EKSKLUZIVNO: Zašto je deplasiran demanti Đukanovićeva ureda o Nacionalovu otkriću o naručiteljima atentata na Pukanića

“Reciklažom laži” nazvao je danas ured predsjednika Republike Crne Gore Mila Đukanovića ekskluzivnu informaciju iz novog broja tjednika Nacional, prema kojoj je Sreten Jocić zvani Joca Amsterdam, svojedobni optuženik za organizaciju ubojstva utemeljitelja Nacionala Ive Pukanića i Nacionalova djelatnika Nike Franjića, u telefonskom razgovoru 13. rujna ove godine crnogorskog predsjednika smjestio u kontekst organizacije Pukanićeva i Franjićeva ubojstva motociklom – bombom 23. listopada 2008. u središtu Zagreba.

“Neistina objavljena na naslovnoj strani hrvatskog tjednika ‘Nacional’, o umiješanosti predsjednika Crne Gore Mila Đukanovića u ubojstvo Ive Pukanića, predstavlja reciklažu laži koja je još prije osam godina lansirana, i odmah nakon toga demantirana od svih aktera te konstrukcije, pa i od samog Sretena Jocića, koji je u Srbiji u međuvremenu pravomoćno oslobođen optužbi za ubojstvo vlasnika Nacionala”, stoji u priopćenju ureda predsjednika Republike Crne Gore.

Problem je s tim priopćenjem da – zaobilazi nezaobilazno. Istina jest da je Jocić u Srbiji pravomoćno oslobođen optužbi za ubojstvo vlasnika Nacionala, kao što je istina i to da sudski proces protiv osumnjičenih za sudioništvo u “duhanskoj mafiji” u Italiji nije rezultirao pronalaskom i kažnjavanjem odgovornih kriminalaca, ali je isto tako točno da, za razliku od okrutnih izvrištelja, pravi naručitelj ubojstva Pukanića i Franjića nikada nije pronađen, kao i da razjašnjavanje toga zločina ostaje nezaobilazan posao za istražitelje i pravosudna tijela u svim zemljama Balkana, ako u njima ima još imalo istinske želje za temeljitim obračunom s organiziranim kriminalom. A dok taj posao ne bude obavljen, mediji mogu samo donositi nove i podsjećati na već poznate činjenice.

EKSKLUZIVNO: “Ja sam Joca Amsterdam. Mogao sam da namjestim predsjednika Crne Gore…”

“Nekoliko dana prije objavljivanja prvoga članka o duhanskoj mafiji u Nacionalu zvao me moj prijatelj Veljko Bulajić, poznati režiser, tvorac ‘Bitke na Neretvi’. Bio je petak poslijepodne, kad mi je zazvonio mobitel. Molio me da ne pišem o švercu i da nipošto ne spominjemo Mila Đukanovića. Kao razlog za molbu naveo je odluku o neovisnosti Crne Gore i odvajanju od Jugoslavije, odnosno Srbije. Rekao mi je tada, ako objavim taj članak, da će se na dulje vrijeme odgoditi osamostaljivanje Crne Gore. Molio me da se hitno toga vikenda nađem s Đukanovićem, gdje god želim u Europi i popričam u četiri oka o cijeloj stvari. Ponudio mi je da će me Đukanović pokupiti svojim avionom u Zagrebu i da odaberem grad u kojem želim da se organizira sastanak. Odbio sam tu ponudu.” Napisao je to 23. svibnja 2006, u svojoj kolumni u Nacionalu, Ivo Pukanić. Manje od dvije i pol godine kasnije, bio je mrtav.

Do vremena kada je Veljko Bulajić Pukanića nastojao odvratiti od pisanja o nepoznatim poslovima Mila Đukanovića, javnost je preko Nacionala i Ive Pukanića doznala već jako mnogo o onome što Đukanović nikako nije htio da se dozna. Od svibnja 2001, naime, kada je Ivo Pukanić u Nacionalu objavio prvi tekst o Stanku Subotiću zvanom Cane, srpskom biznismenu za kojega je tadašnji hrvatski ministar unutarnjih poslova objavio kako je pod sumnjivim okolnostima devedesetih dobio hrvatsku putovnicu, Nacional je već bio objavio cijelu seriju minuciozno argumentiranih i činjenično potkrijepljenih otkrića o sudjelovanju Mila Đukanovića u višegodišnjem organiziranom švercu cigareta na području bivše Jugoslavije i Crne Gore, u kojemu je Đukanović istodobno figurirao kao politički pokrovitelj, kvazizakonski zaštitnik, i izravni sudionik.

Opisavši Subotića kao poslovnog ortaka današnjeg crnogorskog predsjednika, koji sudjeluje u dijeljenju švercerske dobiti, Nacional je otkrio i da se Milo Đukanović skrbio za propusnost crnogorskih graničnih prijelaza u oba smjera – za ilegalni uvoz robe koju valja prodati u Crnoj Gori i Srbiji, ali i u nekim zemljama EU, i za potajni izvoz zarađenog novca u ciparske i švicarske banke. Prema tvrdnjama iznesenim u Nacionalu, gomile deviza transportirale su se iz Jugoslavije privatnim zrakoplovima, uz oznaku diplomatske pošiljke. Prema nekim procjenama, samo u posljednjih pet godina 90-ih zajedničkim ortačkim snagama Đukanović i Subotić zaradili su najmanje milijardu dolara.

