ENERGETSKI DEBAKL: Plinska havarija ministra Popijača

Objavljeno u Nacionalu br. 834, 2011-11-08

Gradnja novoga podzemnog skladišta plina u Grubišnom polju odgođena je za pet godina jer novi natječaj za koncesiju ne predviđa takvu investiciju

Gradnja novoga podzemnog skladišta plina u Grubišnom polju, jednog od strateški važnih domaćih energetskih projekata, dovedena je u pitanje nakon što je Ministarstvo gospodarstva donijelo odluku o raspisivanju javnog natječaja za dodjelu koncesije za istraživanje tog područja. Kako ta vrsta koncesije ne omogućava gradnju skladišta i skladištenje prirodnog plina, očigledno je da je takvim potezom ministarstva cijeli projekt, u najmanju ruku, odgođen za sljedećih tri do pet godina.

Na taj način gotovo je zaustavljen još jedan od projekata iz Vladina bučno najavljivana kataloga strateški važnih investicija, ali i projekt čija je realizacija određena hrvatskom nacionalnom energetskom strategijom. Oba ta statusa projekt Grubišno polje dobio je od Ministarstva gospodarstva. Prvo ga je Uprava za energetiku uvrstila u energetsku strategiju, potom ga je na temelju važnosti i visokog stupnja pripremljenosti za investiciju Uprava za gospodarsku diplomaciju, izvoz i investicije uvrstila u katalog 30 strateških nacionalnih investicijskih projekata, da bi na kraju Uprava za rudarstvo, svojom odlukom o raspisivanju natječaja za pogrešnu vrstu koncesije, gotovo onemogućila njegovu realizaciju.

TAKVI KONTRADIKTORNI potezi službi unutar istoga ministarstva novi su dokaz nesposobnosti Vlade da, osim deklarativne potpore, stvori i najosnovnije uvjete za realizaciju velikih investicijskih projekata, čak i kad se, kao u ovom slučaju, radi o projektu u kojem je investitor državna kompanija, a novac za njegovu provedbu već je osiguran. O tom projektu, gradnji vršnoga skladišta plina, u domaćim energetskim krugovima govori se već desetljećima, ali pripreme za njegovu realizaciju intenzivirale su se kad je Hrvatska prije dvije godine od nacionalne naftne kompanije Ine otkupila plinsko skladište Okoli. Kako je neposredno prije toga Hrvatska bila suočena s redukcijama plina, izazvanim prekidom isporuka iz Rusije zbog spora s Ukrajinom, zbog veće sigurnosti opskrbe domaćeg tržišta donesena je odluka o početku gradnje projekta kojim bi se popravili nedostaci skladišta Okoli. Iako sasvim solidna kapaciteta, problem tog skladišta je njegova premala propusnost, pa u zimskim mjesecima vršne potrošnje plina ono ne može zadovoljiti cjelokupnu potražnju. Rješenje tog problema trebalo bi biti gradnja vršnoga skladišta manjeg kapaciteta, ali veće propusnosti koje bi se koristilo kao dodatak Okolima samo zimi kad potražnja premašuje mogućnosti tog skladišta.

KAO NAJBOLJA LOKACIJA za gradnju takva objekta izabrana su plinska nalazišta u blizini Grubišnoga polja, na kojima je Ina godinama ranije provodila istraživanja, ali nikad nije pokrenula proizvodnju. Ta ležišta, prema svojim geološkim kvalitetama, povoljna su da se u njih kontinuirano utiskuje i istiskuje plin, kao i u Okolima, ali da bi se projekt realizirao, trebalo je prvo riješiti situaciju s Inom. Naime, ta kompanija tamo je godinama vršila istraživanja, a prema odluci Vlade iz ožujka 2007., odobreno joj je eksploatacijsko polje na rok od pet godina, uz uvjet da ishodi rudarsku koncesiju do 31. prosinca 2007. Kako to nije učinjeno, Vlada je Ini u ožujku 2008. produžila taj rok do kraja 2009. No kada Ina nije ispoštovala ni taj rok, Vlada im je odobrila još jednu godinu produljenja. Ipak, protiv tog rješenja državna kompanija PSP, osnovana da upravlja skladištenjem plina, pokrenula je spor pred Upravnim sudom, koji je na kraju zadnje produljenje roka za ishođenje koncesije proglasio protuzakonitim. Na taj je način Ina i zakonski izgubila mogućnost da traži rudarsku koncesiju na osnovu provedenih istraživanja. Takav ishod najvjerojatnije nije bio dobro prihvaćen u Ini, posebno s obzirom na činjenicu da je kompanija očekivala znatno obeštećenje od PSP-a temeljem istraživanja koja je provodila. Prema neslužbenim informacijama, zahtjevi Ine u jednom su trenutku iznosili 70 milijuna kuna, a sporno je bilo to što su u Ini tražili obeštećenje i za neke bušotine koje uopće nisu bile obuhvaćene eksploatacijskim poljem, kao i za neke koje su izgradili njemački inženjeri još tijekom Drugoga svjetskog rata.

