u svakoj situaciji odmah reagirao. Potpuno je nezamislivo da Tito ne bi zapamtio Rankovićev posjet Grčkoj od 4. svibnja 1961., poslije svoje svjetski poznate, spektakularne turneje brodom “Galeb” po Africi. Rankovićeva žena Slavka objavila je u svojoj knjizi izvještaj veleposlanika Mite Miljkovića iz Atene: “Ministar vanjskih poslova Grčke, također impresioniran izlaganjima Aleksandra Rankovića, tijekom službenih razgovora pitao je Miljkovića zašto Ranković češće ne predvodi jugoslavenske delegacije u susretima s inozemnim partnerima. Na premijera Karamanlisa također je ostavio bolji dojam od svih koji su dolazili, pa i od Tita. Ranković je precizan, jednostavan i plijeni.” Zbog takvog izvještaja onakav Tito mogao je postati samo još sumnjičaviji.

Mita Miljković bio je od 30. kolovoza 1962. veleposlanik u Parizu i Rankovićev obavještajni pouzdanik koji je pripremao posjet potpredsjednika Rankovića Francuskoj i susret s predsjednikom De Gaulleom. Tito i De Gaulle nikad se nisu sastali, a to na kraju nije uspjelo ni Rankoviću. Samo je Mika Špiljak, kao predsjednik jugoslavenske vlade, imao taj privilegij. Miljković je rođen 1919. u Beranama u Crnoj Gori, bio je politički komesar makedonsko-kosovske brigade, direktor dnevnog lista Politika te veleposlanik u Bugarskoj, Grčkoj i Francuskoj. Politički je pao nakon Brijunskog plenuma. Koča Popović, Marko Nikezić i ostali srpski liberali koji su raščišćavali odnose u ministarstvu vanjskih poslova, poslije Rankovićeva pada, nisu prema njegovim pouzdanicima bili nimalo nježni. Miljkovića je branio Dragoslav Marković, tada predsjednik skupštine SR Srbije, 1972. politički grobar liberala, koji je u svom dnevniku 13. srpnja 1969. zapisao: “Zaista je čisti bezobrazluk što se s tim čovjekom (Miljkovićem) radi. Neću dopustiti da to što smo prijatelji bude razlog da šutke prelazim preko njegova maltretiranja.” Nije bilo pomoći: umirovljen je 1974. godine.

Kad je Ranković, prije Tita, posjetio Italiju od 13. do 15. lipnja 1962., tamošnji je tisak vrlo povoljno pisao o njegovoj zgodnoj i obrazovanoj ženi. Na Titovu dvoru to je izazvalo uzbunu. Kad je Tito u listopadu 1963. boravio u Južnoj i Sjevernoj Americi, Ranković je pred 150 tisuća Beograđana održao govor. Broz je sve doživljavao osobno. Bio je unaprijed obaviješten o većini Rankovićevih aktivnosti, ili barem na vrijeme, ponešto su i zajedno dogovarali, no to nije moglo zadovoljiti njegovu i taštinu njegove supruge Jovanke. Njihova se sumnja samo pojačavala jer su vjerojatno ovako rezonirali: otkud mu uopće pravo, pokraj nas živih i zdravih, da išta poduzima? Čak i kad je u prosincu 1962. Tito s Rankovićem boravio u posjetu Sovjetskom Savezu, to nije moralo značiti prijateljstvo na dulje vrijeme. Po povratku Ranković je potpuno držao sovjetsku stranu, doduše i Tito, no on je bio mudriji pa je jednim okom gledao prema Washingtonu i na kraju je u listopadu 1963. tamo i otišao.

Može se pretpostaviti da je Ranković, osim političkih, smijenjen i zbog desetak drugih razloga: zbog Jovankina inzistiranja, Atene, De Gaullea, Rima, govora u Beogradu, protestnog pisma Titu i političkog sukoba, gomilanja funkcija i pokroviteljstva nad sigurnosnim službama, dočeka Crnjanskog, slučaja generala Milojevića te zbog umiješanosti u aferu Nade Budisavljević i kipara Petrića.

Komentiraj