EKSKLUZIVNO: Plenković je pismeno naredio i da se 20. lipnja 2017. potpiše memorandum koji omogućava izvoz hrvatskog plina u Mađarsku

EKSKLUZIVNO: Osim što je osobno naložio gašenje sisačke rafinerije i izvoz hrvatske nafte, Andrej Plenković odgovoran je za potpisivanje još jednog spornog memoranduma

Nacional objavljuje Memorandum i zaključak Vlade, dva službena dokumenta koja otkrivaju što je hrvatski premijer naredio Plinacru i pokazuju da ne govori istinu kada javno tvrdi da njegova vlada nema utjecaja na poslovanje Ine i drugih sličnih tvrtki. Andrej Plenković to je izjavio pokušavajući demantirati otkriće Nacionala da je osobno naredio zatvaranje sisačke rafinerije i izvoz nafte u Mađarsku

Nacional je koncem proteklog tjedna dobio na uvid dokumente hrvatske vlade koji izravno demantiraju premijera Andreja Plenkovića, koji je prošloga tjedna službeno izjavio da njegova vlada ne može donositi odluke o poslovanju Ine i drugih tvrtki. Plenković je to izjavio pokušavajući sanirati štetu i zanijekati otkriće Nacionala da je upravo on pred više svjedoka osobno naredio svom tadašnjem resornom ministru Tomislavu Ćoriću da pripremi teren za izvoz hrvatske nafte u Mađarsku i gašenje sisačke rafinerije, predstavljajući to kao službenu političku odluku hrvatske vlade.

Dokumenti predočeni Nacionalu na uvid zorno otkrivaju – premijer je lagao kada je tvrdio da Vlada ne može donositi odluke o poslovanju Ine i drugih tvrtki. To najizravnije pokazuje zaključak Vlade pripremljen uoči potpisivanja jednog drugog memoranduma – onoga o dvosmjernom toku plina kroz hrvatsko-mađarsku plinsku interkonekciju Donji Miholjac – Drávaszerdahely koji je potpisan 20. lipnja 2017., oko godinu dana prije spornog memoranduma između Ine i JANAF-a, kojim je omogućen izvoz hrvatske nafte na preradu u Mađarsku pod hrvatskoj javnosti do danas nepoznatim uvjetima.

Memorandum kojim plin iz Hrvatske može ići u smjeru Mađarske potpisali su 20. lipnja 2017. u Budimpešti, državni tajnik u tadašnjem Ministarstvu zaštite okoliša i energetike Mario Šiljeg i državni tajnik u mađarskom Ministarstvu nacionalnog razvoja András Aradszki te predstavnici energetskih regulatora i operatori transportnog sustava u Hrvatskoj i Mađarskoj. No dozvolu, to jest, ovlaštenje državnom tajniku Šiljegu da u ime Vlade potpiše takav dokument, dao je osobno premijer Andrej Plenković. O tome na stranicama Vlade postoji i dokument, to jest Zaključak u kojem pod točkom 1 stoji:

“Prihvaća se nacrt Memoranduma o suglasnosti o zajedničkom pristupu uspostavi trajnog dvosmjernog kapaciteta između Republike Hrvatske i Mađarske u kontekstu inicijative zemalja Srednje i Jugoistočne Europe (CESEC) o povezivanju plinskih sustava u tekstu koji je Vladi Republike Hrvatske dostavilo Ministarstvo zaštite okoliša i energetike, aktom klase: 018-02/17-02/32, urbroja: 517-06-3-3-2-17-7, od 30. svibnja 2017. godine.”

Premijer Andrej Plenković ni jednom riječu nije demantirao konkretne detalje sa sastanka u vladi na kojem je, pred više svjedoka, naredio potpisivanje memoranduma kojim je zacrtan put zatvaranja rafinerije u sisku i izvoza hrvatske nafte u mađarsku. FOTO: Robert Anic/PIXSELL

Pod točkom 2 navedeno je:

“Ovlašćuje se dr.sc. Mario Šiljeg, državni tajnik u Ministarstvu zaštite okoliša i energetike, da u ime Republike Hrvatske potpiše Memorandum o suglasnosti iz točke 1. ovoga Zaključka.”

