EKSKLUZIVNO: Špiljska senzacija u tunelu Sveti Rok

Objavljeno u Nacionalu br. 399, 2003-07-08

Mladen Garašić, speleolog, doktor geoloških znanosti, profesor Građevinskog fakulteta u Zagrebu, za Nacional opisuje impresivnu špilju otkrivenu prilikom kopanja tunela Sveti Rok: špilja je dosad istražena u duljini od 1000 metara, a u njoj su otkriveni jedinstveni oblici glatkih zelenih siga, stalaktita s ‘prstima’ i podzemni slap visok 50 metara

Velika spilja, otkrivena prilikom kopanja druge cijevi tunela Sveti Rok na nedavno otvorenoj dionici autoceste Gornja Ploča – Zadar 2, jedna je od senzacija koje su obilježile gradnju tog dijela autoceste Zagreb – Split, a Nacional prvi i jedini objavljuje ekskluzivne fotografije tog impresivnog kraškog fenomena. Graditelji su nakon otkrića odmah pozvali članove Društva za istraživanja i snimanja krških fenomena Zagreb (DISKF – Zagreb) koji su spilju dosad istražili u duljini od oko 1000 metara.

‘Prošao sam oko 4500 špilja na svim kontinentima: ova iznad tunela Sv. Rok je po oblicima siga i stalaktita stvarna fascinantna’ ‘U špilji u tunelu Sv. Rok su dvorane možda i veće nego u Postojni: otkrili smo jednu od najvećih podzemnih dvorana kod nas dužine oko 164 metra, visine 53 metra i širine 62 metra VRATA U SPILJU IZ TUNELA ‘Ova spilja prelazi preko tunela, ali on uopće nije ugrožen: postoji mogućnost da se jedan njen dio uredi jer će imati vrata iz tunela’Među istraživačima bio je i dr. Mladen Garašić, speleolog koji je dosad sudjelovao u istraživanju 4500 spilja na svim kontinentima, a od 1971. do danas bio je i voditelj brojnih speleoloških ekspedicija i izrade dokumentacije u nas i u svijetu. Doktor je geoloških znanosti, zaposlen na Građevinskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu, član mnogih speleoloških udruženja u svijetu, objavio je oko 300 znanstvenih i stručnih radova, a u zbirci vlastitih fotografija iz podzemlja ima 95.000 fotografija.

“Početkom 90-ih uočava se”, rekao nam je Mladen Garašić, “i u nas i u svijetu potreba da se šupljine uz ceste speleološki, geološki i hidrogeološki istraže. To je vrijeme pojačane zaštite okoliša i ljudi su shvatili da nekontrolirano zatrpavanje tih objekata može prouzročiti velike štete te ih treba pravovremeno speleološki istražiti. Ubacujući nešto unutra riskirate da podzemna rijeka odnese taj materijal, oneščisti podzemnu vodu i okoliš ili da se kasnije nešto uništi, a možda čak i da se kompletni dijelovi cesta ili tunela uruše. Zbog toga je predloženo da se prilikom svakog pronalaženja otvora uz autoceste pozove speleološka ekipa koja to istražuje. U zadnjih 15-ak godina sa svojim kolegama istražujem sve te objekte. Mi imamo dogovor s Hrvatskim autocestama da radimo kontinuirano na svim cestama. Dosad je na autoputu od Karlovca do Rijeke i prema Splitu, dakle na oko 200 kilometara autoceste, nađeno oko 675 kaverni, dakle, šupljina bez izlaza na površinu. Vertikalne se nazivaju jame, a horizontalne spilje.

NACIONAL: Što je otkriveno prilikom iskopavanja tunela Sv. Rok, spilja ili jama? – To je jedna vrlo strma spilja, s jamskim dijelovima. Ali svakako je to kaverna, dakle, morate ući u tunel da biste uopće ušli u nju. U životu sam prošao 4 i pol tisuće spilja na svim kontinentima i moram reći da je to što mi imamo u podzemlju stvarno fascinantno. Ova je kaverna na ovoj trasi autoceste najveća, a mi smo je istražili preko 1000 metara. Istražili smo je prije mjesec dana, neposredno prije proboja druge cijevi.

