EPIDEMIJA INSTRUKCIJA: Državna matura stvorila generaciju loših studenata

Objavljeno u Nacionalu br. 857, 2012-04-17

Je li uvođenje državne mature bio dobar potez? Mnogi fakulteti traže dodatne provjere znanja, a roditelji grčevito traže profesore koji će podučiti njihovu djecu i omogućiti im da budu izvrsni učenici jer tako imaju šanse za bolji život

Dvije godine nakon uvođenja državne mature, koja je osim uvida u stanje u srednjoškolsko obrazovanje trebala zamijeniti prijemne ispite na fakultetima, situacija je ovakva: samo na za Zagrebačkom sveučilištu čak 20 fakulteta traži dodatnu provjeru znanja, a 12 ih je za upis u iduću akademsku godinu odlučilo – za razliku od lani – od kandidata tražiti viši, umjesto niži nivo mature. Nisu rijetki oni fakulteti na kojima se nakon prve generacije studenata upisanih samo na temelju ocjena državne mature pokazalo da su upisali nedovoljno kompetentne studente, a interna analiza provedena na Fakultetu elektrotehnike i računalstva u Zagrebu pokazala je da tako upisane generacije imaju dosad kudikamo najgore rezultate. Ipak, na FER-u su i za sljedeću godinu izglasali upis bez dodanog prijemnog, ali su zato od toga lani odustali na Medicinskom fakultetu u Zagrebu.

“Kad smo izanalizirali rezultate generacije upisane samo na temelju državne mature, pokazalo se da su ekstremno loši”, objašnjava predsjednica Povjerenstva za upis Medicinskog fakulteta u Zagrebu Jasna Lovrić. Prolaznost s prve na drugu godinu na tom se fakultetu, kaže, uvijek kretala oko 90 posto, gotovo nikad ispod 80 posto. Generacija upisana samo na temelju državne mature imala je prolaznost 74 posto. “Za nas je to bio vrlo loš rezultat, a kad se tome doda da su studenti te generacije imali i puno nižu srednju ocjenu pa su puno više puta izlazili na ispite nego prijašnje generacije, stvar je jasna”, govori. Ipak, ono što ih je najviše ponukalo na odluku o ponovnom uvođenju prijemnog ispita, ističe, bio je uvid u pitanja na državnoj maturi.

“Kad je riječ o biologiji i kemiji, razlike su bile ogromne. Osim toga, ta je prva generacija počela polagati neke predmete već u veljači, pa im je gradivo cijelog četvrtog razreda praktički propalo. Lani su te rokove pomaknuli, ali ispiti iz državne mature i dalje počinju dok još traje nastava – što je vrlo loše, jer se učenici koncentriraju na ono što im je važnije i gradivo četvrtog razreda se nauči površno.” Lanjska je generacija tako upisana uz prijemni i bolji rezultati već su vidljivi. “Čak 75 posto studenata položilo je ispit iz fizike, i to s vrlo visokom srednjom ocjenom – što nam je važan pokazatelj, jer je taj ispit prva selekcija”, govori Jasna Lovrić. Kaže da su i studenti bili nezadovoljni upisom bez prijemnoga, jer nisu bili svjesni koliko će im na studiju nedostajati dio gradiva koji matura ne traži. Ističe da fakultet nema nikakvu zaradu na prijemnom ispitu, jer ga ionako provodi u suradnji s Nacionalnim centrom za vanjsku provjeru znanja, tako da je sve maksimalno transparentno. Najvećim problemom državne mature smatra sljedeće: “Postoji velika ta razlika između kvalitete znanja koju učenici steknu u pojedinim školama. Zbog toga, a kako na državnoj maturi ne bi palo pola hrvatskih srednjoškolaca, Nacionalni centar za vanjsku provjeru znanja morao je jako spustiti granice za dobivanje pozitivne ocjene – tako je prve godine za neke predmete bilo dovoljno samo 20 posto, a sad se to podiglo na 30-35. To će se popraviti kad i učenici i nastavnici postanu svjesni da se te granice dižu te bi se tako mogla zaustaviti hiperprodukcija odlikaša u Hrvatskoj, jer iza svih tih visokih ocjena zapravo ne stoji adekvatno znanje.”
Da je najveći problem državne mature njen termin, smatra i Petar Mladinić, ravnatelj V. gimnazije u Zagrebu, jedne od najboljih u Hrvatskoj: “Učenicima bi trebalo biti omogućeno da završe godinu i tek potom polažu maturu, jer im je teško koncentrirati se i na jedno i na drugo. Početak fakulteta tek je u rujnu i ne vidim ni jedan argument zašto ne bi mogli u miru završiti razred. Ovako ispada da državna matura služi samo za upise, a sada i fakulteti odustaju od toga.”

