Jedan od oštećenika i svjedoka u istrazi i sudskom postupku protiv Vladimira Milankovića, dugogodišnjeg sisačkog lokalnog policijskog moćnika koji je pravomoćno osuđen zbog ratnih zločina na tom području, dostavio je redakciji Nacionala pismo u kojem za ratne zločine optužuje Tihomira Jakovinu, ministra poljoprivrede i šumarstva u vladi premijera Zorana Milanovića. Taj svjedok, koji je to pismo osobno potpisao, tvrdi da ga je poslao Vladimiru Vukčeviću, glavnom tužitelju srbijanskog Tužilaštva za ratne zločine, tražeći od njega daljnje kaznene progone zbog ratnih zločina počinjenih u Sisku.

  • Oštećenik i svjedok ratnih zločina u Sisku poslao je srbijanskom Tužiteljstvu za ratne zločine pismo u kojem teško optužuje Tihomira Jakovinu za sudjelovanje u ratnim zločinima u Jodnom i premlaćivanje hrvatskih građana srpske nacionalnosti
  • Tvrdi da su Jakovinu zvali “koljač s Jodnog” i želi dati iskaz istražiteljima
  • “Jedan od svjedoka protiv Vladimira Milankovića rekao mi je da Hrvatska ima ministra koljača”

U tom se pismu od spomenutog srbijanskog tužiteljstva traži da inicira kazneni progon Tihomira Jakovine. “Pod svakom moralnom i kaznenom odgovornošću izjavljujem da je Jakovina sudjelovao u jedinicama za egzekucije srpskih civila. Boravio je u mučilištu Jodno – kao referentnoj točki tog užasa. Dakle, nesumnjivo je činio teške zločine. (…) Vašim istražiteljima stojim na raspolaganju”, stoji u pismu čija je kopija dostavljena redakciji Nacionala.

AUTOR TOGA PISMA TVRDI da je tijekom istrage i suđenja Vladimiru Milankoviću i Dragi Bošnjaku pomagao istražiteljima da stupe u kontakt s nekoliko svjedoka i žrtava ratnih zločina koji su se u sporno vrijeme događali u Sisku. Autor pisma otkrio je Nacionalu identitet osobe koja je svjedočila na suđenju Milankoviću i Bošnjaku, za koju tvrdi da također Tihomira Jakovinu tereti za ratne zločine. Tvrdi da je više puta izravno razgovarao s tom osobom upravo o Jakovini te da mu je taj svjedok sa suđenja Milankoviću i Bošnjaku o Jakovini izjavio sljedeće: “Zvali su ga koljač s Jodnoga. Imate ministra koljača.”

Upućeni izvor tvrdi da su zaposlenici srbijanskog Tužilaštva za ratne zločine stigli u Zagreb već na uskrsni ponedjeljak i susreli se u središtu grada na neformalnom sastanku s osobom koja im je poslala spomenuto pismo.

Osoba koja je to pismo Nacionalu potpisala vrlo se iscrpno predstavila, ali je zamolila da se zbog sigurnosnih razloga zasad javnosti ne otkriva njezin identitet. Rekla je da je to pismo poslala srbijanskom Tužilaštvu za ratne zločine jer sumnja da se tom slučaju ne bi pristupilo ozbiljno da ga je prijavila Državnom odvjetništvu u Hrvatskoj. Sumnja da bi se zbog okolnosti da je Jakovina ministar u sadašnjoj vladi s tim slučajem u Hrvatskoj odugovlačilo, kao što se u Hrvatskoj svojedobno čitavo desetljeće otezalo s procesuiranjem Đure Brodarca i Vladimira Milankovića.