NACIONAL: Možete li ukratko opisati spilju? – Ova je spilja po morfologiji vrlo jednostavna. Riječ je o jednom kanalu koji gotovo nigdje ne skreće, nakon 400 metara uspinje se dosta strmo, a nakon još 400 metara počinje ići i gore i dolje. Poslije toga strmo se spušta 500 metara do te velike dvorane od 160 metara. Visinska razlika između najviše i najniže točke je oko 170 metara. Spilja se otvorila kad se bušila lijeva tunelska cijev, 206 metara prije spajanja. Djelatnici Hrvatskih autocesta su nas odmah pozvali i mi smo počeli istraživanje i snimanje koje je trajalo danima. Došli smo do jedne ogromne dvorane, koja spada u jednu od najvećih podzemnih dvorana kod nas, ima dužinu oko 164 metra, visinu od 53 metra i širinu 62 metra. Inače, spilja je 930 metara dužine na jednu stranu, i još 100 na drugu. Spilja prelazi iznad tunela, sva sreća da tunel uopće nije ugrožen. Inače, ova spilja nigdje nije uža od 30-40 metara, i niža od 20, a volumenom ima oko 850.000 prostornih metara. Budući da smo našli izmet šišmiša, a šišmiš je životinja koja mora izlaziti na površinu, jer se hrani kukcima – on nije prava spiljska životinja, mora postojati pukotinski prolaz prema površini. Pukotina mora biti najmanje 500 metara iznad nas jer je iznad nas u spilji 500 metara nadsloja. A mi smo se još od te točke spustili 170 metara, što znači da je jama do sada duboka oko 670 metara.
Spilja je u jurskim vapnencima, te su stijene stare preko stotinjak milijuna godina, ali sama je spilja mnogo mlađa, između 7 i 10 milijuna godina. Očito su u geološkoj prošlosti bili u pitanju jaki tektonski poremećaji tj. potresi, uzdignuća Velebita, koji su uz ostale faktore stvorili spilju. U samoj spilji još ima 16 mjesta gdje trebamo istraživati vertikalne jamske kanale. Vi ste me pitali je li to spilja ili jama – zasad je vrlo strma spilja. Sad koristimo užad da bismo se spustili niže, a što idemo dublje, ima sve više vode. U velikoj dvorani s vrha pada vodeni slap, visok otprilike 50 metara.

NACIONAL: Jesu li moguća neka iznenađenja? Životinje, biljke? – Toliko smo prošli da znamo što možemo očekivati. Možemo očekivati slične životinjske vrste kao i drugdje u podzemlju Velebita, sitne životinjice i račiće u vodenom dijelu ili neke vrste spiljskih kukaca na tlu. To su sve milimetarske životinje. Obično endemične, koje žive isključivo u manjem području. No, to ćemo posebno istraživati.

NACIONAL: Je li ova spilja opasna za tunel? – Ne, uopće, ona je u prvih stotinjak metara iznad tunela i ne prijeti mu, a kasnije odlazi daleko od tunela – spušta se niže, oko 50 metara ispod njega, ali je od njega udaljena više 200 metara. Da je direktno ispod tunela, mogla bi biti opasna, ali onda bismo to riješili na neki drugi način jer i to je zadaća speleološkog nadzora kojeg obavljamo uz trasu autoceste. Zato će ostati onakva kakvom smo je našli.

