In Portal specijalizirani je news portal namijenjen osobama s invaliditetom. Pokrenula ga je 2013. godine ustanova URIHO. O portalu i poboljšanju kvalitete života osoba s invaliditetom razgovarali smo s glavnim urednikom In Portala Damirom Fatušićem za Zagreb News.

Na našem portalu stoji prilično dobra, ali ujedno i varljiva priča o ideji o pokretanju In Portala koja kaže da „ideja za pokretanje In Portala nije došla kao rezultat nekog božanskog nadahnuća, ideja se nametnula iz nužde u Zadru, na tradicionalnom međunarodnom skupu koji organizira udruga Osvit. Premda je skup okupio brojne inozemne stručnjake za zapošljavanje osoba s invaliditetom, vodeći hrvatski mediji nisu pokazali pretjerani interes da se pozabave tom pričom.

Iako je stvarnost o interesu medija za osobe s invaliditetom, nažalost, i dalje podjednako crna kao i prije osam godina kada je portal pokrenut pa možemo konstatirati da postoji nužnost ovakvog medija, ja bih ipak rekao da ideja jest bila rezultat nadahnuća, i to nadahnuća dva čovjeka i vizionara – našeg prvog urednika Mladena Kristića i Josipa Držaića, ravnatelja ustanove URIHO koja je naš izdavač.

Izuzetno smo mala redakcija sa samo dvoje zaposlenih novinara, jednom vanjskom suradnicom i sa mnom kao urednikom. To ima svoje prednosti, prvenstveno u smislu gotovo obiteljske atmosfere i određenih aspekata organizacije rada. Ponekada je to i loša stvar jer ne stignemo na adekvatan način obraditi sve teme i priče koje bismo željeli i koje to zaslužuju.

No ono što mislim da naš rad čini najviše drugačijim je isto ono što nas čini drugačijim medijem – naša specijaliziranost. Izvor naših tema čini puno manji bazen negoli je to slučaj s velikom većinom drugih medija. To može biti dobro jer nema puno lutanja s temama, kao ni s interesnom skupinom kojoj se obraćamo i koja nas prati, no iz novinarske i uredničke perspektive to je najčešće otegotna okolnost. Ne samo zato što se manji bazeni lakše i brže isuše pa je potrebno uložiti puno veći napor da bi se došlo do dobre ili čak ikakve priče, nego i zato što su ljudi čije priče želimo ispričati često vrlo samozatajni, pasivni. To je jedan od problema populacije osoba s invaliditetom na koji često upozoravamo.

Osim dva paradoksalno oprečna problema koja sam već spomenuo – potkapacitiranosti kad se otvori mogućnost za više dobrih priča i povremene nemogućnosti pronalaska novih tema – velik problem nam predstavlja to što smo ipak mali medij koji je uglavnom zanimljiv specifičnom dijelu populacije. To u praksi znači da će nas neki gotovo iskorištavati kao svoj jedini medijski outlet, dok će nas mnogi potpuno ignorirati jer im jednostavno ne nosimo dovoljnu vidljivost. S obzirom na to da većina ljudi u redakciji ima neki oblik invaliditeta, pristupačnost je također jedan ozbiljan izazov. Kako popratiti neku priču, ako novinarka u invalidskim kolicima zbog stepenica ne može doći na mjesto događaja?

Volio bih da je odgovor na to pitanje nedvosmisleno „da, no iskreniji i gotovo sigurno točniji odgovor je „ne ili barem „i da i ne. Činjenica je da je velik dio naših čitatelja već svjestan problema osoba s invaliditetom pa nas zato i čitaju, a mi senzibilizaciji šire javnosti možda ipak najbolje možemo doprinijeti indirektno, tako što ćemo i sami postati tema medijima koje čita više ljudi koji nisu upoznati s problemima osoba s invaliditetom. Zato vam hvala na ovoj prilici.

Možda bi najtočnije bilo reći da osobe s invaliditetom muče isti problemi koji muče i osobe bez invaliditeta, ali nas ti problemi gotovo uvijek muče barem malo više. Ako ti je teško ići u školu, to će ti biti još teže ako imaš invaliditet. Bit će ti teže upisati se na fakultet ili naći posao, ostvariti neko pravo ili zaraditi za dostojan život..

Možda je najveći problem mobilnost, što uključuje fizičku pristupačnost objekata, prijevoza, usluga i bilo čega drugog što ostali uzimaju zdravo za gotovo. Ponekad je to lako zaboraviti kada živiš u gradu poput Zagreba, ali velik broj osoba s invaliditetom živi u manjim gradovima ili u ruralnim područjima. Neki uistinu ne mogu niti izaći iz kuće pa je u takvim okolnostima priča o životu u zajednici, obrazovanju ili zaposlenju gotovo bespredmetna.

Drugi veliki problem je nepostojanje sustava koji bi spriječio nepotrebnu institucionalizaciju. Da bi osoba s invaliditetom mogla biti samostalan građanin koji doprinosi svojoj društvenoj zajednici, nužna joj je sustavna podrška. Kako sada stvari stoje, osobe s invaliditetom su osuđene na pomoć obitelji, a kada izgube taj oslonac, često završavaju u neprimjerenim institucijama.

Treći problem je nesigurnost i netransparentnost prava. Pravila, propisi i zakoni se prečesto mijenjaju, a osobe s invaliditetom u te promjene nisu dovoljno uključene, niti uvijek na jednostavan i jasan način mogu doći do informacija koje su im nerijetko i životno važne.

Zagreb nesumnjivo prednjači u kvaliteti života osoba s invaliditetom, i to ne samo u hrvatskim okvirima. Dakako, to ne znači da ne može još bolje i da na tome ne moramo svi skupa raditi još predanije, no ostatak Hrvatske trebao bi uzeti Zagreb kao primjer koji vrijedi pratiti.