EKSLUZIVNO: ‘Odnarođeni guverner HNB-a Boris Vujčić u velikom sporu oko švicarskog franka stao je na stranu banaka, protiv države i oštećenih građana‘

EKSKLUZIVNO: Zahtjevi šest banaka koje od Hrvatske traže 418 mil. eura zbog sukoba oko švicarskog franka hrane se tezama koje zastupa HNB zbog čega visoki politički i pravosudni izvori žestoko prozivaju guvernera

Njegove stavove po pitanju švicaraca smatraju licemjernima, a njega suodgovornim za manipulaciju zbog koje je Vlada krenula u zakulisne pregovore s bankama koje su ishodile zatvaranje arbitraža za javnost, iako je DORH inzistirao na transparentnosti postupka

Vlada Andreja Plenkovića krenula je, po svemu sudeći, u tajne i potpuno netransparentne pregovore s bankama koje od nje traže više od 400 milijuna eura odštete zbog konverzije kredita u švicarskim francima (što je prošloga tjedna objavio Bloomberg, a prenio Poslovni.hr), zato što su određeni interesni krugovi uvjerili državni vrh da Republika Hrvatska u arbitražnom procesu koji su banke pokrenule u Washingtonu stoji jako loše i da bi mogla izgubiti tužbu.

Prema informacijama Nacionala, banke su pritom u toj tužbi koristile argumente koje im je servirala – Hrvatska narodna banka na čelu s guvernerom Borisom Vujčićem. Nacionalu je to potvrdio visoki politički izvor upoznat s detaljima arbitražnog procesa, napomenuvši da su, iako je arbitražni postupak tajan, banke u svojoj tužbi koristile javno dostupne podatke objavljene u biltenima i drugim publikacijama HNB-a.

Još je veći problem što, po mišljenju više Nacionalovih sugovornika, Vlada nije uopće trebala prihvatiti ne samo pregovore, već ni arbitražu jer Međunarodni centar za rješavanje ulagačkih sporova u Washingtonu (ICSID) uopće ne bi trebao biti nadležan za taj predmet i kakvu god presudu donio, Vlada je neće biti dužna provesti i to zato što bi o takvim predmetima trebao odlučivati Sud Europske unije. Međutim, banke namjerno izbjegavaju nadležnost Suda Europske unije jer taj sud, prema riječima Gorana Aleksića iz Udruge Franak, vodi računa o građanima Europske unije i sudi u korist potrošača pa ne bi bio pristran prema bankama. Drugim riječima, ako je točno da je Vlada krenula u pregovore s bankama, ona tako unaprijed podilazi bankama zbog straha od gubitka spora koji uopće ne bi trebao imati nikakve pravne posljedice za Hrvatsku jer je ništetan u sporovima među državama članicama Europske unije.

Iako je Međunarodni centar za rješavanje ulagačkih sporova u Washingtonu (ICSID) prihvatio nadležnost, unatoč tome što je DORH njihovu nadležnost osporavao, najnovije sudske presude, konkretno presuda u slučaju Achmea, i preporuke Europske komisije sugeriraju da bi nadležan u ovom slučaju trebao biti Sud EU-a. Naime, Međunarodni centar za rješavanje ulagačkih sporova u Washingtonu (ICSID) prihvatio je nadležnost na temelju bilateralnih ugovora Hrvatske i Austrije, Hrvatske i Francuske te Hrvatske i Mađarske, gdje se nalaze sjedišta banaka tužiteljica, međutim, nakon ulaska Republike Hrvatske u Europsku uniju za odnose Republike Hrvatske s drugim članicama EU-a trebala bi biti mjerodavna pravila Europske unije.

Nacionalov izvor kaže: “Prema presudi u slučaju Achmea koju je Europski sud donio još 2018., ne mogu sudovi izvan EU-a rješavati sporove između dviju članica EU-a. Time je Europski sud zapravo presudio da međunarodne arbitraže ne vrijede između država članica Europske unije, već se o takvim slučajevima treba odlučivati na Europskom sudu.”