NACIONAL: Je li doista, kako se u javnosti moglo čuti, spilja veličine Postojnske jame? – To je pisao netko tko nije s nama komunicirao. Od 8800 spilja koje imamo u Hrvatskoj, dvije su duže od 10 kilometara. Jedna je sustav Đulinog ponora i Medvedice kod Ogulina – ona preko 16,5 kilometara – a druga, koju je baš istraživala naša ekipa, sustav je Panjkove i Varićakove spilje u blizini Rakovice, dugačke 13,5 kilometara. Postojna je dugačka 19.800 metara, to je sustav od četiri spilje. Međutim, nije poanta u dužini. Svaki se speleološki objekt razlikuje po morfologiji, znači po dijelovima koje ima, a u ovoj su dvorane možda i veće nego u Postojni. Međutim, Postojna ima druge prednosti: dugu tradiciju, tamo je postavljen prvi turistički podzemni vlak na svijetu, ima podzemnu rijeku, posebne ukrase. Ali ima i neke nedostatke: u gradu je pa onečišćenje vodom ulazi unutra. Postojna je već 1818. uređena za turiste pa ne bih uopće uspoređivao te dvije spilje. Osim toga, Postojna ima prirodni ulaz i su ljudi već 1230. ulazili i potpisivali se unutra, a mi smo ovu pronašli prije samo mjesec dana. Ova je spilja možda dugačka i kilometre, ali mi smo je za sada istražili oko kilometar.

NACIONAL: Tko je osim vas sudjelovao u istraživanju spilje? – U ekipi što kontinuirano istražuje speleološke objekte uz mene je i Boris Watz koji je kao i ja speleolog, a speleološke objekte snima video kamerama. Zatim speleolozi Mislav Krvavica i kolege iz drugih gradova, Nebojša Anić iz speleološkog društva “Pauk” iz Fužina, Neven Bočić iz speleološkog društva “Karlovac”, pa Ivan Krpina, Nina Lončar, Tomislav Jech, Hrvoje Jelković, Dražen Perica, Goran Lončarević, Zlatko Piškorić… Naša je zadaća da utvrdimo i morfologiju objekata, tj. kamo se spilje prostiru. Upotrebljavamo speleološku tehniku, s tim da – ako se radi o vertikalnim objektima, jamama – postavljamo sidrišta, klinove, užeta, ili ako se radi o objektima stalno ispunjenim s vodom, u takvim objektima plivamo i ronimo. To je čisti speleološki prolaz i deskripcija. Nakon toga dolazi nadgradnja: topografsko snimanje, odnosno geodetsko snimanje kaverni. Slijedi geološka i hidrogeološka interpretacija spilja, objašnjenje kako su nastale, zbog čega, prijete li svojim položajem i oblikom tunelu, vijaduktu ili nekoj prometnici, na kraju dajemo prijedlog za sanaciju. I, jasno, izrada fotografija, videozapisa i završnog elaborata.

NACIONAL: Je li se spilja poput ove mogla na tom mjestu očekivati, odnosno pretpostaviti s obzirom na vrstu tla? – To nikako nismo mogli očekivati, ne postoji nikakav siguran način da bi se unaprijed uočile i prognozirale kaverne. Vi možete izbušiti u nekom tunelu i 20 i 50 bušotina, ali da je kaverna i samo metar dalje, ne možete to znati. U Hrvatskoj je 73 posto površine, računajući i podmorje, u kršu, pa je i speleologija svoje podneblje pronašla u Hrvatskoj. Kod nas je u Rakovici osnovana 1892. četvrta speleološka udruga na svijetu, nakon Beča, Trsta i Postojne. To samo po sebi govori o tradiciji speleologije u ovom području.
Neke od 8800 spilja, jama i kaverni u Hrvatskoj ispunjene su glinom, neke su prazne, neke su ispunjene kristalima , neke vodom, ovisno u kojoj su fazi speleogeneze: inicijalnoj, glavnoj ili fosilnoj, odnosno da li su pukotinske ili zarušene. Istražene kaverne u tunelu Sveti Rok u glavnoj su fazi speleogeneze, to znači da su otvorene i dostupne te dovoljno široke da čovjek može u njih ući.

