FELJTON Arhitekt zla i tajna nestalog dnevnika

Objavljeno u Nacionalu br. 968, 2016-11-20

Alfred Rosenberg, jedan od najbližih Hitlerovih suradnika i idejni tvorac Holokausta, ispisao je od 1936. do 1944. godine 400 stranica tajnog dnevnika, koje je nakon Nürnberškog procesa otuđio i sve do svoje smrti skrivao jedan od tužitelja, a Nacional donosi ulomak iz knjige ‘Sotonin dnevnik’ koju su o cijelom tom procesu, povijesnim zbivanjima i isprepletenim sudbinama ‘pozitivaca’ i ‘negativaca’ napisali autori Robert K. Wittman David Kinney

Početkom 1943., na svoj pedeseti rođendan Rosenberg se hrvao s depresijom. U ratnom dobu je taj dan – koji je dijelio, od svih ljudi baš s Göringom – slavio tiho, ali je te godine želio raskošan događaj doličan svomu položaju u stranci. „Naposljetku, Göring i ja smo već ušli u povijest nacionalsocijalističke revolucije“, zapisao je. Ujutro su ga kod kuće zabavljali dječji zbor Hitlerjugenda i Savez njemačkih djevojčica. Vodeći nacisti pozdravili su ga u uredu, a dvije stotine gostiju častilo se gulašem i pivom u plesnoj dvorani u zgradi Rosenbergova ministarstva, bivšemu sovjetskom veleposlanstvu na aveniji Unter den Linden.

Ostali su poslali dirljiva pisma. „Najviše me ganula Hitlerova pismena poruka“, zabilježio je Rosenberg. Hitler ga je proglasio jednim od „čelnih intelektualnih oblikovatelja stranke“, zahvalio mu na odanosti i nagradio ga darom od – 250  000 reichsmarki. „Obojica znamo koliko se razlikujemo“, nastavljao je Rosenberg. „On je svjestan toga da ja neke ljude kojima on dopušta, pretpostavljam iz državničkih razloga, djelovati iz pozadine držim štetočinama.“ Barem je utješno što ga Hitler cijeni, mislio je Rosenberg „Odgovorio sam mu da sada mogu reći kako sam svih ovih godina vjerovao u njega i njegov rad i da je moja najveća životna povlastica boriti se rame uz rame s njime.“

Ali njegova će vjera ubrzo doći na tešku kušnju.

* * *

Prepirka s Kochom se zahuktavala, pa je Rosenberg počeo raspravljati o reorganizaciji čelništva Ostministeriuma s Himmlerovim glavnim pomoćnikom Gottlobom Bergerom, šefom SS-ova Središnjeg ureda. Rosenberg je zadnjim snagama pokušao istisnuti beskompromisnog Reichskommisara u Ukrajini i znao je da mu za to treba moćan saveznik poput Himmlera. Ponudio mu je pogodbu – on će imenovati Bergera ministrom nadležnim za osoblje i politiku dobije li SS-ovu potporu u borbi protiv Kocha.

U siječnju je Rosenberg imao trosatni sastanak s Himmlerom u Poljskoj i šef SS-a se rado složio s Bergerovim imenovanjem bude li Hitler suglasan.

Himmleru to nije bila teška odluka. S odanim pomoćnikom unutar Rosenbergova ministarstva dobit će još veći zamah na Istoku. Glede Kocha Himmler nije ništa obećao. „H. je iznenada postao vrlo popustljiv prema Kochu kojeg cijeni kao „pokretačku snagu i ne misli da će ga Hitler otpustiti“, zapisao je Rosenberg u dnevnik.

Sporazum s Himmlerom podrazumijevao je da se Rosenberg riješi svojega odana pomoćnika Georga Leibbrandta koji je radio u Rosenbergovu Uredu za inozemne poslove od 1933. do 1941. pa poslije u Ostministeriumu. Čelnici SS-a i Gestapa odavna su dvojili o Leibbrandtovoj pouzdanosti, točnije od njegova boravka u Parizu između 1931. i 1933. i u Sjedinjenim Američkim državama zahvaljujući Rockefellerovoj donaciji.

Leibbrandta je otkaz ogorčio. „Izgubimo li rat, vi ćete, ministre, visjeti“, pretkazao je.

U prvim mjesecima 1943. rat s Kochom dosegao je vrhunac. Rosenberg je prigovorio Kochovoj novoj, okrutnoj uredbi, a Koch je odgovorio pedesetdvostraničnom jadikovkom protiv svojega dugogodišnjeg neprijatelja optužujući Rosenberga za podrivanje njegova položaja i zamolivši Hitlera da presudi u raspri.