Goran Aleksić iz Udruge Franak ističe, pak, i da su skoro sve države članice EU-a, osim Austrije koja je zbog toga pod prijetnjom Europske komisije, 5. svibnja ove godine potpisale plurilateralni sporazum kojim se otkazuju bilateralni sporazumi o zaštiti stranih ulaganja između država članica Europske unije. Time su izvan snage stavljeni bilateralni sporazumi između država članica Europske unije na temelju kojih su strani ulagači iz država Europske unije pokretali tužbe pred međunarodnim investicijskim sudovima radi zaštite svojih ulaganja u drugim državama članicama. Umjesto toga, ulagači iz država članica trebali bi zaštitu potražiti na domaćim sudovima, na Europskom sudu ili postići nagodbe u tim sporovima. Neovisno o tome, budući da postupak formalno još uvijek traje pred međunarodnim sudom i da banke očito ignoriraju sporazum na razini EU-a, postavlja se pitanje zbog čega se u pregovore ide u trenutku kad procesi nisu ni blizu donošenja presude niti je poznato kako će izgledati tijek postupka. Najbliže donošenju presude tek je jedna tužba, ona UniCredita i Zagrebačke banke, koja je prva podnesena, još prije četiri godine. Naime, prema službenim podacima dostupnim na stranicama arbitražnog suda, kao i na temelju službenih odgovora DORH-a koji u svim predmetima pred međunarodnim sudovima zastupa Republiku Hrvatsku, protiv Hrvatske tužbu je podnijelo šest banaka, a svaki od tih postupaka vodi se odvojeno.

 

Banke su u tužbi protiv hrvatske zbog konverzije švicarca koristile podatke objavljene u biltenima i drugim publikacijama HNB-a kao i stavove guvernera Borisa Vujčića koji su išli u prilog bankama

 

Prema podacima iz Izvješća o radu DORH-a za 2019. UniCredit Bank Austria AG i Zagrebačka Banka d.d. tužile su Hrvatsku na iznos od 137 milijuna eura, Raiffeisen Bank International AG i Raiffeisenbank Austria d.d. na iznos od 64,5 milijuna eura, Addiko Bank AG i Addiko Bank d.d. na 160 milijuna eura, Erste Group Bank AG i ostali na iznos od 57,1 milijun eura, a tužbe su naknadno podigli i Société Générale S.A. i OTP Bank Plc.

Iz DORH-a, međutim, kažu: “Svaki od šest postupaka trenutno se nalazi u različitim postupovnim fazama zbog činjenice da su pokrenuti u razmaku od četiri godine te s obzirom na složena pitanja nadležnosti koja se u svakom od predmeta pojavljuju. Iz podataka na mrežnim stranicama ICSID-a razvidno je kako ni u jednom od postupaka još nije donesen arbitražni pravorijek o osnovanosti zahtjeva tužitelja, kao i eventualnoj visini štete, već su u pojedinim postupcima donesene jedino odluke o nadležnosti.”

Zašto onda Vlada žuri u nagodbu s bankama kojom bi bankama, prema pisanju portala Poslovni.hr i Bloomberg, omogućila smanjivanje obveze (budućih) uplata doprinosa za osiguranje depozita, odnosno smanjenje regulatornog troška kroz niže obveze uplata premija osiguranja štednje, a banke bi zauzvrat povukle tužbe i ne bi tražile isplatu odšteta? I je li takav ishod učinjen pod pritiskom stavova HNB-a koji idu u prilog bankama?

Među tezama koje su korištene i koje će i u drugim postupcima biti korištene protiv Hrvatske, spominje se i teza da se prilikom izrade modela konverzije nije vodilo računa o socijalnim kriterijima. Upravo taj element socijalnih kriterija naveo je i HNB u svom Izvješću o problematici zaduženosti građana kreditima u švicarskim francima i prijedlozima mjera za olakšavanje položaja dužnika u švicarskim francima na temelju zaključka Odbora za financije i državni proračun Hrvatskog sabora, iz rujna 2015.

