U Europskom parlamentu u Bruxellesu će 21. travnja biti postavljena izložba povodom 120. obljetnice hrvatske socijaldemokracije na kojoj će biti prikazan put od osnivanja prve socijaldemokratske stranke u Hrvatskoj 1894. godine do izazova s kojima se danas susreće hrvatska ljevica. Izložbu je inicirao hrvatski zastupnik u EP-u Tonino Picula. Autor izložbe je Antun Vujić.

Nacional ekskluzivno donosi pregled najvažnijih cjelina izložbe kao i uvodni tekst Tonina Picule. “Izložba povodom 120 obljetnice hrvatske socijaldemokracije, uz konferenciju ’Europska socijaldemokracija: izazovi 21. stoljeća”, događaji su kojima smo u EP-u s ponosom obilježili jednu izvorno europsku političku tradiciju i njeno djelovanje u Hrvatskoj tijekom tri stoljeća.

  • U Europskom parlamentu u Bruxellesu će 21. travnja biti postavljena izložba povodom 120. obljetnice hrvatske socijaldemokracije
  • Na njoj će biti prikazan put od osnivanja prve socijaldemokratske stranke u Hrvatskoj 1894. godine do izazova s kojima se danas susreće hrvatska ljevica
  • Nacional ekskluzivno donosi fotografije i sadržaj izložbe, čiji je autor Antun Vujić

 

Uvjerljivost europske socijaldemokracije, još od početaka u drugoj polovici 19. stoljeća, uvijek se korijenila u sposobnosti prilagodbe i promocije njenih temeljnih vrijednosti, osobito u periodima kada su globalne promjene radikalno utjecale na položaj i prava građana. Kad je riječ o hrvatskoj socijaldemokraciji, njena snaga ne proizlazi samo iz stoljetne tradicije ljevice u hrvatskom društvu. Tijekom posljednjih 25 godina državne samostalnosti, u suvremenim uvjetima, hrvatska socijaldemokracija je uspješno nosila odgovornost opozicije i odgovornost vlasti. Tradicionalnu europsku socijaldemokraciju i njen najpoznatiji zaštitni znak – državu blagostanja – postupno su oblikovale opće prilike nakon Drugog svjetskog rata.

ANTUN VUJIĆ LANI JE IZDAO KNJIGU ‘HRVATSKA I LJEVICA - PRILOG SOCIJALDEMOKRATSKOM GLEDIŠTU’ | Foto: Boris Scitar/Vecernji list/PIXSELL
ANTUN VUJIĆ LANI JE IZDAO KNJIGU ‘HRVATSKA I LJEVICA – PRILOG SOCIJALDEMOKRATSKOM GLEDIŠTU’ | Foto: Boris Scitar/Vecernji list/PIXSELL

Moderna hrvatska socijaldemokracija javlja se i razvija krajem drugog milenija na temelju grubog kolapsa lokalne inačice socijalizma u dva oblika: kao društvenog sustava i višenacionalne državne zajednice. Nadam se da Europska unija, ni sama Hrvatska, više neće biti izloženi tako traumatičnim povijesnim okolnostima, ali to ne znači da već sada nismo suočeni s cijelim nizom ozbiljnih izazova. Novi oblici proizvodnje i komunikacije uvode, pored osjetnih poboljšanja, i nove oblike ugrožavanja. Zato je potrebno razviti i nove sustave zaštite, djelotvornije od socijaldemokratskih mehanizama iz prošlosti. Međutim, dok je jedan model upravljanja svijetom nedvojbeno iscrpljen, alternativa nije još jasno vidljiva. Najdublja kriza od nastanka EU treba biti društveni okvir unutar kojeg socijaldemokracija ima priliku obnoviti svoj povijesni raison d’être; mora demantirati tezu da su procesi globalizacije označili kraj 20. stoljeća kao “kraj socijaldemokratskog stoljeća”. Jezik socijalne nostalgije tu ne pomaže jer se toliko toga promijenilo u strukturi rada.

