EKSKLUZIVNO: Tko je tko i odakle: Strani velikani hrvatske kulture

Objavljeno u Nacionalu br. 771, 2010-08-24

Nacional ekskluzivno predstavlja raspravu sa Sorbonne Predraga Matvejevića koja će biti objavljena u njegovoj novoj knjizi ‘Brodolom’

Manje nacije štite svoju nacionalnu kulturu drukčije nego što to čine veće ili mnogobrojnije – čine to s više brige i straha za vlastitu opstojnost. U kulturi se očituju njihovi identiteti i posebnosti. Povijest je pokazala različite vrsta otpora prema utjecajima koji dolaze izvana i mogu ugroziti vrijednosti koje karakteriziraju odgovarajuću kulturu. Poznato je također kako zatvaranje kulture u uski nacionalni prostor, osobite one koja pripada manjem broju sljedbenika, sprečava kulturni razvoj i čini ga neplodnim. Ti uopćeni sudovi ponavljaju se često kao upozorenja ili prijetnje.

OPASKE KOJE SLIJEDE DIO su rasprave koju smo vodili na Sorbonnei početkom devedesetih godina stoljeća koje je za nama o nacionalnim kulturama u Evropi. O istoj temi pisao sam već prije. Ovaj je dio posvećen prvenstveno hrvatskoj kulturi i njezinu razvoju. Prostore današnje Hrvatske dijelila su nekadašnja carstva – rimsko, bizantsko, habzburško, otomansko. Sva su ostavila za sobom tragove i posljedice, dublje nego što se to na prvi pogled čini.

Nastajući na takvoj razlomljenoj osnovi, hrvatska je kultura, u dugim razdobljima, suobraćala na različite načine sa srednjom Evropom i Podunavljem na sjeveru i zapadu, s mediteranskim i romanskim prostorima na jugu, slavenskim i balkanskim na istoku, s vlastitim kontinentalnim i primorskim krajolikom, panonskom, slavonskom ravnicom i kršem Dalmacije, Dalmatinske zagore, Istre. Taj položaj i takve razlike određivali su njezine osobine i razvoj. Malo koja kultura ima toliko stvaralaca raznoga porijekla ili pripadnosti kao hrvatska. Uvijek sam to shvaćao kao prednost i poticaj, više nego kao nedostatak ili prepreku. Tražio sam svoje mjesto u takvoj kulturi. Zvao u pomoć Matoša: “Nacionalne kulture su po svome postanku i izvoru plod tuđinskog utjecaja. Ono što je u narodu najbolje plod je tuđih kalamova” (Matoš piše, po starinski, “kalamova”)… Snaga narodne kulture nije u sposobnosti odbacivanja, eliminacije, već u moći primanja, apsorbiranja što više tuđih kulturnih elemenata.” Mnogo je primjera koji to potvrđuju: Strossmayer, Demeter, P. Stoos, Lisinski (rođenjem Ignac Fuchs), Gavella; obitelj Ljudevita Gaja starinom je iz Burgundije (pisala se Gay), a Stanka Vraza (pravim imenom Jakoba Frassa) iz Štajerske; Bogoslav Šulek, podrijetlom Slovak, bio je svojedobno najistaknutiji hrvatski jezikoslovac, pritom je podržavao “jugoslavensku ideju” koja je u njegovo vrijeme bila dominantna u hrvatskoj kulturi; Ivan Zajc (u Beču se pisao: von Seitz), autor nacionalne opere “Nikola Šubić Zrinski”, Čeh je porijeklom kao i August Šenoa, najpopularniji hrvatski romanopisac devetnaestoga stoljeća. Nikola Firentinac, kako ga mi zovemo (tj. Niccolò di Giovanni Fiorentino), sljedbenik Donatellov, rođen je i kršten u Firenci, po kojoj je i dobio nadimak – nije “našijenac”, ali je ostavio vidna traga u našem kraju i zadužio nas. Matematičar i fizičar Marin Getaldić (Marino Ghetaldi), dubrovački patricij i Galilejev prijatelj, vuče korijene iz romanskih loza istočne jadranske obale; svoje radove pisao je na latinskom a potpisivao ih kao Ghetaldus. Obitelj Sorkočevića (Sorgo po pravom imenu), vjerojatno najvrednijeg skladatelja kojeg su imali Dubrovnik i Dalmacija, došla je iz Albanije preko Boke – trgovala je žitaricama i po tom dobila prezime (sorgo znači sijerak). Jezuit Ardelio Della Bella, rođen u Foggi, u obitelji koja je potjecala iz Firence (u Dubrovniku su ga zvali “Fiorentin”), i franjevac Joakim (Gioacchino) Stulli, istodobno Dubrovčanin, Talijan i “Ilir”, ubrajaju se s razlogom u najznačajnije rodonačelnike hrvatske i južnoslavenske leksikografije. Dubrovački pjesnik Vetranović, za života poznatiji kao Vetrani, spjevao je “Odu Italiji”.