Rosenberg je pozvao Kocha na sastanak u Berlin gdje su se dva suparnika izvikala jedan na drugoga. Rosenberg je, u strahu da Führer ne najuri njega, napisao zahtjev kancelarijatu da mu se dopusti maknuti Kocha koji je „postao simbol hotimična i otvorena prijezira“ i koji je „gotovo posve uništio veliku političku priliku“ i k tomu „ima kompleks koji se može okarakterizirati patološkim.“

Dok je svađa bjesnjela, Himmler se držao po strani. Probni savez koji je u siječnju sklopio s Rosenbergom nije zaživio. U ožujku je Hitler blokirao Bergerovo imenovanje kao nepotrebno; poslije nekoliko dana Himmler je pozvao Kocha u posjet kako bi „potanko porazgovorili o svemu.“

Dana 19. svibnja Hitler se konačno sastao sa zaraćenim stranama u svojemu terenskom uredu koji je tada bio u Vinnitsi, u Ukrajini.

Rosenberg je ubrzo otkrio da događaji iz prethodne dvije godine uopće nisu promijenili Führerovo mišljenje o Ukrajini. Ustvari, Hitler je nedugo prije toga gostima za ručkom izjavio da „svatko tko govori o blagosti prema lokalnom stanovništvu i njegovu civiliziranju spada u koncentracijski logor!“ U isto je vrijeme i svojim generalima rekao kako će, bude li potrebno, jednostvano obmanuti Ukrajince obećanjem o oslobođenju. Stvarno ispunjenje takvog obećanja samo bi im probudilo nade i onemogućilo kontrolu nad njima.

Kada je saslušao Rosenbergove i Kochove međusobne optužbe Führer je presudio. Ponovio je da Njemačka treba hranu i radnike s okupiranog Istoka te konačno i zauvijek odbacio pristup koji je Rosenberg godinama zagovarao. „Okolnosti nas primoravaju na okrutne mjere i ne možemo uopće očekivati političku suglasnost Ukrajinaca s našim akcijama“, zaključio je.

Poslije sastanka ministar je bio gnjevan. Dapače, odbio se rukovati s Kochom.

Bio je to za njega težak poraz od kojega se nikada nije oporavio.

Rosenberg je izlio bijes u dnevniku. Führer se izolirao uz pomoć svojih čuvara, posebice Bormanna i toliko se

usredotočio na vojne i vanjskopolitičke stvari da se prestao baviti važnim njemačkim unutarnjim problemima. Nije bilo razgovora, nije bilo raspre. Ne zna se je li Bormann uopće proslijedio Rosenbergove okružnice ili ih je samo pospremio u ladicu. Kada je slao Hitlerove zapovijedi, nitko nije bio siguran jesu li doista Führerove ili je Bormann radio prema svojem nahođenju.

Rosenberg je bio pozdravio Bormannov uspon nakon Hessova leta u Veliku Britaniju. Činio mu se razboritim čovjekom, snažnim i odlučnim“, a također je poletno prigrlio njegovu kampanju protiv kršćanskih crkvi. Jednom ga je Bormann čak zamolio napisati „uredbu o novome njemačkom životnom stilu“, vrsti nacističkog katekizma za školsku djecu koji će zamijeniti vjerske moralne naputke. Sva djeca se, rekao je Rosenbergu, moraju poučiti „zakonu hrabrosti, zakonu protiv kukavičluka… zapovijedi o održanju čistoće rase.“

Čini se da su se zavadili kada je Bormann skupio neke Hitlerove najkritičnije privatne opaske o crkvi i poslao ih područnim stranačkim upraviteljim u obliku nespretno sročena tajna priopćenja. Ubrzo je jedan primjerak pronađen kod protestanstkog svećenika. „Baš kao što je država ukonila pogubne utjecaje astrologa, vidovnjaka i ostalih šarlatana, tako i utjecaj crkve mora biti posve uklonjen“, bio je napisao Bormann. Rosenberg je napisao Bormannu kako misli da je okružnica nevješto sročena i predložio neka ubuduće njemu prepusti pisanje sličnog. „Ne možeš nadvladati dvije tisuće godina europske povijesti sjekirom“, zapisao je nakon njihove prijepiske Rosenberg u dnevnik. „B. je praktičar i formalno je nepodoban za analizu ovakvih pitanja.“ Rosenberg je svoje prigovore pokušao izreći obzirno jer Bormann nije bio bezazlen. Ovaj mu je odgovorio „kako uopće nije kanio započeti ništa važoga“ i da, radi li se o crkvama, Rosenberg nedvojbeno treba biti vrhovni glasnogovornik.

Ali otada su se počele događati čudne stvari, „zamjetni napori da se torpedira moj stranački ured“, zapisao je Rosenberg.

