Petar Glebov/PIXSELL

EKSKLUZIVNO Propast klopke za Mesića i Bajića

Objavljeno u Nacionalu br. 622, 2007-10-16

POKUŠAJ PODMETANJA Vladimira Zagorca državnom vrhu završio je potpunim fijaskom za njega i njegovu agenticu Susanne Bunjevac

Uhićenjem pipničarke Susanne Bunjevac propao je još jedan pokušaj Vladimira Zagorca da postavi klopku Stipi Mesiću i Mladenu Bajiću. U udaru koji je bivši geodet, danas umirovljeni general i milijunaš, spremao predsjedniku Republike i glavnom državnom odvjetniku, po njegovu mišljenju glavnim krivcima za podizanje istrage i zahtjeva za njegovo izručenje iz Austrije, upotrijebljena su ista sredstva i način rada kao i u slučaju Saše Perkovića i pokušaju njegove kompromitacije. A kompromitacija glavnog Mesićeva savjetnika za nacionalnu sigurnost značila bi ujedno i kompromitaciju samoga predsjednika, te bi se na taj način dalo oružje u ruke Zagorcu i njegovim odvjetnicima da pred austrijskim vlastima dokažu kako se u njegovu slučaju radi o montiranom politčkom progonu. Time bi on spriječio ono čega se, kao poznata kukavica, najviše boji – odlaska u zatvor.

Da to spriječi, umirovljeni general spreman je na sve vrste podmetanja i prljavih igara. Takve su bile obje operacije što ih je Zagorec usporedo vodio, pokušavajući jeftinim obavještajnim smicalicama “navući“ državni vrh i tako izbjeći izručenje Hrvatskoj. Na svoju žalost, nije uspio ni u jednoj od njih, nego je, naprotiv, zajedno sa svojim odvjetnicima ispao komedijaš i kukavica koja se boji suočenja s istinom. U čemu je sličnost jednog i drugog slučaja?

I u “slučaju Perković“ i u “slučaju Bunjevac“ Zagorec je, striktno primjenjujući prokušane špijunske metode, pokušao iskoristiti predsjedniku Mesiću bliske ljude, približiti mu se, podmetnuti i tako fabriciranu stvar iznijeti u javnost i pred austrijsko pravosuđe, a sebe prikazati kao žrtvu. Prvi put je Zagorec do predsjednika pokušao prodrijeti preko TV voditelja Romana Bolkovića, dugogodišnjeg Mesićeva znanca. U tome je djelomice uspio, jer je Perković na kraju otišao na sastanak u Beč gdje ga je umirovljeni general tajno snimao. No kompromitacija nije uspjela zbog dva razloga. Prvi je taj što je o cijeloj akciji Perković, po nalogu svoga šefa, obavijestio glavnog državnog odvjetnika Bajića. On je Perkoviću dao zeleno svjetlo za akciju, nakon što Zagorec ni s kim drugim nije htio komunicirati. Prema pravilu svakog državnog odvjetnika – pusti manju ribu kako bi ulovio veću – Bajić se upustio u operaciju koja je upravo zbog njegova sudjelovanja imala legitimitet. Od samoga početka sumnjalo se u Zagorčeve poštene namjere oko poziva Perkoviću, jer se istodobno pojavila i druga linija preko koje je bivši general pokušao doći do Mesića, u pokušaju da ga kompromitira. U zahtjevu za pokretanje istrage što ga je Državno odvjetništvo uputilu Županijskom sudu u Zagrebu 13. lisotpada, krije se rješenje cijele enigme “slučaja Sussane Bunejvac“.

Među svjedocima koje treba ispitati nalazi se i ime Karla Žagara. Žagar je dugogodišnji predsjednikov obiteljski prijatelj, kojega je Zagorec preko Susanne Bunjevac htio iskoristiti i prodrijeti do predsjednika Mesića. Žagar, dobar čovjek, ali u političkim, a osobito obavještajnim igrama potpuni naivac, u želji da pomogne državi u pronalaženju otetoga novca za oružje, povjerovao je u priču Susanne Bunjevac.

