ELITNA STRUKA PRED KOLAPSOM: Anatomija pada hrvatske medicine

Objavljeno u Nacionalu br. 651, 2008-05-05

Nada Čikeš, dekanica Medicinskog fakulteta u Zagrebu, govori o velikoj krizi liječničke struke i studija medicine

Profesorica Nada Čikeš prva je dekanica u povijesti Medicinskog fakulteta u Zagrebu, a na tu je funkciju stupila prije četiri godine. S njom smo razgovarali u povodu konferencije Europskog udruženja bolničkih liječnika održane prošlog tjedna u zagrebačkom hotelu Westin, na kojem je glavna tema bila migracija liječnika iz zemalja istočne Europe na Zapad, s čime bi se Hrvatska mogla susresti kad uđe u Europsku uniju. Budući da se problem nedostatka liječnika u hrvatskim bolnicama već osjeća, s dekanicom Čikeš razgovarali smo i o problemu sve manjeg interesa studenata za studij medicine.

NACIONAL: Kako biste vi povećali interes za studij medicine?
– Da bi se povećao interes za liječničko zvanje, jednogodišnji pripravnički staž bi se mogao ukinuti i ugraditi u šestu godinu studija, a razdoblje specijalizacije koje inače traje od četiri do šest godina trebalo bi tretirati kao samostalan rad liječnika, budući da liječnici tada već posjeduju licenciju za rad. Trebalo bi i povećati plaću, poboljšati uvjete rada u zdravstvu te tražiti da društvo u kojem živimo više cijeni rad liječnika.

NACIONAL: Prije 20-ak godina na jedno studentsko mjesto na vašem fakultetu natjecalo se čak šest studenata. Danas ih se natječe dvoje. Bi li trebalo drastično promijeniti kriterij upisa te udvostručiti broj studenata? 
– Smatram da postojećim kriterijima izabiremo dobre studente, da postoji dobra kontrola kvalitete studija. Tome u prilog govori i uspješnost studiranja; naime, danas više od 90 posto studenata iste generacije završi šestogodišnji studij za prosječno 6,3 godine. Naši studenti postižu znanje ravnopravno europskim kolegama. Smanjeni kriteriji upisa i veći broj studenata sigurno bi negativno utjecali na kvalitetu studiranja. Medicinski fakultet spreman je povećati broj upisanih studenata za razuman broj.

NACIONAL: Razgovarate li sa svojim studentima o njihovoj motivaciji za studij i planovima za budućnost? 
– Moj je dojam da većina studenata želi raditi u svojoj domovini te očekuju da će im se osigurati potrebni uvjeti i adekvatno priznanje za rad, u prvom redu bolja primanja. S obzirom na sve veći manjak liječnika, nema dvojbe da će budući liječnici moći birati posao u Hrvatskoj. Pojedini studenti iskazuju želju za odlaskom u najbolje svjetske centre gdje bi se u izvrsnim uvjetima mogli baviti znanstvenim radom ili naučiti najbolje dijagnostičke i terapijske metode. Željela bih da se neki od njih odluče s tim znanjem vratiti.

NACIONAL: Kad ste došli na mjesto dekanice, studenti su vam se žalili na nepostojanje pravilnika za dobivanje Rektorove nagrade, što je u međuvremenu riješeno. No što mislite, kakva je motivacija studenta medicine kad još na fakultetu nailazi na takve probleme i činjenicu da se ne tretiraju svi prema sposobnostima i zaslugama nego prema vezama i poznanstvima? 
– Teško mi je prihvatiti da se na Medicinskom fakultetu studenti različito tretiraju. Provjera znanja je objektivna, na većem broju predmeta nastoji se trajno provjeravati znanje, većina ispita sastoji se od pisanih pitanja s višestrukim odgovorima, a obrasci s odgovorima čitaju se strojem za optičko čitanje.

NACIONAL: Je li vašoj kćeri Maji u tom smislu bilo teže ili lakše studirati zbog činjenice da joj je majka ugledna liječnica, dugogodišnja prodekanica i članica mnogih povjerenstava? 
– Moj je dojam bio da joj je to češće bilo opterećenje nego prednost. Diplomirala je dan prije nego sam stupila na dekansku dužnost. Ozbiljno je shvaćala sve svoje studentske obveze, imala je izvrstan prosjek ocjena, a sada specijalizira internu medicinu i završava doktorski studij.

NACIONAL: Rekli ste da ste je zapravo odgovarali od studija medicine. Zašto?
– Moja je kći od djetinjstva pokazivala zanimanje za studij medicine, što mi je u stvari bilo drago jer volim svoj poziv. Točno je, međutim, da sam se pri kraju njenog gimnazijskog školovanja brinula znajući da je s odlaskom na medicinu očekuje naporan život, pa sam je pokušavala odgovoriti. Danas sam zadovoljna, jer vidim da je sretna.