Osim što banke njegovo izvješće koriste kao oružje protiv Hrvatske, guverner HNB-a Boris Vujčić ujedno je i jedan od svjedoka u arbitražnom procesu koji su banke pokrenule protiv Hrvatske, a za koje neimenovani izvori tvrde da u njemu Hrvatska stoji loše pa se Plenkovićeva vlada požurila u tajne pregovore s bankama. PHOTO: Patrik Macek/PIXSELL

 

U tom izvješću je, između ostalog, navedeno i sljedeće: “Budući da trošak konverzije kredita u švicarskim francima podrazumijeva otpis dijela glavnice, konverzija će izvjesno znatno umanjiti kapital banaka koje imaju dijelove kreditnog portfelja nominirane u toj valuti i podložne su odredbama navedenog Zakona. Iz dostupnih nepotpunih podataka može se pretpostaviti da će proširenje obuhvata kredita podložnih konverziji i naknadne promjene u modelu na temelju kojega je inicijalna procjena rađena, povećati trošak konverzije za banke u odnosu na preliminarne procjene, tako da bi taj trošak mogao dosegnuti iznos od otprilike 8,0 mlrd. HRK. Tako bi aktualni prijedlog Izmjena i dopuna Zakona o potrošačkom kreditiranju i Zakona o kreditnim institucijama za banke stvorio znatne troškove koji bi smanjili njihovu adekvatnost kapitala, te generirao gubitke u iznosu od gotovo trogodišnje očekivane dobiti. Od procijenjenog učinka zakonskih izmjena na zarade banaka od 8,0 mlrd. kuna, 5,8 mlrd. HRK odnosi se na trošak jednokratnog otpisa odnosno na ujednačavanje preostale glavnice dužnika u eurima i dužnika u švicarskim francima, 1,8 mlrd. HRK na dodatno umanjivanje anuiteta te još oko 500 mil. HRK za nestambene i otkazane kredite (Tablica 8.).”

U tom izvješću HNB je bio izrazito zabrinut za sudbinu banaka, dok je pitanje sudbine potrošača bilo potpuno sekundarno pa su tako naveli: “Na osnovi procjene mogućih troškova predloženog rješenja može se prognozirati i adekvatnost kapitala te zarade osam banaka na koje otpada većina CHF kredita za sljedeće razdoblje. Tako bi jednokratni trošak od 8,0 mlrd. HRK doveo do pada stope ukupnoga kapitala s 23,5 % na 19,7 %, što je pad od 3,8 postotnih bodova (Tablica 10.). Također, uz pretpostavku da banke zarade u tekućoj godini iskoriste najprije za pokrivanje gubitaka iz prethodne godine, banke bi tek u 2017. godini ponovo ušle u područje pozitivnih zarada.”

To, međutim, uopće nije ispalo tako, već se ispostavilo da je konverzija kredita imala pozitivan učinak i na banke i na potrošače. Dapače, pozitivni efekti konverzije kasnije su također opisani u biltenima HNB-a.

Međutim, je li takvim unaprijed stvorenim stavovima guverner HNB-a podilazio bankama? To je izrazito važno pitanje jer, osim što banke njegovo izvješće koriste kao oružje protiv Hrvatske, guverner HNB-a ujedno je i jedan od svjedoka u arbitražnom procesu i njegovi stavovi mogli bi uvelike utjecati na ishod spora – pa je za Republiku Hrvatsku itekako važno kakve će on argumente iznijeti i hoće li stati na stranu dužnika u švicarskim francima, a time i na stranu Republike Hrvatske, ili na stranu banaka.

Nacionalovi izvori sumnjaju da je guverner Boris Vujčić puno bliži ovoj drugoj varijanti, što se vrlo lako može iščitati i iz publikacija HNB-a, kao i iz njegovih javno dostupnih izjava. Njegove dosadašnje stavove po pitanju “švicarca” Nacionalovi izvori smatraju, u najmanju ruku, neadekvatnima i licemjernima te tvrde da je on i tijekom donošenja zakona 2015. zapravo “sjedio na dvije stolice”.