“HRVATSKI PREPOROD” u HNK oslikao je Vlaho Bukovac, kojem je pravo ime Biagio Faggioni, a otac Talijan koji se nastanio u Cavtatu. Kukuljević je preimenovao Andrea Meldolu u Andriju Medulića, kojega nikad nitko nije tako zvao – a sam je dodao vlastitome prezimenu dodatak Sakcinski, prema talijanskoj lozi svoje majke (De Sacchi). Nije sigurno da je u nas postojalo izvorno prezime Klović, koje je pridano genijalnome minijaturistu Cloviusu: zanemarimo li teško odgonetljiva rodoslovlja, neosporno je da Clovija (Klovića) i Lauranu (Vranu), prema onome što su stvorili i gdje su se formirali, u najboljem slučaju dijelimo s talijanskom umjetnošću. Oni su, unatoč podrijetlu, i naši, i svjetski. Pavao Ritter, čiji je otac došao u Senj iz Alzasa, sam je preveo svoje njemačko prezime u Vitezović. “Poganski klasik” Vladimir Vidrić dijete je slovenskih roditelja (Vidrič). Ivan Goran Kovačić je po majci Židov (to sam tek nedavno saznao od jednog mađarskoga povjesničara književnosti, Goranova se majka prezivala Klein) – tako bi naš najveći pjesnik hrvatskoga i jugoslavenskoga antifašističkoga Otpora, po hebrejskome zakonu i predaji, rodom i porodom pripadao majčinoj strani. Glazbu za hrvatsku himnu, posvećenu “Lijepoj našoj domovini”, skladao je vinkovački Srbin Josip (ili Josif?) Runjanin. Juraj Dalmatinac se potpisivao kao Georgius Matthei ili po venecijanski Zorzi Mattei, a njegov sin je tvrdio da mu je pravo ime i prezime Giorgio Orsini – za nas je posve prirodno naš, “Dalmatinac”, za mene moj. Andrija Aleši (Alleshi) doselio je iz Drača, prezime mu vuče na albansku stranu. Ruđeru Boškoviću djed bijaše pravoslavac iz trebinjskoga kraja koji se selidbom u Orahov Do obreo među katolicima i pokrstio, a mati mu bi Talijanka – ni njega nitko ne može istrgnuti iz hrvatske kulture. I Marulićeva je majka bila, prema talijanskim slavistima, Talijanka, prema hrvatskim Hrvatica: imenom se zvala Dobrica i Bona, a prezivala Alberti – potomci te splitske obitelji izjasnili su se u nesretnim okolnostima kao Talijani i iselili. Očeva pak loza pisca “Judite”, sudeći po prezimenu, imala je možda nekoć, davno, i stanovitu romansku sastavnicu (dočetak “ul” u prezimenima poput Bartulović, Franulović, Krstulović itd. nije slavenski, nego romanski, rumunjski, gdje je “ul” član muškoga roda) – time se, naravno, ne mijenja nacionalnost “oca hrvatske književnosti”. Otac Vjenceslava Novaka došao je iz kraljeva Gradca u Češkoj. Matošu i Cesarcu majke su stranoga podrijetla. “Zlato Zadra” izrađivale su manje ruke domaćih nam majstora (najčešće u ulozi skromnih pomoćnika), negoli njihovih učitelja, stranaca. Po dalmatinskim oltarima, onim najznačajnijim i najljepšim, ima dosta djela koja naslikaše naši susjedi. Nikola Tesla, vjerojatno najveći znanstvenik kojeg su imali južni Slaveni, ponosio se svojim srpskim porijeklom i hrvatskom domovinom.