U potpisu je naveden predsjednik Vlade Andrej Plenković. Pa se sada još snažnije otvara pitanje zašto je Plenković odobrio potpisivanje tog memoranduma, s obzirom na to da je prošloga tjedna javno ustvrdio da njegova vlada ne može donositi odluke o poslovanju Ine i drugih tvrtki.

Dodatno je intrigantno to što je Nacional na te dokumente upozorio – i u njih omogućio uvid – izvor blizak samom vrhu HDZ-a. Štoviše, taj izvor o tome je izjavio:

“Premijer Andrej Plenković lagao je kad je, nakon otkrića Nacionala da je on osobno naredio potpisivanje Memoranduma kojim je omogućen izvoz hrvatske nafte u Mađarsku, rekao da Vlada ne može donositi odluke o poslovanju Ine i drugih tvrtki. Istu takvu odluku Plenković je donio i za plin – upravo je njegovom odlukom omogućeno da se, osim nafte, u Mađarsku može izvoziti i plin, a mi danas, nakon što je izbila sramotna plinska afera, ne znamo je li riječ samo i isključivo o plinu iz LNG terminala ili se u Mađarsku prebacuje i plin koji je Hrvatska sama proizvela i potom se taj isti plin po skupljim cijenama uvozi natrag. A to je omogućeno zahvaljujući jednom drugom memorandumu čije je potpisivanje također naložio Plenković. U središtu potpisivanja tog memoranduma je državna tvrtka Plinacro.”

Otkrio je to Nacionalu izvor blizak samom vrhu HDZ-a nakon prošlotjednog Nacionalova otkrića o tajnom sastanku koji se održao u Uredu premijera Plenkovića početkom kolovoza 2018. godine, desetak dana prije potpisivanja spornog memoranduma između Ine i JANAF-a kojim je zacrtan put zatvaranja Inine rafinerije u Sisku i netransparentnog izvoza hrvatske nafte u Mađarsku. To što je riječ o izvoru bliskom vrhu HDZ-a, detalj je koji pokazuje da ni ljudi pri samom vrhu stranke ne odobravaju takve Plenkovićeve poteze, za koje on nikada nije dao objašnjenje niti se o tome konzultirao, a kamoli dobio odobrenje vodstva stranke.

Plenkovićeva nervozna reakcija na otkriće Nacionala, koji je optužio da “zlonamjerno laže”, a Nacionalove izvore paušalno prozvao “nepouzdanima”, samo pokazuje da je premijer možda postao svjestan razornog potencijala tog otkrića. Održavanje tog sastanka kojem je prisustvovalo više svjedoka, njegov tijek, kao i sadržaj razgovora, ni jednom rečenicom nije argumentirano demantirao, već je samo ustvrdio da Nacional laže i da Vlada “ne može izravno odlučivati o naftnom poslovanju Ine, već se radi o odlukama upravljačkih tijela kompanije”. Istaknuo je i da je riječ “o upravljačkom modelu koji je ova vlada, kao drugi najveći dioničar Ine, naslijedila i zatekla”.

Ali sve više se čini da Plenković pokušava izvrtati činjenice. A to najbolje ilustrira spomenuti Zaključak koji je osobno potpisao i suglasio se s potpisivanjem spomenutog memoranduma.

Uz taj Zaključak nalazi se i obrazloženje u kojem se navodi da je Republika Hrvatska, članstvom u EU-u, preuzela obvezu uspostave dvosmjernog kapaciteta za povratni smjer toka plina na svim prekograničnim točkama između država članica EU-a, koja proizlazi iz Uredbe (EU) br. 994/2010 Europskog parlamenta i Vijeća od 20. listopada 2010. o mjerama zaštite sigurnosti opskrbe plinom.

