Ivan Turudić, predsjednik zagrebačkog Županijskog suda i kandidat za novi mandat na toj funkciji, kojeg se smatra jednim od najpoznatijih hrvatskih sudaca, gotovo dvjesto dana držao je u svojoj ladici pravomoćnu optužnicu protiv svog bratića Mire Vrlje, doznao je Nacional od upućenih pravosudnih izvora. Turudić mu je trebao suditi, ali sve to vrijeme nije zakazao početak tog suđenja niti je tražio svoje izuzeće iz tog predmeta, iako je kao savjestan sudac trebao to učiniti čim je vidio da je spis dospio upravo njemu u ruke.

Ivan Turudić time je prekršio Zakon o sudovima, kao i Zakon o kaznenom postupku, a prema nekim slobodnijim interpretacijama tog Turudićeva propusta, moglo bi se čak sumnjati da je Turudić u toj situaciji u najmanju ruku bio na rubu zloporabe položaja i ovlasti ili potencijalne trgovine svojim utjecajem.

Županijsko državno odvjetništvu u Zagrebu podiglo je optužnicu protiv Mire Vrlje koncem prosinca 2014. Vrlja je rođen 4. srpnja 1957. u mjestu Ordanja, u općini Koška, a prebiva u Zagrebu. Završio je srednju školu, elektrotehničar je i ugostitelj te je istražiteljima izjavio da je zaposlen u tvtki Fianma, koju je sam osnovao i u kojoj obnaša funkciju direktora, s osobnim dohotkom od oko tisuću eura, iako toj tvrtki nema traga u sudskom registru. Predstavnicima Državnog odvjetništva izjavio je da u vlasništvu ima skupocjeni automobil marke Bentley, proizveden 2011., koji je zapravo u vlasništvu njegove tvrtke Fianma.

JAVNOSTI JE POZNAT po poslovnim kontaktima s Nikicom Jelavićem te kao suvlasnik luksuznog stambeno-poslovnog kompleksa Kvaternik Plaza na zagrebačkom Kvaternikovom trgu, na čijem se otvorenju, među ostalim, fotografirao s predsjednikom Hrvatskog nogometnog saveza i poznatim bivšim nogometašem Davorom Šukerom.

Vrlju zagrebačko Županijsko državno odvjetništvo tereti da je državni proračun oštetio za 1,47 milijuna kuna poreza, krivotvorenjem troškova svoje tvrtke Tutus snaga preko suspektnih marketinških poslova. U optužnici se navodi da je Vrlja svoju tvrtku oštetio za 2,9 milijuna kuna, jer je kupio jahtu za tvrtku koja ju je trebala iznajmljivati, a prema tvrdnjama tužitelja, sam ju je koristio. Prema navodima iz optužnice, Vrlja je preko tvrtke spornu jahtu vrijednu 889.016 eura kupio na leasing 2008. Tužiteljstvo navodi da je Vrljina tvrtka tijekom triju godina kroz rate za leasing platila spornih 2,9 milijuna kuna, ali da je Vrlja jahtu koristio kao privatna osoba te je tvrtka Tutus snaga zato ostala bez financijskih sredstava. Tako je Vrlja oštetio vlastitu tvrtku i sebi pribavio znatnu nepripadnu financijsku korist.

U istoj optužnici Vrlju se tereti da je lažno i neosnovano obračunavao PDV, kao i da je neopravdano povećavao troškove i rashode kako bi si smanjio porezne obveze u toj tvrtki. Optužnica je potkrijepljena s ukupno 46 različitih dokaznih dokumenata. Vrlja se branio da se oko svega dobro savjetovao s računovođama, da se ni u što od spornih radnji ne bi upuštao da je znao da bi mogao imati ikakvih problema te da u životu uopće nije imao problema dok nije zatražio povrat velikog iznosa PDV-a zbog investicija nekih svojih drugih tvrtki. Zapravo se smatra žrtvom agresivnih poreznika.

