Objavljeno u Nacionalu br. 827, 2011-09-20

Ludwig Amadeus Minelli, najpoznatiji borac za eutanaziju, vodi u Zürichu ustanovu Dignitas gdje je dosad potpomogao samoubojstvo 1230 osoba

Zovu ga Doktor Smrt, po uzoru na poznatog američkog patologa i eutanazičara Jacka Kevorkiana. Ludwig Amadeus Minelli je 78-godišnji odvjetnik koji je dosad za više od tisuću ljudi uredio da umru. S L. A. Minellijem razgovarali smo u Brelima pokraj Makarske, gdje gotovo 40 godina provodi ljetne praznike.

Minelli je 1998. u Zürichu osnovao Dignitas, gdje dopušta svakom čovjeku da po vlastotoj odluci okonča život. Ravnajući se prema sloganu “živjeti dostojanstveno, umrijeti dostojanstveno”, on oboljelim klijentima nudi smrtonosnu smjesu sodium pentobarbitala. Na potpomognuto samoubojstvo ili eutanaziju dolaze ljudi iz cijeloga svijeta, s jednosmjernom kartom do Züricha.

U srpnju 2009. objavljena je vijest da je u Dignitasu život okončao poznati engleski dirigent Edward Downes, zajedno sa suprugom Joan, nekadašnjom balerinom. Njihova djeca za javnost su izjavila da su njihovi roditelji, nakon 54 godine braka i borbe s bolešću, odlučili živote završiti zajedno. “Oboje su bili veoma bolesni. On je bio gotovo slijep i gluh, a supruga je imala uznapredovali karcinom. Kad su donijeli odluku, razgovarali su o tome sa svojom djecom koja su prisustvovala njihovim posljednjim trenucima”, prisjeća se Minelli.
Znanstvenik Herbert Matare dolazio je dva puta u Minellijevu instituciju da umre, no oba je puta odustao. Uskoro će navršiti 100 godina. Kako biste mogli pristupiti zakonskoj proceduri koja će dovesti do umiranja, morate postati članom Dignitasa. Trenutačno je učlanjeno šest tisuća ljudi iz cijeloga svijeta koji će, ako im bolest prouzroči neizdržive bolove, imati osiguran krevet i osoblje na raspolaganju koje će im omogućiti bezbolnu smrt. Minelli je rodni Zürich promovirao u glavno svjetsko odredište za potpomognuto umiranje ili destinaciju za “samoubilački turizam”. O njemu i njegovu radu snimljeno je nekoliko dokumentarnih filmova, a najpoznatiji je “Turist samoubojica” oskarovca Johna Zaritskog.

“Mi nemamo turiste samoubojice, nego turizam slobodne odluke, što je najveća vrijednost u našem društvu. Pitate li bilo gdje ljude kakvu bi državu željeli imati kad je riječ o slobodama, 85 posto njih će reći da je to država sa sustavom Švicarske”, kaže Minelli. Ne sviđa mu se senzacionalizam u medijima i globalna znatiželja oko toga kako se umire u njegovoj ustanovi. Kaže da su u 13 godina postojanja Dignitasa pomogli da oko 40.000 ljudi živi unatoč svojim problemima, a tek 1230 da umru.

“Mi pomažemo ljudima u njihovim teškim trenucima. Jednima prema životu, drugima prema smrti. Ako je osoba u teškoj situaciji, najprije pokušavamo naći put u smjeru života. Ponekad zajednički dođemo do zaključka da nastavak življenja nema smisla. Ako žele umrijeti, smatram da je naša dužnost pomoći im na tom putu.” Minelli kaže da oni koji smatraju da je za njih jedini izlaz smrt, u trenutku kad dobiju informaciju da je liječnik spreman napisati recept ili dati tzv. “privremeno zeleno svjetlo”, izgube napetost i strah.

“Oni znaju da u svakom trenutku mogu zatražiti dolazak u Švicarsku. Ta im činjenica daje veliku kvalitetu u posljednjim tjednima njihova života i većina njih umre prirodnom smrću.” Ako bolesnik želi svoj život završiti u Dignitasu, mora proći proceduru, savjetovanja s liječnicima, dogovaranje termina, putovanja i razne pripreme. “Kod kuće ne možete imati lijekove na koje mi imamo pravo. Možete uzeti gomilu pilula, ali rizik je da to učinite na pogrešan način. Ako kojim slučajem preživite, postoji mogućnost dodatnih komplikacija. U našoj instituciji sve je programirano, imate potpunu sigurnost u kvalitetan tretman i otići ćete bez bolova, bez rizika. Nakon uzimanja lijekova osoba zaspi nakon dvije do pet minuta i tijekom tog sna nastupa smrt. Također, članovi obitelji i prijatelji mogu biti prisutni, a i ne moraju.”, kaže Minelli.