KAD SEBI PREDOČIM SLIKU Zagreba koju sam ponio u tuđinu, prisjetim se arhitekata koji su hrvatskoj prijestolnici dali pečat modernosti. Mnogi od njih nose strana imena: prije svega rodonačelnik Bartol Felbinger, rođen u Češkoj, koji je projektirao ne znam koliko zgrada u Gornjem gradu, na Harmici, u Mesničkoj i drugdje; Hermann Bollé je, prema Schmidtovim planovima, restaurirao zagrebačku katedralu i dao joj današnji oblik; dugujemo mu, uz ostalo, i arkade s kupolama na Mirogoju. Presudnu ulogu u urbanističkom razvoju središta odigrala je zelena “Lenuzzijeva potkovica”. Helmer i Feldner izradili su nacrt za Hrvatsko narodno kazalište, Pfaff za zgradu Kolodvora i Umjetnički paviljon, Konradt za Arheološki muzej, Schmidt za Akademiju, Lubinsky za staru Sveučilišnu knjižnicu, Erlich je, uz ostalo, projektirao Strossmayerovo i Vrazovo šetalište kojima sam gotovo svakodnevno prolazio. Ne zaboravljam ni radove koje su potpisali Neidhardt, Deutsch, Klein, Hülsner, Hönigsberg, Albini, Šen (Schön), Baranyai i toliki drugi koji su za sobom ostavili neizbrisiva traga. Nabrajam ih po sjećanju, bez kronologije. Ne znam tko je od njih njemačkog ili austrijskog, a tko židovskog porijekla – to uopće ne smatram najvažnijim. Važnije je da su oni zadužili Hrvatsku i u njoj našli svoje mjesto. Uz njih su – i to, naravno, ne zaboravljam – figure darovitih hrvatskih graditelja, koji djeluju usporedo sa svojim kolegama stranoga podrijetla, često ih sustižu i zajedno s njima grade svoj grad. Uvjeren sam da su mnogobrojni Zagrepčani bili očajni čitajući, u zapisima Židovske općine ili negdje drugdje, na popisima stradalih u Jasenovcu, imena potomaka navedenih obitelji.