TIJEKOM ISTRAGE, među ostalim, saslušane su osobe koje su bile angažirane kao računovođe u spornim transakcijama. Jedna od Vrljinih računovotkinja izjavila je kako nema sumnje da je Vrlja jahtu kupio isključivo za vlastite potrebe, kako su ga upozoravali na knjigovodstvene manjkavosti i propuste, ali se on na to nije obazirao. Vrlji u prilog ne ide ni financijsko vještačenje poslovanja njegove tvrtke. To vještačenje, kao i iskazi Vrljinih računovotkinja, otkrilo je i neke druge razgranate poslove Vrljinih ostalih tvrtki, za koje se policija interesira već duže vrijeme.

Uglavnom se radi o višemilijunskim investicijama u građevinske projekte. Vrlja je bio ili još uvijek jest vlasnik ili suvlasnik većeg broja tvrtki. Tvrtka Tutus snaga prvo je tijekom 2013. promijenila osnivača i direktora. Umjesto Vrlje, kao osnivač je upisana tvrtka Abacel Investments iz Velike Britanije, a kao direktorica Ekaterina Ostapchuk. Potom je tvrtka završila u stečaju, da bi na koncu u travnju 2015. bila izbrisana iz sudskog registra.

Policija je posebno bila obratila pozornost na to što je 17. listopada 2010. Vrlja u poslovnici Privredne banke Zagreb na račun tvrtke Tutus snaga izvršio gotovinsku uplatu 6,65 milijuna kuna. Na virmanskoj uplatnici pisalo je da se radi o plaćanju po ugovoru u ime tvrtke Rašica projekt. Vrlja je bio jedan od osnivača te tvrtke, među kojima je i Davor Galetović. Istoga dana Vrlja je, nedugo nakon izvršene uplate, podigao isti iznos novca. Policija je bila prilično sumjičava prema porijeklu tog novca, a bilo je u policiji i onih koji su smatrali da se radi o uplatama kojima se namjeravalo prikriti pravo porijeklo tog novca, odnosno, neke dvojbene aktivnosti.

OPTUŽNICA PROTIV VRLJE na zagrebačkom Županijskom sudu dospjela je u sustav elektronske dodjele koncem protekle godine. Prvo se odlučivalo koji će sudac biti na čelu optužnog vijeća koje će odlučivati hoće li se optužnica uopće prihvatiti, odbiti ili će morati biti dopunjena. Elektronskom dodjelom spis je bio dodijeljen sutkinji Jasni Galešić. Unutar propisanih rokova ona je zakazala sjednicu optužnog vijeća i nakon rasprave to vijeće potvrdilo je optužnicu. Optužnica protiv Vrlje tako je postala pravomoćna. Poslije toga spis je ponovo završio u sustavu elektronske dodjele. Tog puta trebalo se odlučiti koji će sudac voditi suđenje u tom predmetu i spis je elektronskom dodjelom završio u referadi Ivana Turudića. To se dogodilo još 20. veljače.

Da bi sudac uopće mogao započeti suđenje, sukladno Zakonu o kaznenom postupku mora se odrediti održavanje tzv. pripremnog ročišta. Međutim, to se pripremno ročište do današnjeg dana uopće nije održalo. Odgovornost za taj (ne)namjerni propust prvenstveno leži na Ivanu Turudiću. “Točno je da je sudac Ivan Turudić, predsjednik Suda, automatskom dodjelom zadužen s navedenim spisom u veljači 2015. g. S obzirom na svoje obveze koje ima kao sudac koji redovito vodi rasprave, a istovremeno je i predsjednik suda, spis je faktično uzeo u rad u rujnu ove godine i čim je utvrdio da se radi o njegovu bratiću, zatražio je otklon od rada na tom predmetu. Nakon njegova izuzeća spis je dodijeljen sutkinji Jasni Smiljanić, koja je također zatražila otklon zbog navodnog poznanstva s okrivljenikom, a o čemu se mora još odlučiti. Rasprava, odnosno, pripremno ročište se, sukladno odredbama Zakona o kaznenom postupku, zakazuje u roku od dva mjeseca od potvrđivanja optužnice, no radi se o instruktivnom roku bez procesnih reperkusija. Inače, optužnicom se okrivljenom Miri Vrlji stavlja na teret, između ostalog, počinjenje kaznenog djela zlouporabe položaja i ovlasti, za koje je zastara 20 godina’, odgovorio je Nacionalu glasnogovornik zagrebačkog Županijskog suda Krešimir Devčić na upit Nacionala što se zapravo dogodilo s tim predmetom i zašto ga je Turudić toliko dugo držao u ladici.

