FELJTON: Američka CIA pokušala je spasiti Che Guevaru od smrti u Boliviji

Nacional donosi ulomak iz knjige ‘Che Guevara, jedan revolucionarni život’ u kojem Jon Lee Anderson piše o zadnjim satima života latinoameričkog revolucionara i vojnog stratega ubijenog u Boliviji nakon njegova neuspjelog gerilskog pohoda

Rano sljedećega jutra, 8. listopada, vod opravo obučenih posebnih postrojbi Vojske Bolivije, koje je predvodio visoki mladi vojni kapetan Gary Prado Salmon, zauzeo je položaje na rubu klanca iznad gerilaca. Lokalni seljak upozorio ih je na prisutnost gerilske vojske. Kada se razdanilo, gerilci su zamijetili vojsku na golim liticama, koje su ih okruživale s obje strane. Bili su zarobljeni u klancu obraslom šikarom, zvanom Quebrada del Churo, koji je bio dug tristotinjak metra, širok najviše pedeset, a na određenim mjestima i mnogo uži. Mogli su pobjeći jedino ako uspiju osigurati izlaz iz klanca borbom.

Che je naredio svojim ljudima da zauzmu položaje, podijelivši ih u tri skupine. Prošlo je nekoliko napetih sati. Bitka je poèela u 13:10, kada su vojnici zamijetili nekoliko gerilaca koji su se pomicali. Čim su vojnici minobacačima i strojnicama otvorili vatru na ljude ispod sebe, poginuo je Bolivijac Aniceto Reinaga. U dugoj borbi koja je uslijedila, Arturo i Antonio su izgubili živote, a gerilci su izgubili jedni druge iz vida. Djelomice skriven iza velike stijene usred zasada krumpira, Che je pucao iz svojega karabina M-2, ali je ubrzo jedan metak pogodio njegovu cijev, čime je oružje postalo beskorisno. Spremnik njegova pištolja je, kako se čini, već bio izgubljen; sada je bio goloruk. Drugi ga je metak pogodio u goljenicu lijeve noge; treći ga je pogodio u beretku. Dok mu je pomagao Bolivijac Simón Cuba, »Willy«, pokušavao se popeti uz strminu da bi pobjegao. Neki skriveni vojnici promatrali su ih kako se približavaju. Kada su im došli na udaljenost od kojeg metra, nizak, nabijen indijanski narednik s visoravni, zvan Bernardino Huanca, probio se kroz šikaru i usmjerio svoj pištolj prema njima. Kasnije je tvrdio da mu je Che rekao: »Ne pucaj. Ja sam Che Guevara. Više vam vrijedim živ nego mrtav.« Trenutak kasnije, uzbunjen Huancinim povicima da je uhitio dva gerilca, stigao je i kapetan Prado. Bez uvoda, Prado je zatražio od Chea da se predstavi. Jednako otvoreno, Che je to učinio. Zatim je Prado izvukao jednu od skica Cira Bustosa, te sa sigurnošću identificirao Chea po njegovim izraženim obrvama i ožiljku od metka pored uha, iz incidenta tijekom invazije na Zaljev svinja u kojem je gotovo poginuo. Zatim je vlastitim remenom Cheu svezao ruke.

Nakon što je poslao poruku u Vallegrande, rekao je svojim ljudima da pažljivo čuvaju Chea i Willyja, te se vratio u borbu. U 15:15, pukovnik Selich je dobio obavijest o »krvavom boju« u kojem su se posebne postrojbe borile s »grupom crvenih, kojima zapovijeda CHE GUEVARA!« Začuvši da je i sam Guevara meðu ranjenicima, Selich se uzbuđeno ukrcao na jedan helikopter i odletio u La Higueru. Kada je stigao, odmah je otišao na bojište. Selich je poveo sa sobom uslužnoga corregidora iz La Higuere, te se spustio u kanjon gdje su držali Chea, dok se između vojnika i ostatka Cheovih ljudi još uvijek vodila borba u različitim dijelovima quebrade. Dok su se spuštali, susreli su se s vojnicima koji su nosili na vrh smrtno ranjenog druga, a Selichu su rekli da su dolje još dva mrtva vojnika. Konačno dosegavši mjesto gdje su držali Chea, Selich je kratko porazgovarao s njim, što je kasnije zabilježio i u jednom tajnom izvješću.