Ipak, računajući na jak Inin lobi u Ministarstvu gospodarstva i činjenicu da dodjela koncesije nekom drugom ne isključuje mogućnost obeštećenja za Inine istražne radove, u PSP-u i njezinoj matičnoj tvrtki Plinacro bili su spremni dogovoriti se oko tih potraživanja samo da bi što prije počela realizacija projekta. Uvjet za to bilo je da Ministarstvo raspiše novi natječaj za koncesiju za proizvodnju i skladištenje, čime bi se dobila formalno-pravna osnova za realizaciju projekta gradnje skladišta plina. Ipak, dogodilo se upravo suprotno. Raspisan je natječaj za daljnje istraživanje plinskoga polja Grubišno polje. Kao argumentacija za takvu odluku navedene su činjenice da istražni radovi nikad nisu u cijelosti provedeni, ali i da nikad nisu provedena istraživanja kojima bi se dokazalo da je skladištenje plina tamo uopće moguće. Radi se o poprilično skandaloznu zaključku, jer ako je istinit, nameće se pitanje na osnovu čega je onda to isto ministarstvo projekt skladišta plina uvrstilo u katalog strateških investicija? Ipak, da bi pobili ovakvu argumentaciju, u PSP-u su naručili neovisnu ekspertizu Rudarsko-geološkonaftnog fakulteta u Zagrebu.

U toj ekspertizi, koju potpisuje voditelj ekspertnog tima prof. dr. sc. Igor Dekanić zaključuje se da su bilo kakva daljnja istraživanja toga plinskog ležišta nepotrebna, odnosno da će njihova provedba rezultirati samo povećanjem konačne cijene i odgađanjem gradnje skladišta plina, čime će domaći sustav biti manje konkurentan u odnosu na iste sustave susjednih zemalja. U toj posljednjoj rečenici mnogi zapravo vide utjecaj Ine, odnosno njezina dominantnog dioničara mađarskog MOL-a. Naime, najveći korisnik skladišta u Okolima je Inina tvrtka Prirodni plin, zadužena za opskrbu domaćeg tržišta. Tu tvrtku trebala je u paketu s Okolima preuzeti država, ali kako se od toga odustalo, čini se da će ona dugoročno ostati u Ininu vlasništvu. Prirodni plin ima ugovor o skladištenju plina u Okolima do 2014. godine.

BUDUĆI DA OVAKAV natječaj za koncesiju gotovo onemogućava PSP da do tog roka izgradi vršno skladište i tako riješi nedostatke skaldišta u Okolima, mnogi u toj kompaniji sada strahuju da bi MOL te tehničke probleme mogao iskoristiti kao izgovor da 2014. ne produži ugovor s PSP-om te da skladištenje Inina plina prebaci u jedno od golemih skladišta u Mađarskoj. Tehnički preduvjeti za to postoje otkad su Hrvatska i Mađarska početkom ove godine dovršile izgradnju golema interkonekcijskog plinovoda. Kada bi se to dogodilo, skladište u Okolima, koje je država platila 500-injak milijuna kuna i uložila još milijune u modernizaciju, postalo bi nepotrebno. Ipak, iako je takav scenarij moguć, Ina i MOL teško da se mogu smatrati odgovornima za novonastalu situaciju jer je odluka o budućnosti projekta potpuno u segmentu diskrecijske odluke Vlade. Ako se projekt ne realizira, za to će biti kriva isključivo Vlada.

NARAVNO, O TAKVIM mogućim scenarijima čelni ljudi Plinacroa i PSP-a Jerko Jelić Balta i Dragica Krpan službeno ne žele govoriti, vjerojatno zato što znaju da nije pametno sukobljavati se sa službenicima formalno im nadređena ministarstva, pa stoga i tvrde da su uvjereni da će se situacija na kraju ipak povoljno riješiti. Neslužbeno se pak može doznati da će se PSP i na ovaj natječaj prijaviti, a da bi to učinila tvrtka će se morati ponovno registrirati i ispuniti cijeli niz formalnopravnih uvjeta. Cijena toga, i novčana i vremenska, bit će velika, a posljedice cijelog slučaja puno šire od same energetike. Predizborno je vrijeme, a kako je vladajuća stranka preplavila Hrvatsku jumbo-plakatima s obećanjima da “jamči nove investicije”, slučaj Grubišnoga polja građanima će moći poslužiti kao procjena valjanosti toga jamstva. Naime, ako država nije sposobna realizirati projekt u kojem sama posjeduje potrebne resurse, novac i znanje, na temelju čega bi ijedan strani investitor trebao vjerovati da će u takvoj državi njegovo privatno ulaganje biti uspješno?

Komentiraj

Source:Marko Biočina