NACIONAL: Potječete li i vi iz liječničke obitelji?
– U mojoj široj obitelji bilo je osam liječnika, ali moji roditelji nisu bili medicinske struke. Moj je otac umro kad sam bila djevojčica, pa smo sestra i ja ostale same s majkom kojoj dugujemo veliku zahvalnost za žrtve koje je podnijela, toplinu kojom nas je odgajala i u nas usadila poštovanje prema osobama koje nas okružuju kao i poštovanje i osjećaj odgovornosti prema poslu. Moja je sestra zdravstveni ekolog, magistra znanosti, voditeljica Odjela za predmete opće uporabe i medicinske proizvode Hrvatskog zavoda za javno zdravstvo.

NACIONAL: Malo je poznato da ste bili i prva žena liječnica u Odžaku. Jeste li ikada doživjeli da vas kao ženu diskriminiraju?
– Mojih prvih radnih dana u Odžaku rado se sjećam, tamo sam mnogo naučila, osamostalila se u radu. Iskustva stečena u tom malom domu zdravlja ne bih stekla u Zagrebu. A kao liječnica nikada nisam doživjela diskriminaciju ili poniženje.

NACIONAL: Kakav je položaj žena liječnica danas u Hrvatskoj? 
– Udio liječnica u Hrvatskoj sve je veći, no nažalost liječnice još uvijek nisu u istoj proporciji zastupljene i u rukovodećim funkcijama.

NACIONAL: Vaš suprug Ivo Čikeš također je liječnik. Kada ste se upoznali i je li teško biti u braku s liječnikom?
– Upoznali smo se u Internoj klinici na Rebru za vrijeme njegova poslijediplomskog studija iz kardiologije, a mojega pripravničkog staža. Moje je iskustvo da brak dvoje liječnika omogućuje bolju posvećenost struci i razumijevanje za teškoće i posebne obveze liječničkog poziva. Uvjerena sam da je, s obzirom na obveze koje imam, mojem suprugu teže u braku sa mnom.

NACIONAL: Srijedom radite i ambulantno na Rebru, gdje ste i voditeljica Zavoda za kliničku imunologiju i reumatologiju. Kako sve uspijevate i smatrate li da ste mjesto voditelja Zavoda trebali prepustiti nekom drugom? 
– Posao dekana posljednjih je godina sve zahtjevniji, kao i posao u mojoj kliničkoj struci. No budući da moji pacijenti boluju od kroničnih bolesti i neke od njih liječim dulje od 20 godina, ne bih ih željela napustiti zbog mandata dekana. Katkad mi nedostaje bolnička atmosfera, svakodnevni kontakt s mojim suradnicima na Rebru kojima sam zahvalna što su preuzeli neke moje obveze. Doktoru Branimiru Aniću zahvaljujem što me zamjenjuje u voditeljskoj funkciji. Ravnatelju KBC-a izrazila sam želju da svoje mjesto prepustim nasljedniku, ali odgovorio je da to pitanje zahtijeva sustavno rješenje jer ima mnogo sličnih slučajeva.

NACIONAL: Koliko su razne afere vezane uz liječnike utjecale na opadanje njihove vrijednosti u očima pacijenata odnosno javnosti?
– Na žalost liječnička se profesija nekad više cijenila. Sigurno je da je tome pridonio neodgovorni rad pojedinih kolega, ali često i senzacionalistički medijski prikaz. Jasno je da većina hrvatskih liječnika odgovorno obavlja svoj posao, često u teškim uvjetima.

NACIONAL: Malo je poznato da ste s profesorom Marušićem, koji vas je javno teško optužio da branite slobodu govora na fakultetu te da ste protiv njega naručili psihijatrijsko vještačenje, zajedno studirali. U kakvim ste odnosima s njim bili u vrijeme studija? 
– Matka Marušića sjećam se dobro od prvog dana studija, većinu studija proveli smo u istoj skupini studenata. Uvijek smo respektirali međusobna stajališta, unatoč različitosti mišljenja.

NACIONAL: Koje su vaše osnovne zamjerke na njegov račun? 
– Nepoštivanje kolega i institucije u kojoj radi, a to je Medicinski fakultet i Sveučilište u Zagrebu.

NACIONAL: Tvrdite da su njegove optužbe neutemeljene. Zašto ga niste tužili zbog narušavanja ugleda?
– Takva se pitanja prvo moraju riješiti unutar Akademske institucije na temelju postojećih propisa.


EMIGRACIJA LIJEČNIKA

Iako su na konferenciji Europskog udruženja bolničkih liječnika izneseni alarmantni primjeri iz Poljske i Rumunjske otkuda je emigriralo na tisuće liječnika, a neki bugarski gradovi od 150 tisuća stanovnika ostali su na dva tima hitne pomoći, Hrvoje Šobat kaže da razlike između Hrvatske i EU ipak nisu tako velike da bi liječnici masovno odlazili. No ističe da će postojeći zdravstveni sustav iz temelja trebati mijenjati.

 

Komentiraj