ERIC SCHLOSSER: ‘Unija će vas prisiliti na agrikulturu GMO-a’

Objavljeno u Nacionalu br. 841, 2011-12-27

Poznati borac protiv američke industrije brze hrane govori o dokumentarcu ‘Hrana d. d.’ koji opisuje kako su korporacije uništile male proizvođače i zdravlje ljudi

Otkako je prije deset godina Eric Schlosser objavio hvaljenu knjigu “Fast Food Nation” u kojoj je, kritizirajući američku industriju hrane, opisao kako je razvoj brze hrane utjecao na mijenjanje američkog načina života, ovaj nekadašnji istraživački novinar postao je simbolom borbe protiv lanaca brze hrane i korporativnog načina proizvodnje i prodajGMOe hrane. Prije pet godina Richard Linklater snimio je istoimeni film “Fast Food Nation”, a nakon toga Schlosser se kao producent i narator upustio u snimanje filma “Food, Inc.” redatelja Richarda Kennera, koji se od ovog tjedna prikazuje u hrvatskim kinima pod naslovom “Hrana d. d.”, a lani je nominiran za Oscara za najbolji dokumentarac, u kojem se opisuje kako je nekoliko korporacija zavladalo tržištem hrane u Americi, kako su mali proizvođači hrane uništeni i kako su rezultat loša hrana i predebeli ljudi.

“Hrana d. d.” dobila je odlične kritike diljem svijeta u kojima su najčešći zaključci – nakon ovog filma pazit ćete što jedete. Iako biste očekivali da čovjek koji tako raščlanjuje američku industriju hrane djeluje borbeno i radikalno, Schlosser izgleda sasvim suprotno. Kad smo ga susreli radi intervjua za Nacional, shvatili smo da je miran i povučen intelektualac koji sebe ne smatra posebno zaslužnim za stvaranje pokreta ljudi koji već drukčije razmišljaju o prehrani.

Čini se da film “Fast Food Nation” nije postigao očekivan uspjeh pa ste odlučili sami napraviti film kakav želite.
– Volim “Fast Food Nation” i Linklater ga je odlično režirao. Kad sam prava na ekranizaciju knjige prepisao na producenta Jeremyja Thomasa, zadržao sam pravo da napravim dokumentarac na istu temu. Otprilike u isto vrijeme kad sam s Linklaterom dogovarao snimanje filma, upoznao sam redatelja Kennera pa su se i Linklater i Thomas složili da bi bilo sjajno da se nakon igranog filma “Fast Food Nation” snimi i dokumentarac. Stoga “Hrana d. d.” nije ni na koji način reakcija na “Fast Food Nation”, koji je, osim toga, u recenziji New York Timesa bio odlično ocijenjen. Problematična je bila distribucija filma “Fast Food Nation”, ali u taj se dio posla baš i ne razumijem. Moram reći da ni jedan od ovih dvaju filmova nije o hrani. Ja samo pomoću hrane objašnjavam što se događa u Americi, mojoj domovini. Za mene najstrašnija stvar u “Hrani d. d.” nije hrana, nego ekstreman utjecaj i moć, to kako te korporacije mogu tužiti, opustošiti ti račun, izbaciti te iz posla, a protiv toga se ne možeš braniti. To je film o moći i o tome što se događa kad tu moć nitko ne kontrolira, bez obzira na to radi li se o moći korporacija, vlade, religije, u svim slučajevima dolazi do nevjerojatne korupcije.

Jedan od elemenata filma je upotreba GMO-a (genetski modificirane hrane). Hrvatska se ponosi organskom hranom, ali se čini da će ulaskom u Europsku uniju GMO zavladati i hrvatskim tržištem.
– To je vrlo kompliciran problem. Oni koji su pisali zakone Unije pod velikim su utjecajem korporativne agrikulture zbog čega se mijenja način proizvodnje u svim zemljama. Ne mogu reći što Hrvatska treba učiniti oko članstva u EU, ali mislim da se zakoni EU o poljoprivredi moraju promijeniti. Svaka zemlja članica mora mijenjati zakone zasebno jer je jasno da EU ne forsira održivo poljodjelstvo nego podržava industrijsku, korporativnu poljoprivredu.

Smatrate li da će se američki model korporativne kontrole agrikulture preslikati na zemlje EU?
– Mislim da se to već događa. Dovoljno je otići u Rumunjsku i Poljsku i pogledati tvornice svinjetine, u ovom filmu možete vidjeti kako je američka kompanija Smithfield zavladala rumunjskim i poljskim tržištem. Ono što u zemljama EU nije toliko izraženo kao u SAD-u jesu te goleme krave koje postaju takve zbog posebne prehrane, s kojom se počelo u Italiji, ali nije toliko rasprostranjena u Europi. No ja sam optimističan. Pomaci nabolje u SAD-u su već vidljivi. Znam da Obama neće preko noći pretvoriti SAD u zemlju organske hrane, ali mislim da nekontrolirana moć korporacija ide prema kraju, krug se zatvara, jer je otpor sve veći.