Bolivijski narednik Bernardino Huanca uperio je pištolj u ranjenog Chea koji mu je rekao: ‘Ne pucaj. Ja sam Che Guevara. Više vam vrijedim živ nego mrtav.’ Ubrzo je stigao i kapetan Prado koji ga je identificirao

»Rekao sam mu da naša vojska nije onakva kakvom ju je on zamišljao, na što mi je odgovorio da je ranjen i da mu je metak uništio cijev karabina, pa u tim okolnostima nije imao drugog izbora do predaje…« Budući da se približavala noć, a borba se nastavljala u quebradi, Selich je odveo svoja dva zatvorenika, Chea i Willyja, prema La Higueri. Do toga trenutka, pridružio mu se i kapetan Prado, kao i njegov časnik, major Miguel Ayoroa. Tijekom uspona uz strminu koja je vodila iz gudure, Cheu su morala pomagati dva vojnika, jer je mogao opterećivati samo svoju neozlijeðenu desnu nogu. Na začelju, neki su seljaci nosili tijela Kubanaca René »Artura« Martíneza Tamaya, te Orlanda »Ola« Pantoje (»Antonija«). Kasnije iste večeri, Che je ležao vezanih ruku i nogu na zemljanom podu u jednoj prostoriji škole u La Higueri, čiji su zidovi bili izrađeni od ilovače. Do njega su ležala i tijela Antonija i Artura. U drugoj je sobi bio zatvoren Willy, koji je još uvijek bio živ i zdrav. Zbog tame, potraga vojske za odbjeglim gerilcima obustavljena je do 4:00, ali je Selich poduzeo mjere predostrožnosti u La Higueri, te postavio straže u slučaju da Cheovi drugovi pokušaju osloboditi svoga vođu. U 19:30, Selich je poslao u Vallegrande poruku s pitanjem što da učini sa Cheom, pa mu je rečeno da ga »drži u pritvoru do novih nareðenja«; zatim su on, Prado i Ayoroa otišli u školu razgovarati sa Cheom.

Selich je zabilježio njihov četrdesetpetominutni dijalog u nekim kratkim privatnim bilješkama. »Comandante, činite mi se nekako depresivni«, rekao je Selich Cheu, prema njegovim bilješkama. »Možete li mi objasniti zašto imam takav dojam?« »Nisam uspio«, odgovorio je Che. »Sve je gotovo, i to je razlog zbog kojega me vidite u ovom stanju.« Selich je zatim pitao zašto se Che odlučio boriti u Boliviji, umjesto u »svojoj zemlji«. Che je izbjegao odgovor na to pitanje, ali je priznao da bi »tako možda bilo bolje«. Kada je nastavio slaviti socijalizam kao najbolji oblik vladavine za latinoameričke zemlje, Selich ga je prekinuo. »Radije bih da ne razgovaramo o toj temi«, rekao je časnik, tvrdeći da je Bolivija ionako »vakcinirana protiv komunizma«. Optužio je Chea da je izvršio »invaziju« na Boliviju, te istaknuo da su većina njegovih gerilaca »stranci«. Prema Selichu, Che je tada pogledao prema tijelima Antonija i Artura.

»Pukovniče, pogledajte ih. Ti momci su imali sve što požele na Kubi, a ipak su došli ovamo umrijeti kao psi.« Selich je pokušao izvući neke informacije iz Chea o gerilcima koji su još uvijek bili u bijegu. »Znam da je Benigno teško ranjen još od bitke u La Higueri [26. rujna], dok su Coco i ostali mrtvi. Možete li mi reći, Comandante, je li on još uvijek živ?« »Pukovnièe, sjećanje me jako slabo služi, ne sjećam se, i ne znam uopće kako bih odgovorio na vaše pitanje.« »Jeste li Kubanac ili Argentinac?«, pitao je Selich.

