Objavljeno u Nacionalu br. 987, 2017-03-31

Kanadska autorica Bernadette McDonald napisala je knjigu ‘Alpski ratnici’ o fantastičnim i u svijetu često prešućivanim uspjesima slovenskih alpinista na najvišim svjetskim vrhovima, u kojima su sudjelovali i pojedini Hrvati, a Nacional donosi predgovor Stipe Božića,kao i ulomke koji govore o vizionarstvu Aleša Kunavera i tragičnoj smrti Nejca Zaplotnika

B rod klizi niz jezero površine poput zrcala, prži se na ekvatorijalnom suncu. Blagi povjetarac hladi penjače dok preskaču užad, trče krugove po palubi i vješaju se gdje god je moguće. Posada stoji zapanjena, čudeći se ovoj hordi „majmuna“ – koji su zapravo jugoslavenski penjači na putu do Karachija. U Socijalističkoj Federativnoj Republici Jugoslaviji jedini način da otiđete na Himalaju bio je taj da budete član nacionalne ekspedicije, a ovi su penjači naporno trenirali da bi osvojili mjesto u ekipi. Nisu htjeli dopustiti da im pet tjedana provedenih na brodu uništi kondiciju.

Prvi jugoslavenski pothvat u himalajskoj areni bio je planiran na Manaslu 1956. godine. Plan je bio kratkoga daha, uglavnom zbog rezanja vladine potpore. Četiri godine poslije, 1960., bacili su oko na 7816 metara visoku Nanda Devi, jednu od najljepših indijskih planina i drugu najvišu. No zakoračiti na „Blagoslivljajuću božicu“ također nije bilo suđeno. Dok je ekipa, koja se ponajviše sastojala od slovenskih penjača, punom parom plovila preko Indijskog oceana, preko radio stanice stigla je poruka da je indijska vlada povukla svoju dozvolu za Nanda Devi i umjesto toga ponudila njezina susjeda, Trisul. Naravno, penjači su bili razočarani, ali ne zadugo. Prva jugoslavenska ekspedicija na Himalaju bila je odlučna pokazati svoju vrijednost i sada će Trisul biti njihov testni poligon.

Tri vrha Trisula tvore jugozapadni kut obruča vrhova što okružuju svetište Nanda Devi. Trisul I, na 7120 metara nadmorske visine najviši je od trojca, a prvi ga je put sa sjeverne strane ispenjao Englez Tom Longstaff. A sada, 53 godine nakon prvog uspona, stigli su Jugoslaveni. No skromni tim od sedam himalajskih početnika nije imao namjeru slijediti Longstaffove stope. Oni će istraživati planinu s teže, južne strane i pokušati novi smjer. Još uvijek na morskoj pučini, penjači su nastavili trenirati. Među njima je i mladi čovjek iz Ljubljane, glavnoga grada Slovenije, najsjevernije jugoslavenske republike.

Aleš Kunaver rođen je 23. lipnja 1935. u obrazovanoj obitelji. Njegova majka, Bečanka, bila je priznata pijanistica, a njegov otac Pavel bio je učitelj zemljopisa i astronom, poznat u Sloveniji kao jedan od najboljih istraživača krša svoga vremena. No Pavel nije bio samo teoretičar s glavom u oblacima. On je bio penjač kojem se pripisuje da je bio prvi slovenski alpinist koji je zabio klin u stijenu (premda se poslije ispostavilo da je to bila drvena kajla, a ne željezni klin). Aleš je bio dobar, no nekonvencionalan učenik. Njegove domaće zadaće iz francuskoga nisu nikada bile napravljene na vrijeme, no jezik je mogao tečno govoriti. Bio je također iznimno domišljat. Ako mu je trebao neki alat, napravio bi ga. Ako mu je trebala vjetrovka, sašio bi je. Ako mu je trebao klin, on bi ga iskovao jer je bilo gotovo nemoguće pronaći sportsku opremu – ili bilo što drugo – u slovenskim trgovinama toga doba. Čak su i vrlo ograničene količine hrane bile raspoređivane preko bonova za hranu.

