Objavljeno u Nacionalu br. 963, 2016-10-16

Nacional prvi donosi ulomak iz knjige australskog novinara Todda Spehra ‘Dražen – život i ostavština košarkaškog Mozarta’ koja u hrvatske knjižare dolazi 17. listopada, a govori o neponovljivom sportskom duhu i viziji šibenskog genija

Početkom ljeta 1992. godine hrvatska muška košarkaška reprezentacija sastala se u Slovenskim Konjicama, na sjeveru Slovenije. Došli su onamo kako bi se pripremili najprije za Europski olimpijski kvalifikacijski turnir u španjolskoj Zaragozi, a zatim i za Olimpijske igre u Barceloni, koje su trebale početi u srpnju. Unatoč tomu što je to bio prvi hrvatski reprezentativni sastav, koji dotad nije odigrao ni jedan službeni susret, članovi momčadi dobro su se poznavali. Izvrsne jugoslavenske momčadi prijašnjih nekoliko godina, uz iznimku Divca i Paspalja, uglavnom su bile sastavljene od Hrvata poput Dražena, Kukoča, Rađe i Vrankovića. Kako je momčad složena na brzinu i kako je prije kvalifikacijskog turnira uspjela odigrati tek nekoliko prijateljskih susreta, to što se igrači otprije poznaju bilo je vrlo bitno.

Tijekom priprema, nad svakim se pojedinim igračem nadvijao oblak rata koji je bjesnio kod kuće. Rat je bio stalno prisutan u njihovim životima, pratio ga je strah da svaki novi dan može donijeti bolne i nepromjenjive događaje. Igrači su međusobno stalno razgovarali o tome, pitajući se kada bi rat mogao završiti. Razgovarali su o prijateljima i članovima obitelji koji su iz prve ruke prolazili svu brutalnost rata, čime su igrači posredno osjećali svu njegovu ružnoću.

Rat je bio osjetljiva tema, osobito u kontekstu sporta i drugih aktivnosti koje su se u usporedbi s njime činile neprikladnima. Gubitak utakmice činio se izrazito nevažnim naspram mogućnosti gubitka života. Izgledalo je da su igrači odlučni svojim sportskim podvizima skrenuti pozornost na ono što se događa u njihovoj domovini. – Za nas je to bio neočekivani trenutak u kojem smo dobili mogućnost predstavljati svoju zemlju – rekao je Dino Rađa. – Žarko smo željeli svima pokazati kako postoji nova država koja pati i prolazi kroz teškoće. – Za momčad je rat bio pokretačka sila i neiscrpno vrelo motivacije. – Predstavljate svoju zemlju – Petar Skansi, izbornik momčadi, neprestano je ponavljao svojim igračima. – Ovo je vaša prilika da pokažete svima što je Hrvatska i kroza što sve prolazimo.

Dražen je prigrlio priliku da vodi Hrvatsku. Bio je najprepoznatljiviji hrvatski igrač, sportaš čije se domoljublje zrcalilo kroz njegovu igru i srčanost. Izuzetno emotivan i agresivan na terenu, igrao je igru koja je velikim dijelom odražavala ponos s kojim je predstavljao svoju zemlju. Vrlo je brzo tijekom priprema postao igrač koji određuje ritam momčadi. Među svojim suigračima uživao je poštovanje koje je nadilazilo uobičajenu hijerarhiju među igračima, poštovanje stečeno čak i prije njegova uspjeha u New Jerseyju, s obzirom na to da su njegovi osobni standardi na međunarodnoj sceni 1980-ih bili nedostižni. Iako je veći dio momčadi rođen kasnih 1960-ih, Dražen je u pogledu karijere uvijek bio korak ili dva ispred ostalih. – On je svakako učinio moj put ondje barem malo lakšim nego što bi to inače bio – rekao je Rađa.