Prema legendi, posljednje Cheove riječi, kada je narednik Mario Terán došao na vrata da bi ga strijeljao, bile su: ‘Znam da si me došao ubiti. Pucaj, kukavice, ubit ćeš samo jednog čovjeka’. Uslijedili su smrtonosni rafali iz automatske puške

»Ja sam Kubanac, Argentinac, Bolivijac, Peruanac, Ekvadorac, itd… razumijete me.« »Zbog čega ste se odlučili na djelovanje u našoj zemlji?« »Zar ne vidite u kakvim uvjetima žive seljaci?«, pitao je Che. »Gotovo su poput divljaka, žive u takvom siromaštvu da vam se stisne srce, imaju samo jednu sobu u kojoj spavaju i kuhaju, nemaju niti odjeće, napušteni su, poput životinja…« »Ali ista se stvar događa i na Kubi«, odgovorio je Selich. »Ne, to nije istina«, odbrusio je Che. »Ne poričem da na Kubi još uvijek postoji siromaštvo, ali seljaci tamo barem imaju neku iluziju o napretku, dok u Boliviji žive bez nade. Jednako kao što se rodi, čovjek umre, ne vidjevši u meðuvremenu nikakvoga poboljšanja u svojoj ljudskoj egzistenciji.«

Časnici su poèeli prolaziti kroz dokumente koje su našli kod Chea te su, nakon što su otkrili dva sveska njegovih dnevnika vođenih tijekom pohoda po Boliviji, nastavili čitati do zore. U 6:15 ujutro 9. listopada, u La Higueru je doletio helikopter koji je vozio pukovnika Joaquína Zentena Anayu i »kapetana Ramosa«, agenta CIA-e, Felixa Rodrígueza. Bez sumnje, zbog njihovoga ranijeg sukoba oko nadzora nad zatvorenikom Pacom, Selich nije bio sretan što vidi čovjeka iz CIA-e kako dolazi. Pomno ga je promatrao, zamijetivši da je Rodríguez došao s jednim snažnim radioaparatom, te posebnim fotoaparatom za fotografiranje dokumenata. Grupa je otišla u školu; Selich je zapisao da je Zenteno Anaya »razgovarao s Jefe Guerrillerom otprilike 30 minuta.«

Rodríguez je pomno dokumentirao zastrašujući susret sa svojim najvećim neprijateljem. Che je postrance ležao na zemlji, a ruke su mu još uvijek bile vezane iza leđa, a i noge; ležao je pored tijela svojih prijatelja. Iz ranjene noge mu je tekla krv, a Rodríguezu je izgledao poput »otpatka«. »Bio je u užasnom stanju«, napisao je Rodríguez. »Kosa mu je bila raščupana, odjeća odrpana i razderana.« Više čak nije imao niti čizme; umjesto toga, njegova su blatnjava stopala bila obložena grubim kožnim potplatima, poput onih kakve su mogli nositi srednjovjekovni seljaci. Dok je Rodríguez stajao i nijemo ga promatrao, »obuzet tim trenutkom«, Bolivijski je pukovnik pitao Chea zašto je donio rat u njegovu zemlju. Nije bilo odgovora. »Čuo se samo zvuk Cheova disanja.«

Nakon što je dvadeset i devet godina hermetički šutjela o svemu, Selicheva udovica Soccoro dopustila je 1996. godine autoru ove knjige pregled i kopiranje dokumenata njezina pokojnog supruga. Među njima su bile fotografije, telegrami, te interni vojni dopisi, Selichev dnevnik vojnih aktivnosti za 1967., nedovršene bilješke o njegovu razgovoru sa Cheom Guevarom, te tajno izvješće koje je poslao generalu La Fuenteu o zbivanjima i okolnostima oko pogubljenja Chea Guevare. Neposredno nakon toga, dok je Selich sumnjičavo gledao, »gospodin Felix Ramos [Rodríguez]… postavio je svoj prijenosni radio i poslao jednu šifriranu poruku… na nepoznato mjesto.« Zatim je Rodríguez počeo fotografirati Cheov dnevnik i druge zaplijenjene dokumente koji su se nalazili na stolu smještenom pred školu. Zenteno Anaya je, povevši sa sobom Ayorou, prešao u quebradu gdsje su se nastavile vojne operacije, ostavivši Selichu zapovjedništvo nad La Higuerom. Kada su se vratili, oko 10:00, Felix Rodríguez je još uvijek fotografirao.