Zakon kojim je omogućena konverzija donesen je u mandatu premijera Zorana Milanovića i ministra financija Borisa Lalovca, a izvori iz bivše vlade tvrde da zakon nije imao negativne, već pozitivne efekte. PHOTO: Patrik Macek/PIXSELL

 

Insajder blizak vladi Zorana Milanovića koja je i donijela zakon kojim je omogućena prisilna konverzija kredita u švicarcima, rekao je za Nacional:

“Zoran nije htio donijeti Zakon bez Vujčićeve suglasnosti. Dakle, Milanovićeva vlada ne bi ni donijela zakon da Vujčić nije dao zeleno svjetlo. Vujčić je o tome svemu razgovarao sa Zoranom, s Borisom Lalovcem, Orsatom Miljenićem i Brankom Grčićem, i znam da je Zoran govorio: “Ne mogu ja ako Vujčić ne odobri.” Ako me pitate za koji se točno model zalagao Vujčić, moguće da je on smatrao da bi neki drugi model bio bolji, uostalom, bilo je nekoliko modela konverzije, ali na kraju je odabran model da se izjednači građane koji su imali kredite u švicarcima s onima koji su imali kredite u eurima. Dakle, vodila se polemika oko najboljeg modela, ali HNB nije bio protiv toga da se ide u konverziju.”

Međutim, u Milanovićevoj vladi već su tada počeli sumnjati da Boris Vujčić igra dvostruku igru. Naime, uoči donošenja Zakona u Jutarnjem listu osvanuo je interni dokument HNB-a, odnosno pismo koje je HNB s potpisom Borisa Vujčića poslao ministru financija Borisu Lalovcu. Riječ je bila o službenom očitovanju HNB-a upućenom Vladi RH na temelju Prijedloga izmjena Zakona o potrošačkom kreditiranju i Zakona o kreditnim institucijama koje je potpisao guverner Boris Vujčić. U tom očitovanju izneseno je trinaest zamjerki na račun Zakona, kako ih je sublimirao Jutarnji list, od mogućeg slabljenja tečaja kune prema euru, gubitka međunarodnih pričuva i rizika za deviznu likvidnost, opasnosti da se povise kamatne stope na kredite, mogućnosti narušavanja povjerenja štediša i kreditora u banke zbog iskazanih gubitaka, mogućeg odljeva depozita u gotovinu i u inozemstvo, narušavanja povjerenja u monetarni i financijski sustav, zaključka da će najranjiviji dužnici i dalje imati problema u otplati kredita, a profitirati kućanstva i osobe koje su kreditirale svoju gospodarsku aktivnost, da će dužnici u francima proći bolje od onih koji su dizali kredite u kunama, da je upitna ustavnost cijelog paketa zakona, da treba izbjeći retroaktivnu primjenu predloženih mjera i da nisu provedene konzultacije s Europskom centralnom bankom.

 

U Milanovićevoj Vladi još su 2015. počeli sumnjati da Boris Vujčić igra dvostruku igru. Tada je u Jutarnjem listu osvanuo interni dopis Vujčića Lalovcu s trinaest zamjerki na račun zakona o konverziji

 

U Vladi su objavu tog pisma tada doživjeli kao HNB-ov pokušaj opstrukcije donošenja zakona. Izvor blizak tadašnjoj vladajućoj strukturi kaže:

“Vujčić se kasnije pravdao da na dokumentu zapravo nije njegov potpis, a i nije bio jer je netko ispod njegova imena stavio potpis ‘u zamjenu’, ali evidentno je da je taj dopis namjerno plasiran u javnost. Lalovac je poludio, zvao je tada Vujčića i pitao ga kako je moguće da ga uopće nije obavijestio o tome da piše neki takav dokument i da pušta takve dokumente u novine, a da se uopće nije čuo s ministrom niti je ranije na sastancima govorio o takvim implikacijama Zakona kakve su navedene u tom dopisu. Vujčić se pokušao vaditi na to da on nije potpisao taj dokument, već da su to sastavile njegove stručne službe, a potpisao netko od njegovih pomoćnika te da on o tome ništa nije znao, u što je teško povjerovati, da guverner za takvo što ne bi znao. U svakom slučaju, ispao je dosta nekorektan i bilo je neozbiljno da takvo što pusti u novine, a nije se čuo ni s ministrom ni s premijerom. Kao što se sad čuje s Plenkovićem iste sekunde. Kad imaš takav problem, onda nazoveš premijera i upozoriš ga izravno ako smatraš da treba. Međutim, godinu dana kasnije, nakon što je konverzija bila provedena, pokazalo se da su svi argumenti koji su bili navedeni u tom mišljenju bili potpuno krivi, dapače, konverzija je imala višestruko pozitivne efekte jer su ti krediti u švicarcima opterećivali i banke i banke su se tako riješile negativnih plasmana koji su opterećivali poslovanje. Dakle, od svih tih strahova o konverziji potvrdilo se suprotno jer su narasle čak međunarodne pričuve, i to s 13 na 19 milijardi, ostvareni su veći gospodarski rast, veća razina štednje i financijska stabilnost. Neću reći da je HNB sam sebe opovrgnuo, ali su kasnije u svojim biltenima isticali sve pozitivne efekte konverzije na gospodarstvo. Porasla je i ukupna potrošnja, potrošači su uredno nastavljali otplaćivati kredite… Čak su i međunarodni analitičari zaključili da je bilo dobro što se napravila konverzija.”