Svakog se ljeta Aleš pridruživao svojoj obitelji u kolibi u dolini Vrata pod sjevernom stijenom Triglava. Neizbježan je zaključak bio da će ga, u nekom trenutku, on i ispenjati. Svoj je prvi pohod u stijenu poduzeo kad je bio dječak od trinaest godina. Dolje u podnožju Pavel je kroz dalekozor motrio svaki korak dok se Aleš sa svojim prijateljima uspinjao po strmoj stijeni. Nejc Zaplotnik shvaćao je Alešovu zaljubljenost u svijet vertikala. Kao što je napisao u Putu: „Počeci moje alpinističke karijere bili su jako romantični. Planine su bile moj dom, u njima sam se osjećao sigurno, samo sam se tu osjećao gospodarom situacije. U dolini… morao sam raditi ono što su ljudi od mene tražili i očekivali, a planine su bile bez granica, kao što su bezgranični bili moji snovi. Ograničavalo me samo tijelo.“

Kako je rastao Alešov interes za penjanje, pridružio se ljubljanskoj sekciji slovenskog alpinističkog kluba. U klubu je bila i Dušica Zlobec, devetnaestogodišnja studentica iz Ljubljane. Njezina strastvena inteligencija bila je očita iz pogleda njezinih dubokih smeđih očiju. U vrijeme kad su se upoznali, zgodni mladi Aleš s fino isklesanim licem već je bio instruktor i predsjednik kluba. Bila je Stara godina 1954. i oni su se nalazili u planinarskom domu na Tamaru. Klub je imao tradiciju uspona na vrh Jalovca za doček nove godine. Krenuli bi iz planinarskog doma oko devet navečer i ostali na vrhu šest ili sedam sati.

Dušica je te Stare godine iskusila više stvari „prvi put“: prvi put u planinama noću, prvi put uspon na planinu zimi, prvi put se zaljubila. Prilaz vrhu bio je po kuloaru* zbog čega se tresla od straha. „Kad je došao Aleš, osjećala sam se tako sigurno. Osjećala sam da će me zaštititi. On nije rekao ništa već je hodao iza mene da postigne da se osjećam sigurno.“ Poslije je priznala da je to bila ljubav na prvi pogled. Vjenčali su se i naposljetku dobili troje djece.

U tim godinama nakon Drugoga svjetskog rata u Sloveniji je bilo svega otprilike desetak aktivnih penjača. Većina ostalih bilase pridružila antinacističkim snagama otpora – Oslobodilačkoj fronti ili njezinom naoružanom odvjetku, partizanima – te je utamničena ili ubijena. Međunarodna planinarska i alpinistička federacija (UIAA) klasificirala je uspone u niz stupnjeva, a VI. stupanj u to je doba bio priznat kao najteži. Svatko u Sloveniji tko bi ispenjao tu razinu postao bi slavan. Aleš je bio među njima. Slovenska ljubavna veza s planinama pridonijela je njegovoj glasovitosti. „Mislim da nema nacije na svijetu koja voli planine kao mi“, podsjetila je Dušica.

Tijekom tih poslijeratnih godina penjači diljem Jugoslavije suočavali su se s brojnim preprekama čak i kako bi samo otputovali na neku planinu u inozemstvu. Zahladnjeli odnosi između Jugoslavije i SSSR-a značili su da su gorja Kavkaz i Pamir nedostupni. Fokus se prebacio na Dolomite i Alpe, no penjačima je i dalje bila potrebna viza za europske zemlje, a da bi je dobili prvo su morali otići u udaljeni Beograd, glavni grad Jugoslavije. Drugi izazov bio je novac. Bez pristupa stranim valutama mnogi jugoslavenski penjači stvarno su iskusili glad na tim ranim putovanjima u Alpe. Aleš je bio među njima. No poput Nejca, njegova predanost planinama bila je potpuna. Iz Puta: Meni su planine uvijek davale ono što su ljudi u gradovima davno već izgubili… Tisućljećima su se ljudi morali prilagođavati prirodi, iz nje su crpili snagu i život, sad bi odjednom morali početi mirno, uredno, sjedilački životariti iz dana u dan. Zaboravljamo da smo, unatoč svim strojevima i zgradama još uvijek samo dio prirode. U sebi sam nosio život i smrt tisućljeća koja me nisu opterećivala, već su mi davala snagu kojoj nisam mogao nazrijeti kraj. U meni je gorjelo i poznavao sam samo dva izlaza: ili stalno održavati vatru; ili pak pustiti da izgorim u njoj.

Alešovi su se snovi širili dalje od Julijskih Alpa. Dalje od francuskih Alpa. Želio je otići na Himalaju i 1960. dobio je svoju priliku.

***

Sve povezano s ekspedicijom na Trisul bilo je novo. Penjači su morali sami napraviti svoju cjelokupnu opremu, pronaći materijal, dizajnirati svoje šatore i odjeću, moljakati tvornice za proizvode i ekspertizu. Ništa slično tome nije se bilo dogodilo u Jugoslaviji; glede ekspedicija, penjači su bili desetljećima u zaostatku iza svojih europskih susjeda.

