Budući hrvatski premijer, ma tko to bio, za europskim će stolom morati sudjelovati i u potrazi za odgovorom na ključno pitanje: ima li Europska unija budućnost i kakva će ona biti

Hrvatska se nalazi pred raspletom svojih prvih prijevremenih parlamentarnih izbora. Čeka odgovor na pitanje tko će biti novi premijer, ali i odgovore na čitav niz europskih pitanja uključujući i problem prekomjernog deficita, koji se, doduše, isključivo nje tiče, a podrazumijeva stavljanje javnog duga u mastrichtske okvire – proračunski deficit na najviše 3 posto BDP-a, a javni dug na 60 posto BDP-a. Glavni takmaci za budućeg premijera dvojac je koji se, nedvojbeno, dobro snalazi po briselskim sobama i hodnicima: Zoran Milanović, iskričavi lider lijevog SDP-a, te odmjereni i diplomatski uglađeni Andrej Plenković, lider i novo lice desnog HDZ-a. Nije isključeno da im i ovaj put kao predsjednicima najvećih stranaka račune pomrsi sada već poznati psihijatar iz Metkovića –  Božo Petrov, navodno, pod snažnim utjecajem crkvenih krugova, ali za Bruxelles, što nije nevažno, ipak najveća nepoznanica.

Tko god od njih preuzeo izvršnu vlast u svoje ruke morat će se baviti, osim s toliko razvikanim, a nikada u cijelosti preciziranim reformama na domaćem terenu, i važnim europskim pitanjima za briselskim stolom tražeći i odgovor na ključno pitanje: kako sačuvati uzdrmanu Europsku uniju. Kao da im stiže na naplatu stari račun za „neslanu“ doskočicu ili šalu, svejedno, nastalu u vrijeme pregovora Zagreba s Bruxellesom. A ta doskočica glasila je: kada Hrvatska jednog dana uđe u Europsku Uniju, onda će se ta, navodno, najmoćnija zajednica država u svijetu morati raspasti. Koliko god rastakanje EU djeluje nevjerojatno, evidentno je da se u zadnjih godinu dana Europska unija, pa onda i Hrvatska kao njezina članica morala suočiti s dva potencijalna „exita“: najprije, izlaska Grčke iz eurozone, a potom i izlaska Velike Britanije iz Europske unije. U slučaju Velike Britanije to je sada već postala surova realnost. Čeka se samo kada će nova britanska premijerka Theresa My sljedeće godine aktivirati članak 50 Lisanbonskog ugovora, što će označiti i formalno podnošenje zahtjeva za napuštanje EU. Najaljuju se i novi „exiti“ s različitih europskih adresa.

Nakon srpanjskog referenduma prošle 2015. godine u Grčkoj na kojem su Grci glasali protiv oštrih mjera štednje nametnutih od kreditora, bila se otvorila opcija „grexsita“ –  drugim riječima, da Grčka napusti „eurozonu“, ekskluzivni prostor eura kao monete, ali ne i Europsku uniju. U tom ju je pravcu upurno gurao Berlin, s ekspertizom čuvenog bavarskog ekonomskog Ifo instituta u pozadini. Preporučio je Grcima da u ime ozdravljenja svojih javnih financija privremeno, barem na pet godina napuste euro-zonu – euro zamijene svojom nacionalnom valutom, što bi Ateni onda, navodno, olakšalo mogućnost toliko željeneg otpisa dugova, koji su bili dosegli vrtoglavih 320 milijardi eura. U jednom se trenutku grčki dug približio dvogodišnjem prometu cjelokupnog grčkog gospodarstva, brojci od gotovo 200 posto BDP-a, nasuprot onih u Mastrichtu dogovorenih, pa onda i dopuštenih od 60 posto BDP-a. Usput se Grčka našla i prva na udaru najvećeg izbjegličkog vala, koji nastavlja preplavljivati Europu.

Cipras je, međutim, odlučno odbacio opciju „grexsita“, unatoč obećanjima o mogućem oprostu dijela dugova, svjestan da bi to bilo pogubno kako za njegovu osobnu političku karijeru, tako i za budućnost njegove radikalno lijeve stranke – „Syrize“. Ta je nova stranka  na grčkoj ljevici u dva maha na izborima, naprosto, pomela tradicionalnu stranku grčke ljevice: socijaliste iz PASOK-u, čiji su dugogodišnji lideri bili zvučna imena grčke politike: najprije, Andreas Papandreu, a potom i njegov sin George Papandreu. Unatoč takvim jasnim porukama iz Berlina, a potom i iz Bruxellesa, Cipras je zadržao Grčku u eurozoni, ali je podjednako smjerno nastavio pozivati partnere iz EU da izlaz iz aktualnog grčkog duga jednostavno nije moguć bez njegovog „restruktuiranja“, zapravo, bez otpisa značajnog njegovog dijela. Podsjećao je pri tome na sličan model koji je bio primijenjen na Njemačkoj Njemačkom 1953. godine, kada je plaćala cijenu i za pokretanje II svjetskog raat.