Upravo to i jest najveći opći prigovor maturi: projekt koji je trebao dati uvid u cjelokupno srednjoškolsko obrazovanje, u rad pojedinih škola i kvalitetu znanja učenika, za mandata tadašnjeg ministra Dragana Primorca on je, za aakademskuzajednicu potpuno neočekivano, postao sredstvo upisa na fakultete. Tomu se protivila većina fakulteta, a pogotovo Sveučilište u Zagrebu, pri čemu je njegov rektor Aleksa Bjeliš bio jedan od najglasnijih kritičara takvog koncepta mature. Podržavao je isprva dobro zamišljenu ideju mature kao snimke stanja u srednjoškolskom obrazovanju, ali je upozoravao da će Primorčeva koncepcija obrazovni sustav odvesti u kaos i da će stvarati djecu koja su gradivo naučila napamet. Da je do toga i došlo, tvrdi i Mira Bićanić, profesorica hrvatskog jezika i književnosti u Srpskoj pravoslavnoj gimnaziji u Zagrebu, javnosti poznatija kao jedina dobitnica milijuna kuna na kvizu “Tko želi postati milijunaš?”. “Kvaliteta državne mature nije nikakva, ona tjera učenike da uče napamet često posve nebitne podatke. Jednom sam imala priliku vidjeti pitanja iz povijesti i bila su skandalozna – tražilo se znanje o najmarginalnijim stvarima, dok o onim povijesno i društveno zaista važnima, poput II. svjetskog rata, nije bilo ni riječi. Kao da se traži dlaka u jajetu, više kao začkoljasta pitanja u težoj fazi nekog kviza”, govori. No puno je veći problem, kaže, što takva državna matura utječe na kvalitetu nastave, pa tako i na razinu znanja koje srednjoškolci usvoje u četvrtom razredu.

“Gradivo je preopsežno samo po sebi i ne stigne se pošteno obraditi. No prije smo ipak imali slobodu zadržati se duže na nečemu što smatramo važnijim, dok bismo ono manje važno samo preletjeli. Ja sam, recimo, uvijek inzistirala na pismenosti učenika, posvećujući puno vremena pisanju eseja, što program ne predviđa. Sada za to imam puno manje vremena, jer da bih s njima obradila sve gradivo koje zahtijeva matura, ne stignem se zadržavati ni na čemu – a nije sve jednako važno. Rezultat ovakvog sistema su polupismeni ljudi, ali glavno da znaju ime sporednog lika u nekoj knjizi.”
Ona taj problem rješava tako da s učenicima radi u slobodno vrijeme, subotom, a i kaže da joj solidnu pripremu učenika za maturu omogućuju i relativno mali razredi u njezinoj školi – u većim školama je, tvrdi, takvo što praktički nemoguće. U njima su učenici često prepušteni sve razgranatijem sustavu privatnih poduka, što individualno, što u privatnim ustanovama, koji je od uvođenja državne mature procvjetao.

“Potrebne su im dodatne pripreme, jer se u redovnoj nastavi tijekom srednje škole jako teško stiže obraditi gradivo koje se na maturi traži – praktički moraju znati sve što se učilo u četiri godine”, kaže Mira Bićanić. Rezultat je, kaže, da su na kraju cijelu godinu u panici i pod prevelikim opterećenjem i maturanti i profesori, a fakulteti prema njihovim rezultatima na kraju nemaju ppovjerenja No na temelju vlastitog iskustva, budući da je predavala na pripremama za maturu koje je svojedobno financirao Grad Zagreb, pomalo je skeptična prema rrezultatimakoje pripreme u privatnim ustanovama mogu imati. “Često se radi u velikim grupama, u kojima su učenici s vrlo različitim razinama znanja. Jednima je sve jasno, drugi za neke stvari nisu nikad čuli, pa se profesori malo pogube. Ne znaju što da rade s njima, u kojem god smjeru da krenu, netko neće imati koristi od toga.”

Na privatnu poduku osuđeni su posebno učenici strukovnih škola koji se žele upisati na fakultet, za koje polaganje državne mature nije obavezno, niti se gradivo traženo na maturi u njima obrađuje. A budući da u većem dijelu Hrvatske, osim Zagreba, ima puno manje gimnazijskih programa, to je popriličan problem. “Privatna poduka i razni tečajevi procvali su zbog uvođenja državne mature i žalosno je da se učenici, umjesto da uče i rade na gradivu, dvije posljednje godine srednje škole pripremaju za maturu”, upozorava prorektorica za studente i studije Sveučilišta u Zagrebu Blaženka Divjak. “To je posebno nepravedno za učenike koji ne pohađaju gimnazije, jer su i odlični među njima nakon završene osnovne škole prisiljeni upisati se na stručne programe ako namjeravaju studirati. Dakle, državna matura mora se ponovo definirati i prilagoditi utvrđenom cilju, a ne da se jedno proklamira, a drugo provodi”, govori.