Nekoliko godina Dignitas nije imao svoju zgradu, nego je djelovao u unajmljenim stanovima u rezidencijalnom dijelu Züricha. Kako su se susjedi i lokalni političari pobunili, institucija je često morala mijenjati lokacije. Na početku je to bilo u Zürichu, a kad je 2008. Minelli kupio kuću u Wetzikonu, mjestu 20 km od grada, tužili su ih pa su se morali iseliti. “Sada imamo kuću u Traficonu, 15 km od grada, u industrijskoj zoni, gdje nema opasnosti od tužbi. Odlukom administrativnog suda u kantonu Zürich stoji da možemo djelovati u takvoj zoni iako se i tamo gradsko vijeće pobunilo”, kaže Minelli koji je dobio odluke dvaju sudova, švicarskog Vrhovnog suda i Europskoga suda za ljudska prava. Obrazloženje je da je pravo na odluku o vlastitu završetku života dio prava na samoodređenje i u skladu je s Europskom konvencijom o ljudskim pravima.

Švicarska je svoj prvi zakon o eutanaziji donijela još 1942., ali on se odnosio samo na neizlječivo bolesne ljude kojima je preostao još koji tjedan života. Minelli objašnjava da pojam eutanazije u ovom slučaju nije u potpunosti definiran, ali može se objasniti kao pomoć pri smrti pacijenta bez njegova zahtjeva. Kod potpomognuta samoubojstva jedan je uvjet najvažniji: posljednji čin u životu osoba koja je odlučila umrijeti mora učiniti sama.

“Ako netko drugi učini posljednji čin nad tom osobom, onda se to ne može nazvati samoubojstvom. Mi možemo pomoći da netko prinese čašu s barbituratom ustima, ali nam, prema zakonu, nije dopušteno više od toga. Ako osoba zbog fizičke nemoći ne može progutati napitak, postoji tehničko rješenje: pripremi se injekcija i osoba koja želi umrijeti sama pokrene medicinsku, električnu pumpu”, objašnjava Minelli.

Sebe smatra uvjerenim ateistom iako je kao dijete maštao o tome da postane svećenik. Ne toliko zbog služenja Bogu, nego da, kako kaže, bude u poziciji učiti ljude da misle. U srednjoj školi bavio se mišlju da postane glumac, ali tu je ideju napustio i posvetio se novinarstvu. Bio je prvi švicarski izvjestitelj za njemački časopis Spiegel, gdje je godinama pisao političke i sociološke članke, a također je vodio emisije na televiziji i radiju. Sve se više posvećivao borbi za ljudska prava, posebice pravu na odluku o vlastitoj smrti. Kad je shvatio da su politika i pravni sustav u Švicarskoj u nekim segmentima prilično staromodni, s 44 godine odlučio je upisati studij prava. Četiri godine kasnije, po završetku fakulteta, započela je njegova karijera odvjetnika za ljudska prava. Na početku Minelli je godinama radio kao savjetnik za Exit, najstarije švicarsko udruženje koje aktivno zagovara eutanaziju i koje je napustio da bi osnovao Dignitas. Danas se zalaže za mogućnost potpomognuta samoubojstva kod zdravih ljudi. Prema njegovu mišljenju, to bi se trebalo odnositi na partnere koji žele umrijeti zajedno iako je samo jedan od njih bolestan.

“Naši liječnici smiju napisati dozvolu za smrt za bolesnog partnera, no ako to učine i za zdravog, imat će problema sa zakonom. Pravila su prilagođena bolesnim ljudima. Od švicarske Akademije medicinskih znanosti zatraženo je da donesu pravila i za zdrave ljude”, pojašnjava Minelli. U dokumentarnom filmu “Turist samoubojica” prikazan je slučaj bračnog para iz Kanade koji je došao u Dignitas. Suprug je imao problema sa srcem i mnoge druge komplikacije, dok je njegova supruga bila potpuno zdrava. Željeli su da im se omogući da umru zajedno. Liječnik koji surađuje s Minellijem rekao je da može napisati dopuštenje za supruga, ali ne i za njegovu ženu. Zajedno su se vratili u Kanadu, gdje je supruga nekoliko godina kasnije umrla od raka jetre, dok je on još uvijek živ. “Nedavno nam se obratio s molbom da umre kod nas jer ne može zaboraviti svoju ženu”, kaže Minelli koji danas njihov slučaj koristi da bi od liječničkih autoriteta dobio odobrenje za recept sodium pentobarbitala za svaku zdravu osobu koja želi umrijeti.