Ona mu je napričala kako pomoću veza i saznanja svoga nevjenčanog supruga, Marca De Maura, zaposlenika u Vatikanskoj banci u Rimu, pomoći državi da dođe do Zagorčevih dijamanata i ostalog opljačkanog hrvatskog novca. Susanne Bunjevac, ugostiteljska radnica, rođena 21. svibnja 1972. u Speyeru u Njemačkoj, došla je do Karla Žagara preko kutinskog odvjetnika Branka Posavičića, Dubravka Koheka, kod kojega je držala ragu od konja, kojeg joj je darovao uvijek “štedljivi“ Zagorec. Stoga priče o plemitom arapskom konju kojeg joj je darovao Zagorec mogu progutati samo naivci koji nikad nisu upoznali škrtoga Zagorca. Još u travnju uspostavljeni su prvi kontakti, uz želju da Susanne Bunjevac dođe do predsjednika Mesića i glavnog državnog odvjetnika Bajića. Ta nastojanja postala su sumnjiva, a kako se već pripremao prvi pokušaj infiltracije prema Mesiću preko Blokovića, pod sumnju je stavljen i taj pokušaj zloupotrebe Karla Žagara. Bajić i Perković odmah su se koordinirali o o svemu obavijestili Tomislava Karamarka, ravntelja POA-e, koja je odmah počela sveobuhvatno opservirati sumnjivu Susanne Bunjevac i njezino okruženje. Među ostalim, POA je registrirala i sastanak cijeloga društva u restoranu “Moslavačka klet“ u Voloderu 12. lipnja.

Ondje se, uz Susanne Bunjevac, Koheka, Posavičića i Žagara, kao “velika zvijezda“ iz Srbije, koja je trebala impresionirati predsjednikova prijatelja, pojavila i Dafina Milanović, jedna od Miloševićevih financ-majstora. Uz nju je iz Beograda na sastanak došao i njezin tjelohranitelj Saša Jovanović. Fantast kao i sama Susanne Bunjevac, poznata po tome što je trebala svjedočiti protiv Miloševića, a još više po tome kako je njezin muž za Miloševića sakrio 5 milijardi dolara te da je potomak Kurta Waldheima i Jelene Karađorđević, upotpunila je izmišljotine kojima se “hranilo“ prisutno društvo u “Moslavačkoj kleti“.

Da su ona i njezin muž Dragomir Milanović 90-ih imali velik utjecaj preko Dafiment banke na novčarske tokove u Srbiji, to je istina, ali da je ona na kraju bijedno završila, to je također istina, jer je 1999. pobjegla iz Srbije s ukradenih 19 milijuna DEM. Nakon četiri godine bijega uhićena je u Njemačkoj koja ju je iste godine izručila Srbiji, gdje je u zatvoru provela devet mjeseci. Tako “nafilan“ i pun dojmova, Žagar je trebao svog prijatelja predsjednika privoljeti na susret sa Susanne, i ne sluteći kakva je igra u pozadini i kako cijelom tom predstavom iz pozadine dirigira Zagorec. POA, DORH i Ured predsjednika pustili su Zagorca da igru svoju igru, navlačeći ga u zamku vlastite prijevare. O tome svjedoče mnogi telefonski razgovori i poruke koje je snimila POA, a od kolovoza MUP, koji je preuzeo cijeli slučaj.

Ništa ne sluteći, Zagorec se od lovca pretvorio u lovinu i na kraju zajedno sa svojim odvjetnicima ispao smiješan u pokušaju da kompromitira Mesića i Bajića. Svaki korak, svaki razgovor i kontakt Susanne Bunjevac sniman je i praćen, a da ona i njezin nesuđeni ljubavnik “Vladica“, kako umirovljenog generala u konspiraciji zovu njegovi prijatelji i odvjetnici, nije imao pojma da je duboko upao u mrežu hrvatske tajne službe.