Oko jedanaest sati, dovršio je svoj zadatak i zatražio od Zentena Anaye dopuštenje da razgovara sa »Señor Guevarom«. Selich nije imao povjerenja i, »smatrajući da je moja prisutnost nužna pri tom razgovoru«, otišao u školsku zgradu zajedno s Rodríguezom. Selicheve bilješke otkrivaju samo to da se razgovor vodio o »različitim temama, vezanim uz revoluciju u Boliviji, kao i uz revoluciju na Kubi.« U svojim vlastitim prisjećanjima na taj susret, Rodríguez ne spominje da je Selich bio nazočan u sobi s njim, ali poput Selicha naglašava Cheov ponosan prkos. Čim je ušao, Che je upozorio Rodrígueza da neće dopustiti da ga ispituju, a ublažio je svoj stav tek kad mu je čovjek iz CIA-e rekao da samo želi s njim razmijeniti mišljenja. Prema Rodríguezu, Che je priznao svoj poraz, okrivivši za njega »provincijski« svjetonazor bolivijskih komunista koji su ga isključili. Međutim, kad god bi Rodríguez pokušao iz njega izvući informacije o specifičnim operacijama, Che je odbijao odgovoriti. Pogotovo je odbijao »reći bilo što loše o Fidelu«, iako ga je Rodríguez pokušao navesti na to. Naposljetku, Che je postavio jedno pitanje Rodríguezu. Rodríguez očito niti sam nije Bolivijac, zamijetio je, a prema njegovom poznavanju Kube, Che je pretpostavio da je ili Kubanac ili Portorikanac koji radi za američke obavještajne službe. Rodríguez je potvrdio da je rođen na Kubi, te da je član anticastrovske Brigade 2506, koju je obučavala CIA. Cheov je jedini odgovor bio: »Ha.«

Che je postrance ležao na zemlji, a ruke su mu bile vezane iza leđa, a i noge; ležao je pored tijela svojih prijatelja. Iz ranjene noge tekla je krv, a kosa mu je bila raščupana

U 12:30, radio-poruka za pukovnika Zentena Anayu stigla je iz visokog zapovjedništva Vojske Bolivije u La Pazu, pa je proslijedio naređenje Selichu. Prema Selichevim bilješkama, trebalo je »proslijediti dalje s eliminacijom Señor Guevare.« Istaknuo je Zentenu da major Ayoroa ima dužnost preuzeti kontrolu nad pogubljenjem, budući da je on zapovijedao jedinicom koja je zarobila Guevaru. Selichevim riječima: »Ayoroa je zatim naredio da se naređenje izvrši.« Neposredno nakon toga, ostavivši za sobom Ayorou i Rodrígueza, Selich i Zenteno Anaya popeli su se u helikopter da bi odletjeli natrag u Vallegrande sa svojim plijenom zarobljenih dokumenata i oružja. Po svojem dolasku u 13:30, iz La Higuere su dobili obavijest o tome da je pogubljenje Chea Guevare provedeno u djelo. Po njegovoj verziji, Felix Rodríguez je tvrdio da je on, a ne Zenteno Anaya, primio šifriranu poruku kojom je naređena smrt Chea Guevare, te da je odveo Zentena Anayu u stranu da bi ga odvratio od toga.