Kad smo već kod Baracka Obame, kakvo je vaše mišljenje o njemu kao predsjedniku?
– Na početku nisam mogao vjerovati da je postao predsjednik. Imam 51 godinu i mislim da za mog života nije bilo značajnijeg političara u Americi od njega. Najnevjerojatnija stvar kod njega je ta što izgleda kao sasvim normalan čovjek, a ne kao tipičan političar. Osim samog Obame, uz njegov izbor za predsjednika SAD-a važan je i način na koji su se milijuni mladih između 18 i 22 godine uključili u politički proces. Takva zainteresiranost mladih za politiku u Americi nije viđena od 60-ih. Danas mladi dijele isti idealizam s mladima iz 60-ih, ali su današnji mladi puno praktičniji, njihovi rezultati su bolji, oni znaju funkcionirati unutar političkog sustava. Idealizam i bijes 60-ih bio je neproduktivan.

Koliko su knjiga i film “Fast Food Nation” utjecali na proizvodnju i potrošnju brze hrane u Americi?
– McDonald’s radi bolje nego ikad. Bez obzira na recesiju i ekonomske probleme, to je jedna od rijetkih kompanija kojoj profit raste jer prodaje jeftinu hranu. Promjene u prehrani vidljive su kod dobrostojećih ljudi iz gornje srednje klase i kod onih obrazovanijih. Moja je knjiga objavljena prije 10 godina i otada su se dogodile velike promjene. Ne nužno zbog moje knjige, ona je dio velikog pokreta. Narastao je broj autora koji pišu o tom problemu. Sljedeći je izazov kako donijeti dobru hranu na stol običnih ljudi, radničkoj klasi kojoj je najlakše otići u McDonald’s, jer ti ljudi ne mogu kupiti povrće u dućanima, preskupo je.

Kad u filmu govorite o organskoj hrani, djelujete pomalo pesimistično. Koliko god vi zagovarali organske proizvode, 50 posto proizvođača organske hrane već su kupile velike korporacije koje proizvode hranu.
– Postoje razni problemi kod organske hrane. S jedne strane, pojam organsko označava ono što je stavljeno u zemlju, kakvi pesticidi su upotrijebljeni i tako dalje, ali, s druge strane, te organske proizvode možda su požnjeli radnici koji su u robovlasničkom odnosu. Znači, možete imati organsku hranu koju proizvodi Wal Mart i još dvije korporacije i imate opet moć korporacija. Organska hrana je bitna, ali ni na tom planu ne želimo tri korporacije koje kontroliraju cijelo tržište. Smiješno je da su danas, u vrijeme slobodnog tržišta, ta tržišta sve manje slobodna jer ih kontroliraju dvije-tri korporacije. Scena iz filma u kojoj to objašnjavamo ujedno je ironična i uznemirujuća, jer ako korporacija želi biti utjecajna, mora proizvoditi organsku hranu.

Jeste li zbog svojih knjiga i filmova postali glavni neprijatelj korporacija koje proizvode i prodaju hranu?
– Korporacije me ne vole, ali ja se kao pisac mogu baviti i drugim temama, mogu se odmaknuti od njih, pa mi se čini da im je sada meta Robert Kenner, redatelj “Hrane d. d.”. Nadam se da s Obaminom administracijom dolazi i do promjena na tom planu. Znao sam gostovati u knjižarama i govoriti o svojoj knjizi, a u knjižare su upadali ljudi koji su prekidali moja predavanja, ponekad su čak pokušavali zaustaviti početak predavanja. Ne možete ni zamisliti kakvim su se sve prljavim trikovima služili, ali nadam se da je tome sada kraj.

Pokušavaju vas spriječiti, ali predstavnici tih korporacija nisu pristali razgovarati s vama iako bi i njihove izjave bile dio filma.
– Isto se događalo i pri pisanju knjige “Fast Food Nation”, predstavnici kompanija nisu htjeli dati ni jednu izjavu. Što se tiče “Hrane d. d.”, redatelj Kenner zatražio je od njih komentare i službene izjave, ali nitko nije htio reći ni jednu riječ niti se pojaviti u filmu. Kenner je inzistirao na tome da se čuje i njih i mislim da su pogriješili kad su ga odbili.

To što nitko od njih nije dao izjavu govori da oni i dalje žele kontrolirati informacije.
Vaša je supruga Shauna Redford, kći Roberta Redforda. Jeste li razgovarali s njim o temi svojih knjiga i filmova?
– On jako podržava moj rad. I on je snimao socijalno osjetljive filmove, bio je društveno odgovoran filmaš. Napadi na njega u to vrijeme bili su kudikamo žešći od kritika na račun mog rada. Kad se borio protiv termoelektrana na ugljen koje bi zagadile zrak u zapadnom Utahu i Arizoni, njegovi protivnici su na ulici spalili njegovu lutku i protestirali protiv njega na druge načine. On je pravi primjer čovjeka koji je spreman pobuniti se i govoriti protiv raznih oblika moći.

Koje su najgore prijetnje koje ste vi primali?
– Postoje desničari koji su vrlo ljuti na mene, prije nekoliko godina su me napadali da sam antiamerikanac, socijalist i tome slično. Ja nisam Michael Moore koji putuje Amerikom okružen tjelohraniteljima, držim se povučeno i ne tražim osobnu promociju. Ali kad sam održavao predavanja na brojnim fakultetima diljem Amerike, na mene su pazili tjelohranitelji zbog desničarskih studentskih grupa. Nadam se da je tim vremenima došao kraj.

Komentiraj

Source:Dean Sinovčić