FELJTON: 50 heroina koje su obilježile hrvatsku povijest

Autor:

03.11.2015., Zagreb - Centar za odgoj i obrazovanje Slava Raskaj, Slava Raskaj, bista. 
Photo: Goran Stanzl/PIXSELL

Goran Stanzl/PIXSELL

Objavljeno u Nacionalu br. 1117, 22. rujan 2019.

Nacional donosi ulomke iz knjige ‘Priče o neustrašivim hrvatskim ženama’ u kojima Tatjana Barat opisuje životni put i sudbine poznatih i manje poznatih žena koje su svojim radom, djelima i hrabrošću ostale trajno upisane u hrvatsku povijest


Feđa Fišer-Sartorius

pedijatrica i osnivačica Dječje bolnice

(4. ožujka 1901. – 12. rujna 1990.)

Mlada liječnica Feđa jako je voljela djecu. Vjerovala je u to da svako dijete mora imati priliku liječiti se kod najboljih liječnika. Više od ičega bilo joj je stalo do zdravlja djece. Kako u vrijeme kada je ona stigla u Zagreb ondje nije postojala dječja bolnica, željela je to promijeniti.

Naime, još je od ranog 20. stoljeća obaveza roditelja bolesno dijete dovesti na pregled kako bi mu se na vrijeme pomoglo. No nije postojala posebna zgrada u kojoj bi se to moglo napraviti niti u kojoj bi se i najmanja djeca mogla operirati. Feđa se zato posvetila osnivanju Dječje bolnice u Zagrebu koja i danas postoji.

Dok je hodala bolničkim hodnicima u svojoj bijeloj kuti, shvatila je da će beba biti zdravija ako i njezina majka pazi na sebe. Htjela je proširiti riječ o tome pa je pokrenula prvi pedijatrijski časopis na našim prostorima. U njemu su pisali najveći stručnjaci iz područja zdravlja za djecu i odgovarali na brojna pitanja.

Također je organizirala tečajeve na kojima su i drugi liječnici, medicinske sestre i svi ostali koji su radili s djecom mogli mnogo toga naučiti.

Sve je to bilo moguće jer je za pomoć zamolila UNICEF – organizaciju koja brine o pravima i potrebama djece u cijelome svijetu.

Njezini su je mali pacijenti obožavali, a i danas svi liječnici, liječnice i medicinske sestre koji rade s djecom o Feđi govore kao o „mami“ dječje bolnice.


Duška Blažević

neuropsihijatrica

(30. kolovoza 1920. – 17. prosinca 1981.)

Bila jednom djevojčica koja je željela liječiti ljude. No nije željela liječiti samo njihove vanjske ozljede, nego i one unutarnje. Kada je postala liječnica, Duška je znala da ljude često više boli ono što se ne vidi. Znala je da nas ponekad ne boli samo želudac, glava, ruka ili zadobivene masnice. Jednako tako mogu boljeti tuga, strah, izoliranost, nedostatak samopouzdanja, poremećaji u prehrani, vršnjačko nasilje, loši odnosi u obitelji ili nedostatak prijatelja. Zato je Duška odlučila da će postati neuropsihijatrica, liječnica koja liječi duševne boli pomoću razgovora i lijekova, ako je to potrebno.

Bilo joj je vrlo važno da ljudi shvate kako se moraju brinuti o svojem mentalnom zdravlju. U dalekoj prošlosti oni koji su se osjećali drugačije ili imali neki psihički poremećaj, bili su zatvarani u posebne ustanove i vezani lancima. Duška je znala da je to bilo potpuno pogrešno i da ljudi moraju prestati na duševne boli gledati kao na nešto što nije normalno.

Ako nas boli zub pa odlazimo zubaru, zašto ne bismo otišli liječniku i kada smo danima tužni ili nam je teško?

Duška je vodila Centar za mentalno zdravlje u Zagrebu gdje je i djeci i odraslima pružala potrebnu pomoć. Potom je bila i jedna od onih koji su osnovali Zagrebačku neuropsihijatrijsku školu. Željela je da i drugi ljudi shvate koliko je važno razgovarati o problemima pa je pisala udžbenike o tome, a pokrenula je i časopis „Psihoterapija“. Taj časopis postoji i danas te u njemu pišu najbolji psihoterapeuti od kojih svatko od nas može potražiti pomoć ako osjeća da mu je to potrebno.


Zlata Bartl

znanstvenica i izumiteljica Vegete

(20. veljače 1920. – 30. srpnja 2008.)

Bila jednom djevojčica koja je obožavala brojeve, koja je voljela promatrati promjene u prirodi i razmišljati o tome kako se miješaju sastojci da bi nastalo nešto novo. Ta se djevojčica zvala Zlata. Nakon odlaska na fakultet postala je profesorica kemije, fizike, matematike i meteorologije, znanosti o vremenskim promjenama.