 Govoreći o aktualnoj krizi u euro zoni kao posljedici neoliberalne politike, naglasio je da su oštre mjere štednje srušile grčki BDP za 25 posto, pa se pokazalo da te mjere, zapravo, nisu dale očekivani rezultat. Stoga je, pozivajući na ponovno uspostavljanje „welfare state“ – države blagostanja umjesto njenog potpunog uništenja, naglašavao da je potrebno okrenuti se „održivom razvoju“ uspostavom novih ciljeva za razvoj u sljedećih 15 godina, a to je uspostava ravnoteže između ekonomske i socijalne dimenzije, a što bi, dakako, uključivalo i otpis grčkih dugova. Stoga bi se, kako je govorio, trebao promijeniti i odnos prema dugovima u globalnom financijskom sustavu – otvoriti raspravu o njihovom restruktuiranju kako bi se mogao otvoriti prostor novom gospodarskom razvoju, koji je bio ušao u višegodišnju slijepu ulicu.

„Povijest je pokazala da je restruktuiranje dugova nužno za gospodarski rast, čak i za razvijene zemlje, kao što se to dogodilo u Njemačkoj 1953. godine“, podsjetio je prošle godine Cipras s govornice UN-a. Bio je to još jedan pokušaj da se grčke vjerovnike potakne na novi otpis astronomskih grčkih dugova. Pozvao se tada Cipras i na činjenicu da bi za Grčku trebalo imati više razumijevanja i zbog toga što je „stup stabilnosti u regiji“ naglašavajući, doduše, da treba i „konzekventno promicati i podržavati sve mjere svjetskog i europskog ekonomskog i financijskog sustava“. Ipak, unatoč toj ponudi koju se „nije smjelo odbiti“, Cipras je, po svemu sudeći, procijenio da bi nakon „grexita“ ostao usamljen na grčkoj političkoj pozornici. Ovako, sve dok je Grčka u okvirima eurozone i EU, ima mogućnost s nekim podijeliti odgovornost za grčke dugove, a onda i socijalne probleme s kojima se i dalje suočava njegova zemlja.

Za razliku, dakle, od pragmatičnog i domišljatog Ciprasa, koji nije želio napustiti ne samo EU nego i eurozonu, Britanci su se u lipnju ove godine referendumski izjasnili za napuštanje Europske unije, a potom se uhvatili za glavu zabrinuti za svoju budućnosti izvan unijinih općih, ali i financijskih okvira. Nakon objave rezultata referenduma svjetske su se burze bile užarile, a tečaj funte je pao na najnižu razinu u posljednjih trideset godina. Panika je zhvatila stanovnike poznatog „otoka“, a zabrinutost je nastala i oko toga što će biti s lodonskim City-je, sjedištem financijske inudstrije, koji mnogi smatraju jačim financijskim centrom i od čuvenog Wall Streeta.

Ipak, još uvijek je neizvjesno kakve će biti konačne posljedice ove odluke Britanaca, pa je u takvim okolnosti bilo logično da će premijerka May odložiti aktiviranje članka 50 Lisabonskog ugovora o formalnom napuštanju Europske unije. Nakon prvog dramatičnog udara nakon objave rezultata, drama se počela stišavati. Brojke više nisu tako crne. One danas govore da potrošnja nije pala baš onoliko koliko su predviđali ekonomiski eksperti. U uslužnom sektoru potrošnja je čak zabilježila neočekivani rast. Doduše, Velika Britanija nije još osjetila nikakve stvarne gubitke u financiranju zbog odsustva europskih fondova, jer su joj i dalje na raspolaganju, što formalnom napuštanju EU toga više neće biti. Iako je inflacija u Velikoj Britaniji porasla, prema britanskom statističkom uredu, ona nije izravna posljedica Brexita. S druge strane, proizvodnja se u kolovozu oporavila, a industrija je rasla najbržom stopom u zadnjih 17 godina.