NACIONAL: Je li ova spilja opasna? – Sve su kaverne opasne, užasno opasne. Naročito je opasan ulazni dio, jer je otvoren miniranjem. Mi smo vidjeli u spilji odlomljene velike kamene blokove, koji su možda otpali i za vrijeme miniranja, zato, dok smo bili unutra, nije bilo miniranja u tunelu.

NACIONAL: Spilje se razlikuju i po ljepoti. Kakve se mogućnosti ove za komercijalno iskorištavanje? – Skoro svaka je spilja za to pogodna. Ovisi što očekujete od nje. Spilja ne mora biti duga da bi bila turistički uređena, može imati 200-300 metara. Imate primjerice Grgosovu spilju kod Samobora koja je dugačka 30-40 metara pa se koristi za turizam, a u najdužoj spilji na svijetu, u Kentuckyju, samo je dio od 580 kilometara duge spilje uređen turistički. U spilji u tunelu Sveti Rok ima dosta posebnih i rijetkih sigastih tvorevina, a fascinatna je i veličina njenih dvorana. U Hrvatskoj imamo trenutno 15 uređenih spilja, npr. Vrelo kod Fužina u Gorskom kotaru koja je vrlo jednostavna za posjete, a ima podzemnu rijeku. Jedina jama koja je kod nas uređena je jama Baredine kod Poreča, ima vertikalni ulaz s posebnim stepenicama.

NACIONAL: Koja je bila najopasnija situacija u kojoj ste se zatekli? – Bilo ih je puno u mojih četrdesetak godina bavljenja speleologijom, četiri puta bio sam u smrtnoj opasnosti. A jednom, 1971., tijekom podzemnog istraživanja na Braču na dubini od 243 metra prestali su raditi voki-tokiji i ostao sam bez veze s površinom. Bio sam u vrlo nezgodnoj situaciji , u mraku, u vodi 49 sati, a kad sam izašao, pročitao sam u novinama da sam mrtav.

NACIONAL: Koji bi način komercijalnog iskorištavanja ove spilje bio primjeren? – Svakako postoji mogućnost da se dio te spilje uredi – sigurno neće biti zatvorena. Spilja će imati vrata iz tunela, a kako će to dalje biti riješeno, druga je priča. Ima puno spilja u tunelu kojima smo ostavili vrata. No, moguće je i drugim načinom, primjerice probijanjem pješačkog tunela, doći do najzanimljivijih dijelova kaverne.Vjerojatno ne znate da u tunelu Učka svaki put prolazite iznad spilje duboke oko 150 i dugačke 1350 metara.


JEDINSTVENI SPILJSKI OBLICI

Najimpresivniji su ‘prsti’ nađeni na jednom stalaktitu

Speleolozi koji su istraživali špilju u tunelu Sv. Rok vidjeli su i snimili mnoge zanimljive detalje. “Na stropu se primjećuju tzv. vrtložni lonci, odnosno regresivna karstifikacija, kad kreće okršavanje špilje odozdo prema gore”, svjedoči Mladen Garašić. “Tu su i specijalni stalaktiti koji nastaju od aragonita, posebne vrste minerala. Snimili smo nešto fenomenalno, tzv. prste u jednom velikom stalaktitu. Prsti nastaju zahvaljujući specijalnim temperaturama, vjetru, jer špilja mora imati pukotine. Vjetar ne mora biti povezan s površinom, dovoljno je da između dvije prostorije koje su velike postoji suženje, pa će zbog različitih temperatura u zraku doći do strujanja. ‘Prsti’ su vrlo rijetke pojave”, kaže Garašić, “ovakve s tri-četiri prsta nigdje nisam vidio u svijetu, a ni u literaturi. Cijeli je stalaktit oko dug oko metar, prsti su dugi 10 do 15 centimetara. Ulazni dio je 20-30 metara širine i to ide praktički unedogled. Snimili smo i rasjed, raspuklinu u Velebitu, u kojoj je inicijalno nastala špilja. Snimili smo i sige kao od voska, glatke i zelene. Te sige nisu nigdje zabilježene.”

Komentiraj

Source:Mirjana Dugandžija