Ernest van der Kwast predstavio roman “Sladoledari”

Nakladnik Fraktura na svojoj tribini Razotkrivanje ugostio je u srijedu u Zagrebu nizozemskog književnika Ernesta van der Kwasta, autora hvaljenog romana “Sladoledari”, najavljenog kao oda poeziji i ženama u intrigantnoj i poput sladoleda zanosnoj priči o tradiciji, ambiciji, obitelji i ljubavi te tome kako odluke pojedinca mogu dugoročno utjecati na druge.

Na tribini u Medijateci Francuskog instituta glavni urednik Frakture Seid Serdarević istaknuo je kako je riječ o jednome od najzanimljvijih autora mlađe generacije u Nizozemskoj.

“Ernest van der Kwast vrlo je plodan pisac, a osim što se bavi pisanjem, u gradu u kojemu je odrastao, Rotterdamu, vodi literarna događanja i piše kolumne za više nizozemskih novina”, rekao je Serdarević. “U svojem romanu ‘Sladoledari’, Van der Kwast je od sladoleda napravio jednu poemu i sladoledu i ljubavi”, dodao je.

Ernest van der Kwast rodio se 1981. u Mumbaiju, u Indiji. Debitirao je 2005. godine romanom “Nekad su stvari ljepše ako ljudi o njima klepeću”. Pod pseudonimom Sieger Sloot objavio je roman “Stand-in”. Slavu mu je donio roman “Mama Tandoori” (2010.), koji je postao bestseler u Nizozemskoj i Italiji, s više od 100 tisuća prodanih primjeraka.

Roman “Sladoledari” (2015.), također preveden na niz jezika, autoru je donio nagradu za najbolje književno djelo za mlade u nizozemskom govornom području Dioraphte Literatour Prijs. Napisao je ukupno osam romana, posljednji od kojih je “Čudo koje se nije dogodilo” (2016.). Njegove romane karakterizira šaljivo intonirana proza i tematska preokupiranost gubitkom identiteta.

Roman “Sladoledari” najavljen je kao senzualna oda poeziji i ženama i dirljiva priča o ljubavi, koja se čita u dahu. Prijevod na hrvatski potpisuje Josipa Dvoraček.

Priča prati obitelji Talamini, glasovitu dinastiju sladoledara-umjetnika čiji je život podijeljen na proljeće, ljeto i jesen, kada cijela obitelj u Nizozemskoj radi i prodaje sladoled, te zimu koju provodi visoko u talijanskim Alpama, u selu iz kojeg potječe mnogo obitelji sladoledara, gdje se sladoled nekada radio od leda iz ledenjaka.

Odgovarajući na pitanje odakle mu ideja da piše o sladoledu, Van der Kwast je kazao kako je pronaći ideju za roman za svakoga pisca – “prava sreća”. On je ideju “Sladoledare” dobio nakon što se 2002. godine našao na sjeveru Italije, prolazeći dolinom za koju mu je njegov suputnik objasnio kako tamo “žive sladoledari”. To je bilo mitsko mjesto koje mu se otvorilo, iz čega je kasnije izniknula priča za roman.

Povezao ju je s obitelji talijanskih sladoledara koji imaju svoju trgovinu sladoledom u Rotterdamu – sladoledarnica koju opisuje u knjizi doista postoji, rekao je pisac, iako glavni lik iz romana nije isti kao i onaj u stvarnoj sladoledarnici. “Fikcija i stvarnost se preklapaju”, dodao je.

U središtu su priče dvojica braće, Luca, koji je preuzeo posao koji su trebala naslijediti obojica, te se oženio djevojkom u koju su se obojica zaljubili još kao dječaci, te Giovanni, koji odlučuje prekinuti s obiteljskom tradicijom i postati pjesnik. Kao direktor velikog svjetskog festivala poezije Giovanni bezbrižno putuje svijetom, sve dok ga bratova neobična molba ne dovede u dilemu: pokoriti se posljednji put interesima obitelji ili odbiti skrenuti s vlastitoga puta.

“Pročitao sam mnogo knjiga o sladoledu, o ekonomskom razvoju, ali glavnu priču morate sami izmisliti a ja mislim da je ljubav vrlo važan sastojak romana”, rekao je autor. “Knjiga počinje s ljubavnom pričom dvaju braće koji se zaljubljuju u istu djevojku. Imaju otprilike 11 godina i Giovanni već tada zna da ne želi postati sladoledar – stoga njegov brat mora. Na neki način, Giovanni bratu duguje”, pojasnio je. Godinama kasnije brat će zatražiti naplatu toga duga, a ono što će iz toga proizaći je neka vrsta ljubavnog trokuta.

Van der Kwast je istaknuo kako između njega i Giovannija ima puni sličnosti kad je riječ o sukobu vlastitih snova i roditeljskih očekivanja: “Ja sam imao problema osloboditi se utjecaja svoje majke. Moja je majka Indijka a to je, vjerujte, jako teško. Imao sam već 22 godine kada sam konačno smogao snage majci reći decidirano – ‘Ne, neću biti ono što ti želiš, nego ću postati onaj koji jesam a to je pisac, čovjek koji voli priče a ne brojke, novac i ekonomiju'”, dodao je, pojasnivši kako su majčina očekivanja bila da završi ekonomiju jer je spisateljsku karijeru smatrala ravnom mentalnoj zaostalosti.

“Ono što me zanimalo istražiti u tome romanu su pitanja koja su prisutna u pozadini čitave priče – možemo li zaista, i kako, presjeći sve te niti koje nas povezuju s našom obitelj; možemo li zaista postati to što jesmo ili je to što ćemo postati već predodređeno?”, napomenuo je pisac.

Komentiraj