Zakon o kaznenom postupku u članku 368. propisuje da predsjednik Vijeća, a u ovom slučaju je to bio Ivan Turudić, odmah nakon primitka optužnice i spisa predmeta treba započeti pripreme za raspravu. U istom članku tog zakona navodi se da pripreme za raspravu obuhvaćaju održavanje pripremnog ročišta za raspravu, određivanje rasprave i donošenje drugih odluka koje se odnose na upravljanje postupkom.

ZAKON O KAZNENOM POSTUPKU u članku 371. propisuje da se pripremno ročište provodi pred predsjednikom Vijeća, odnosno, u ovom slučaju pred Ivanom Turudićem, da se pripremno ročište određuje najkasnije u roku od mjesec dana ako je optuženik u istražnom zatvoru, a dva mjeseca ako nije određen istražni zatvor, računajući od primitka potvrđene optužnice u sudsku pisarnicu. “Ako predsjednik Vijeća ne odredi pripremno ročište u tom roku, obavijestit će o tome predsjednika Suda koji će poduzeti mjere da se pripremno ročište odmah odredi”, stoji u Zakonu o kaznenom postupku. Drugim riječima, kako je on ujedno i predsjednik zagrebačkog Županijskog suda, Ivan Turudić trebao je izvijestiti samog sebe o tomu da nije održao pripremno ročište te je potom kao predsjednik Suda trebao poduzeti mjere da se taj propust odmah ispravi.

Ivan Turudić sasvim sigurno jako dobro poznaje članak 371. Zakona o kaznenom postupku. U svom javnom nastupu na RTL Televiziji 23. kolovoza, Turudić je kao predsjednik Županijskog suda govorio o okolnostima koje su nastale nakon što je Ustavni sud u slučaju bivšeg premijera Ive Sanadera predmet vratio na ponovno suđenje. Voditelj i urednik emisije “RTL Direkt” Zoran Šprajc tom prilikom Turudića je, među ostalim, podsjetio i na to da ga Sanaderovi odvjetnici optužuju da je pripremno ročište na ponovljenom suđenju Sanaderu zakazao neuobičajeno žurno, kako se oni za njega ne bi stigli kvalitetno pripremiti. Turudić je, odgovarajući na to pitanje, izjavio: “Rok za zakazivanje pripremnog ročišta po članku 371. ZKP-a je trideset dana. Dakle, u roku od mjesec dana sud je dužan zakazati pripremno ročište. Mi smo postupili po zakonu, a sad vidim da me odvjetnici za to optužuju. Ja sam postupio po zakonu.”

Međutim, otkako je primio Vrljin spis, Turudić gotovo punih sedam mjeseci nije poduzimao ništa. Tvrdnje Krešimira Devčića da je Turudić spis uzeo u rad tek u rujnu, vrlo vjerojatno nisu istinite te pokazuju, u najmanju ruku, da je Turudić u ovom slučaju nesavjestan te da se želi pokriti tzv. Instruktivnim rokovima. Tek 14. rujna Turudić je podnio zahtjev za izuzećem. Napisao je da je “nakon primitka spisa i pripreme za raspravu, ustvrdio da mu je optuženik bratić te je zamolio da ga se izuzme iz suđenja u tom predmetu”.

