Objavljeno u Nacionalu br. 699, 2009-04-07

NEELIE KROES,povjerenica EK za tržišno natjecanje, izvijestila je hrvatsku vladu da pulsko brodogradilište Uljanik ne može privatizirati po posebnom modelu

Europska komisija je prošlog tjedna opet uzdrmala Hrvatsku postavljanjem novih uvjeta u poglavlju brodogradnja u procesu pristupnih pregovora za članstvo u EU. Nakon tri mjeseca potpune šutnje, povjerenica EK za tržišno natjecanje Neelie Kroes izvijestila je hrvatsku vladu da Bruxelles ne prihvaća tri vrlo značajna hrvatska zahtjeva u privatizaciji hrvatskih brodogradilišta. To će Hrvatskoj stvoriti velike financijske, ali i unutrašnjopolitičke probleme. Stoga Vlada o novim zahtjevima Bruxellesa nije izvijestila javnost. Kako nevolja nikad ne dolazi sama, nakon najave Zagrebačke banke o otkazu reprogramiranja 6 milijardi kuna dugova hrvatske brodogradnje, koji za dva mjeseca dolaze na naplatu, administracija EK je priopćila Zagrebu da se najuspješnija hrvatska brodograđevna industrija i brodogradilište Uljanik iz Pule ne može privatizirati po posebnom modelu, što je bio bitan zahtjev hrvatske Vlade, Uljanika i cijele Istre. Bruxelles traži i da se kao početak restrukturiranja hrvatske brodogradnje uzme 2005. godina, što povećava obveze i iznose povrata novca utrošenog u dosadašnju sanaciju brodogradilišta. EK sada osporava i kompenzacijske mjere u promjeni asortimana proizvoda i usluga brodogradilišta, što će izravno pogoditi planove brodogradilišta Kraljevica o izgradnji megajahti.

Svakako je najveći problem Komisijino odbijanje posebnog modela privatizacije pulskog Uljanika i zahtjev da se privatizacija u Uljaniku provede na isti način kao i u ostalim hrvatskim brodogradilištima. A to znači privatizaciju natječajem i prodajom najmanje 50 posto paketa
dionica.

Kako su Uljanikova tržišna pozicija, poslovanje i rezultati u hrvatskoj brodogradnji posve drukčiji od 3. maja, Brodosplita i Brodotrogira, Uljanikovi menadžeri na čelu s Karlom Radolovićem razradili su, a svi u Istri i hrvatskoj vladi prihvatili, model po kojem bi 25 posto paketa dionica Uljanika kupio strateški partner, dio otkupili radnici Uljanika, uz popust kakav je vrijedio za Inu i HT, čime bi se razvijalo radničko dioničarstvo, a dio pripao lokalnoj istarskoj upravi i samoupravi. Uljanik bi tako posebnim modelom samoprivatizacije ostao u rukama radnika, menadžera i Istrana, koji bi sami odabrali strateškog partnera. Svi dosadašnji razgovori i interesi ukazivali su na to da bi strateški partner Uljaniku mogao biti uspješni poslovni čovjek i trgovac rudama iz Južne Afrike Danko Končar. Ako to ne bi uspjelo, Uljanik bi za 25-postotnog strateškog partnera mogao odabrati svoju brodarsku kompaniju Uljanik – plovidba, koja je zajedno s Tankerskom plovidbom iz Zadra kupila riječko brodogradilište “Viktor Lenac”. I Uljanikovi poslovni rezultati 2008. – 45 milijuna kuna dobiti i 36 milijuna kuna dobiti samog brodogradilišta – potvrđivali su da je pulska brodograđevna industrija sposobna ući u samoprivatizaciju.