Krajem ožujka njihov je brod bio nadomak Azije. Aleš, koji je već pokazivao znakove liderstva, uvjerio je kapetana da mu dozvoli da nakratko upravlja brodom. Preuzeo je kormilo uživajući u osjećaju moći koji je imao upravljajući s osam tisuća tona na otvorenom moru. Dok je sunce padalo za horizont, ocean je postao svjetlucavi pokrov valovitog zlata. Aleš je bio itekako svjestan očekivanja od ove ekipe. Svaki dan te deset tisuća kilometara duge morske plovidbe i dvije tisuće kilometara kopnenog putovanja bio je ispunjen snovima o Himalaji – i pritiskom da se mora uspjeti na neispenjanom smjeru na južnim padinama Trisula.

Sedmoga svibnja 1960., nakon mjesec dana penjanja i dovlačenja bezbrojnih tovara hrane i opreme uz planinu, penjači su podigli logor II na visini od 4700 metara. Kako su se selili naviše, kroz ledopad do visokog sedla između vrhova, pokušavali su izbjeći lavine koje su grmjele oko njih. Napokon su se odlučili za uspon noću, kad je bilo hladnije i sigurnije. U svojem je dnevniku Aleš zapisao: „Planina nije samo igra četiriju godišnjih doba, igra svjetla i mraka, igra oblaka, koji katkad okružuju planinu i stvaraju njezin karakter… već i osobnost koja mijenja raspoloženja, katkad nestabilna, katkad pruža dobrodošlicu. Vjerujemo u svoju dužnost; prihvatili smo njezinu cijenu i ulažemo u nju sve svoje snage. Zaljubili smo se u ovu planinu i polako postaje naša prijateljica.“

Dok je upijao čaroliju blještavih himalajskih vrhova oko sebe, Aleš je počeo graditi dublju vezu s krajolikom. Shvaćao je da uspjeh neće biti jedina mjera vrijednosti ovog iskustva. „Ove goleme katedrale od stijena i leda koje se nazivaju planinama mogu na ljubav uzvratiti ljubavlju.“ Osjećao je bliskost koja se stvara kad se pojedinci suočavaju s opasnošću kao ekipa. Oluje su ih otpuhale s Trisula I, no oni su ispenjali Trisul II i III, što su bili prvi usponi i na oba vrha. Uski vrh Trisula III pružio je posebnu zadovoljštinu jer je nebo bilo bez oblačka, nije bilo ni daška vjetra. „Kakav dar prirode“, ustvrdio je Aleš u svojem dnevniku.

Njihov povratak u Ljubljanu bio je trijumfalan. Aleš je bio zapanjen kad je vidio da su ulice ispunjene tisućama ljudi – bilo ih je toliko mnogo da je njihov autobus morao vozio tako sporo da je gotovo puzao. Počeo je shvaćati koliko im je pojedinaca bilo pomoglo da uspiju na Himalaji. Toliki su ljudi pridonijeli, neki samo s ponekim malim rješenjem, komadićem opreme, djelićem financiranja. Svi ti darovi zbrojili su se u piramidu na kojoj je samo njih nekolicina mogla stajati – nekolicina s vrha – no dok je promatrao gomilu koja je izražavala dobrodošlicu, shvatio je važnost baze.

Uspon na dva planinska vrha iznad šest tisuća metara bio je dobar rezultat za prvu jugoslavensku himalajsku ekspediciju. Zapravo, europsko penjačko bratstvo bilo je zapanjeno ovom nepoznatom jugoslavenskom ekipom, za koju se činilo da je dojurila ni od kuda – s Balkana, za Boga miloga, nerazvijene regije preplavljene, u mašti javnosti, Ciganima i plešućim dervišima.

Što sljedeće? Jugoslavenski penjači samo su se smješkali jer su bili voljni i spremni ostaviti svoj trag na himalajskom horizontu.

***

Aleš se vratio u Nepal 1962., ali ne radi penjanja već da luta među tim planinskim bespućima i istražuje penjačke mogućnosti. Na tom se putovanju pojavila njegova vizionarska strana, kao i snaga i poriv koji su mu bili potrebni da postane „utemeljitelj jugoslavenskog himalajskog penjanja“. Na istom je putovanju Aleš prvi put vidio južnu stijenu Lhotsea i počeo maštati da je ispenje. To je bilo osam godina prije nego što je bilo koja druga važna himalajska stijena bila ispenjana; tek je 1970. britanski tim ispenjao južnu stijenu Annapurne, a Britanci su istraživali Himalaju još davno prije prijelaza stoljeća. Razmišljanje o usponu uz južnu stijenu Lhotsea 1962. godine bilo je poput sna o odlasku na Mars. No Aleš je bio ozbiljan, a ova je planina počela dominirati njegovim životom.