10.10.2012., Osijek - Na osjeckom Zupanijskom sudu nastavljeno sudjenje Vladimiru Milankovicu  i Dragi Bosnjaku, optuzenima za ratne zlocine u Sisku i na Banovini tijekom ratnih 1991. i 1992. godine. Vladimir Milankovic i Drago Bosnjak u sudnici Photo: Davor Javorovic/PIXSELL
Vladimiru Milankoviću i Dragi Bošnjaku sudilo se zbog ratnih zločina u Sisku, a svjedoci oštećenici sada tvrde da bi se trebalo suditi i Jakovini Foto: Davor Javorovic/PIXSELL

Osoba koja želi inicirati kazneni progon Tihomira Jakovine i koja je o njegovu navodno spornom angažmanu u Domovinskom ratu spremna svjedočiti pred mjerodavnim istražiteljima i sudom, u rujnu 1991. u Sisku je izgubila oca. Otad traje njezina borba da budu kažnjene osobe odgovorne za njegovu pogibiju.

U toj se borbi ista osoba već obratila srbijanskom Tužilaštvu za ratne zločine. Bilo je to 1. rujna 2010. U tom je pismu precizno opisala tko je bio njezin otac, što je u Sisku radio do početka Domovinskog rata i kako je izgubio život. Napisala je da je njezin otac potkraj rujna 1991. išao s posla kući i jednostavno nestao. “Njegovo tijelo nikada nije pronađeno. Vodi se na popisu zatočenih i nestalih hrvatske Vlade. Kasnije doznajem da su ga pred zgradom stanovanja sačekali pripadnici policije u uniformama, te ga na silu utrpali u policijsko vozilo. Bačen je u Savu, nakon višednevnog mučenja”, napisala je u pismu srbijanskom tužiteljstvu. U pismu je navela da je u Sisku živjela sve do 1996. i da su joj bile iznimno dobro poznate sve okolnosti javnog i političkog života u tom gradu, ali i u Hrvatskoj u cjelini. Opisala je kako je uz pomoć svog odvjetnika započela borbu za pravosudni progon ubojica svog oca pred hrvatskim institucijama: “Tijekom 2000. podnosim kaznenu prijavu protiv nepoznatog počinitelja za kazneno djelo ratnog zločina protiv civilnog stanovništva, a na štetu svog oca i drugih osoba. Napominjem da je to prva privatna kaznena prijava u Hrvatskoj za ovo djelo, a na štetu srpskog stanovništva. Kada 2003. dolazim do saznanja okolnosti pogibije oca i nakon što uspijevam prikupiti raznu dokumentaciju, dopunjavam kaznenu prijavu iz 2000. i podnosim je protiv Đure Brodarca i Vladimira Milankovića, šefova sisačke policije 90-ih, te Brodarca kao župana Sisačko-moslavačke županije. (…) Sve te prijave, sav moj aktivizam svjedoka-oštećenika, kontakti s Državnim odvjetništvom Hrvatske, te glavnim državnim odvjetnikom Mladenom Bajićem osobno, nisu pridonijeli podnošenju kaznene prijave, ni kaznenom progonu. Ali prijave nisu niti odbačene”, stoji u prvom pismu koje je ta osoba 2010. poslala srbijanskom tužiteljstvu. Autor pisma tvrdi da je nakon toga više puta primao prijetnje od Vladimira Milankovića i njemu bliskih osoba te da je u više navrata bio pod policijskom zaštitom. Te je svoje tvrdnje potkrijepio i obilnom dokumentacijom.

Autor pisma tvrdi da je potom stupio u izravni kontakt sa srbijanskim tužiteljstvom i da je nakon više radnih sastanaka ono predalo taj slučaj Državnom odvjetništvu u Hrvatskoj. Tvrdi da je upravo tako započeo kazneni progon Đure Brodarca, Vladimira Milankovića i Drage Bošnjaka. Slučaj je izazvao golemu pozornost javnosti i pritiske raznih desničara i braniteljskih udruga, tipične i za razna druga suđenja u kojima se sudilo hrvatskim počiniteljima ratnih zločina u Domovinskom ratu. Brodarac je kao prvoosumnjičeni zbog narušena zdravstvenog stanja tijekom istražnog postupka preminuo, a Milanković je u ljeto 2014. pravomoćno osuđen na deset godina zatvora. Suđenje se vodilo u Osijeku, kako bi se izbjegao utjecaj optuženika na lokalno nadležni sisački sud. Na kraju je Vrhovni sud Milankoviću povisio prvostupanjsku kaznu s osam na deset godina zatvora. Drago Bošnjak je oslobođen.