DALEKO BI NAS ODVELO navođenje svih onih kojima dugujemo barok u Varaždinu, secesiju i barok u Osijeku, glavne “mire” u Dubrovniku (prema projektima Michelozza Michelozzija), impozantna zdanja u središtu Rijeke podignuta potkraj devetnaestoga stoljeća i u prvim desetljećima dvadesetoga ili pak, idući sve dalje prema početku, zagonetnom graditelju Dioklecijanove palače iz vremena kad nitko od drevnih “Slavjana” nije ni znao za arhitekturu, pa čak ni za sam grad. Hrvatskome narodnom kazalištu dali su neprocjenjive doprinose glumci poput Vike Podgorske, koja se preselila u Zagreb iz Maribora, te brojni prvaci srpskoga podrijetla, trajno ili privremeno angažirani – od Bele Krleže, Ljubiše Jovanovića i Mile Dimitrijević koja je bodroga duha doživjela stogodišnjicu, do Pere Kvrgića ili Rade Šerbedžije. Ne zaboravimo doprinose naših Bosanaca iz muslimanskih obitelji, poput pokojnoga Fahre Konjhodžića ili Izeta Hajdarhodžića, među inim. Šarmantni Boby Marotti nam je došao iz Slovenije, kao i Josip Gostič, tenor svjetskoga glasa. Božena Kraljeva je, ako se ne varam, dijete češke obitelji koja se nastanila u Zagrebu. Operna primadona Marijana Radev bijaše Bugarka iz Dobrudže, Boris Papandopulo, meni naš najdraži moderni skladatelj, miješanoga je grčko-ruskoga roda, a dirigent Igor Djadrov Rus od oba roditelja. Među režiserima, stalnim i povremenim, ne smije se izostaviti važno ime Tita Strozzija te napose slovenskoga i jugoslavenskoga redatelja Bojana Stupice koji nije radio dugo u Hrvatskom narodnom kazalištu ali je ostavio u njemu dugotrajan trag zajedno sa svojom suprugom, srpskom glumicom Mirom Stupicom. Poznavao sam pokojnoga Dina Radojevića i mnoge druge “mješance” ili “došljake”, sve do Georgija Para i Paola Magellija.

I SLIKARA I KIPARA JE PODOSTA, u dvadesetome stoljeću, kojima imena ne izgledaju samo hrvatska: Kinert, Herman, Kulmer, Pal, Radauš, Vaništa, Džamonja, Tartalja i dr. Ekspresionist Milivoj Uzelac, koji je dobar dio svoje karijere proveo u Francuskoj, od srpske je loze. Vinkovačkoga Srbina Savu Šumanovića, blistava đaka zagrebačke likovne Akademije, ustaše se ubili 1942, a izuzetne skulpture Voje Bakića porušili su u ovom posljednjem ratu vandali koji sistematski ruše spomenike antifašizmu. Zagrebačka škola crtanoga filma dostigla je vjerojatno najviši domet u povijesti hrvatskoga filma uopće. I u njoj je prinos naših južnoslavenskih srodnika izniman: Crnogorac Dušan Vukotić dobio je jedinog “Oscara” kojeg imamo, Srbin Nedeljko Dragić jedan je od najcjenjenijih “cartoonista” u Evropi (na žalost, prilike su ga navele da se skloni u inozemstvo za vrijeme tuđmanizma), te Danijel Žeželj kojeg sam izgubio iz vida i Borivoj Dovniković koji je postigao zavidan uspjeh u Americi. Veljko Bulajić je rodom iz Crne Gore, Krsto Papić iz Boke kotorske. Ostavljam stručnjacima da ocijene vrijednost dvaju Neugebauera, Waltera i Norberta, kao i Aleksandra Marxa, darovitih srednjoevropskih Židova koji su zadužili hrvatsku kulturu. U stripu, uz genijalnog hrvatskog crtača Andriju Maurovića, jedan je od utemeljitelja toga (u nas) zakašnjeloga žanra Sergej Mironovič Kolučenko, iz rusko-ukrajinske emigracije, te također Leontij Bjelskij. Ne zaboravljam, naravno, ni Igora Kordeja, ni pogotovo moga zemljaka Ismeta (“Icu”S) Voljevicu. Žao mi je što je najdarovitiji mlađi crtač i fotodizajner Mirko Ilić emigrirao u Ameriku, krajem prošloga stoljeća, kad su mnogi Srbi napuštali Hrvatsku.