Mogao je jedino pretpostaviti da je Bormann zaključio kako su „određene osobe prejake za nj. Među njima poglavito ja.“

Bormann je tvrdio da je Rosenberg zbog opsežne zadaće na Istoku trebao zatvoriti mnoge urede povezane sa svojom ulogom Hitlerova ideološkog zamjenika. Bormann je također pokušao Einsatzstabu izbiti kontrolu nad pljačkanjem umjetnina i prenijeti je na osoblje nadležno za Führermuseum u Linzu optuživši Rosenbergovo osoblje za nesposobnost i korumpiranost. Rosenberg je odbio tu objedu, no potom je – prema njegovu mišljenju – nepravedno optužen jedan blizak mu saveznik. Bormann je zapovijedio istragu i zahtijevao da se čovjek otpusti. „Doista, vrlo primitivna nepravda, primjer najbjednije zakulisne politike. Preko njega ustvari napadaju mene“, zapisao je Rosenberg.

Razmatrao je da se sastane s Bormannom kako bi ga osobno uvjerio da istragu prepusti njegovu uredu. Naposljetku, i prije mu je uspijevalo promijeniti Bormannovo mišljenje.

No taj ga je skandal uvjerio u loše izglede Trećeg Reicha pod manipulativnim ljudima poput Bormanna. „Služiti se sudskom kamarilom s pomoću vlasti stečene zahvaljujući silnim žrtvama prethodnika kako bi se bez mogućnosti obrane drsko ocrnjeli časni ljudi – takvo što dolična nacistička stranka i pristojni ljudi ne mogu dugoročno trpjeti… No beznadno je reći to Führeru izravno u lice. Shvatio bi to kao napad na iskusno osoblje, možda i kao ljubomoru „teoretičara“ na „praktičare“.

Pokažu li se B-ove metode uspješnima, moje će životno djelo biti uzaludno“, dodao je.

Rat se bližio kraju svoje četvrte godine. Činilo se da se sve raspada.

•••

Rosenberg i ostali optuženici prvog su dana došli u sudnicu u odijelima i kravatama ili u vojnim odorama. S lisičinama na rukama prošli su iz zatvorskog bloka zatvorenim drvenim hodnikom u podrum Palače pravde pa se potom dizalom uspeli do sudnice. Zauzevši svoje mjesto na stolcu u prvom redu Rosenberg je pogrbljen, stisnutih očiju i prekriženih ruku ledenom mirnoćom promatrao suđenje. Rekonstruirana sudnica obložena tamnim pločama i osvijetljena fluorescentnim svjetlom bila je krcata. U čelnom dijelu prostorije, na podiju sa zastavama četiriju savezničkih pobjednika – sudci iz Sjedinjenih Američkih Država, Sovjetskog Saveza, Velike Britanije i Francuske. Krug stražara s bijelim remenjem i šljemovima opkoljavao je dva reda okrivljenika. Branitelji su sjedili ispred svojih klijenata na klupama od smeđeg drveta. Slijeva, iza staklenih paravana nalazili su se prevoditelji; zdesna tužiteljski timovi, pa galerija s novinarima, filmske i radijske kabine te balkon za 150 gledatelja. Nürnberg se doimao poput središta svijeta.

Prvi dan je bio predviđen za čitanje optužnice protiv dvadeset i dvojice nacističkih čelnika i sedam organizacija. Sljedeći dan su se okrivljenici izjasnili o optužbama i nakon što je sud blokirao Göringov pokušaj da omete postupak vlastitom početnom izjavom Jackson je prišao rubu podija i okrenuo se k sudcima. Uvodni govor počeo je podsjećanjem kako su svi zaredom u prostoriji dužnici povijesti.

„Nedjela koja želimo osuditi i kazniti bila su tako promišljena, tako pogubna i tako razorna da ih civilizacija ne smije zanemariti jer ne bi preživjela njihovo ponavljanje“, rekao je Jackson predsjedateljstvu. Njegov lijevi lakat odmarao se na rubu podija, a desni mu je palac bio zataknut u džep prugastih hlača. Optuženici su slušali prijevod preko slušalica. „To što se četiri velike nacije, ovjenčane pobjedom i izmučene ranama uzdržavaju od osvete i dragovoljno predaju svoje zarobljene neprijatelje slovu zakona je među najznačajnijim prilozima koje je moć ikada dala razumu.“

Glavni američki tužitelj odgovarao je na njemačke napade glede zakonitosti suđenja; jedan je branitelj suđenje nazvao „nastavkom rata drugim sredstvima.“ Jackson je odgovorio da tužitelji ne iznuđuju pobjedničku odmazdu protiv nacista, već traže pravdu prema međunarodnim zakonima. „Dati optuženicima kalež otrova bilo bi kao da smo ga prislonili i na svoje usne.“

U uvodnom govoru Jackson je najavio kako će iskoristiti „teutonsku strast Nijemaca za korjenitim dokumentiranjem stvari“ pa je sljedećih tjedana i mjeseci tužiteljstvo iznijelo svu silu optužujućih dokumenata.