MILANKOVIĆ JE PROGLAŠEN KRIVIM jer kao zamjenik načelnika Policijske uprave sisačko-moslovačke u razdoblju od srpnja 1991. do lipnja 1992. nije spriječio protuzakonite nasilne ulaske u kuće i stanove, protuzakonite pretrage, ponižavanje, zastrašivanje, kao i fizičko i psihičko zlostavljanje ljudi na širem području Siska i Banovine. Optužnica ga je teretila da je sprečavao istrage zločina, odobravao protuzakonite radnje podređenih i ohrabrivao ih da ih poduzimaju, te i osobno sudjelovao u zlostavljanju i napadima na pojedine civile i naredio protuzakonito zatvaranje većeg broja civila srpske narodnosti, što je rezultiralo ubojstvom 24 žrtava, 23 civila i jednog ratnog zarobljenika. Drago Bošnjak oslobođen je optužbi da je kao pripadnik specijalne sisačke policijske jedinice “Vukovi”, s više nepoznatih suboraca, organizirao i predvodio skupinu koja je neovlašteno uhićivala i zlostavljala civile srpske narodnosti te ubila osam od ukupno 24 žrtava. Zanimljivo je da je upravo Bošnjakov odvjetnik Domagoj Rešetar još u proljeće 2012. predložio da kao svjedok u tom postupku bude ispitan Tihomir Jakovina, koji je u ono vrijeme bio pripadnik postrojbe “Vukovi”. Rešetar je istaknuo da Jakovina ima neposredna saznanja o djelovanju i kretanju Drage Bošnjaka. Predstavnici Državnog odvjetništva protivili su se saslušanju Tihomira Jakovine. Naveli su da njegovo svjedočenje ne može biti vjerodostojno jer je tih dana u medijima Jakovina govorio o ratnim zločinima u Sisku, da je u taj kraj stigao u rujnu 1991. i da se zločin za koji se tereti Bošnjaka dogodio prije tog razdoblja.

JAKOVINA JE U TO VRIJEME IZJAVIO da će rado svjedočiti na tom suđenju, potvrdio da je bio pripadnik sisačke postrojbe specijalne policije “Vukovi” i dodao da je ponosan na sebe i svoje suborce. “Dali smo sve od sebe da napravimo ono što treba, što je bio zadatak da obranimo Hrvatsku. Tim se periodom ponosim”, izjavio je tih dana Tihomir Jakovina. Na kraju na tom suđenju Jakovina nije svjedočio, jer je sudsko vijeće 13. studenoga 2013. zaključilo da to nije potrebno, tvrdeći da su okolnosti o kojima je Jakovina trebao svjedočiti već dotad u postupku bile dostatno razjašnjene.

U istom sudskom postupku svjedočio je i Vladimir Faber, koji je i danas visoki policijski dužnosnik. Izjavio je da je pričuvni sastav MUP-a bio preteča osnivanja Hrvatske vojske i da je tadašnji Zakon o unutarnjim poslovima bio nedefiniran. “Bivše republike su imale pričuvni sastav. Iskoristila se ta mogućnost i osnovan je pričuvni sastav policije u svim policijskim upravama. Pričuvna policija je djelovala na način da su bili pridodani djelatnim policajcima u određenoj policijskoj upravi. Odluke je donosio načelnik Policijske uprave u suradnji s nadležnim županijskim uredima za obranu. Od takvog ustroja pričuvne policije bila su samo dva izuzeća: Merčepova postrojba i postrojba “Vukovi”“, izjavio je Vladimir Faber na suđenju Milankoviću i Bošnjaku.