Taj izvor naveo je da su banke cijeli problem s konverzijom mogle riješiti samostalno, ali da one uopće nisu bile za to zainteresirane, a nakon što je donesen Zakon i Ustavni sud je donio odluku da je sve bilo u skladu s Ustavom i zakonom.

S druge strane, banke su sada suočene s novim tužbama zbog preplaćene kamatne stope i već postoje pravomoćne presude u korist korisnika kredita. No u tim novim sporovima, kako tvrde Nacionalovi sugovornici, banke se sada pozivaju na isti taj zakon kojim je omogućena konverzija, a zbog kojeg su tužile Republiku Hrvatsku. “Banke se sad pozivaju na Zakon o konverziji i tvrde da je to sve što su trebale platiti”, kaže izvor.

Da je, po svemu sudeći, Vlada uistinu sada krenula u tajne pregovore s bankama, pokazuje i podatak da je i prije no što je Bloomberg objavio da se vode pregovori, Nacionalu iz krugova bliskih bankama bila plasirana teza da banke u arbitraži stoje jako dobro te da bi Republika Hrvatska mogla izgubiti spor i platiti bankama odštetu u visini nekoliko milijardi kuna. Budući da je u međuvremenu Bloomberg prošloga tjedna objavio, a Poslovni.hr prenio, da je Vlada zbog tužbi krenula u pregovore s bankama te da su “pozicije Hrvatske u njima sve prije nego dobre”, Nacional je od Vlade i DORH-a tražio odgovore na pitanja je li točno da su u tijeku pregovori, o čemu će se točno pregovarati i zašto o tim pregovorima javnost nije službeno obaviještena, ali do zaključenja broja njihov odgovor nije stigao.

Izvori iz financijskih i političkih krugova, međutim, tvrde da ako je točno da je Vlada krenula u pregovore s bankama, riječ je o jednoj od najvećih manipulacija koje se pokušavaju provesti ispod radara.

Goran Aleksić iz Udruge Franak kaže da je temeljna stvar za arbitražu ta što je konačna presuda utvrdila da je valutna klauzula ništetna, a budući da je valutna klauzula ništetna, banke nisu imale nikakvu štetu u konverziji, nego su još dužne potrošačima.

Goran Aleksić iz Udruge Franak smatra da banke namjerno izbjegavaju nadležnost Suda Europske unije jer taj sud vodi računa o građanima Europske unije i sudi u korist potrošača. PHOTO: Tomislav Čuveljak/NFOTO

 

“Banke ne da nisu imale štetu, nego još uvijek duguju građanima više od 50 posto onog što im trebaju vratiti, odnosno za ono što je preplaćeno na temelju nepoštene kamate i valute do dana konverzije. S tim da se to pitanje obeštećenja nakon konverzije rješava na Sudu Europske unije koji bi trebao poslati mišljenje o tome Vrhovnom sudu. Naime, naš Vrhovni sud nije siguran treba li građanima vratiti novac ili ne, pa je postavio novo pitanje na Sudu EU-a koji će o tome odlučiti za godinu i pol dana. Banke su za sedam milijardi kuna ukupno smanjile iznos glavnica za one dužnike kojima su konvertirale kredite i tih sedam milijardi je njima sporno, iako one potražuju zasad oko 3,5 milijarde kuna da im se plati za to što su izvršile konverziju”, kaže Aleksić. On također smatra da je arbitraža u Washingtonu protupravna jer nije u skladu s pravom Europske unije te ističe da je Sud EU-a već po jednom njemačkom predmetu donio mišljenje da se arbitraže ne smiju provoditi među zemljama članicama EU-a, nego je mjesto za ispitivanje nečijih prava domaći sud i Sud EU-a.