Rađa se Draženu divio ponajviše zbog njegove radne etike. Kad god bi Rađa došao na trening reprezentacije, Dražen bi već bio ondje i vježbao. Dražen je Rađi i ostalima služio kao stalno prisutni podsjetnik zbog kojeg su bili prisiljeni neprestano analizirati vlastiti trud. Tijekom prvih priprema hrvatske reprezentacije dogodilo se jednom prilikom da je, prema Draženovoj procjeni, trening završio prerano. Odmah je otišao do liječnika reprezentacije, doktora Ivana Fattorinija, upitavši ga je li Skansi uistinu oglasio kraj treninga, jer su se samo dva sata činila kao neshvatljivo malo. Fattorini je otišao do Skansija, koji je potvrdio da je trening gotov. Čuvši to, Dražen je u žurbi napustio dvoranu i zaputio se do hotela, gdje je unajmio bicikl. Fattorini se prisjeća kako su ostali igrači nedugo nakon treninga iscrpljeni ležali na travi, sunčajući se ispred dvorane, kada je Dražen projurio pokraj njih, energično okrećući pedale bicikla. Napustio je centar Slovenskih Konjica te se vozio do obližnje Konjiške gore i zatim vratio u grad – prevalivši dvadeset pet kilometara. Sljedećeg dana, po završetku treninga, Dražen je ponovno unajmio bicikl, ali ovaj put su mu se pridružila dva suigrača. Dan nakon toga, primijetio je Fattorini, na biciklima je bilo pet igrača. Četvrtog je dana treninga novu aktivnost prihvatila cijela momčad. Shvatili su poruku koju je Dražen želio poslati.

Hrvatska je reprezentacija u Zaragozi igrala dovoljno dobro za plasman na Olimpijske igre, završivši na drugom mjestu iza Litve. Dražen nije bio svjestan kako njegove igre u Zaragozi pomno prati budući protivnik. Amerikanci su u Španjolsku poslali Brendana Suhra, pomoćnog trenera Chucka Dalyja u Detroitu, kako bi izvidio situaciju u najboljim europskim momčadima. Suhr je nedugo prije toga, slijedeći Dalyja, prešao u New Jersey, pa je kvalifikacijski turnir bio jedinstvena prilika da uživo vidi Dražena na djelu. Iako su Amerikanci unaprijed proglašeni pobjednicima olimpijskog turnira, Daly je odbijao biti nepripremljen ili neinformiran.

Daly i Suhr poznavali su Dražena i njegove napadačke sposobnosti zato što su se, oni kao treneri, a Dražen kao igrač, našli na suprotnim stranama terena tijekom rane faze njegove NBA karijere. Suhr je, međutim, brzo uvidio kako je verzija Dražena koja igra za nacionalnu reprezentaciju posve drugačija od one koja igra za New Jersey. U hrvatskom je dresu mnogo više bio u posjedu lopte, stvarao je prilike iz vođenja. Napad se i dalje vrtio oko njega, ali ovdje nije bio isključivo igrač koji se kreće bez lopte. Umjesto toga, organizirao je igru, lopta je bila u njegovima rukama; bio je to recidiv 1980-ih u starom Prvenstvu Jugoslavije, u kojem su improvizacija i kreativnost rodili Mozarta. Međutim, u Zaragozi je igrala pojednostavljena i učinkovitija verzija tog Mozarta. Samopouzdanje mu je ojačalo nakon sezone u kojoj se dokazao u Netsima, a tijelo mu je doživjelo metamorfozu zbog teškog rada po završetku sezone. Njegovo je tijelo bilo izrazito drugačije od tijela drugih europskih bekova, a ono mu je omogućivalo da u napadu radi što god poželi.

U vrijeme raspada država i pogubnih ratova, smatralo se kako su Litva i Hrvatska, ostaci nekadašnjih košarkaških velesila Sovjetskog Saveza i Jugoslavije, nakon Dream Teama bile najbolje momčadi među onima koje su iščekivale poraz od Amerikanaca. Susret dviju momčadi u kasnijoj fazi natjecanja bio je jedan od vrhunaca turnira. Dražen je bio neumoljiv u porazu svoje momčadi, pruživši sasvim ofenzivnu izvedbu. Prodirao je i napadao, zabivši sedamnaest slobodnih bacanja na putu prema ukupno 30 koševa. Suhr je pomno pratio Dražena, u tišini se diveći iznenađujućoj raznovrsnosti njegove igre, koja je imala mnogo veću dubinu od pukog hvatanja i šutiranja iz skok-šuta.