Istodobno, i eurozona nakon Bexita pokazuje pozitivne trendove, pa je tako u kolovozu gospodarska aktivnost bila najdinamičnija u posljednjih sedam mjeseci. Nakon izglasavanja Bexita i nacionalna banka poduzela je odgovarajuće korake da bi ublažila negativne efekte Brexita. Smanjila je tako kamtne stope s 0,5 na 0,25 posto nudeći gospodarstvu jeftiniji novac. Funta se, doduše, još nije bitno oporavila, ali je očigledno da se ulažu maksimalni napori da se smiri nervoza na financijskim tržištima. Nakon imenovanja za premijerku Theresa May je najprije, potkraj srpnja, očekivano, posjetila Berlin, kao neformalni glavni grad EU, gdje je razgovarala s kancelarkom Angelom Merekel. „Der Spiegel“ je najavio nastavak pregovora u okvirima „željeznog pragmatizma“, ma što to značilo. Potom je posjetila i Pariz, gdje se susrela s Francoisom Hollandeom. Pregovori o napuštanju EU, međutim, još nisu ni počeli, a Britancima europski lideri neprestano ponavljaju, pregovori ne mogu ni početi prije nego što Velika Britanija aktivira članak 50 Lisabonskog ugovora.

Kako god bilo, možda je ovo i dobar scenarij, jer London više neće toliko pritiskati Bruxelles i nastojati diktirati pravila u eurozoni i euru kao moneti kojima ni jednom trenutku nije ni pomislio pristupiti, čuvajući funtu, valjda kao dio svoje imperijalne tradicije. Bivši britanski premijer Cameron je, zapravo, neprestano davao preporuke kako treba urediti eurozonu – dio ekkluzivnog ekonomskog prostora Europske unije u kojem se smjestilo 18 država koje su prihvatile euro i kao svoje nacionalne valute. Istodobno, tom prostoru London formalno nije niti pripadao, ali je želio sudjelovati u kreiranju pravila u njemu.

Ocjenjujući da je euro ugrožen, da će kriza u eurozoni trajati godinama, Cameron je objašnjavao da euro doživljava tek kao “prijelazni projekt, koji može krenuti u različitim smjerovima”. Nije objašnjavao, doduše, o kojim je smjerovima točno riječ, ali je bio veoma kritičan. Doduše, u nečemu je bio u pravu kada je tvrdio: “Nigdje u svijetu nemate slučaj da jedna valuta ima više vlada. Da bi eurozona imala smisla, mislim da bi njene zemlje morale imati puno skladnije ekonomske politike i politike zaduživanja”. Ta njegova primjedba utoliko je točna što jest to bila činjenica, ali samo dok na europskom financijskom tržištu nije osvanuo euro, makar on bio i dalje u eksperimentalnoj fazi.

O tome da “ovakve izjave britanskog premijera Camerona zacijelo ljutile njemačku kancelarku Angelu Merkel, koja je nastojala smiriti nervozu na tržištima”, svojedobno je pisao i ugledni i britanski Guardian. Revolt Berlina utoliko je bio razumljiviji jer je upravo Njemačka, kao najsnažnije gospodarstvo Europe, bila i ostala ključni jamac opstojnosti eura, i kao projekta, ali i kao konkretnog, upotrebljivog novca. Nakon Brexita, ni Berlin, ni Bruxelles više neće imati tu vrstu problema zbog zvocanja Londona, ali će zato ipak morati učiniti nešto u svrhu očuvanja vjerodostojnosti samog eura.

Niti najavljivani, a potom sgnušanjem odbijeni Grexsit, pa ni realizirani Brexit ne bi na Hrvatsku trebali ostaviti ozbiljnije posljedice. Naše je gospodarstvo minimalno nazočno na tržištima tih dviju država. Ali, mogli bi se odraziti zavisno od posljedica, koje će ostaviti na arhitetekturu EU u cjelini. Tada će se odraziti i na hrvatsku politiku, pa onda posljedično i na njeno gospodarstvo, jer te dvije stvari nisu neovisne. Događa nam se  da unatoč pozitivnim ekonomskim pokazateljima oličenim u stopi gospodarskog rasta od 2,7 posto umjesto MMF-ove svibanjske procjene da će rast biti samo 0,5 posto, ne osjećamo da živimo bolke. Prema Alenu Kovača, glavnom makroekonomista Erste banke, cijela prošla 2015. godina naznačila je prekretnicu u fiskalnoj konsolidacije zemlje, jer je proračunski deficit bio 3,2 posto BDP-a, što je bilo za 2,3 posto niže no prethodne 2014. godine.

Zanimljivo je, ali i razumljivo, da se u razmeđu između Grexita i Brexita, u Hrvatskoj oko ovih pozitivnih ekonomskih trendova vodi predizborna bitka i debata oko toga tko je za to više zaslužan: prethodna vlada Zorana Milanovića ili donedavna, kratkotrajna i odlazeća Tihomira Oreškovića. No, bili smo u predizbornom vremenu, pa je svatko nastojao to iskoristiti u svojoj kampanji kao argument premda ti trendove još nemaju postojanost, pa ih, nažalost, na vlastitoj koži ne uspijevaju osjetiti i tzv. obični građani, a prošle nedjelje, oni su bili i birači.

Piše: Dragan Đurić