Danas kada je svijet suočen s trima velikim krizama: financijskom krizom, krizom okoliša i porastom nasilja, moguća su i tri raspleta: daljnje jačanje neoliberalizma, autoritarni protekcionizam i obnova socijaldemokracije. Treća opcija je moguća, ali se otvara dilema hoće li ustanove EU u neposrednoj budućnosti biti dovoljno snažne da reguliraju tokove kapitala u pravcu otvaranja novih radnih mjesta temeljnih na tehnološkim i socijalnim inovacijama po kojima je Europa uvijek bila poznata. Samo takav razvoj događaja jamči da će EU povratiti vjerodostojnost i preživjeti 21. stoljeće.”

PRVA SOCIJALDEMOKRATSKA STRANKA OSNOVANA JE U ZAGREBU 1894. GODINE POD NAZIVOM SOCIJALDEMOKRATSKA STRANKA HRVATSKE I SLAVONIJE (SDSHS) | Foto: IZLOŽBA ‘120 GODINA HRVATSKE SOCIJALDEMOKRACIJE’
PRVA SOCIJALDEMOKRATSKA STRANKA OSNOVANA JE U ZAGREBU 1894. GODINE POD NAZIVOM SOCIJALDEMOKRATSKA STRANKA HRVATSKE I SLAVONIJE (SDSHS) | Foto: IZLOŽBA ‘120 GODINA HRVATSKE SOCIJALDEMOKRACIJE’

Počeci stare socijaldemokracije i njezini prvaci

Počeci hrvatske socijaldemokracije povezani su s pojavom radništva u izrazito agrarnoj zemlji. Potkraj XIX. stoljeća pojavili su se prvi proplamsaji donekle razvijenije industrijalizacije, ali radnički su sindikati ostali zabranjeni sve do 1907. Dopuštena su, doduše, bila razna humanitarna društva i, začudo – političke stranke. Tako je prije samih sindikata u Hrvatskoj bila legalizirana Socijaldemokratska stranka Hrvatske i Slavonije (1894.); to je ujedno bila i prva takva stranka u slavenskim zemljama Dvojne Monarhije, starija i od nekih poslije najznačajnijih europskih socijaldemokracija. Stranka je okupljala ponajprije članove različitih radničkih društava, u kojima su djelovali i anarhisti, u izvjesnoj mjeri i kršćanski socijalisti. Ipak, ostala je izvan velikih tadašnjih ideoloških prijepora, najprije je usvojila Heinfeldski program austrijske socijaldemokracije, a 1896. na svom je drugom kongresu prešla na Erfurtski program, kojemu je dodala niz specifičnih hrvatskih socijalnih i političkih tema i zahtjeva. Međutim, prvaci stranke bili su izvrgnuti stalnim političkim i sudskim progonima. Iako je stranka bila veoma aktivna u jačanju političke svijesti radništva, utjecajna i u mnogim radničkim manifestacijama, prvosvibanjskim proslavama i demonstracijama, prvoga i jedinoga zastupnika u Saboru stekla je tek 1908.

DOLAZAK VLAKA S RANJENIM STJEPANOM RADIĆEM NAKON ŠTO JE NA NJEGA IZVRŠEN ATENTAT U NARODNOJ SKUPŠTINI, U BEOGRADU 1928. GODINE | Foto: IZLOŽBA ‘120 GODINA HRVATSKE SOCIJALDEMOKRACIJE’
DOLAZAK VLAKA S RANJENIM STJEPANOM RADIĆEM NAKON ŠTO JE NA NJEGA IZVRŠEN ATENTAT U NARODNOJ SKUPŠTINI, U BEOGRADU 1928. GODINE | Foto: IZLOŽBA ‘120 GODINA HRVATSKE SOCIJALDEMOKRACIJE’