VEĆINA SPOMENUTIH umjetnika, pisaca, znanstvenika, graditelja osjećali su se hrvatskim umjetnicima, piscima, znanstvenicima, graditeljima: sve dok te nacionalist, mrka pogleda i teške ruke, ne zgrabi za rever i upita – češće pred društvom nego nasamo – otkud ti je došao otac ili djed, što tražiš ovdje, “dotepenče”. U tome času počinju osobne drame koje poznaje samo onaj tko ih je na vlastitoj koži iskusio. Pritom nije važno što ti je rođena majka i koji ti je materinji jezik ili pak sama činjenica da, u biološkom pogledu, majčinski udio u ljudskome biću preteže nad očinskim: isključivo opredjeljenje prema podrijetlu ili vjeri očevoj predstavlja zapravo ostatak tribalnoga duha. Ne znam treba li u vezi s tim uopće spominjati “mačizam”, duh o kojem je riječ još je stariji. Putanje triju “nobelovaca” s našega tla možda zavređuju da se na trenutak zamislimo: Lavoslav Ružička je iz češke obitelji; Vladimir Prelog, po rođenju Hrvat, izjašnjavao se javno kao “građanin svijeta”; najveći od njih, Ivo Andrić je po svojim porijeklu i književnim počecima Hrvat i katolik, po prebivalištu i životnom putu Srbin, po tematici i viziji svoga djela najviše Bosanac, a po uvjerenju integralni Jugoslaven. Nobelovu je nagradu, uvjeren sam, zaslužio i Sergej Nikolajevič Saltikov, ruski emigrant koji je u Zagrebu podigao “zavod za patološku anatomiju” na najvišu razinu svjetske medicine. Posjetio sam ga 1964. godine, uoči njegove smrti: raspitivao se o svemu što se zbiva u gradu koji je izabrao i zavolio. U Rusiju se nije htio vraćati “dok se stvari ne promijene”.

NI POLITIČKA POVIJEST ne oskudijeva sličnim primjerima. Poučno je spomenuti imena nekolicine poznatih “pravaša” na koje se, ponekad na skandalozan način, pozivaju današnji nacionalisti, pa i oni koji ne skrivaju svoju profašističku opredijeljenost: Starčevićeva je majka bila pravoslavka, otac Jurja Bianchinija porijeklom je Talijan, nesretni Franck bijaše Židov. Ne znam otkuda dolazi prezime Tuđman niti mi je to važno – ali pretpostavljam zašto je njemu bilo važno da naglasi da mu “žena nije ni Srpkinja ni Židovka”. Poznato je da je majka Josipa Broza bila Slovenka, Tito to nije ni krio ni isticao. U hrvatskoj povijesti, napose u povijesti kulture i politike, mogu se uočiti posve oprečni nazori, oštro suprotstavljeni jedni drugima: na jednoj su strani slavenske, evropske i kozmopolitske težnje u našoj prošlosti, na drugoj egocentrične, nacionalističke i šovenske. Prvima pripada univerzalizam Marulićev, Križanićevo sveslavenstvo, jugoslavenstvo Strossmayera i “Iliraca”, internazionalizam Josipa Broza, književni opus Miroslava Krleže, žrtva Ivana Gorana Kovačića. Uz druge se vežu ustaštvo i sramota pred svijetom koju nam je ono nanijelo, Pavelićevi zločini, Budakovo “Srbe na vrbe”, antisemitizam Tuđmanovih “bespuća” te popriličan broj u biti beznačajnih, ultranacionalističkih pisaca i intelektualaca, koje ne kanim nabrajati.