Ono što se Suhra najviše dojmilo vezano uz Dražena tijekom Europskog kvalifikacijskog turnira u Zaragozi i prethodne sezone u New Jerseyju bio je njegov mentalitet. – On je bio tako dobar, barem ja tako mislim, zato što je istinski vjerovao – rekao je. Suhr je s tribina promatrao Dražena kako igra s gotovo opipljivim samopouzdanjem i uvjerenošću. Kada je susret s Litvom završio, Suhr je požurio u hotel kako bi nazvao Dalyja, koji je u tom trenutku vodio Dream Team na Turniru dviju Amerika.

– Imamo igračinu, treneru – rekao je Suhr Dalyju.

– Kako to misliš? – upitao je Daly.

– Dražen – započeo je Suhr – je najbolji igrač Europe. Uz bok je Marčiulionisu, a bolji je od Kukoča. Taj čovjek zaista zna igrati.

– Vidio sam ga na djelu – uzvratio je Daly uz dozu opreznog optimizma. – Već sve znam.

– Chuck, već smo ga vidjeli, ali nismo ga vidjeli u Europi – nastavio je Suhr. – U Europi je tako pun samopouzdanja. Može učiniti bilo što. Može mnogo više upravljati loptom. Zna se otvarati za šut iz bloka. On je kompletan igrač – najbolji izvan SAD-a.

Budući da je Daly nakon Barcelone trebao u sljedećoj sezoni preuzeti New Jersey, Dražen je želio iskoristiti priliku koju su mu pružale Ljetne olimpijske igre kako bi se dokazao novom treneru. Bio je to izazov koji je objeručke prihvatio.

Hrvatska je pobijedila u prvom susretu u skupini protiv Brazila, a zatim ju je ždrijeb nanio na Amerikance. Poraz nije obeshrabrio Hrvate. Takav je rezultat bio očekivan čak i prije početka natjecanja, čime se nad cijeli turnir nadvila neuobičajena natjecateljska atmosfera. . Poraz ih nije skrenuo s puta prema zacrtanom cilju, a to je bio finalni susret sa Sjedinjenim Američkim Državama u borbi za zlatnu medalju. Hrvatska je redom pobijedila Španjolsku, Njemačku i Angolu (dok se Petrović odmarao), čime je završila na drugom mjestu u skupini, odmah iza SAD-a, nakon čega su nadigrali Australiju u četvrtfinalu. Preostala je još samo jedna prepreka – polufinale, u kojemu se Hrvatska suočila sa Zajednicom Nezavisnih Država, momčadi nastalom spajanjem nekadašnjih članica Sovjetskog Saveza bez Litve, koja je nastupila samostalno. Budući da je u finalu već čekao Dream Team, taj je susret zapravo odlučivao o srebrnom odličju.

Nekoliko sati prije susreta, autobus hrvatske reprezentacije mirno je stajao pokraj olimpijskog sela, kada su se, bez ikakvog upozorenja, njegova vrata širom otvorila. U autobus je ušao Antun „Tonči“ Vrdoljak, predsjednik novoosnovanog Hrvatskog olimpijskog odbora. Vrdoljak je bio živopisan i karizmatičan lik. U politiku je ušao u poznijim godinama, nakon dugačke karijere u glumačkoj industriji i filmskoj produkciji te je, naizgled niotkud, istisnuo favoriziranog Mirka Novosela u utrci za mjesto šefa Hrvatskog olimpijskog odbora. Bio je jedan od ključnih ljudi za momčad u razdoblju koje je prethodilo Barceloni, jer je neumorno stavljao pritisak na vladu da uloži sredstva u košarkaški program, unatoč tomu što je zemlja bila u teškoj situaciji. Košarkaška je momčad, tvrdio je Vrdoljak, imala realne šanse za osvajanje medalje, što bi za ratom poharanu zemlju bio golem poticaj.

Vrdoljak je svoj vrlo kratak govor održao stojeći u prolazu autobusa. – Ima da pobijedite u ovoj utakmici – rekao im je. Izgovorivši to, okrenuo se i sišao s autobusa. Kao da to već ne znamo, pomislio je Rađa nekoliko trenutaka pošto je, sjedeći u autobusu, čuo Vrdoljakove riječi. Igrači nisu ove riječi shvatili kao ultimatum, a Vrdoljak je možda bolje od ikoga drugog pročitao misli svojih igrača. Pritisak je već odavno bio tu. – Bila je to možda najvažnija utakmica u mojoj karijeri – izjavio je Rađa.