Faber je tada bio zapovjednik Specijalne jedinice policije “Alfe”. Rekao je i da su “Alfe” dva puta morale intervenirati zbog neprimjerenog ponašanja jedinice “Vukovi”. Opisao je to ovako: “Prva je (intervencija; op. a.) bila u rujnu ili listopadu 1991. Bio sam na području Sisačko-moslavačke županije, gdje su pripadnici “Vukova” rastjerali redovnu policiju, pucali, prijetili ljudima. Stoga su morali intervenirati pripadnici “Alfi” i privesti ih u Zagreb. Zbog te sam intervencije imao neugodan razgovor s Jadrankom Garbinom, koji mi je uputio prijetnje i psovke. Nekoliko mjeseci kasnije dobio sam popis 10 do 15 pripadnika “Vukova”, koji su trebali prijeći u sastav “Alfi”. Nakon što sam sa svojim pomoćnikom pregledao njihove podatke i izvršio provjere, utvrdio sam da je više od polovine tih osoba imalo kriminalnu prošlost pa nisam dopustio da uđu u sastav “Alfi”. Imali su različite odore, šarene, sive, a neki nisu ni imali iskaznice pričuvnog sastava policije.” U optužnici protiv Milankovića i Bošnjaka vrlo se precizno opisivalo što su, među ostalim, pripadnici “Vukova” u sporno vrijeme radili na području Siska. Uglavnom se radilo o sadističkim gadostima i zločinima koje je mučno opisivati. U optužnici se navodi i sljedeće: “U poslijepodnevnim satima 18. kolovoza 1991. petorica nepoznatih pripadnika “Vukova”, odjeveni u crne odore, u Zagrebačkoj ulici 4 u Sisku zaustavili su osobno vozilo kojim je upravljao Pero Dragojević. Lišili su ga slobode i odveli u prostorije Kriznog štaba, zapovjedili mu da skine čarape i da ih sam sebi stavi u usta, a potom ga počeli udarati rukama i nogama po svim dijelovima tijela, nakon čega su ga priveli u zgradu lječilišta “Jodno”, gdje ga je skupina od oko 20 pripadnika “Vukova” nastavila tući udarajući ga čizmama po cjevanicama, vičući “ubij četnika!“. Zapovjedili su mu da postavi noge na stolicu i tukli ga policijskom palicom po golim stopalima, a nakon toga ga odvukli i zatvorili u podrumsku prostoriju bez prozora i svjetla, gdje ga je naredna tri dana učestalo fizički zlostavljalo više nepoznatih pripadnika navedene postrojbe sve dok ne bi ostajao bez svijesti, pri čemu se jednom prilikom od zadobivenih udaraca kundakom puške pomokrio u hlače, uslijed čega je pokušao počiniti samoubojstvo guranjem žice u utičnicu, u čemu nije uspio, jer nije bila pod naponom…”

JAKOVINA SE UPRAVO TOJ JEDINICI PRIDRUŽIO samo nekoliko dana nakon tog događaja, a sličnih je epizoda bilo više i događale su se upravo u to vrijeme na “Jodnom”, mjestu gdje se nalazio i Jakovina. Više tih epizoda opisivali su svjedoci na suđenju Milankoviću i Bošnjaku.

Oštećenik na suđenju Milankoviću i Bošnjaku ispričao je za Nacional da je u izravnom razgovoru s jednim svjedokom na istom suđenju još jednom čuo da Jakovinu povezuju sa zločinima nad srpskim civilima. “Taj mi je svjedok rekao da se jako dobro sjeća Tihomira Jakovine iz tog vremena. Ispričao mi je kako su mu se njegove izražajne oči urezale duboko u sjećanje i da svaki put kad ga vidi na televiziji dobije slom živaca. Opisao mi ga je kao jednog od ljudi koji su ga brutalno tukli”, izjavio je za Nacional oštećenik sa suđenja Milankoviću i Bošnjaku.