Ubrzo se zaposlila u školi, no tada je započeo Drugi svjetski rat. Nakon što je rat završio, samo je htjela raditi. Slučajno je vidjela oglas za posao u malom podravskom mjestu Koprivnici. Tako je Zlata počela osmišljavati različite kombinacije pripreme hrane u tvornici.

Kada joj je prijateljica iz Francuske donijela mješavine za juhe u vrećici, Zlata se oduševila i pokušala sama napraviti slične smjese. Pritom joj je bilo najvažnije da te juhe budu nalik onima kakve je kuhala njezina mama. Tako su nastale smjese za prve hrvatske juhe iz vrećice. To su bile juha od povrća s krupicom, juha od graška, juha od gljiva s tjesteninom i juha od gljiva s krumpirom. Samo im je trebalo dodati vruću vodu i eto ukusnog ručka.

No tada je Zlata razmišljala kako da osmisli začin koji bi se mogao dodati ne samo u juhe nego i u brojna druga jela. Palo joj je na pamet da napravi smjesu od soli i sušenog povrća: mrkve, luka, celera, pastrnjaka i peršina. Tu je novu smjesu začina nazvala Vegeta.

Taj je njezin izum oduševio cijeli svijet. Zato je Zlata, od milja zvana teta Vegeta, primila mnoge nagrade i priznanja. Čak i danas brojni zaljubljenici u juhu i ukusna domaća jela ne mogu zamisliti obrok bez jedne žlice Vegete.


Mara Matočec

književnica i prva hrvatska političarka

(30. rujna 1912. – 5. siječnja 1986.)

Bila jednom djevojčica koja je pokazivala veliku želju za učenjem. No roditelji su joj bili siromašni i nisu joj mogli priuštiti školovanje. Naučila je čitati i pisati uz pomoć časnih sestara, no željela je više od toga.

Godinama kasnije, kada je postala majka i supruga, muž joj je nestao u ratu. Ostala je sama s četvero djece u svom seocetu. Isto se dogodilo i brojnim drugim ženama čiji su muževi poginuli ili nestali u ratu. No Mara je odlučila da se neće predati tuzi i siromaštvu nego se boriti za sebe, svoju djecu i sve druge žene. Postala je pravi uzor svim ženama sa sela.

Tada žene nisu imale pravo glasa, a Mara je to željela promijeniti. Skromno odjevena, gotovo uvijek s rupcem na glavi, počela je okupljati žene i držati javne govore. Postala je prva hrvatska političarka.

No to se nije svima svidjelo. Govorili su joj da ženi nije mjesto za govornicom. Maru to ni najmanje nije omelo. Vjerovala je u to da se žene moraju udružiti i početi djelovati kako bi poboljšale svoj položaj u društvu. Pisala je i pjesme u kojima je izražavala svoje misli o tome. Pisala je za brojne časopise i bila društveno aktivna. Čvrsto je vjerovala u to da je knjiga najbolje oruđe te da svi moraju znači i čitati i pisati, neovisno o tome rade li na polju ili u gradu u uredima.


Jelena Zrinski

grofica i ratnica

(? 1643. – 18. veljače 1703.)

U dvorcu okruženom rijekama i zelenilom rodila se djevojčica Jelena. Iako je od rođenja mogla nositi najljepše haljine i uživati u raskoši, nikada nije bila tašta i ohola. S velikim je zanimanjem slušala svoje roditelje i ujaka kada bi joj govorili o povijesti i podučavali je stranim jezicima.

Baš kao i njezinu majku, Jelenu su zanimali problemi koji su mučili njezin narod. Nije se mogla pomiriti s nepravdom, pogotovo onom koju je tada svima nanosio austro-ugarski car. On je želio upravljati svim posjedima u tadašnjoj Hrvatskoj i Ugarskoj te svim velikašima ograničiti njihova prava.

Zajedno s drugim plemićima borila se za slobodu svojeg naroda. No bilo je i onih kojima se nije sviđala njezina neustrašivost pa su, dok joj muža nije bilo kod kuće, pokušali napasti utvrdu u kojoj je živjela.

„Predaj nam se! Nikada nećeš moći preživjeti sama bez muža!“ govori su joj zlobnici. No Jelena se nije obazirala na njihove riječi. Čvrsto je odlučila braniti svoj dom. Iako joj nije bilo svejedno i bojala se mračnih noći, čak je pune tri godine uspješno sama branila svoj dom od neprijatelja.

Zato se danas smatra najvećom hrvatskom ratnicom, a francuski car nazivao ju je najhrabrijom ženom čitave Europe.


Slava Raškaj

slikarica

(2. siječnja 1877. – 29. ožujka 1906.)

Bila jednom djevojčica koja nije mogla govoriti, pa čak ni čuti pjev ptica i žubor rijeke kraj koje je živjela. Djevojčica Slava rodila se gluhonijema. Rijetko se igrala s drugom djecom. Nije mogla pratiti njihov smijeh, njihove pjesme i igre.