I NA DRUGIM južnoslavenskim prostorima ima sličnih pojava. Srpska kultura i književnost su, može se reći, samostalnije u odnosu prema izvanjskom okružju od hrvatske, ali ni one nisu jedinstvene: opstaju i razvijaju se istodobno unutar i izvan nacionalnih granica, u Vojvodini, Bosni, dijelovima Hrvatske, u odnosima s Crnom Gorom, u Svetoj Andreji i Hilindaru. U novija vremena, širenje Srbije prema zapadu priječili su Austrija, katoličanstvo i mjestimice islam; istočnu su joj granicu odredila rivalstva s balkanskim susjedima. Veze s morem ostale su joj neostvarene ili pak posredne, preko Crne Gore i pristaništa bivše Jugoslavije. Beograd nije postao važnom lukom na Dunavu, dugo je bio tek prolaznom stanicom Orijent-expressa. Između dva svjetska rata bio je, unatoč svemu, kozmopolitskim gradom. Danas to više nije, ispunjen mnogobrojnim srpskim izbjeglicama iz Bosne, Hrvatske i s Kosova te preplavljen nacionalizmom i osjećajem gubitka. Na takvim osnovama, također razdijeljenim, i ovdje su prisutni razni činioci i različite pripadnosti u kulturi. Nušić (Alkibijad Nuša) i Sterija (Jovan Popović kome je otac bio pop Steriu), najznačajniji dramski pisci u srpskoj književnosti uopće, cincarskog su porijekla, kao i dio loze Branka Radičevića, rođenoga u Slavoniji. U srpskoj je političkoj historiji podosta Cincara: Čuveni političar Nikola Pašić, zvani “Baja”, potječe iz obitelji Pascu; Cincari su bili i Constantin Riga, poznat Grcima kao njihov junak Rigas Feraios, i Pitu Guli (vođa ilindenskog ustanka), i poznati fizičar Pavle Savić, Titov vjerni pomoćnik. Među beogradskim nadrealistima, Vučo i Koča Popović također su iz cincarskih obitelji, a Marko Ristić, premda je dubokoga srpskog korijena, bijaše integralni Jugoslaven – što je možda jedan od razloga omraze spram njega u nekim književnom krugovima. Njegoš je, unatoč svemu, više crnogorski nego srpski pjesnik, bez obzira na to kako vidimo veze i razlike srpsko- crnogorske. Kišu je otac Židov, Daviču i otac i majka. Vasko Popa je svoje rane pjesme pisao na materinskom rumunjskom jeziku. Branko Miljković se ponosio majkom Hrvaticom. Nedavno preminuli Milorad Pavić bio je također mješanac, mislim da mu je otac bio Hrvat. O Andriću, čije se hrvatsko i katoličko porijeklo rado prikriva ili zaobilazi, već sam govorio. Rus Georgij Ostrogorski, jedan od najvećih svjetskih bizantologa u svijetu, proveo je veći dio svoje znanstvene karijere u Beogradu. Crkve su u Studenici i Dečanima sazidali majstori iz Dalmacije, među kojima je bilo i fratara. Neke od najljepših fresaka i ikona po manastirima i bogomoljama južne Srbije, možda njihov najveći dio, oslikali su bizantski živopisci, mnogo više nego srpski. Što se pak tiče arhitekture, ruski su emigranti ostavili za sobom nezaobilaznu baštinu, napose u Beogradu. Gradu bez homogenih urbanističkih tlocrta dali su izgled velegrada. G. P. Kovaljevski je izradio generalni urbanistički plan, oblikovao Trg Slavije i Trg Republike, uredio pristup Kalamegdanu i njegovu terasu. H. P. Krasnov je projektirao Državni arhiv u Karnegijevoj ulici, podigao najljepše palače na Terazijama i Stari dvor na Dedinju, uredio interijere Narodne skupštine i izgradio monumentalne zgrade ministarstava finansija i šuma (po njegovu je projektu građena i Njegoševa kapela na Lovćenu). B. V. Baumgarten, također Rus – sudeći po prezimenu možda i Židov – autor je projekta Patrijaršije, Starog generalštaba i još nekih važnih zdanja. Još nekoliko imena valja spomenuti u tom kontekstu : V. V. Straševskoga, G. I. Samojlova, A. J. Vasiljeva. V. M. Androsova. Bez njih Beograd ne bi bio ono što jest.