U studenom su sudu prikazani filmovi s prizorima iz koncentracijskih logora te SS-ovih zlodjela. Neki okrivljeni nacisti gotovo da nisu mogli izdržati slike masovnih grobnica i nagomilanih trupla što su prolazile platnom. Poslije dva tjedna tužiteljstvo je prikazalo i film Nacistički plan montiran od snimki samih Nijemaca tijekom njihove vladavine što je dodatno dramatiziralo slučaj. Počinjao je s Rosenbergom koji sjedi u nacističkoj odori na stolcu i raspravlja o ranim godinama stranke kada je imao utjecajnu ulogu u oblikovanju Hitlerovih nazora.

U prosincu je tužiteljstvo priložilo kao dokaz svezak SS-ova general-bojnika Jürgen Stroopa o uništavanju varšavskoga geta. „Ovaj najbolji primjerak slikovita njemačkog zanatstva, u kožu uvezana, bogato ilustrirana, otipkana na papiru najbolje kakvoće odaje počast hrabrosti i junaštvu njemačkih snaga koje su sudjelovale u bešćutnoj, barbarskoj akciji protiv skupine bespomoćnih, nenaoružanih Židova, točnije njih 56  065, uključujući, naravno, žene i djecu“, izjavio je američki tužitelj.

U siječnju 1946. zapovjednik jednoga streljačkog voda Einsatzgruppena svjedočio je da je njegovo ljudstvo od polovine 1941. do polovine 1942. smaknulo devedeset tisuća osoba.

Kako su se dokazi o zlodjelima, robovskom radu i masovnim ubojstvima gomilali, zatvorski psiholog Gustave Gilbert pošao je od ćelije do ćelije razgovarati s nacistima o onomu što su čuli u sudnici. Rosenberg je, čini se, isprobavao svoju obranu na Gilbertu. Nevjerojatno, izjavio je kako nacizam nema nikakve veze s rasnim predrasudama. Nijemci su samo htjeli vlastitu, rasno čistu državu, a Židovima dati njihovu. On osobno nikada nije htio istrijebiti Židove. „Nisam rekao da su Židovi inferiorni“, tvrdio je. Rasna mržnja pojavila se u svim zemljama svijeta. „I sada je odjednom postala zločin, samo zato što su ga počinili Nijemci!“ Dopustio je da bi trebalo ukinuti Nacističku stranku. A što se tiče ratnih zločina koji su predmet procesa, pravi krivci su Hitler, Himmler, Bormann i Goebbels. „Mi smo nedužni.“

Razumije se, tužiteljstvo se nije složilo i 9. i 10. siječnja 1946. odvjetnik Walter Brudno polagano je i sustavno iznio argumente zašto Rosenberga treba osuditi za ratne zločine. Terećen po sve četiri točke, Rosenberg je okrivljen za pomoć nacistima da dođu na vlast osmišljavanjem i širenjem stranačke doktrine protiv crkve i Židova; za psihološku i političku pripremu Njemačke za napadački rat; i za supočiniteljstvo u ratnim zločinima protiv čovječnosti kao Reichsminister okupiranih istočnih teritorija.

„Dokazat ćemo da nije bilo nijednoga ključnog načela nacističke filozofije koje Rosenberg nije službeno izrazio“, govorio je Brudno, a okrivljenik pomno bilježio. „Kao apostol neopoganizma, pobornik težnje za Lebensraumom“, životnim prostorom, „slavitelj mita o nordijskoj superiornosti i jedan od najranijih i najenergičnijih nacističkih promicatelja antisemitizma, on je materijalno doprinio ujedinjavanju njemačkog naroda iza nacističke svastike.“ Brudno je iščitao ulomke iz Rosenbergovih tekstova o rasi. Ponovio je Rosenbergovu zloglasnu objavu iz 1941. kako će židovsko pitanje biti riješeno samo kada „posljednji Židov napusti Europski kontinent.“ Objasnio je da je Rosenberg bio Hitlerov čelnik za indoktrinaciju članova stranke nacističkom ideologijom.

Obilato je iznosio navode iz Mita dvadesetog stoljeća pa ga je predsjednik suda zamolio neka prestane. „Zbilja više ne želimo slušati o tomu.“

Brudno se usredotočio na opisivanje Rosenbergove kolaborativne uloge u okupiranim istočnim zemljama. Kako je pomogao isplanirati i provesti barbarsku okupaciju. Kako je podupirao iskorjenjivanje drugih rasa ne bi li napravio mjesta za etničke Nijemce. Kako se nije usprotivio njemačkom planu za izgladnjivanje Sovjetskog Saveza. Kako je surađivao u deportaciji više od milijuna prinudnih radnika u Njemačku. Kako je primao redovita izvješća o „neopisivoj okrutnosti.“

sotonin_dnevnik_mu

Komentiraj