Te godine nije samo Lhotse zaokupio njegovu maštu. Njegove su oči privlačile zahtjevne stijene i beskonačni grebeni ostalih himalajskih vrhova – od kojih će mnogi biti okosnica nastojanja jugoslavenskog ekspedicionizma u idućim godinama i katapultirat će jugoslavenske alpiniste u sam vrh svjetskog penjanja.

PALE ZVIJEZDE

Kad je vodeći hrvatski alpinist Stipe Božić organizirao splitsku ekspediciju na 8163 metra visok Manaslu 1983., pozvao je dvojicu među najboljim slovenskim himalajskim penjačima kako bi povećao šanse za uspjeh – Nejca Zaplotnika i Vikija Grošelja.

Jugoslavija je vrlo rano, još 1956., težila da pošalje ekspediciju na još neispenjani Manaslu. Osma najviša planina na svijetu, smještena je u zapadnom dijelu središnjeg Nepala. No političke i ekonomske okolnosti tada su to onemogućavale. Umjesto toga, te je iste godine Manaslu prvi put ispenjao jedan japanski tim, a Japanci su to ponovili 1971. i 1974. godine. Manaslu je postao poznat kao japanska planina. Godine 1972. svjedočilo se Messnerovu dolasku na vrh s tirolskom ekipom, no to je bila godina kad je na planini poginulo sedamnaest ljudi, uglavnom u lavini. Manaslu je stekao reputaciju ubojice. Cilj ekspedicije na Manaslu 1983. koju je predvodio Hrvat iz Splita Vinko Maroević bila je ispenjati donji dio teške južne stijene po tirolskom smjeru, a zatim nastaviti do vrha još neispenjanim južnim grebenom. I opet cilj nije bio ponoviti već poznat smjer, nego prokrčiti nov teren – dosad je to već bila jugoslavenska specijalnost.

Odmah je postalo jasno da je prilaz stijeni ekstremno opasan, izložen strašnom riziku lavina i od snijega i od leda. Nadvisivali su ih veliki seraci. No najveća je prijetnja trajala samo pola sata te su se svi složili kako je riječ o ruskom ruletu. Bio je to jednostavan proces: isključi mozak i penji se. Ekipa je izvrsno napredovala i za tri su tjedna bili iznad sedam tisuća metara u tom smjeru.

Na svojem povratku u bazni logor radi malo itekako zasluženog odmora, Nejc je promatrao krajolik oko sebe i spekulirao o danima koji će doći. U svoj je dnevnik napisao: „Opet dolazimo do beskonačnog ledenjaka i strmih blatnjavih morena iz kojih u našem smjeru dolazi neprekidna kanonada kamenja. A ondje, stojeći na lijepom travnatom hrptu, uočavamo šatore u baznom logoru iznad jezera, zbijene na hrpu poput prestrašenih pilića.“

Petnaestog travnja cijela se ekipa okupila u baznom logoru da proslave Nejcov 31. rođendan. To će mu biti zadnji. Dvadeset četvrtog travnja Stipe i njegov tim bili su u baznom logoru. Viki je bio nekoliko stotina metara gore u stijeni, a Nejc je sa Srećkom Gregovom i Antom Bućanom polako išao prema Vikiju. Glasna tutnjava proparala je tišinu. Viki je ugledao veliki serak koji se, zaljuljavši se, odlomio između logora I i II. Isprva se činilo da lebdi, kao da nekim čudom visi u visokom, rijetkom zraku. No kad je čudo završilo, survao se niz planinu brzinom munje. On se lecnuo i ispružio da vidi nalazi li se netko na njegovu putu. Ugledao je tri penjača kako bježe poput zečeva u trku. No lavina ih je progutala u trenutku. Kad se oblak snijega i leda razišao, Viki je mogao razabrati da se jedna osoba još uvijek kreće. Vičući, počeo je silaziti niz padinu dok je Stipe pojurio gore iz baze. Prvo su uočili izobličeni ruksak, a zatim i par planinarskih cipela koje su virile iz leda. I jedno i drugo pripadalo je Nejcu. Udarali su po ostacima lavine svojim cepinima, no njihov je trud bio uzaludan jer su se snijeg i led stvrdnuli u masu tvrdu poput cementa. Još nestabilnih seraka prijetilo im je odozgo. Tek su nakon četrdeset minuta kopanja i razbijanja nemilosrdne površine konačno oslobodili Nejca iz njegova ledenog groba. Njegovo je lice bilo čudno mirno, no vrat mu je bio do kraja slomljen. Nejc je bio mrtav. Stipe je posvetio svoju pozornost Srećku, koji je bio ozbiljno ozlijeđen, a unatoč nastavku potrage, Antino tijelo nije pronađeno. Trebalo im je dva dana da prenesu Nejcovo tijelo dolje, do ruba ledenjaka, gdje su ga pokopali u čvrstom tlu.

Komentiraj