ISTI IZVOR TVRDI kako su se neke od tih tvrdnji o Jakovini mogle čuti i u sudnici tijekom suđenja Milankoviću i Bošnjaku, ali da, po svemu sudeći, nisu unesene u zapisnik. Isti izvor tvrdi da je, po svemu sudeći, Bošnjak i predložio Jakovinu za svjedoka ne bi li se posredno zaštitio pritiskom na Vladu tijekom suđenja. “Zapravo je to više puta htio poručiti – što ja radim u sudnici, ako uz mene ovdje nije i Jakovina. Ponajprije ga je zato predlagao za svjedoka”, tvrdi autor pisma upućenog srbijanskom Tužilaštvu za ratne zločine. Te tvrdnje ne moraju biti istinite, jer na kraju ni Bošnjak nije osuđen zbog žalosnih zbivanja u Sisku. Iako su pripadnici “Vukova” u to vrijeme u Sisku počinili brojne zaista odurne zločine, to ne mora nužno značiti da je u tome sudjelovao i Tihomir Jakovina. Autor pisma srbijanskom tužiteljstvu tvrdi suprotno. Kaže da se obratio toj instituciji djelomice i zato što je, po njemu, neprimjereno i neukusno tvrditi da se Hrvatska suočila sa svojim zločinima u Domovinskom ratu, a do danas je zbog zločina u Sisku pravomoćno osuđena samo jedna osoba.

SPORAZUM O SURADNJI SA SRBIJOM u vezi s rasvjetljavanjem ratnih zločina Hrvatska je potpisala još 2005. i otad je tim sporazumom obuhvaćeno pedesetak predmeta na temelju kojih je u Srbiji doneseno tridesetak presuda, dok je dio predmeta bio procesuiran i u Hrvatskoj. U ovom, kao i u nekim drugim slučajevima, taj se sporazum očito iskorištava kako bi se preko Srbije napravio pritisak na mjerodavne hrvatske institucije da počnu raditi na predmetima koji se zbog raznih razloga adekvatno ne istražuju. Većinu suđenja za ratne zločine što su ih u Domovinskom ratu počinili hrvatski branitelji u Hrvatskoj prate dramatična zbivanja. Već i tijekom istraga u takvim slučajevima najavljuju se masovne demonstracije, svjedocima se prijeti, neki potencijalni svjedoci oduzeli su si život u nikad posve razjašnjenim okolnostima, desno orijentirani političari u tim situacijama, ako nisu na vlasti, pokušavaju prikupljati jeftine političke bodove, visoki dužnosnici policije dojavljivali su osobama pod istragom da su prisluškivane i da im predstoji privođenje, a Državno odvjetništvo potom bi pokrivalo te policijske dužnosnike tvrdeći da je to učinjeno u dogovoru s tadašnjim glavnim državnim odvjetnikom Mladenom Bajićem… Dobrim dijelom i zbog netom navedenoga, hrvatski državljanin nastanjen u Zagrebu, koji tvrdi da je Jakovina sudjelovao u ratnim zločinima, obratio se srbijanskim umjesto hrvatskim istražiteljima.

Nacional je potkraj prošlog tjedna pokušao stupiti u kontakt s Tihomirom Jakovinom preko glasnogovornika Vlade Nikole Jelića. Do zaključenja ovog broja Nacionala Jakovina je našoj redakciji ostao nedostupan.

Komentiraj

FOTO:Davor Javorovic/PIXSELL, Nacional
PODIJELI
Berislav Jelinić je istraživački novinar sa više od dvadeset godina radnog iskustva u vodećim hrvatskim tiskanim i elektroničkim medijima. Diplomirani je kriminalist sa apsolviranim studijem novinarstva, te stečenim zvanjem EMBA nakon završene Cotrugli Business School. Radio je kao novinar i urednik u tjednicima Globus, Studio, Arena, Aktual, dnevnim novinama Jutarnji list, na OTV-u, te autorski surađivao na projektima emitiranim na HTV-u i TV Mreži, ali najveći dio profesionalnog angažmana aktivan je u Nacionalu. Početkom 2014. izdao je knjigu pod naslovom Zašto je ubijen Ivo Pukanić. Godinama je aktivan u nevladinom sektoru vezanom uz razvoj transparentnosti pravosuđa. Tijekom posljednjih pet godina aktivan je član Rotary kluba Zagreb Medvedgrad, gdje je odradio i jednogodišnji predsjednički mandat.