Ona smatra da cilj državne mature nije ispunjen, jer njime nije napravljena ocjena kvalitete srednjoškolskog obrazovanja, niti je napravljen plan njegova unapređenja. No pomoćnica ministra znanosti, obrazovanja i sporta Željka Jovanovića, Ružica Beljo Lučić, ne smatra da je učenicima strukovnih škola zbog neobavezne državne mature otežan upis na fakultete: “Oni se moraju dodatno pripremati ako žele upisati fakultet koji traži položene ispite državne mature na višoj razini. Stoga oni češće pristupaju nižoj razini državne mature pa upisuju manje zahtjevne fakultete.” Smatra da je smisao državne mature u prvom redu “osigurati završetak općeg srednjeg školovanja”, a tek zatim sve ostalo i da su rezultati mature vrlo korisni za rangiranje pri upisu na studij. Ne dovodi u pitanje povjerenje fakulteta u rezultate ispita državne mature pri upisu budućih studenata i uvjerena je da će mnogi fakulteti postupno prijeći na upisivanje samo na temelju rrezultataispita državne mature i ssrednjoškolskihocjena. “Velik dio visokih učilišta zadovoljan je ovakvim načinom upisa na studije putem Središnjeg prijamnog ureda zbog njegove transparentnosti.” Za neke studije, kaže, jednostavno mora postojati dodatni test, zbog njihovih specifičnosti. No sigurna je da će “mnoga visoka učilišta koja su provodila paralelne prijemne ispite stjecati povjerenje u državnu maturu i postupno odustajati od vlastitih prijemnih ispita.” “Paralelni sustav bodovanja rezultata državne mature i dodatnih provjera znanja logičan je u ovoj fazi uhodavanja”, ističe.

U tijeku su istraživanja, kaže, o rezultatima državne mature, ali još ne može govoriti o rezultatima. Za sustav državne mature smatra da se uhodao pa tvrdi da Ministarstvo ne razmišlja o koraku unatrag, ali o poboljšanjima da. “Osnovat će se povjerenstvo za izradu promjena Pravilnika o državnoj maturi i na unapređenju tog sustava će se sigurno raditi. Još nije jasno u kojem će smjeru ići promjene za iduću godinu, no svakako će ići u smjeru poboljšanja”, kaže pomoćnica ministra. Za fakultete na kojima se pokazalo da su bez prijemnih ispita upisali znatno slabije kandidate kaže da to “nije posljedica državne mature i upotrebe njenih rezultata za upise na visoka učilišta, nego posljedica slabosti osnovnog i srednjeg obrazovanja”. “Dapače, državnom maturom se osigurava kvaliteta srednjeg obrazovanja. Nisam upućena u razloge zašto iz srednjeg obrazovanja na fakultete dolaze slabiji kandidati nego prije, ali znam da tako misle na mnogim visokim učilištima. Činjenica je da nekad djeca nisu išla na instrukcije već u osnovnoj školi, a danas je to postalo uobičajeno.” Ne smatra da je procvat individualnih i grupnih privatnih poduka imao veze s uvođenjem državne mature, nego s tim što je danas “trend biti odličan”. “Svi misle da će im djeca dobro živjeti ako budu izvrsni učenici i studenti pa se forsiraju i oni koji nemaju kapacitet za to”, tvrdi.

Iz perspektive većine roditelja, situacija je dramatična: većina njih plaća instrukcije barem iz jednog predmeta za svog srednjoškolca, koji, kad postane maturant, želi ići na privatne pripreme iz mature “jer idu svi”. Dio njih nakon toga želi i na posebne pripreme za fakultet i troškovi čitavog tog paralelnog sustava obrazovanja, za koji misle da moraju proći kako bi mogli sudjelovati u onom primarnom, ogromni su. Prema podacima iz istraživanja objavljenog 2007., svaki drugi gimnazijalac povremeno ili stalno uzima privatne instrukcije, a prema nekim procjenama na njih se potroši 360 milijuna kuna godišnje. Budući da je to novac koji se isplaćuje na ruke, jedna od najvećih utaja poreza odvija se upravo u toj branši. Cijene jednog sata instrukcija kreću se od 50 do 200 kuna, a neki su profesori toliko zarađivali da su dali otkaze u školama i nastavili raditi samo to. Procvatom privatnih ustanova koje nude razne tipove poduke poput priprema za maturu, srednjoškolskim se profesorima znatno proširio manevarski prostor kad je rad u fušu u pitanju, a uvođenje državne mature tom je sustavu donijelo nove klijente.

