FATIH AKIN: Film je i umjetnost i znanost

Objavljeno u Nacionalu br. 866, 2012-06-19

Jedan od najvažnijih europskih redatelja nakon brojnih igranih filmova snimio je dokumentarac o ekološkom incidentu u Turskoj: u intervjuu govori zbog čega se bavi filmom i smatra li se njemačkim redateljem

Otkako je 2004. Fatih Akin, njemački redatelj turskog podrijetla, osvojio Zlatnog medvjeda na festivalu u Berlinu za film “Glavom kroz zid”, svaki njegov film ne samo da je pozvan u konkurenciju najvećih festivala, nego redovito osvaja i nagrade. Tako je za sljedeći film “Na rubu raja” 2007. nagrađen za najbolji scenarij na festivalu u Cannesu, a njegov posljednji dugometražni film “Soul Kitchen” osvojio je posebnu nagradu žirija na festivalu u Veneciji 2009., a Akin je proglašen jednim od najvažnijih europskih redatelja u prošlih desetak godina. Njegovi filmovi su socijalne tematike, “Glavom kroz zid” o sukobu dviju kultura i lažnom braku, “Na rubu raja” o tri obitelji iz Njemačke i Turske (koje su svaka na svoj način nesretne), o međugeneracijskim sukobima, lezbijskoj ljubavi mlade Njemice i Turkinje, o smrti, ali i o političkom stanju u Turskoj i u Europskoj uniji, dok je “Soul Kitchen” komedija o grupi prijatelja, rođenih gubitnika, koji otvaraju restoran.

Nagrade koje su ti filmovi osvojili su brojne, a tome treba dodati i niz nagrada za dokumentarce koje Akin redovito snima. Najnoviji je “Polluting Paradise”, prikazan na ovogodišnjem festivalu u Cannesu, o beskrupuloznosti turskih vlasti koje su protuzakonito izgradile deponij smeća u selu Camburnu koji je jako zagadio okoliš. Akin nam je na početku ekskluzivnog intervjua za Nacional objasnio da je tim filmom postao ekološki aktivist.

Što vas je motiviralo da snimite taj film?

– Pripremajući se za snimanje filma ‘Na rubu raja’ završio sam u selu svog djeda. Rekao sam mu “pokaži mi gde je rođen tvoj otac” i on me odveo u selo Camburnu nadomak granice s Gruzijom, gdje je i on rođen. Camburnu je dio mene. Djed Boba Dylana je također iz Camburnua, oni su iz Trabzona otišli u Ukrajinu, a iz Ukrajine u Minnesotu.

Nedavno ste priznali da ste dolaskom u Camburnu i snimanjem htjeli zaplašiti vlast kako bi odustala od gradnje deponija u selu vaših predaka. Jeste li bili razočarani kad ste shvatili da im vi, svjetski poznati redatelj, niste prijetnja i da neće odustati?

– Ovim filmom naučio sam što to znači kad imaš posla s državom i snažnom vlašću. Ušao sam u borbu s njima, a kada se upustiš u takvu borbu, kraja nema sve dok jedna strana ne padne mrtva. Oni su nastavljali graditi deponij, ja sam nastavljao snimati. Na kraju sam snimio cijeli film i prikazao ga u Cannesu. Ali rat još uvijek traje.

Jeste li na početku snimanja vjerovali da ćete time natjerati vlast u Turskoj da zaustavi gradnju deponija?

– Isprva jesam. Ali bio sam naivan. Počeo sam razmišljati kako samo trebam kamerom pratiti što se događa jer bi od svega toga mogao ispasti dobar film.

Je li vas lokalno stanovništvo prepoznalo kad ste počeli snimati?

– Da, bio sam slavan jer su me znali kao redatelja koji je osvojio Zlatnog medvjeda na festivalu u Berlinu. Došao sam u selo i dočekali su me kao da sam Maradona. Tijekom godina snimanja navikli su se na mene, a meni je tako bilo ugodno i mirno sam mogao raditi. U početku je to bilo nemoguće jer sam neprestano bio okružen sa stotinjak ljudi. Svatko je htio biti u “Maradoninoj” blizini. Problem smeća problem je cijele Europe.

Jeste li istraživali zašto gotovo svaka zemlja ima problema sa smećem i raznim vrstama otpada?