“Tvrdnje investitora odnosno banaka da su im investicije propale, temeljene su na bilateralnim sporazumima prije ulaska Hrvatske u EU, a to nije u skladu s pravom EU-a. Kad bi Hrvatska istupila iz te arbitraže i arbitražni spor završio u korist banaka, banke se na tlu EU-a ne bi mogle naplatiti, ne bi mogle dobiti ni lipu, već bi morale podnijeti novu tužbu. A budući da je utvrđeno da je valutna klauzula ništetna, banke tvrde da je konverzijom riješen problem i tako se brane na sudovima i smatraju da potrošači nemaju što tražiti. A onda, suprotno tim tvrdnjama, na arbitraži traže novac zbog konverzije. Ponašaju se kao pravi banditi”, kaže Aleksić.

Kad je riječ o stavovima HNB-a i guvernera Vujčića, on ističe:

HNB je tu svakojako nastupao. Najprije je govorio da će biti loše za monetarni sustav pa je tijekom konverzije pritisnuo banke da to naprave kako treba i na kraju prikazao da su rezultati toga bili pozitivni upravo za banke. Međutim, HNB tu jako vrluda i uopće ne radi u interesu Republike Hrvatske, jer da radi, nakon kolektivne presude naložio bi bankama da vrate novac oštećenim potrošačima. HNB je trebao preporučiti bankama da poštuju pravorijek i da ponude svim potrošačima novac, govorimo i o 70 tisuća onih koji nisu konvertirali kredite. Dakle, HNB nije preporukom naložio bankama da vrate novac ljudima, a kao regulator to je trebao učiniti. I sad usporedite Vujčića i šefa Poljske narodne banke koji je izjavio za njihov Vrhovni sud da su banke same odgovorne za to što im se dogodilo. A Vujčić tvrdi da je on u Saboru i medijima govorio da nije dobro dizati takve kredite, ali nije nikada dao preporuku bankama da ne plasiraju takve kredite jer su rizični. To je trebao HNB napraviti, a Vujčić je tada bio viceguverner. Glavna Vujčićeva fora je da je on govorio o tome da su ti krediti rizični. Uvijek se tako izvlači, ali nikada nije javno službeno HNB to preporučio ni bankama niti potrošačima, dok je, recimo, Austrijska narodna banka točno uoči rasta franka dala preporuku svojim bankama da ne plasiraju takve rizične kredite. Zašto HNB nije 2008. pozvao i banke i potrošače da konvertiraju kredite? Austrijska narodna banka to je napravila.”

 

Ne samo da Vlada nije trebala prihvatiti pregovore, smatra više Nacionalovih sugovornika, već ni arbitražu jer sud u Washingtonu ne bi ni trebao biti nadležan i Vlada ne bi bila dužna provesti presudu

 

Aleksić smatra da su banke dvostruko prevarile potrošače: “Prvo su im uvalile kredit koji je rizičan zbog valute, fingirajući najnižu kamatnu stopu, a unaprijed su znale su da će takvu kamatnu stopu povećavati, i to nezakonito. U mom slučaju, već pet mjeseci nakon početka otplate kredita kamata je s 4,2 posto narasla na pet posto, a ubrzo potom i na šest posto. Tako nije bilo samo meni, nego svima. Dakle, mi nismo imali toliko manju kamatnu stopu u odnosu na euro, osim na samom početku.