Koliko je na kraju ispao naivan, svjedoče i njegovi kontakti s najbližim prijateljem Romanom Binderom i kontroverznim odvjetnikom Zvonimirom Hodakom, koje upozorava da paze na Susanne Bunjevac jer je ona “ključni igrač za cijeli njegov slučaj“. Zagorec je u međuvremenu i proširio krug onih od kojih traži pomoć. Kad je Susanne Bunjevac 5. listopada preko Trsta došla u Beč k Zagorcu, kod njega je boravio i Jakov Sedlar.

Ne bi trebalo iznenaditi to što se sveprisutni redatelj dogovara sa Zagorcem o filmskom epu o “jadnom i proganjanom hrvatskom generalu, koji je toliko dao za slobodu domovine a to mu se na kraju vraća linčem u vlastitoj zemlji“. Dok se cijela drama oko “špijunke pipničarke“, koju je geodet iz Gorice trebao iskoristiti protiv predsjednika Republike i glavnog državnog odvjetnika, bližila svršetku, pucale su i Zagorčeve veze s Hodakom, kojem je najodlikovaniji hrvatski general jako zamjerio izjave u novinama kako će svoje projekte i nekretnine prodati Rusima. A što misli i što je govorio o Hodakovoj izjavi da mu nije ništa i da nije bolestan, što je proturječilo izjavama generalovih austrijskih odvjetnika, to bi ovaj novinski papir teško podnio. Nakon što su uhvaćeni u pokušaju prijevare i manipulacije, cijela Zagorčeva ekipa na čelu s izvjesnom njemačkom odvjetnicom Reginom, koja je tajno došla s Josefom Rothainerom na ispitivanje u Zagreb, u stanju je raspada.

Dan odluke o njegovu izručenju Hrvatskoj neizbježno se bliži, a proces pred austrijskim sudom još će više ubrzati pokušaj prijevare i manipulacije naivnim ljudima. Da je Zagorec očajan, pokazuje i odabir igrača za njegove manipulacije – Susanne Bunjevac, koju je umirovljeni general 2002. upoznao u Vatikanu, žena je upitnoga smisla za raščlanjivanje osnovnih stvari u komunikaciji. Naime, ona je bezuspješno proganjala Lazu Pajića, Bajićevu desnu ruku, da je odvede glavnom državnom odvjetniku, kao i Karla Žagara da je odvede Mesiću.

Nakon što to pet mjeseci nije uspjela, moglo je i njoj i Zagorcu biti jasno da nešto nije u redu, odnosno da su “provaljeni“. Unatoč tomu nastavili su “postavljati klopku“ za Mesića i Bajića, da bi se na kraju sami u nju uhvatili. Sad će Susanne Bunjevac imati dovoljno vremena, jer joj je istražni sudac odredio mjesec dana pritvora, da čeka svoga “konjića“, kako je u ljubavničkim porukama zvala Zagorca, da joj se pridruži iza rešetaka.

Znanci iz Vatikana

Susanne Bunjevac upoznala je Vladimira Zagorca 2002. u Vatikanu. Zašto je odbjegli general odlučio upravo nju angažirati u svojoj tajnoj operaciji kompromitacije Mesića i Bajića, ostaje upitno. Ona se pokazala osobom dvojbenih sposobnosti razlučivanja, o čemu najbolje svjedoči činjenica da je pet mjeseci bezuspješno pokušavala doprijeti do Mesića i Bajića, a da na kraju nije shvatila da u klopku upada upravo ona.

Od Njemačke do pritvora

Susanne Bunjevac rođena je 1972. u Speyeru u Njemačkoj. U Hrvatskoj je prijavljena na adresi Gornja Jelenska 47, u selu nedaleko od Popovače. To je samo formalna adresa na koju joj dolazi pošta, a na kojoj živi obitelj s kojom je Susanne Bunjevac u kumskoj vezi.
Dok je živjela u Hrvatskoj, Susanne Bunjevac imala je u najmu kafić ‘Argentina’ u Ivanić Gradu. Ondje je živjela sa svojim prvim suprugom Darkom Bunjevcem, s kojim ima dvoje djece. Prije sedam godina napustila je Ivanić Grad. Prvi put se u Hrvatskoj javnosti za nju čulo kad je prošle srijede u 19 sati uhićena u Zagrebu u Heinzelovoj ulici.
Idućeg se dana trebala pojaviti u hotelu Sheraton na tiskovnoj konferenciji Zagorčeva odvjetnika Zvonimira Hodaka. Umjesto uhićene Susanne Bunjevac pojavio se samo Hodak u društvu Ante Kasala, tjelohranitelja kojeg je unajmio za Susanne Bunjevac, i koji je uhićen skupa s njom pa pušten.
Za Susanne Bunjevac u ponedjeljak je istražni sudac zagrebačkog Županijskog suda Ratko Šćekić odredio jednomjesečni pritvor zbog opasnosti od bijega i utjecaja na svjedoke.