– Istraživao sam taj problem i u mnogim drugim zemljama. Smeće je sranje civilizacije, naše sranje, a mi se spram toga ponašamo kao djeca. Djeca se pokakaju u gaće i kad ih pitamo “jesi li se ti to pokakao u gaće”, ona neće priznati. Tako se ponašaju i odrasli ljudi u mom filmu u Turskoj, nikad neće priznati da su se posrali u gaće. Moramo naučiti kako obrisati guzicu i ne ostati posrani. I u Njemačkoj postoji sličan problem, samo što se on odnosi na nuklearni otpad. On se smješta duboko pod zemlju, ali to nije rješenje, to nije reciklirani otpad, još uvijek zagađuje zemlju. Pogledajte Fukushimu, pogledajte visokoindustrijalizirane zemlje, i oni seru svugdje naokolo.

Ipak, živite u Njemačkoj, vjerojatno postoje razlike između Njemačke i Turske u zbrinjavanju otpada.

– Ne mogu reći da sam ekspert za to područje, ne mogu reći “problem treba riješiti onako kako je to napravio, recimo, Island”, jer ne znam je li to točno. Ali znam da između Njemačke, gdje živim, i Turske postoje razlike. Radi se o industrijskoj revoluciji. Prije toga, nekada davno, u Turskoj se pitanje otpada drukčije rješavalo. Pojedeš jabuku ili neku drugu voćku, koštice baciš u zemlju i tu izraste drvo jabuke. Maslac se nekoć kupovao na tržnici umotan u novinski papir. Maslac bi se pojeo, a novinski papir iskoristio kao zidna tapeta. Moja baka nije imala standardne tapete na zidovima, obljepljivala ih je novinskim papirom. Tako se to nekoć recikliralo, sve se na neki način iskorištavalo. Danas se plastična boca baci bilo gdje, a ljudi valjda misle da će nakon toga narasti drvo s maslacem. Moramo se obrazovati.

Kako obrazovati ljude?

– Snimajući filmove poput ovoga, govoreći o tom problemu, a vi novinari morate pisati o tome. Klinci su nada, oni su u tome obrazovaniji od mnogih drugih koji prodaju laži. Moj sin ima šest godina, još ne zna čitati, ali kad sam mu rekao što se dogodilo u Turskoj, u selu njegova pradjeda, i što su rekle državne vlasti, on je rekao “pa ti ljudi lažu”. Klinci znaju i to mi daje nadu.

Kakve reakcije medija u Turskoj očekujete nakon turske premijere?

– Neki mediji, ne mislim da će to biti većina, reći će “pogledajte ga, prikazuje naokolo naše prljavštine i na temelju toga zarađuje novac”. Kao da se od dokumentarnih filmova može zaraditi velik novac. Pazite, jedino oružje koje narod ima u borbi protiv državne vlasti jest kritika, to je njegova jedina snaga. Oduzmite mu pravo na kritiku, što mu tada preostaje? Budući da Turska ima totalitarnu prošlost, javit će se neki glasovi iz prošlosti, tobožnji patrioti koji to nisu nego su ljudi koji se žele ulagivati vlasti i to nekako iskoristiti. Ja sam pravi patriot jer branim svoju zemlju.

Imate li djedovinu u Camburnuu, neku kuću?

– Nemam, ali volio bih kupiti kuću u Camburnuu. Imam kuću u Hamburgu koju sam kupio na kredit koji još uvijek otplaćujem. Morao bih snimiti nekoliko komercijalnih filmova da otplatim kredit.

Pa zar vaš posljednji film, komedija “Soul Kitchen”, nije bio dovoljno komercijalan?

– Bio je, i na račun njega mnogi su se obogatili, ali ja sam tim novcem platio dugove svoje  producentske kompanije Corazon International. Producirao sam mnoge filmove, neki od njih su propali, zbog čega sam upao u milijunske dugove, pa sam zaradom od filma “Soul Kitchen” jedino mogao platiti dugove. A nikako kupiti kuću u Trabzonu. Smijete se na ovo što vam kažem, ali to je istina. Teško da ćete zaraditi novac filmom “Polluting Paradise”.

Znači li to da ste ga napravili samo iz ljubavi prema filmu?

– Svi moji filmovi napravljeni su iz ljubavi prema filmu. To je ta moja glupa teorija. Žena mi stalno prigovara, sin me pita zašto ne snimim neki film za kompaniju Pixar. Nadam se da će moj sljedeći film biti komercijalan.

Kako to da ste nakon nekoliko filmova s vrlo ozbiljnim socijalnim temama snimili komediju “Soul Kitchen”?