Naglašavam da su banke u euro i kunskim kreditima također ugovarale nezakonite kamate koje se povećavaju odlukom banke. Osim toga, kolektivna presuda protiv osam banaka kaže da su ništetni valutna klauzula i promjena kamatne stope, što znači da se smiju primijeniti samo kunski iznosi kredita i kamata koja je početno ugovorena. Nova presuda Suda EU-a kaže da se sudskom odlukom ne može nijedna ništetna odredba zamijeniti drugom. Budući da se ne može zamijeniti, kamate nema. Sud Europske unije tako je strog prema bankama jer ih želi odvratiti od toga da se ikad više tako ponašaju. U konačnici, prema stavu Suda EU-a, ali i prema našem Zakonu o obveznim odnosima, svi krediti s ništetnom valutnom klauzulom ništetni su u cijelosti.” O tome što banke tvrde da je trošak konverzije potpuno pao na njihova leđa, Aleksić isto kaže da nije istina jer im je država omogućila da ne plate porez na taj dio:

“Tada je porez na dobit bio 18 posto, banke su mogle zadržati milijardu i 200 milijuna kuna, bez plaćanja poreza na dobit. Dakle, već je tu država snosila skoro 20 posto troška i nije istina da je sve bilo na teret banaka, 20 posto je bilo na teret države u obliku manjeg poreza. Jesu li banke to koristile ili ne, to je drugo pitanje, ali su imale mogućnost.”

Aleksić smatra i da država nema što pregovarati s bankama, barem ne u ovoj fazi.

“To ovisi o državi, koliko je država hrabra da kaže bankama: ‘Nećemo vam ništa dati.’ Ali ako se vode pregovori s bankama, znači da je država njima već priznala da su u pravu, nema tu velike mudrosti. Da su pametni, pozvali bi Udrugu Franak da sudjeluje u obrani države jer mi imamo puno bolji način komuniciranja prava EU-a prema javnosti. Država bi trebala biti agresivna prema bankama jer su banke dužne oštećenim građanima gotovo 30 milijardi kuna, a prema javnosti bi trebala biti otvorena. Nema razloga da bude tajni. A ova je arbitraža u nadležnosti Svjetske banke i već je time kontaminirana. Zato Sud EU-a i kaže da je to protupravno. Kako može Svjetska banka organizirati arbitražu za banke, to je kao da vuku date da čuva ovce!”

Inače, iz DORH-a su na Nacionalov upit odgovorili da je upravo prema zahtjevu tužitelja (banaka) javnost isključena iz tih predmeta.

“Državno odvjetništvo Republike Hrvatske (DORH) naglašava da je odlukom Arbitražnog Tribunala u pojedinim predmetima određena tajnost postupka iako je Republika Hrvatska u svim postupcima inzistirala na transparentnosti cijelog postupka jer nema razloga za prikrivanje bilo kakvih činjenica”, naveli su u odgovoru.

Nacional je uputio pitanja i svim bankama koje su podigle tužbu protiv RH, ali sve su se pravdale tajnošću postupka arbitraže, slično kao i Boris Vujčić i Boris Lalovac, kojeg smo također zvali.

Hrvatska narodna banka je na konkretna pitanja o tome kakvo je stajalište zauzela po pitanju konverzije, idu li njena stajališta u korist RH ili u korist banaka, kao i kakvo je stajalište guvernera HNB-a Borisa Vujčića po pitanju tužbi odnosno zakona kojim su regulirani krediti u švicarskim francima, a zbog kojeg su banke tužile RH, odgovorila samo sljedeće:

“Hrvatska narodna banka nije strana u postupku koji se vodi pred ICSID-om u Washingtonu, a na koji se u svom pitanju referirate, te stoga isti ne može komentirati. Republiku Hrvatsku u svim arbitražnim postupcima zastupa DORH.”

 

‘Banke ne da nisu imale štetu, nego još uvijek duguju građanima više od 50 posto onog što im trebaju vratiti, odnosno za ono što je preplaćeno na temelju nepoštene kamate i valute do dana konverzije’, kaže Aleksić

 


Erste banka jedina je konkretno odgovorila na upit Nacionala i potvrdila da su oni od prvog dana za dogovor s Vladom

Nacional je svim bankama koje su pokrenule arbitražu protiv Hrvatske poslao konkretne upite, ali su one uglavnom odgovorile da ne žele komentirati postupak.

Iz Zagrebačke banke poručili su: “Zagrebačka banka nikad ne komentira sudske procese.”

Raiffeisenbank Austria također je poručio: “Budući da je postupak arbitraže u tijeku, u ovome trenutku nismo u mogućnosti pružiti Vam odgovor.”