Seljački pokret nasuprot radničkom pokretu

Nakon sloma Austro-Ugarske Monarhije 1918. socijaldemokrati su se u novostvorenoj monarhističkoj Jugoslaviji našli unutar krajnje zaoštrenog sukoba, između komunista pod tvrdim utjecajem Kominterne i monarhističke diktature s elementima fašizma. Na poznatom vukovarskom kongresu Socijalističke radničke partije Jugoslavije 1920. nastao je rascjep između “revizionističkog” (socijaldemokratskog) i “revolucionarnog” (komunističkog) krila, koje je odnijelo pobjedu. A socijaldemokrati su gubili utjecaj. Prije uspavan seljački pokret, djelatnošću Hrvatske seljačke stranke (HSS) pod vodstvom vrlo popularnoga Stjepana Radića u Hrvatskoj je postupno okupljao najjaču političku bazu i preuzeo vodeću opozicijsku političku ulogu. Po nizu socijalnih programskih elemenata, a i utjecajem na sindikate, HSS je u Hrvatskoj donekle zamijenio ulogu socijaldemokracije, a svojim je republikanizmom (od kojega je pod upornim pritiskom dvora odustao) artikulirao i nacionalno “hrvatsko pitanje”; to je pitanje, posebno nakon atentata na samoga Radića u beogradskoj Narodnoj skupštini 1928., postalo krizno za opstanak centralističke i autokratske Kraljevine Jugoslavije. Međutim, i komunisti i HSS-ovi “seljaci”, premda i jedni i drugi progonjeni od režima, nisu nalazili puta prema trajnoj političkoj suradnji, a nepovjerenje se protegnulo i na odnose u vrijeme fašističke okupacije zemlje (1941.–45.), kad je dio HSS-a prišao antifašističkoj borbi, dok je većina vodstva ostala pasivna.

ČLANOVI CK SKH U TRAVNJU 1971. NAKON IZBORA PREDSJEDNICE SAVKE DABČEVIĆ-KUČAR ZA PREDSJEDNICU | Foto: IZLOŽBA ‘120 GODINA HRVATSKE SOCIJALDEMOKRACIJE’
ČLANOVI CK SKH U TRAVNJU 1971. NAKON IZBORA PREDSJEDNICE SAVKE DABČEVIĆ-KUČAR ZA PREDSJEDNICU | Foto: IZLOŽBA ‘120 GODINA HRVATSKE SOCIJALDEMOKRACIJE’

Izlazak iz istočnog bloka

Vodstvo masovnoga antifašističkog ustanka u Hrvatskoj 1941. ponijeli su ponajprije komunisti na čelu s Josipom Brozom Titom pa im je pobjedom antifašističke koalicije 1945. pripala i vlast u sklopu nove Jugoslavije, ovaj put kao federalne republike za koju su se zalagali. Ta je vlast isprva nastupila vrlo rigidno, s masovnim progonima “klasnog neprijatelja” i zabranom djelatnosti demokratskih stranaka. Međutim, stvaranjem globalnih blokovskih odnosa u svijetu socijalistička je Jugoslavija od 1948. ostala u međuzoni blokovske podjele te je postupno razvijala vlastiti put “samoupravnog socijalizma”. Samoupravni socijalizam bio je svakako iskorak u odnosu na etatistički komunizam Istočnoga bloka, ali je u sustavu partijske vlasti redovito vodio sukobima između “reformskih i federalističkih” i “dogmatskih i centralističkih” snaga. Premda je Jugoslavija, i kao jedna od utemeljiteljica pokreta nesvrstanosti, i mnogima na Zapadu djelovala pozitivno, unutrašnji odnosi često su vodili napetim sukobima raznih republičkih, ekonomskih i socijalnih struktura i interesa koji nisu mogli biti riješeni na demokratski način. U te sukobe treba smjestiti i reformističke, “samoupravne”, po mogućim tumačenjima i socijaldemokratske tendencije, koje se u jednostranačkom okruženju nisu mogle cjelovitije ostvariti.