ZAHVALJUJUĆI “BIJELIM” RUSIMA izrasli su gotovo ni iz čega beogradski balet i opera, uvedeno je ili usavršeno zborno pjevanje u crkvama, izvedene su prvi put neke od najljepših liturgija. Predug bi bio popis onih koji su zaslužni za to. Veći dio podataka crpio sam od svoga oca koji je došao iz Odese u Beograd 1920. godine, u Mostar 1930. Bio je svjedokom svih tih promjena. Pratio je na klaviru nijeme Chaplinove filmove u prvim kinematografima, svirao da kasne noći po prvim piano- barovima (“Ruski car”, “Kleriđez” i dr.), gledao kako se nekadašnje “čađave mehane” pretvaraju u moderne restorane i sastajališta. Velika je kasaba postajala prijestolnica. Rusi i Ukrajinci su se odužili Beogradu za njegov srdačan, slavenski prijem. Kad je riječ o Srbima iz Hrvatske, svi znamo iz kojih familija potječu Petar Preradović ili Vladan Desnica. Poznato je također kako su se izjašnjavali za života Ivo Čipiko (Cipicco se pisalo u Trogiru) ili pak braća Vojnović, Ivo i Lujo: njihova je majka potjecala iz talijanske obitelji Serragli, doseljene iz Ancone, otac im Kosto, po majci Srbin, razvio je u znak prosvjeda hrvatsku trobojnicu na splitskoj Rivi, dok mu je brat Georgije bio zastupnikom Srba u Dalmatinskom parlamentu. Nije sporno da su srpskoga podrijetla, među inim, Simo Matavulj ili Đuro Daničić (pravim imenom Đorđe Popović, ne znam zašto je ime kroatizirao), Novak Simić, Vlado Popović, Vojin Jelić, neopravdano zaboravljena Mirjana Matić-Halle. Žive ne nabrajam ne želeći im nauditi. Od srpske i pravoslavne loze vuku korijene Stjepan Miletić, pravaš i starčevićanac (da, upravo starčevićanac!), utemeljitelj „hrvatskoga glumišta“, kao i pravaški tribun August Harambašić, po Matošu „najbolji pjesnik hrvatskoga nacionalizma i hrvatske slobode“ – što bi danas, s obzirom na njegovo srpsko porijeklo, izgledalo nevjerojatno i nezamislivo. Srbin iz Hrvatske i bečki đak Savo Mrkalj suprotstavio se pravoslavnoj varijanti slavjanoserpskoga jezika i otvorio zajedno s Hrvatima put Vukovoj reformi. A samoga Karadžića Zagreb je svojedobno proglasio svojim “počasnim građaninom” dok su ga srpski knjaz i velikodostojnici pravoslavne Crkve napadali do kraja života: i zbog njegova kritičkog odnosa prema srpskoj politici, i zbog stava prema crkvenome jeziku, možda i zbog prelaska na katoličku vjeru prilikom ženidbe u Beču. Pritom se rado zaboravlja, u Hrvatskoj napose, da je njegova reforma prihvaćena u Srbiji tek nakon njegove smrti te da, prema tome, nije imao nikakve moći da tu reformu nametne bilo kome. Priča o tome “nametanju” je paranoična. Josipa Jelačića instalirao je za bana srpski pravoslavni patrijarh Rajačić u Karlovcu, dok je zagrebački biskup Haulik, madžarizirani Slovak, bio odsutan za vrijeme investiture, možda ne slučajno. O tome, naravno, nema spomena u našim školskim programima i udžbenicima. Prepuštam srpskim piscima da sami protumače kako je toliki broj njihovih kolega bezrezervno podržavao Miloševića na javnim manifestacijama, u novinama, na televiziji, zatvarajući oči pred zločinima: rušenjem Vukovara i Dubrovnika, opsadom Sarajeva, masakrom više od osam tisuća muslimana u Srebrenici. Kako takvi patrioti mogu još uvijek braniti zločince poput Radovana Karadžića (“naš Robin Hood”) ili pak dželata Mladića? Odgovor poput “i drugi su počinili zločine”, koji se najčešće čuje, nije drugo doli izlika: svatko je kriv prije svega za ono što je sam učinio.