Američka vlada je, tvrdio je, htjela »po svaku cijenu održati gerilskoga vođu na životu«, a jedan je američki zrakoplov već spremno čekao da bi evakuirao Chea u Panamu na ispitivanje. Prema Rodríguezu, Zenteno Anaya mu je rekao da se ne može oglušiti na naređenje koje je došlo izravno od predsjednika Barrientosa i njegovog zapovjednog stožera. Rekao je da će poslati helikopter natrag u 14:00, te da želi njegovu časnu riječ da će Che do tada biti mrtav, te da će on osobno donijeti njegovo tijelo natrag u Vallegrande. Nakon što su Zenteno i Selich otišli, Rodríguez je razmišljao o svojim opcijama. CIA-i je poslao vijest kojom je definitivno identificirao Chea Guevaru, tražeći upute, ali nije dobio nikakav odgovor, a sada je bilo prekasno. Mogao je odbiti poslušati Zentena i potajno otpremiti Chea u Panamu, ali je shvatio da bi, kad bi to učinio, počinio povijesnu pogrešku ogromnih proporcija. Fidela Castra je u jednom trenutku zatvorio sam Batista, pa ga to svejedno nije zaustavilo. Na kraju, napisao je: »Trebao sam odlučiti ja. A ja sam odlučio sve prepustiti Bolivijcima.« Još uvijek razmišljajući, Rodríguez je čuo pucanj kako dolazi iz školske zgrade. Prvo je odjurio u Cheovu sobu. Che je bio živ, i uzdigao je pogled prema njemu s mjesta na kojem je ležao na podu. Otišao je u susjednu sobu, da bi ondje vidio vojnika, kojem se cijev još uvijek pušila, a iza njega Willyja kako »se ruši na jedan maleni stol«. »Doslovno sam čuo život kako izlijeće iz njega.«

Vojnik je rekao Rodríguezu da je Willy »pokušao pobjeći.« Rodríguez je zatim ponovno otišao razgovarati sa Cheom, te ga u jednom trenutku izveo van da bi ga fotografirao. Te su fotografije, koje je CIA godinama držala u tajnosti, ipak preživjele. Na jednoj od njih, mladoliki, bucmasti Rodríguez stoji pored Chea obgrlivši ga rukom; Che se doima poput divlje zvijeri koja je nasilno pripitomljena, njegovo je izmoždeno lice sumorno i spušteno, njegova duga kosa zapetljana, a ruke vezane pred njim. Nakon fotografiranja, otišli su natrag u školsku zgradu i nastavili s razgovorom, samo da bi ih prekinula ponovna pucnjava. Ovaj put, pogubljen je čovjek navodno bio Chino Chang, koji je bio zarobljen, ranjen, i tog jutra, Prema Selichevom izvješću, nitko od časnika u La Higueri – uključujući i njega i Felixa Rodrígueza – nije se složio s odlukom da smaknu Guevaru.

»Vjerovali smo da bi bilo bolje ostaviti g. Guevaru na životu, jer je, po našem mišljenju, bilo korisnije predstaviti ga sudu cijeloga svijeta u njegovu porazu, ranjenog i bolesnog, te zatražiti odštetu od Kube kojom bi se amortizirali troškovi izazvani borbom protiv gerilaca, kao i kompenzaciju obiteljima vojnika koje je ubila gerilska skupina.« Rodríguezova pripovijest sadrži određene tvrdnje kojima proturječe bolivijski časnici, koji su također bili nazočni u La Higueri – jednako kao što i oni sami proturječe jedni drugima. Prema danas umirovljenom časniku Miguelu Ayoroi, primjerice, Willy i Juan Pablo Chang bili su zajedno zatvoreni u drugoj sobi školske zgrade, i bili su pogubljeni istovremeno. To svjedočanstvo se poklapa s najprihvaćenijom verzijom zbivanja, koja tvrdi da se Che s Rodríguezom fotografirao prije Willyjevog pogubljenja, a da su nakon toga »dragovoljci« Bolivijske vojske gotovo istodobno smaknuli Chea, Willyja i Juana Pabla Changa. Che Guevara je doveden živ; u tom su trenutku tamo već bila i tijela Aniceta i Kubanca Alberta Fernándeza (»Pacho«) koji su bili ubijeni u klancu.