GOVORNICI IZ NOVOOSNOVANIH DEMOKRATSKIH STRANAKA NA SKUPU 1990. GODINE | Foto: IZLOŽBA ‘120 GODINA HRVATSKE SOCIJALDEMOKRACIJE’
GOVORNICI IZ NOVOOSNOVANIH DEMOKRATSKIH STRANAKA NA SKUPU 1990. GODINE | Foto: IZLOŽBA ‘120 GODINA HRVATSKE SOCIJALDEMOKRACIJE’

Razmeđa jedinstva komunista

Među primjere “socijaldemokratskog revizionizma” ponekad se uvrštavaju i reformističke tendencije 1970-ih, posebno one partijskih rukovodstava u Sloveniji, Hrvatskoj i Srbiji. Te su tendencije bile ugušene čistkama reformističkih dijelova Partije. Osobito u Hrvatskoj 1971., za “Hrvatskog proljeća”, koje je dovelo i do masovne demokratske politizacije građana, centralistički protuudar donio je smjene komunističkih reformističkih prvaka Savke Dabčević-Kučar i Mike Tripala, kao i smjenjivanje nekoliko desetaka tisuća rukovoditelja u politici, gospodarstvu, sudstvu i drugdje, uz oko 2500 osuđenih na zatvorske kazne. Bez obzira na značajne dosege u gospodarstvu, školstvu, zdravstvu i društvenom razvitku uopće, socijalistička se Jugoslavija od 1970-ih, a posebno od smrti Josipa Broza (1980.), našla u političkoj krizi, koja se prenosila i na krizu same države, sa sukobima republičkih vodstava (i vodstava autonomnih pokrajina), od kojih je najizrazitiji bio sukob slovenskoga i hrvatskog rukovodstva sa srbijanskim, kojemu se u međuvremenu na čelo nametnuo Slobodan Milošević. Uz slovensko i hrvatsko napuštanje posljednjega kongresa Saveza komunista Jugoslavije u siječnju 1990., obje su federalne republike odlučile raspisati višestranačke izbore. Bio je to socijaldemokratski čin – čin kojim su reformistički komunisti priznali parlamentarnu demokraciju nasuprot monopartijskoj vlasti, koja se identificirala i s agresivnim nacionalističkim hegemonizmom.

KONGRES UJEDINJENJA DVIJU STRANAKA POLITIČKE LJEVICE, REFORMIRANIH KOMUNISTA (SDP) I NOVIH SOCIJALDEMOKRATA (SDH) U JEDINSTVENU SOCIJALDEMOKRATSKU PARTIJU 1994. GODINE | Foto: IZLOŽBA ‘120 GODINA HRVATSKE SOCIJALDEMOKRACIJE’
KONGRES UJEDINJENJA DVIJU STRANAKA POLITIČKE LJEVICE, REFORMIRANIH KOMUNISTA (SDP) I NOVIH SOCIJALDEMOKRATA (SDH) U JEDINSTVENU SOCIJALDEMOKRATSKU PARTIJU 1994. GODINE | Foto: IZLOŽBA ‘120 GODINA HRVATSKE SOCIJALDEMOKRACIJE’

Vrijeme promjena

Vrijeme demokratskih promjena u Hrvatskoj iznjedrilo je naglo formiranje političkih stranaka, pretežno desnih i centrističkih, ali i reformističke zaokrete prema socijaldemokraciji u samom SKH, kao i neovisno formiranje prve (opozicijske) socijaldemokratske stranke (SDH) 1989. godine. Prvi višestranački izbori bili su u biti zapravo plebiscit za neovisnu Hrvatsku, a protiv komunističke vlasti. Uz pojednostavnjenje političke alternative, ubrzo i u nametnutom ratu, i (reformistički) SKH i (opozicijski) SDH jedva su dospijevali do parlamenta. To će se, međutim, uskoro promijeniti, najprije prelaskom SKH na posve socijaldemokratski program, uz javno suočavanje s prošlošću, a zatim (1994.) i ujedinjenjem tih dviju stranaka.