Hrvatska, možda pod dojmom važnosti susreta, nije utakmicu počela najbolje, zaostavši devet koševa nakon samo pet minuta. Dražena je čuvao Igors Miglinieks, grub i neglamurozan igrač koji je u dvobojima s Draženom odlučio koristiti fizičku silu. Pomogao je ZND-u da na poluvrijeme ode s deset koševa prednosti, ne dopustivši Draženu da pronađe bilo kakav ritam ili uspostavi kontrolu nad tempom susreta. U jednom trenutku, tijekom osobito lošeg razdoblja za Hrvatsku, Dražen je podignuo pogled prema gledalištu, gdje je uočio Vrdoljaka. U nevolji smo, pomislio je Dražen.

Početkom drugog poluvremena Draženu je dozlogrdio Miglinieksov fizički pristup igri te općenito njegova prisutnost, pa su se njih dvojica počeli naguravati već tijekom prvog napada Hrvatske. Nedugo nakon toga Dražen je zaradio tehnički prekršaj pošto je, pokušavši proći pokraj Miglinieksa, napravio prekršaj u napadu, a zatim mu pokušao oduzeti loptu iz ruku. Očajnički je pokušavao ući u ritam susreta, pokušavajući iskoristiti intenzitet i napetost susreta. Poslije je, suočen s Miglinieksom na vrhu reketa, munjevito prebacio loptu iz jedne ruke u drugu, skočio i pogodio tricu iz kretanja ulijevo. Vraćajući se u obranu, počeo je govoriti nešto Miglinieksu u uho. – Govorio sam engleski – otkrio je Dražen poslije. – Nisam siguran je li me razumio.

Nakon toga je u četiri minute dao tri koša iz igre, otvorivši tako poluvrijeme sa 10 koševa. Vraćao je Hrvatsku u život. Pošto je nakratko preuzela vodstvo, Hrvatska je ponovno kontrolu nad susretom prepustila ZND-u, koji se vratio na osam koševa prednosti, manje od šest minuta do kraja. Dražen je pokušao podići Hrvatsku, ali nije dobivao pomoć od Kukoča, koji je do tog trenutka imao samo jedan koš iz igre, mučeći se u dvobojima s Aleksandrom Volkovom, igračem koji je imao iskustvo igranja u NBA-u. Pri zaostatku od četiri koša, nešto manje od četrdeset sekundi prije kraja, Kukoč je šutirao i ubacio tricu. Bio je to hrabar potez, skoro nemoguć, potez koji je mogao obrisati razočaranje prethodnih trideset devet minuta. Volkov je promašio još jedno slobodno bacanje, a Hrvatska je, dvadeset četiri sekunde prije kraja, uhvatila loptu iz obrambenog skoka. Iako je Hrvatska u svojim redovima imala napadačke talente poput Kukoča i Rađe, nije bilo nimalo sumnje u čijim će rukama lopta završiti. Dražen se oslobodio kako bi primio dodavanje te je pronašao put kroz tri ZND-ova obrambena igrača, izvukavši prekršaj devet sekundi prije isteka vremena. Pogodio je prvo slobodno bacanje, time izjednačivši rezultat. Ubacio je i drugo, podigavši nakon toga obje stisnute šake u zrak, dok se igra oko njega nastavila.