»Che je prestao govoriti«, prisjetio se Rodríguez. »Nije rekao ništa o pucnjavi, ali mu je lice odražavalo tugu, i nekoliko je puta polagano zatresao glavom lijevo-desno. Možda je u tom trenutku shvatio da je i on osuđen na propast, iako sam mu ja to rekao tek neposredno prije 13:00 sati.« Prema njegovoj kronologiji zbivanja, Rodríguez je zatim otišao van, preturajući po dokumentima i »odlažući ono neizbježno«, kada mu je prišla seoska učiteljica i pitala ga kada će strijeljati Guevaru. Pitao ju je zašto to želi znati, a ona je objasnila da radio emitira vijesti o tome da je Che umro od rana zadobivenih u borbi. Rodríguez je shvatio da ne može više odugovlačiti, te se vratio u školsku zgradu. Ušao je u Cheovu sobu i rekao da mu je »žao«, da je učinio sve što je u njegovoj moći, ali da su stigla naređenja od najvišega zapovjedništva vojske Bolivije.

‘Američka vlada je htjela po svaku cijenu održati gerilskoga vođu na životu, a jedan je američki zrakoplov već spremno čekao da bi evakuirao Chea u Panamu na ispitivanje’, tvrdi Felix Rodríguez, agent CIA-e

Nije dovršio svoju rečenicu, ali je Che shvatio. Prema Rodríguezu, Cheovo je lice odmah problijedilo, te je rekao: »I bolje je tako… Nikada me nisu trebali uhvatiti živog.« Rodríguez je pitao ima li Che ikakvih poruka za svoju obitelj, a Che mu je rekao da »kaže Fidelu da će ubrzo vidjeti trijumfalnu revoluciju u cijeloj Americi… I recite mojoj supruzi da se ponovno uda i da pokuša biti sretna.«

Na to, kaže Rodríguez, prišao je Cheu da bi ga zagrlio. »Bio je to za mene iznimno emocionalan trenutak. Više ga nisam mrzio. Došao je njegov trenutak istine, i držao se kao muškarac. Suočio se sa svojom smrću s hrabrošću i dostojanstvom.« Rodríguez je zatim izašao iz sobe. Kada je pukovnik Ayoroa zatražio dragovoljce, neki se čovjek već i ranije ponudio da obavi taj posao – maleni narednik grubog izgleda, Mario Terán; već je nestrpljivo čekao vani. Rodríguez ga je pogledao i vidio da mu lice blista, kao da je pio. Terán je jučer sudjelovao u okršaju sa Cheovom skupinom, i jedva je čekao da osveti smrt svoje trojice drugova koji su poginuli u boju. »Rekao sam mu da ne puca Cheu u lice, nego ispod vrata«, kaže Rodríguez, jer su Cheove rane morale izgledati kao da su zadobivene u borbi. »Popeo sam se uz brdo, i počeo pisati bilješke. Kada sam začuo hice, pogledao sam na sat. Bilo je 13:10.«

Iako su njezinu priču pobijali vojni časnici koji su bili nazočni, dvadesetdvogodišnja Julia Cortéz tvrdi da joj je toga jutra bilo dopušteno da posjeti Chea, nakon što je on zatražio da je vidi. Bila je nervozna, a kada je ušla, Che ju je promatrao prodornim pogledom, koji je njoj bio nepodnošljiv. Pomaknuo se prema ploči i pokazao jednu gramatičku grešku u onome što je napisala, a zatim joj rekao da je prljavština koja vlada u toj školi nedopustiva, te da bi se na Kubi takva institucija zvala zatvorom. Nakon kratkog razgovora, otišla je; prema njoj, Che je ponovno zatražio da je vidi neposredno prije pogubljenja, ali ju je bilo previše strah odazvati se tom pozivu. Postoje različlite verzije, ali prema legendi, posljednje Cheove riječi, kada je Terán došao kroz vrata da bi ga strijeljao, bile su: »Znam da si me došao ubiti. Pucaj, kukavice, ubit ćeš samo jednog čovjeka.« Terán je oklijevao, zatim usmjerio u Chea svoju poluautomatsku pušku i povukao okidač, pogodivši Chea u ruke i noge. Zatim je, dok se Che izvijao na zemlji, naizgled grizući zapešća da bi se suspregnuo i da ne bi vikao, Terán je ispalio još jedan rafal. Fatalni je metak ušao u Cheov prsni koš, ispunivši mu pluća krvlju. 9. listopada 1967., u dobi od trideset i devet godina, Che Guevara je bio mrtav.

Komentiraj