OTP banka također “u ovom trenutku ne može davati izjave za medije na ovu temu”.

Međutim, kako su naveli: “OTP Bank Plc je na Budimpeštanskoj burzi objavio sve javno dostupne informacije vezane uz predmetnu tužbu, uključujući i iznos.”

U tom izvješću navedeno je da su zbog konverzije pretrpjeli štetu koja se procjenjuje na 224 milijuna kuna, ali se ne navodi jesu li tužbu podnijeli na taj iznos. Što se tiče podataka o poslovanju, također su nas uputili na godišnje izvještaje na web stranici banke, izvorima HNB-a te na posebnoj stranici za investitore mađarske OTP banke.

Inače, sve vodeće banke su u 2016. ostvarile prilično velike dobiti u 2016. i tako kompenzirale gubitke iz 2015. godine.

Iz Addiko Banka poručili su: “Zahvaljujemo na upitu, no Addiko Bank d.d. ne komentira sudske presude ni sudske procese u tijeku.”

Jedina banka koja je dala konkretne odgovore na pitanja je Erste banka, koja je u svom odgovoru naznačila da su od početka otvoreni za “konstruktivni razgovor” te da “jednaku poziciju zauzimaju i danas”, što ide u prilog tvrdnjama da se već odvijaju mogući pozadinski pregovori. U njihovu odgovoru navedeno je:

“Erste banka i njezini dioničari arbitražni spor pred Međunarodnim centrom za rješavanje ulagačkih sporova (ICSID) u Washingtonu pokrenuli su samostalno krajem 2017. godine, u skladu s odredbama Ugovora o zaštiti ulaganja između Republike Hrvatske i Republike Austrije (Bilateral Investment Treaty – dvostrani ugovor o poticanju i zaštiti ulaganja). O detaljima i tijeku postupka, uključujući i visinu postavljenog tužbenog zahtjeva, nažalost ne možemo govoriti u javnosti. Međutim, važno je naglasiti da su Erste banka i Erste grupa od početka bili otvoreni za konstruktivni razgovor s ciljem mirnog rješavanja navedenog spora i postizanja održivog rješenja, a jednaku poziciju zauzimaju i danas.

Stav u vezi CHF pitanja također se nije mijenjao. Erste banka i Erste grupa slažu se s principom konverzije, odnosno dovođenja bivših CHF dužnika u isti položaj kao da su od samog početka imali eurski kredit, a spornim smatraju izostanak socijalnih kriterija i raspodjelu troškova konverzije, koje su snosile isključivo banke. Republika Hrvatska je time bila jedina među svim zemljama koje su bile zahvaćene CHF problemom, a koja je cijeli trošak rješenja prebacila na jednu stranu.”

Nacional je od banaka zatražio i podatke o dobiti u godinama prije i nakon konverzije, a iz Erste banke jedini su sami dostavili tražene podatke:

“Financijski pokazatelji o poslovanju javno su dostupni podaci te se nalaze u financijskim izvješćima Erste banke, koji su objavljeni na internetskoj stranici banke. Referirajući se na traženo razdoblje, dobit Erste banke u 2008. iznosila je 788 milijuna kuna, u 2009. 607 milijuna kuna, u 2010. 610 milijuna kuna, u 2011. 651 milijun kuna, a u 2012. 483 milijuna kuna. Kako bi se ti podaci stavili u kontekst, potrebno je istaknuti da je istovremeno tih godina bilježen silazni trend povrata na aktivu (ROA) i povrata na kapital (ROE). Općenito su pokazatelji profitabilnosti poslovanja u Hrvatskoj u tom razdoblju pratili trend zabilježen u zemljama regije srednje i istočne Europe, dok su, primjerice, bili niži od prosjeka zemalja regije CEE4, koju čine Mađarska, Češka, Slovačka i Poljska. Na kraju, važno je naglasiti da je Erste banka, ostvarujući stabilne i pozitivne financijske rezultate, na ime svih vrsta poreza i doprinosa u razdoblju 2008.-2012. u državni proračun Republike Hrvatske uplatila oko 1,75 milijardi kuna.”

 

Komentiraj