Kraljica srbijanskog financijskog inženjeringa

Dafina Milanović u Srbiji je bila nepoznata sve do 1991. godine, kada se našla u fotelji vlasnice banke, koja se po njenom imenu zvala Dafiment. Bila je to klasična piramidalna banka s nerealno visokim kamatama za koje je Dafina Milanović posljednjih godina tvrdila da ih je određivao osobno Slobodan Milošević, posredstvom svojih suradnika na čijem je čelu bio tadašnji guverner Narodne banke Srbije Borislav Atanacković.

Zbog enormnih kamata građani Srbije pohrlili su u Dafiment banku i milijuni maraka su se slijevali u njezine trezore. Dvije godine trajalo je zvjezdano razdoblje Dafine Milanović: nije silazila s ekrana državne televizije, hvalila se da putuje na Cipar i otvara banke u Larnaki, Nikoziji i Limasolu, potom u Luganu, a u Irskoj je registrirala banku sa sjedištem u Londonu u koju su kapital uložili partneri iz Izraela.

U Beograd je uložila 150 milijuna njemačkih maraka za izgradnju željezničkog čvora te je obećala da će izgraditi malo kazalište i sveučilišni centar za strane jezike, a kod Vukova spomenika niknuo je Dafiment bazar na 11.000 četvornih metara.

Bajka po kojoj su svi Srbi mogli živjeti lijepo i sretno od kamata iz Dafiment banke raspršila se 1993. kad su štediše pohrlili povući uloge, a vlasnica banke pobjegla iz Srbije, da bi potom bila uhićena u Njemačkoj te posljednjih godina još traju sudski postupci protiv nje.

Tužio Busha, papu i JP Morgan

Marco Di Mauro, muž Susanne Bunjevac, talijansku javnost zabavlja još od ožujka ove godine, kad je rimskom javnom tužitelju podnio prijavu protiv banke JP Morgan & Chase koja bespravno raspolaže zlatnim depozitima “Svemogućeg Stvoritelja Alfa-Omega bolje poznatima pod nazivom Blago Svetog Grala” jer nije provela odluku američkog predsjednika Lyndona Johnsona, koja je “predvidjela međunarodnu upotrebu do 31. prosinca 2005.”. Prema toj tužbi, napisanoj na jednom listu papira, to blago Dragoga Boga, odnosno Svetog Grala sastoji se od zlatnih poluga skrivenih na Filipinima. Blago je, po toj tužbi, proknjiženo kao depozit kojim je raspolagao pokojni general David San Rafael, a njegovi zakoniti nasljednici su, kaže se ondje, Nizam Jahami i Marco Di Mauro.

Di Mauro zahtijeva da se kao privremena mjera zaplijene dionice banke JP Morgan & Chase, zatim City Group u New Yorku te Svjetske banke i američke emisijske banke Federalne rezerve.

Di Mauro je tužio i bivšeg talijanskog predsjednika Ciampija “jer je prešutio donaciju od 28 milijardi dolara talijanskom narodu”, kardinala bivšega državnog tajnika Sodana “za donaciju od 55 milijardi dolara Vatikanu”, papu Ratzingera ili Benedikta XVI. jer je to prešutio, cijelu obitelj Bush te predsjednike SAD-a od Trumana do sada – jer su zatajili polog namijenjen “svemu siromašnome i potrebitome pučanstvu na svijetu, stvarajući nepotrebnu bijedu, bolesti i smrt”.

 

Komentiraj

Source:Nacionalov istraživački tim