ZND je prešao u napad, ali nakon prekinute akcije lopta je odletjela izvan igrališta. Volkov je pokušao odnijeti pobjedu posljednjim pokušajem, ali njegov je skok-šut s aut-linije bio prekratak. Hrvatska je preotela pobjedu. Rezultat im je jamčio medalju i put u finalni susret. Posljednji šut Volkova na koš bio je neuspješan. Miglinieks je pokušao uhvatiti loptu iz skoka, ali je gurnut na pod dok je vrijeme istjecalo. Dražen mu je prišao i nadvio se nad njim, procijedivši mu u lice posljednje riječi na tom susretu. – Rekao sam mu da smo pobijedili, ništa više – otkrio je poslije novinarima. Emocije koje su pratile pobjedu donijele su cijeloj momčadi silno olakšanje i priliku da izbace svu napetost iz sebe. Dražen se popeo u prve redove gledališta i uzeo hrvatsku zastavu, pa se vratio na teren svojim suigračima. Ondje se momčad zagrlila. Tog su poslijepodneva niz Draženove obraze klizile suze radosnice, dok je momčad ponosno držala zastavu. Za zemlju koja je prolazila kroz iznimno teško razdoblje bio je to trenutak istinske radosti. Večer prije finalnog ogleda, Dražen je prišao Vrankoviću u olimpijskom selu kako bi porazgovarali o srazu sa Sjedinjenim Američkim Državama. – Imamo dobru šansu pobijediti – rekao je Dražen. Vranković je uspio zadržati ozbiljan izraz lica, unatoč izjavi svojeg najboljeg prijatelja. – U redu, Dražene – rekao je svojim dubokim glasom, bez natruhe bilo kakve emocije. – Pođimo na spavanje tako da sutra budemo spremni za utakmicu. Vranković nije bio jedini s kojim je Dražen podijelio tu misao. Aleksandar Petrović, koji je ondje bio u svojstvu pomoćnog trenera reprezentacije, prisjetio se da je Dražen isto rekao i ostalim igračima. Stariji je Petrović smatrao kako se pomisao na rezultatski unaprijed odlučenu utakmicu nije sviđala njegovu mlađem bratu, čak ni kada je u pitanju bila utakmica protiv najtalentiranijeg sastava u cjelokupnoj povijesti košarke.

Iako je to bio susret za zlatnu medalju, Sjedinjene Američke Države nisu igrale jednakim intenzitetom kao u susretu protiv Hrvatske u skupini. Ta je utakmica bila u zasebnoj kategoriji. Dream Team je igrao izvrsno u početnoj fazi svake utakmice. Svjesni onoga što razoran početak može učiniti protivniku, započeli bi susret munjevitom ofenzivom, a zatim bi mirno održavali rezultat. Brzo su došli do deset koševa prednosti, ali Hrvati su, unatoč tomu, ostali uporni. Hrvatska je napravila niz sredinom prvog poluvremena, približivši se izjednačenju na krilima Draženovih 10 koševa. Zatim je Hrvatska uspjela isprovocirati gubitak lopte u napadu Amerikanaca, krenuvši u kontru u kojoj je Kukoč pronašao Franju Arapovića, hrvatskog centra, koji je dojurio u reket i zakucao, izborivši pritom i slobodno bacanje. Hrvatska je vodila 25:23. Bila je to izvrsna prilika da se netko sjeti fotografirati rezultat na semaforu prije nego što Amerikanci krenu u novi napad. Vranković je u trenutku hrvatskog vodstva bio na klupi, a Dražen se okrenuo prema njemu i uzbuđeno pokazao. – Što sam ti rekao? – viknuo je Dražen. Vranković je ostao hladnokrvan. Preostalo je još trideset minuta igre, pomislio je u sebi.

Veličanstveni je trenutak brzo prošao. Charles Barkley pogodio je tricu u sljedećem napadu Dream Teama, nakon čega je susret krenuo tijekom koji se predviđao još od 1989. godine. Konačni rezultat bio je 117:85. Za Amerikance je to bio rezultatski „najtješnji“ susret turnira. Hrvatska je pružila bolju izvedbu nego u prethodnom susretu, a osvajanje medalje tako brzo nakon raspada Jugoslavije značilo je zadovoljavajući završetak turnira. Dražen je u finalu protiv Dream Teama postigao 24 koša, što ga je stavilo na prvo mjesto popisa strijelaca na susretu. Po broju postignutih koševa, turnir je završio na drugom mjestu, iza Brazilca Oscara Schmidta. Još važnije od toga, ponosno je pokazao svoj jedinstveni hrvatski duh na terenu, odigravši neke od svojih najboljih utakmica u životu.

Bio je to početak njegova najboljeg igračkog razdoblja. Ono što je Dražena čekalo poslije Barcelone bila je kampanja koja će ga svrstati među petnaest najboljih igrača na svijetu.

drazen-1200

Komentiraj