Minelli je prepričao svoj intervju koji je nedavno dao BBC-ju u kojem je napomenuo da će pacijentu koji godinama pati od teške depresije i koji ne vidi razloga nastaviti svoj život pod takvim okolnostima pomoći da umre. “Pacijent koji pati od manične depresije obratio se švicarskom Vrhovnom sudu da bi dobio dozvolu za samoubojstvo u Dignitasu. Slučaj ću predati sudu u Strasbourgu. S druge strane, nikad ne bismo asistirali smrti osobe koja boluje od akutne depresije, jer ona može biti samo simptom neke bolesti”, kaže Minelli.

Mnogo se pisalo o slučaju kad je prije nekoliko godina u Dignitas došla gospođa iz Njemačke s lažnim nalazima u kojima je pisalo da ima terminalni stadij ciroze jetre. Liječnik koji je surađivao s Minellijem i potpisao joj dopuštenje za smrt počinio je samoubojstvo kad je nakon njezine smrti otkrio da ona nije bila toliko bolesna nego da je patila od depresije.
Asistirano samoubojstvo dopušteno je u Nizozemskoj, Belgiji i Luksemburgu, a nedavno je takav zakon izglasan i u američkim saveznim državama Oregonu, Washingtonu i u Montani. No praksa je ograničena samo na bolesnike u terminalnoj fazi bolesti i obuhvaća iscrpne medicinske pretrage i konzultacije. Osim toga, jedino su u Švicarskoj uspjeli izglasati zakon da usluge Dignitasa mogu koristiti i stanovnici drugih zemalja. “Diskriminirajućim smatram da svatko tko dođe k nama umrijeti može završiti na sudu. Prije nekog vremena jedna je Njemica pala i slomila vrat. Morala je primati kisik 24 sata dnevno i nakon nekoliko godina mučenja odlučila je umrijeti. Kad me nazvala, zamolio sam je da bude strpljiva. Prvi put smo zamolili njemačke vlasti da nam omoguće barbiturate, tako da je možemo posjetiti u Njemačkoj i da ne bi morala putovati. No oni su taj zahtjev odbili i mi smo slučaj predali sudu da on odluči može li pacijentica doći k nama. Tražila je novo ročište, zajedno sa suprugom, ali nije ga uspjela dočekati nego je došla u Švicarsku u namjeri da umre. Sada smo na sudu u Strasbourgu”, kaže Minelli koji nikad ne prisustvuje posljednjim trenucima života pacijenata.

“Znam da mi ne bi bilo ugodno gledati ljude kako umiru. Imamo stručno osoblje, sedmero ljudi zaduženo je za to i ja tu ne spadam. Među njima su dvije medicinske sestre i jedna glavna sestra koja ima iskustvo rada na psihijatrijskoj klinici, a liječnika, naravno, nema”, kaže Minelli. Izvan ustanove Minelli surađuje s trojicom liječnika. Ako netko zatraži potpomognuto samoubojstvo i ako se ne može naći mogućnost da nastavi živjeti, liječnik analizira njegovu povijest bolesti i životopis i na temelju toga odobrava “recept za smrt” pod nazivom “provizorno zeleno svjetlo”. Postoji jedno pravilo: liječnik mora susresti tu osobu najmanje dva puta. Kantonski liječnik određuje da liječnik Dignitasa ne može napisati dozvolu nakon samo jedne konzultacije, što Minelli smatram besmislenim. Dignitas je neprofitna organizacija i cijena cijele usluge, uključujući i kremiranje, iznosi 2500 franaka. Onima kojima se savjetuje da ne izvrše samoubojstvo ne naplaćuju članarinu jer i nisu njihovi članovi.

“Ako želite nekoga odgovoriti od pokušaja samoubojstva, prije svega morate prihvatiti da je to ispravna odluka. Drugo je da samoubojstvo kao mogućnost moramo zajednički razmotriti. Naša je dužnost pronaći rješenje za njihov problem. No ako netko i nakon toga želi umrijeti, to moramo prihvatiti i dati mu sve informacije o lijekovima i načinu smrti”, kaže Minelli. Posljednje želje ljudi koji odlaze u smrt su različite. Neki žele slušati glazbu, drugi sjede s rodbinom i prisjećaju se sretnih trenutaka. Jedna je žena htjela dovršiti čitanje kriminalističkog romana. Silno ju je zanimao završetak napete radnje. Druga je osoba nekoliko sati prije samoubojstva organizirala tulum i popila previše šampanjca, a alkohol u kombinaciji s barbituratima usporio joj je umiranje.

Nakon što je Minelli godinama slao druge na onaj svijet, doći će i za njega vrijeme da ode. Pitali smo ga je li razmišljao o tome. “Naravno, i ne bojim se smrti. Ako bude potrebno, zamolit ću Dignitas da me otprati.”

Komentiraj