I O PRAVOSLAVNOM će se klerikalizmu morati progovoriti drukčije nego što se donedavno činilo. Zabrinut s razlogom za srpske žrtve na Kosovu, patrijarh i njegovi pomoćnici nisu našli za shodno da javno izmole molitvu za hiljade ubijenih muslimana. Sveštenici su blagosiljali ubojice. To što ni katolički kardinal nije kleknuo pred spomenikom žrtvama u Jasenovcu nije opravdanje patrijarhu. Rijetko sam susreo pravoslavnoga popa koji je bio više hrišćanin nego Srbin. To vrijedi, doduše, i za većinu katoličkih fratara, koji su obično najprije “dobri Hrvati” pa tek onda kršćani. Prvi veliki zastupnik i tumač kršćanstva, sveti je Pavao napominjao da Kristu “nema razlike između Grka i Židova”. Ponovio je to dva puta u Grčkoj , Galaćanima (3, 28) i Kološanima (3,11) te ponovo Rimljanima (10,12). Nacionalnost je prema tome, za sljedbenike izvornoga kršćanstva, mnogo manje važna nego što se prikazuje ili nameće. Za dio našega svećenstva, jednoga i drugog zakona, najvažnija je. Ističu je čak i u nazivu: “Srpska pravoslavna crkva”, “hrvatsko svećenstvo”. Takav se stav prenosi i na onaj dio nacionalne kulture koji je podložan više religiji nego samoj vjeri – takva kultura ostaje zatočena u nacionalnoj ljušturi, ne postaje općom, a ni krašćanskom u pravom smislu riječi. Štoviše, vidjeli smo npr. kako Srpska pravoslavna crkva ne želi prepustiti autokefaliju crkvama makedonskoj i crnogorskoj – na sličan način na koji je srpski nacionalizam tim zemljama osporavao vlastitu nacionalnost. Ekumenizam je na ovim prostorima – ajme! – ostao bez nadahnuća.

O NAŠOJ BRAĆI koja vuku porijeklo iz muslimanskih zajednica ovaj put ne govorim. I oni imaju teškoća s porijeklom i identitetom, pripadnošću i podvojenošću. Toliko su stradali u ovom posljednjem ratu krivicom Srba i Hrvata, da ih valja pustiti da zaliječe svoje rane. Morat će oni sami reći što misle o sebi, o stanovitim oblicima reislamizacije posve suprotnim vlastitim predajama na tlu gdje žive, o viđenju višenacionalne Bosne i Hercegovine. Kad za to dođe čas. A čas možda već dolazi… Znam da primjeri koje sam navodio ne mogu promijeniti svijest onih koji su skloni “etnički čistim” kategorijama. Navest ću na kraju ponovo Matoša, da podsjetim one koji slabo poznaju svoj nacionalnu kulturu u koju se inače zaklinju, kako je moguće izdići se iz govora netrpeljivosti i isključivosti: “Kakve bi svrhe imala nacionalna kultura da se njom može koristiti samo jedan narod. One vrijednosti koje vrijede tek jednoj rasi inferiorne su vrijednosti… Naša umjetnost će samo onda biti nacionalna, kada bude evropska.“ Vjernici zapadnoga i istočnoga zakona zaboravljaju da je izvorno kršćanstvo, počivajući na “ljubavi prema bližnjem”, ukidalo etničke i nacionalne granice. Razlika među nacijama, koja je bila posve nevažna Kristu, postala je najvažnijom klerikalizmima katoličkom i pravoslavnom, udruženim s nacionalizmom, srpskim i hrvatskim. Vjere i crkve se na Istoku imenuju prema nacijama, na Zapadu se na njih pozivaju. Tradicionalni je šovinizam u našim prilikama obilježen, na jednoj strani, srbofobijom i anti-jugoslavenstvom, na drugoj, mržnjom spram Hrvata, Muslimana te osobito “Šiptara”. Hoće li naši korifeji, napose oni koji ističu vlastitu vjeru kao posebnost, ali ne i kao vrijednost, išta naučiti iz tragedije koju smo proživjeli i koja još traje? Sagledati koliko su joj sami pridonijeli?

Komentiraj

Source:Predrag Matvejević