I HANNES SWOBODA, ZORAN MILANOVIĆ I DRUGI ČELNICI EUROPSKIH SOCIJALISTA NA SASTANKU U BRUXELLESU, U LIPNJU 2013 | Foto: IZLOŽBA ’120 GODINA HRVATSKE SOCIJALDEMOKRACIJE
I HANNES SWOBODA, ZORAN MILANOVIĆ I DRUGI ČELNICI EUROPSKIH SOCIJALISTA NA SASTANKU U BRUXELLESU, U LIPNJU 2013 | Foto: IZLOŽBA ’120 GODINA HRVATSKE SOCIJALDEMOKRACIJE

Ujedinjenje na ljevici i prva vlada

Ujedinjenje na ljevici imalo je sinergijski učinak, koji je bitno nadmašivao prijašnje razdvojene stranačke rezultate. To se ujedinjenje 1994. dogodilo upravo na 100. obljetnicu osnutka prve hrvatske socijaldemokratske stranke. Prigodna izložba, kao i popratni događaji, pridonijeli su interesu javnosti za socijaldemokraciju, pa i okretanju prema njoj. Već na izborima 1995. socijaldemokracija je učvrstila svoje saborske redove, a na izborima 2000. pobijedila kao najjača stranka koalicije lijevog centra i formirala Vladu na čelu s Ivicom Račanom, predsjednikom SDP-a. U trenutku smrti Ivice Račana (2007.), koji je “djelovao s obiju strana povijesti, s one koju je zatvorio i one koju je otvorio”, hrvatska je socijaldemokracija već bila sazrela do moderne stranke, spremne da povede političku vlast ili da joj bude glavna opozicijska alternativa. Na izbornoj konvenciji stranke 2007. među više kandidata za novoga predsjednika izabran je Zoran Milanović. Premda je te iste godine stranka tijesno izgubila na izborima, već 2011. opet je pobijedila, s koalicijom lijevog centra, na čelu s premijerom Zoranom Milanovićem.

ČLANOVI HRVATSKE DELEGACIJE U EP-u IZ SDP-a IZABRANI 2013 | Foto: IZLOŽBA ‘120 GODINA HRVATSKE SOCIJALDEMOKRACIJE’
ČLANOVI HRVATSKE DELEGACIJE U EP-u IZ SDP-a IZABRANI 2013 | Foto: IZLOŽBA ‘120 GODINA HRVATSKE SOCIJALDEMOKRACIJE’

Hrvatska socijaldemokracija u međunarodnom okruženju

Međunarodni položaj SDP-a kao socijaldemokratske stranke razvijao se postupno. Isprva slaba, također opterećena tadašnjim europskim socijaldemokratskim dvojbama o propaloj Jugoslaviji, hrvatska se socijaldemokracija morala dokazati i u Hrvatskoj, i u Europi, i u svijetu. I prije ujedinjenja 1994. stvarane su međunarodne veze; posebno je Novo društvo, kao nestranačka udruga građana posvećena razvitku socijalne demokracije, surađivalo sa srodnim ustanovama, fondacijama i institutima iz nekoliko europskih zemalja. Međutim, tek dosegnuvši vodeću ulogu na demokratskoj ljevici u Hrvatskoj i dvaput pobijedivši na izborima, SDP je stekao i status punopravnog članstva u Socijalističkoj internacionali (SI) i Stranci europskih socijalista (PES), a od ulaska Hrvatske u EU pojedinci iz SDP-a djeluju i u vodstvu pojedinih međunarodnih institucija.

Novi izazovi socijaldemokracije

Današnji je SDP suočen s novim izazovima, kao i socijaldemokracija u cjelini. I u Hrvatskoj su se dogodile velike promjene, kako one povezane s globalizacijom i njenim učincima, tako i one povezane s ulogom samih stranaka, novom političkom kulturom izvan stranaka, pa i novim političkim pokretima koji preispituju ulogu ljevice i socijaldemokracije u svijetu “tržišnog fundamentalizma”, propitujući i mogućnosti novoga i drukčijeg političkog djelovanja. Valja se nadati da će SDP kao moderna socijaldemokracija, integrirana u europske i svjetske međunarodne strukture, pružiti svoj doprinos rješavanju novih pitanja i odgovorima na izazove socijaldemokracije.

Komentiraj