Sredinom listopada spis je, zahvaljujući ponovljenoj elektronskoj dodjeli, završio kod sutkinje Jasne Smiljanić. Ona je također zatražila izuzeće u tom slučaju. Za razliku od Turudića, ona je zatražila izuzeće svega jedan dan nakon što je spis primila. U obrazloženju svog zahtjeva napisala je da poznaje optuženika preko obitelji Turudić, čiji je on rođak. Spis je potom ponovo završio u elektronskoj dodjeli, a pripremno ročište još uvijek nije održano.

Turudić si je tim propustom zasigurno napravio medvjeđu uslugu. On se, kao i Jasna Smiljanić, natječe za novi mandat na čelu zagrebačkog Županijskog suda. Njih dvoje su dugo godina bili vrlo bliski, ali su trenutno u lošim odnosima. Državno sudbeno vijeće sve minucioznije odlučuje o tomu tko će biti izabran na odgovorne sudačke funkcije, pa će vjerojatno uzeti u obzir da bi Turudićevu kandidaturu trebalo sagledavati i u okviru članka 97. Zakona o sudovima, gdje se navodi da će sudačko vijeće ocjenjivati rad suca prema četirima mjerilima, među kojima se na trećem mjestu navodi i kriterij poštivanja rokova za donošenje i izradu odluka.

NEJASNE SU OKOLNOSTI pod kojima je Turudić napravio spomenuti propust. Dva neovisna pravosudna izvora tvrde da se radi o krajnje neprimjerenom Turudićevu pokušaju da pomogne svom rođaku te da sigurno nije riječ o omaški. Drugi pravosudni izvor tvrdi da se radi o obrascu ponašanja koji nije usamljen slučaj, da Turudić u takvom i sličnom diskutabilnom postupanju zasigurno nije jedini sudac te da je najveći problem što za takav propust Turudić praktički ne može biti kažnjen osim time što ga se možda neće u budućnosti imenovati na još zahtjevnije pravosudne funkcije.

Taj Turudićev propust nije prvi u postupanju policijskih ili pravosudnih institucija koji je išao na ruku Miri Vrlji. Prema Nacionalu dostupnim informacijama, Vrlja je bio pod obradom policije u više navrata. Porezna uprava je 2011. utvrdila da postoje indicije kako Vrljina tvrtka Hreljin gradnja izbjegava platiti porez na zaradu od 2,35 milijuna eura nakon što je OMV-u prodala zemljište za benzinsku postaju kod tunela Tuhobić. Sumnjalo se da je to napravljeno tako što je malo poznatoj tvrtki Plebs tvrtka Hreljin gradnja uplatila 13,5 milijuna kuna za razne usluge, iako Plebs te godine uopće nije imao zaposlenika, a vlasnica mu je bila nepoznata kućanica iz BiH. U vrijeme tog poreznog nadzora punomoćnica te Vrljine tvrtke bila je Kristina Krpina, supruga Rudolfa Krpine, čije će ime godinu dana kasnije doći u središte pozornosti u kontekstu jedne druge velike afere.

Godinu dana kasnije otkrilo se da je nekolicina korumpiranih policajaca preko posrednika odavala detalje najtajnijih istraga zainteresiranim pojedincima iz kriminalnog miljea. Podignuta je optužnica protiv ukupno petnaest osoba. Prvooptuženi je Vlado Rajić, bliski suradnik ubijenog Vinka Žuljevića zvanog Klica, drugooptuženi je Igor Mlinar, a četvrtooptuženi Rudolf Krpina. U optužnici je navedeno nekoliko policajaca, ali i drugih poznatih lica poput Joze Petrovića.