Europska komisija je odbijanjem posebnog modela privatizacije “Uljanika” zapravo izrazila sumnju u realnost poslovanja “Uljanika” s dobiti, ali i poslala jasnu poruku da će svim sredstvima onemogućiti radničko dioničarstvo i participaciju lokalne samouprave. “Uljanik je politički problem”, komentirao je, ne prvi put, odluku Bruxellesa potpredsjednik Vlade i voditelj hrvatske pregovaračke strane Damir Polančec. Naravno, Polančec je time želio istaknuti da je “Uljanik” tako postao hrvatski unutrašnji politički problem. Sasvim je logično očekivati da će takav stav Bruxellesa naići na ozbiljnu ljutnju i nezadovoljstvo cijele Istre, i brodograditelja, i sindikata, i Istarske županije, i Grada Pule. Naravno da se nezadovoljstvo neće ograničiti samo na EK ili Povjerenstvo za tržišno natjecanje, nego će ono biti usmjereno i prema Zagrebu i Vladi, posebno prema Polančecu i pregovaračkom timu, koji hrvatski pregovarački položaj u poglavlju brodogradnja time nisu uspjeli pomaknuti ni milimetar. Sprečavanje privatizacije “Uljanika” po posebnom modelu može biti i dodatni “politički okidač” u ionako osjetljivoj Istri. Posebice, u vrijeme zategnutih političkih odnosa sa Slovenijom, koja ionako ne odustaje od blokade hrvatskih pregovora u pristupanju EU. Utoliko se otežavanje hrvatske pregovaračke pozicije u brodogradnji i stavljanje dodatnih financijskih utega u ovom bremenitom poglavlju, izričitim odbijanjem “Uljanikova” modela samoprivatizacije i postavljanjem dvaju dodatnih uvjeta, u ovom trenutku može shvatiti i kao dodatni međunarodni pritisak EU na Hrvatsku u što bržem rješavanju spora sa Slovenijom koji vodi Ahtisaarijevu posredovanju.

Naravno, postavit će se i pitanje zašto Hrvatska i Polančecov tim nisu uspjeli izuzeti “Uljanik” iz paketa pregovora u poglavlju brodogradnja, jer se “Uljanikov” položaj u znatnoj mjeri razlikuje od “3. maja” ili “Brodosplita”. Osim obveze da najmanje 50 posto paketa dionica ide na natječaj, “Uljanik” će sada, kao i sva ostala hrvatska brodogradilišta, u postupku privatizacije trebati osigurati i 40-postotni novčani udjel u sanaciji brodogradilišta, odnosno u vraćanju dijela državnog novca što je nizu godina država ulagala u spašavanje, odnosno restrukturiranje hrvatskih brodogradilišta prije privatizacije. Tako će “Brodosplit” trebati vratiti oko 1,6 milijardi kuna, “3.maj” oko 1,2 milijarde kuna, “Brodotrogir” oko 700 milijuna kuna državnih poticaja za održavanje poslovanja hrvatskih škverova. Novac koji ta brodogradilišta naprosto nemaju. “Uljanik” će morati vratiti između 200 i 300 milijuna kuna. Utoliko je važno i utvrđivanje početka restrukturiranja hrvatskih brodogradilišta. Bruxelles je isprva tražio da to bude 2002. godina, pa bi obveze povrata uloženog državnog novca bile još i veće. Iako je Hrvatska tražila da se ta granica postavi na 2007., EK sada traži da to bude 2005. godina.

Za EK sada je postalo sporno pitanje kompenzacijskih mjera, s čime se Bruxelles prije suglašavao. Načelo koje vrijedi u EU, a to je da izgradnja ribarskih flota, vojnih brodova i megajahti ne potpada pod tržišnu utakmicu, tako neće biti dopušteno Hrvatskoj i hrvatskim brodogradilištima. U takvom razvoju situacije brodogradilištu Kraljevica neće biti dopuštena promjena asortimana, odnosno orijentacija Kraljevice na izgradnju superluksuznih megajahti. Ako hrvatska brodogradnja želi opstati, sasvim je jasno da će se morati mijenjati asortiman brodova. Promjenom asortimana u hrvatskim brodogradilištima, izgradnjom megajahti, jasno je da Kraljevica i Brodotrogir postaju konkurencija talijanskim i francuskim brodogradilištima. Stoga i ovaj novi uvjet Hrvatskoj znači da se ni planovi o promjeni djelatnosti i prenamjeni “Brodotrogira”, oko prebacivanja proizvodnje u Split, izgradnji megamarine s remontom, neće ostvariti.

Sasvim je očito da i Danko Končar, najveći zainteresirani investitor u tri hrvatska brodogradilišta, zbog poremećaja na svjetskom tržištu ruda ima ozbiljnih poslovnih problema te da nije sasvim izvjesno da u privatizaciju “Uljanika”, “Brodosplita” i “3. maja”, iako je radnicima obećao 25 posto dionica, više može ili želi ući. Proteklih dana ministar pomorstva Božidar Kalmeta dobio je zadatak da pronađe strateške partnere Končaru u privatizaciji triju brodogradilišta. Kalmeta će te strateške partnere za kupnju brodogradilišta pokušati pronaći u brodarskim kompanijama – Atlantskoj plovidbi iz Dubrovnika, Tankerskoj plovidbi iz Zadra i “Uljanik plovidbi”. Moguće je da, po modelu “Lenac”, baš Tankerska i “Uljanik plovidba” u spomenuta tri brodogradilišta uđu s 30-40 posto i time rasterete Danka Končara.

Komentiraj