– Nisam se osjećao sigurno dok sam snimao taj film. Sa suradnicima sam nadugo i naširoko raspravljao o tome što je humor, jesam li duhovit, mogu li snimiti duhovit film? Dok sam bio student, snimao sam kratke filmove i svi su bili vrlo duhoviti. Međutim, poslije sam postao uspješan s ozbiljnim temama i nekako sam zaboravio kako se rade komedije. Onda sam na komadu papira napisao koje redatelje i koje filmove smatram zabavnima. Nakon toga prionuo sam sempliranju, ja to zovem hiphopom, semplirao sam razne vrste humora iz raznih razdoblja filmske povijesti i iz raznih kultura. Nisam ih oponašao nego sam sabrao najbolje redatelje kao što su Jim Jarmusch, braća Coen, Ernst Lubitsch, Billy Wilder, Buster Keaton, Woody Allen, pomiješao ih i izvukao ono najbolje.

Jeste li se pribojavali kako će publika reagirati na komediju, jer je navikla gledati vaše filmove s posve drukčijom tematikom?

– Puno sam razmišljao o tome. Osjećao sam pritisak jer se od mene stalno očekuju filmovi o ozbiljnim temama. Uspješan sam redatelj, ali pojavio se pritisak u stilu “što će publika reći, što će kritičari reći kad vide da sam napravio komediju”. Morao sam se osloboditi tog pritiska kako bih radio ono što želim. Morao sam naučiti kako biti slobodan, jer sam imao strah od slobode. Osim toga, kudikamo je teže napisati i režirati komediju nego neki drugi žanr. Kad snimite film o majci koja ubija svoju kćer, to je bol koju će osjetiti i gledatelj u Africi, i u Europi, i u Aziji, i u Americi. Ali nasmijati ljude koji žive u različitim kulturama, to je neusporedivo teže. Zato sam, režirajući “Soul Kitchen”, učio kako se rade komedije.

Kuhanje zauzima dobar dio filma “Soul Kitchen”. Jeste li i vi dobar kuhar?

– Nisam tako dobar kuhar kao što sam strastan kolekcionar glazbenih albuma. Ponekad kuham, moja supruga i moja djeca to jedu. Kad sam koncentriran, mogu skuhati nešto što bi se i vama možda svidjelo. Ali nisam stručnjak.

Najčešće vas nazivaju njemačkim redateljem turskog podrijetla. Slažete li se s tim?

– Ne mogu se identificirati s njemačkom kinematografijom samo zato što su moji filmovi financirani njemačkim novcem, zato što sam rođen u Njemačkoj, živim u Njemačkoj, govorim njemačkim jezikom. Njemačka kinematografija se mijenja i njezina je snaga u tome što je vrlo raznolika. Ne postoji specifična njemačka škola filma, ne postoji njemački stil, ali njemačka kinematografija ima svjetski utjecaj zbog mnogih stvari.

Svi su vaši filmovi vrlo intimni. Koju poruku želite podijeliti s gledateljima?

– Život nije uvijek lijep. Film mora biti odraz života, to je moja definicija. Bavim se filmom iz više razloga, a jedan od njih je pokušaj da shvatim život. Želim interakciju s publikom, kad završim film, želim da on živi s gledateljima. Ne volim filmove koji će na završetku riješiti svaki problem. Neka gledatelji po izlasku iz kina sami traže odgovore. To je poput dobre knjige koju ste pročitali, ali je nakon toga nećete ostaviti po strani i u sekundi zaboraviti na sve što ste pročitali. Tako je i s filmom koji, ako je dobar, nećete zaboraviti barem sljedećih deset godina. Na pamet mi padaju remekdjela poput “Taksista” Martina Scorsesea ili “Undergrounda” Emira Kusturice. Želim stvarati takve filmove.

Vi ste i inače blizak prijatelj s Emirom Kusturicom.

– Da, on je moj učitelj i moj zapovjednik.

Kako vi gledate na svoje filmove?

– Moji filmovi su nešto u što vjerujem, to je nešto duhovno. Ne vjerujem u slučajnost, ne vjerujem u priliku, ali ne na religioznoj razini. Kad si filmaš, snimaš filmove. Vjerujem da je kinematografija umjetnost, da je kinematografija znanost. Neke scene iz mojih filmova dogodile su se u mom životu. Moj najbolji prijatelj, producent filma “The Edge of Heaven”, poginuo je tijekom snimanja tog filma. Bio je šest dana u komi i zatim je umro. Postoji scena u tom filmu s mrtvačkim kovčegom u avionu. Tu sam scenu snimio prije nego što je umro, nekoliko dana kasnije vidio sam kovčeg s njegovim tijelom u avionu. To je razlog zašto ne vjerujem u slučajnost. Ne mislim da je snimanje filmova religija, a da je kino crkva. A Cannes u vrijeme filmskog festivala nije Meka. Možda i jest, ne znam. Snimanje filma je snimanje filma, to je i umjetnost i znanost.

Komentiraj

Source:Dean Sinovčić