NEPOSREDNO NAKON IZBIJANJA TE AFERE Ivan Turudić priznao je za tjednik Aktual da je prijatelj s Igorom Mlinarom, jednim od protagonista. “Nikad nisam krio da poznajem Igora Mlinara, a upoznao sam ga tako što su nam djeca četiri godine išla u isti razred u školi. Tada, kao i danas, Mlinaru nije pisalo na čelu što radi i čime se bavi, no čak i sad ne odričem se prijateljstva s njim. Osim što su nam djeca išla u isti razred, s obzirom na to da sam nogometni fan, pratio sam i sportske uspjehe njegova sina, koji je igrao nogomet sa sinom mog najboljeg prijatelja Bajana”, kazao je Ivan Turudić u kratkom telefonskom razgovoru za Aktual. Uhićeno je tom prilikom osmero policajaca zbog sumnji u odavanje najtajnijih istraga, a jedan od sumnjivih predmeta bio je i onaj Hreljin gradnje. Istražitelji su u mobitelu uhićenog policajca Vjekoslava Drnića pronašli SMS i zabilješke koje su ukazivale na to da je pokazivao neuobičajen interes za tu istragu te da je primao povjerljive informacije o tom slučaju od policajke Andree Kožić, koje je poslije izravno ili preko posrednika prosljeđivao osobama bliskim Vrlji. I Hreljin gradnja već je 2013. završila u stečaju, a potom je obrisana iz sudskog registra.

U OPTUŽNICI KOJU JE IVAN TURUDIĆ nekoliko mjeseci držao u svojoj ladici prije nego što je zatražio izuzeće iz tog predmeta, može se pročitati da je Miro Vrlja izjavio istražiteljima da je u Italiji svojedobno bio osuđen na devet godina zatvora. Osim toga, 14. kolovoza 2010. osuđen je na jednogodišnju kaznu zatvora s rokom kušnje od tri godine u Münchenu, presudom 844 Cs 265 Js 205135/09.

Po svemu sudeći, sukladno tvrdnjama više izvora, osuđen je zbog davanja lažnog iskaza kojim je htio pomoći svom prijatelju i poslovnom suradniku Nikici Jelaviću. Jelavić je tijekom 2004. proveo nekoliko mjeseci u njemačkom pritvoru, jer mu se ondje sudilo zbog pljačke jedne njemačke draguljarnice. Jelavić je na tom suđenju oslobođen pa je odlučio od Njemačke tražiti odštetu zbog poslovnih gubitaka koje je navodno pretrpio zbog neosnovanog boravka u pritvoru. Ukratko, Jelavić je od njemačke države tražio da mu isplati odštetu, tvrdeći da mu je za to vrijeme propalo nekoliko unosnih poslova. Što o tomu misli njemačka država, ubrzo su osjetili i Jelavić i Vrlja.

U srpnju 2008. Jelavić je, na temelju međunarodne tjeralice, uhićen na slovensko-hrvatskoj granici i isporučen Njemačkoj, koja ga je tražila zbog pokušaja procesne prijevare. Teretilo ga se da je na temelju lažnih dokumenata i lažnih iskaza svjedoka tražio odštetu od 530 tisuća eura. Jedan od tih svjedoka koji su lažno iskazivali, po svemu sudeći, bio je i Miro Vrlja. Jelavić je priznao krivnju i nakon šest mjeseci pritvora nagodio se s njemačkim tužiteljstvom na zatvorsku kaznu od dvije godine uz rok kušnje od tri godine. Izišao je na slobodu nakon što su njegovi odvjetnici platili dodatnih stotinu tisuća eura. U sklopu nagodbe Jelavić je pristao odustati od tužbe u kojoj je od njemačke države tražio odštetu. I Vrlja i Jelavić spominju se kao članovi jedne od ukupno pet ozbiljnih grupacija koje se bave organiziranim kriminalom u okviru najmanje jednog tzv. OCTA (organize crime threat assessment) policijskog dokumenta. Netom opisani primjeri pokazuju kako se prema pokušajima manipulacija postavlja pravosuđe ozbiljnih zemalja. U Hrvatskoj su stvari očito drugačije. Do Vrlje su preko posrednika dospijevale informacije o tomu da je na meti policijskih obrada, a činjenica je da je njegov bratić Ivan Turudić otezao pokretanje suđenja u slučaju koji je protiv Vrlje uspio doći do suda.