“Na instrukcije za dva srednjoškolca potroši se minimalno 10.000 kuna godišnje”, govori majka dvoje gimnazijalaca, urednica u nakladničkoj kući “Jesenski i Turk” Irena Miličić, koja se u svojoj uredničkoj karijeri često bavi temom obrazovanja. Njezino dvoje djece, kako kaže, marljivih i odgovornih učenika, redovito idu na instrukcije iz tri predmeta: matematike, kemije i fizike. Starije dijete, maturant, pohađa i privatne pripreme za maturu. Koliko god to pokušavaju izbjeći, kaže, roditelji su potpuno nemoćni – ako to djeci uopće mogu ppriuštiti “Djeca znaju što tržište nudi i to žele. Ako prijatelj i prijateljev prijatelj kreću na pripreme za maturu, on osjeća da će biti manje konkurentan ne bude li i on išao. Školski kolege mog sina masovno odlaze u takve privatne škole na pripreme, što na njega vrši velik pritisak – i to čak i kad je riječ o predmetima u kojima je odličan. Nekad su klinci išli uglavnom na pripreme iz matematike i fizike, danas idu i iz hrvatskog. To je predmet iz kojeg mojem sinu nikad nije trebala pomoć, ali budući da idu svi, želi ići i on. I u koji to položaj roditelje dovodi: bojimo se to im ne omogućiti, pitamo se što ako drugi tamo zaista nauče nešto što on neće i zbog toga bude korak iza njih pri upisu na faks. Oni si ne mogu dopustiti da budu lošiji od nekog drugog tko će na te pripreme ići – i to je bio argument na kojem sam ja pokleknula. Na kraju se potpuno izgubila komponenta radosti učenja i sklonosti čitanju, školstvo se svelo na grozničavi pritisak i na učenike i na roditelje”, kaže. Sve je manje roditelja, priča, koji svojoj djeci mogu priuštiti dodatnu edukaciju u tim privatnim ustanovama za poduku – čula je – odvijaju se prave drame; roditelji mole da se djeca upišu na temelju obećanja da će platiti, mole se odgode.

Na pripreme koje im nudi škola, govori, ne žele ići, jer znaju što mogu dobiti od svojih profesora – i to ne žele. “To su često profesori uz čiju nastavu moraju gotovo cijelu godinu ići na instrukcije i ne misle da im oni mogu omogućiti prolaz na maturi – ne žele riskirati. Često su to demotivirani profesori s nedostatkom komunikacijskih vještina, pogotovo kad je riječ o tumačenju prirodnih predmeta, koji su pritom još preopterećeni preopširnim programom i koji stvaraju generacije diskvalificirane za najbolje plaćena i najpropulzivnija zanimanja u zemlji. Rezultat takvog sustava je da se djeca ne usude ni pokušati upisati ono što misle da ne mogu položiti i upisuju masovno ono čega na tržištu rada ionako ima previše. Idu na ona zanimanja koja Hrvatska više ne može zaposliti.” Za roditelje onih koji žele pokušati upisati neki zahtjevniji fakultet slijede novi troškovi. Privatne instrukcije iz fizike ili matematike na tako visokom nivou stoje, priča, i po 400 kuna za 90 minuta, a pripreme u privatnim školama mogu koštati od 500 do nekoliko tisuća kuna. Priča o instrukcijama ne staje ni upisom na fakultet, pogotovo za one koji su samo na temelju državne mature upisali neki od zahtjevnijih, pa postoji raskorak između znanja koje imaju i onog koje se traži na prvoj godini. Međutim, ima i onih koji smatraju da tržište privatne poduke gubi klijente, pogotovo kad je riječ o pripremama za državnu maturu: “Kad je uvedena državna matura, zavladala je panika među učenicima jer nisu znali što da očekuju i svi su odlazili na pripreme”, govori ravnatelj V. gimnazije u Zagrebu Petar Mladinić. “Međutim, sad svi znaju što ih čeka, tržište je reagiralo i udžbenicima za tu svrhu, puno toga sad već mogu naći i na internetu, a čak su i novine počele tiskati pomoć za pripreme. Zato smatram da je potreba za plaćanjem tako skupih sati sve manja pa će privatne škole od toga sve manje profitirati.” On je, također, jedan od pristaša mišljenja da je za epidemiju instrukcija djelomice kriva i sklonost učenika i roditelja “liniji manjeg otpora”: “Roditelj plati i misli da je time riješio problem, da je tako prisilio dijete da sjedi i uči, što nije mogao kod kuće. Djeca pak često provedu prve tri godine gimnazije u pubertetu i onda u četvrtom razredu uz sve te pripreme i instrukcije pokušavaju nadoknaditi propušteno.”

Komentiraj

Source:Tanja Simić