Ljudi su je promatrali sa sažaljenjem. Mislili su da ni u čemu ne može biti uspješna. Zato je mnogo vremena provodila sama u svome dvorištu. Promatrala je svijet oko sebe i sve što je vidjela počela je crtati na papir.

Kada je stiglo vrijeme za polazak u školu, roditelji su shvatili da joj treba najbolja moguća škola u kojoj znaju kako postupati s gluhonijemom djecom. Iz rodnog grada Ozlja krenula je u Beč, a potom je školovanje nastavila i u Zagrebu.

Ondje je krenula i na tečaj crtanja. Njezin su nevjerojatan talent zapazili poznati hrvatski slikari i ubrzo su Slavine slike putovale Europom. Sve što je osjećala i željela prenosila je na slikarsko platno pastelama i vodenim bojama. Slikala je potočnice, kruške, suncokrete, zimske krajolike, svoje nove prijateljice i sve što joj je privlačilo pažnju. Više je nitko nije promatrao kao gluhonijemu djevojku, nego su svi bili oduševljeni njezinim radom.

Danas se njezine slike nalaze u najboljem svjetskim muzejima, a mnoge škole nose njezino ime.


Helga Vlahović

voditeljica, novinarka i spikerica

(28. siječnja 1945. – 27. veljače 2012.)

Kada je jedne Nove godine djevojka Helga zamoljena da komentira prenošenje novogodišnjeg bečkog koncerta na televiziji, nije mogla ni zamisliti da će to postati njezin zaštitni znak. Helga, koja je tada studirala strane jezike i povijest umjetnosti, odlično je odradila posao koji su tražili od nje.

Tada je shvatila da se snalazi ne samo na radiju na kojem je povremeno radila, nego i na televiziji. Zaposlila se na televiziji i svakog dana učila nešto novo.

Na svojem je novom radnom mjestu upoznala četiri sjajne djevojke svojih godina koje su također bile novinarke i voditeljice. Uvijek su bodrile jedna drugu i postale prave prijateljice za čitav život. Njih pet postale su zaštitna lica televizije. Kada bi na televiziju došli raditi neki novi novinari ili novinarke, uvijek su željeli biti poput Helge i njezinih prijateljica Željke, Ksenije, Vesne i Jasmine.

Helga je tijekom vođenja emisija pazila na pravilno govorenje, držanje te na zanimljivo i točno prenošenje vijesti. Zato su je gledatelji jako voljeli, a kolege poštovali. Čak je i najtmurniji dan mogla razveseliti svojim osmijehom i vedrinom.

Glas o njezinu umijeću proširio se i izvan naše zemlje pa su je pozivali da vodi festivale diljem Europe. Kako je govorila i nekoliko stranih jezika, to joj nije bio nikakav problem. Bila je prva hrvatska voditeljica koja je to ikada radila.

Znala je da treba iskoristiti svaki dan i svaku priliku te se veseliti životu.


Zinka Kunc-Milanov

operna pjevačica

(17. srpnja 1906. – 30. svibnja 1989.)

Kada je jednom dječak Božidar primijetio da njegova sestra Zinka prekrasno pjeva, znao je da je pred njome velika budućnost. Poticao ju je da se bavi pjevanjem i često joj bio glasovirska pratnja.

Kada je postala tinejdžerka, Zinka je odlazila na sate pjevanja kod učiteljice Milke Trnine, operne dive koja je nastupala diljem svijeta. Svi su bili oduševljeni njezinim glasom, no smatrali su da je još neiskusna te da još nije vrijeme da dobije ulogu u zagrebačkoj Operi. Prošlo je nekoliko godina dok nisu prepoznali njezinu posebnost.

Glas o njoj širio se i Zinka je prekooceanskim parnim brodom otplovila u New York. Putovala je danima, no kada je napokon stigla, ništa je nije moglo zaustaviti. Postala je dio jedne od najpoznatijih opernih kuća na svijetu, njujorškog Metropolitana.

Kada je nastupala, kazalište bi uvijek bilo ispunjeno do posljednjeg mjesta. O njoj su pisale novine i izvještavale emisije na televiziji. Zvali se je „glasom stoljeća“ i „kraljicom soprana“.

U New Yorku nastupala je više od četiristo puta, a katkad je gostovala i u Europi, pa tako i u Hrvatskoj. Kada se otvarala nova sezona u kazalištu ili je bilo organiziran bilo kakav važan događaj, uvijek su baš Zinku zvali da pjeva.

Kada je prestala nastupati, postala je profesorica pjevanja i svojim je učenicima pokazivala da ih baš ništa ne može zaustaviti kada su predani onome što vole raditi. Dala im je do znanja i to da život operne pjevačice zahtijeva jako puno truda i vježbanja.

Zbog svega što je napravila u opernom pjevanju dobila je brojne nagrade, a danas postoji međunarodno natjecanje opernih pjevača koje je dobilo ime po njoj.

Komentari

Morate biti ulogirani da biste dodali komentar.