Odmah nakon prvog Nacionalova teksta, pojavio se jedan posrednik koji je bezuspješno s tri milijuna dolara pokušao podmititi Ivu Pukanića, tražeći da Nacional više ne piše o toj temi. Nakon što je Nacional u sljedećem broju još detaljnije opisao Subotićeve švercerske aktivnosti, to su prenijeli vodeći mediji u Srbiji i Crnoj Gori, ali i neki svjetski listovi poput The New York Timesa, The Financial Timesa, The Observera, The Sunday Timesa. Tada su do Nacionalove redakcije stigle i prve prijetnje smrću Ivi Pukaniću. Potom je Nacional objavio izuzetno interesantan intervju sa Srećkom Kestnerom, koji je potvrdio sva Nacionalova otkrića o Subotiću i njegovim vezama s Đukanovićem: “Ja sam zarađivao 35 posto od profita, 15 posto zarađivali su Duško Ban i Željko Mihajlović koji su rukovodili tvrtkom Mia, a ostatak je išao Canetu. Njima dvojici novac sam isplaćivao u gotovini, doslovce u torbama, a poslije preko ciparskih računa. Formalno, taksa je iznosila 20 dolara po ‘baksi’ cigareta. No stvarna je taksa po ‘baksi’ iznosila 36 dolara. Šest dolara išlo je za sport, 20 državi, a 10 Mili Đukanoviću.”

Među mnogim indicijama o mutnim poslovima Stanka Subotića i Mila Đukanovića, Nacional je u listopadu 2005. objavio dio sadržaja jednog dokumenta tadašnje hrvatske Protuobavještajne agencije (POA), koji je agencija načinila nakon ubojstva srbijanskog premijera Zorana Đinđića u proljeće 2003. u Beogradu: “…U SRJ su značajnu ulogu imali i kriminalci poput Stanka Subotića zvanog Cane. Subotić je, sredinom 90-ih uz pomoć utjecajnih osoba iz jugoslavenskog političkog života i sigurnosnih struktura (a po zamisli bivšeg Miloševićeva šefa Resora državne bezbednosti Jovice Stanišića), instalirao većinu svojih nezakonitih aktivnosti u Crnu Goru gdje je ostvario interesnu suradnju s crnogorskim predsjednikom Milom Đukanovićem. Zahvaljujući tome, Crna Gora je godinama osiguravala i financirala svoju neformalnu gospodarsku i političku odvojenost od ostatka SRJ, a u takvim okolnostima Subotić, Đukanović i osobe iz njihovog kruga pribavile su nezakonitim putem veliko materijalno bogatstvo.” Otkrića Nacionala o masovnome švercu cigareta pod državnim pokroviteljstvom Crne Gore, a u organizaciji Stanka Subotića i Mila Đukanovića, uzrokovala su i sudski proces u Italiji, kao i parlamentarnu istragu u Crnoj Gori. Nijedan od tih postupaka nije rezultirao pravomoćnom sudskom presudom, ali je iza njih ostao velik broj relevantnih dokumenata i saznanja koja bi mogla biti iskorištena u nekoj novoj istrazi, kakvu bi mogle pokrenuti indicije poput onih koje je Nacional ekskluzivno objavio u svom novom broju.

Jedno od tih saznanja, na primjer, mogli bi biti i dramatični telefonski razgovori Mila Đukanovića i Stanka Subotića, koji je nedugo nakon uhićenja jednog dijela izvršitelja atentata na Ivu Pukanića presrela hrvatska Sigurnosno obavještajna agencija SOA. Izvor koji je slušao snimke tih razgovora svojedobno je Berislavu Jeliniću, glavnom uredniku Nacionala i autoru važne knjige “Zašto je ubijen Ivo Pukanić”, ispričao sljedeće: ‘Snimljena je njihova komunikacija u prvim danima nakon uhićenja dijela izvršitelja atentata na Ivu Pukanića. Subotić i Đukanović bili su u potpunoj panici. O tomu su razgovarali u šiframa, ali je bilo posve jasno da su razgovarali o mogućim posljedicama nakon uhićenja jednog dijela izvršitelja atentata na Ivu Pukanića. Njih su dvojica zbog toga bili toliko uznemireni da je jedan od njih čak spomenuo mogućnost da će počiniti samoubojstvo.”

A to je samo dio okolnosti koje podsjećaju na činjenicu na to da su istinski naručitelji ubojstva Ive Pukanića i Nike Franjića do dana današnjeg ostali neotkriveni, što ostaje nezaobilazan posao u dugogodišnjem i mukotrpnom poslu suzbijanja korupcije i organiziranog kriminala na Balkanu. Zbog svega toga, uredu predsjednika Republike Crne Gore, umjesto što se arogantnim i besadržajnim demantijima pokušava obračunati s medijima, bilo bi mudrije pozvati na temeljitu istragu kako bi se konačno razjasnio jedan od najvećih zločina protiv novinara na području bivše Jugoslavije u posljednjih tridesetak godina. A Đukanovićev ured nije to učinio. Nije li opravdano pitati se – zašto?

Komentiraj