Tadašnja potpredsjednica Vlade i ministrica gospodarstva Martina Dalić prisustvovala je potpisivanju memoranduma u Budimpešti s mađarskim ministrom vanjskih poslova i trgovine Péterom Szijjártóm te pod patronatom europskog povjerenika Maroša Šefčovića, ali i Zsolta Hernádija. FOTO: Screenshot/HRT

Dalje se objašnjava da će, zapravo, Mađarska odustati od pokretanja postupka povrede odredaba Uredbe (EU) br. 994/2010. ako Hrvatska svoj dio obveza ispuni do 2019. godine. Drugim riječima, Mađarska je ucijenila Hrvatsku, a Hrvatska nije slično priprijetila Mađarskoj, primjerice, najavom da će pokrenuti isti takav postupak povrede odredaba EU-a zbog odbijanja Mađarske da Hrvatskoj izruči šefa MOL-a pravomoćno osuđenog za davanje mita bivšem premijeru Sanaderu.

Sporni Memorandum nije dostupan na stranicama Vlade ni Ministarstva, ali je Nacional uspio doći do njegove kopije.

Iz te se kopije vidi da su strane koje su potpisale Memorandum bile Republika Hrvatska, Hrvatska energetska regulatorna agencija (HERA), Plinacro – Operator plinskoga transportnog sustava, Mađarska, Mađarski ured za regulaciju energetike i komunalnih usluga (MEKH) i Mađarski operator plinskoga transportnog sustava FGSZ. Što opet zorno pokazuje da Vlada itekako sudjeluje u upravljanju strateški značajnim državnim tvrtkama.

U tom se dokumentu strane pozivaju na prethodno postignute sporazume na razini Europske unije i bilateralne sporazume o uspostavi trajnog dvosmjernog kapaciteta na prekograničnom spoju plinovoda između Hrvatske i Mađarske. Potom u jednom dijelu Memoranduma piše:

“Plin za prekograničnu isporuku možda neće biti stalno dostupan u Hrvatskoj, s obzirom na opći profil proizvodnje plina u pogledu domaće potražnje. Daljnja prepreka uspostavi trajnog/stalnog dvosmjernog kapaciteta iz smjera Hrvatske prema Mađarskoj je trenutni nedostatak infrastrukture potrebne za tu svrhu (posebno kompresorskih stanica) u Hrvatskoj.”

U dokumentu se navodi i da je Plinacro službeno podnio zahtjev za izuzeće od primjene članka 6. Uredbe (EU) br. 994/2010, o čemu je Ministarstvo gospodarstva 8. travnja 2015. obavijestilo Europsku komisiju i Mađarski ured za regulaciju energetike i komunalnih usluga (MEKH), čime im se omogućilo davanje mišljenja na navedeni zahtjev. “MEKH je zahtjev zaprimio 8. lipnja 2015. Zahtjev za izuzeće uključuje i rješenje koje Plinacro predlaže za uspostavu stalnog fizičkog protoka u smjeru Mađarske do kraja 2017. godine kroz izgradnju kompresorske stanice KSI”, stoji u dokumentu.

Na skupu u Budimpešti tijekom kojeg je potpisan Memorandum, šef MOL-a i bjegunac pred hrvatskim pravosuđem Zsolt Hernádi sjedio je u prvom redu gledajući ravno u potpredsjednicu Vlade Martinu Dalić

U daljnjem tijeku dokumenta stoji i sljedeće:

“Ovaj Memorandum o suglasnosti može služiti samo kao temelj operativnog okvira za uspostavu trajnog dvosmjernog kapaciteta između Hrvatske i Mađarske. Na Hrvatskoj je da poduzme zakonodavne i regulatorne reforme (uključujući reformu tarifa za transport plina kojom se potiče regionalno trgovanje plinom) nužne za uspostavu dvosmjernog protoka između Hrvatske i Mađarske te je, odvojeno od toga, na Mađarskoj da sudjeluje u radu CESEC-a vezanom za tarife za transport plina u regiji u cilju postizanja diversifikacije opskrbe plinom.”

Drugim riječima, Mađarska je pritiskala Hrvatsku i da smanji tarife za trgovinu plinom kako bi se njima više isplatilo transportirati plin kroz hrvatski plinski sustav. Cijene je morala odobriti HERA, što se također detaljno obrazlaže u dokumentu.

Posebno je intrigantno da je potpisivanju tog sporazuma u Budimpešti nazočila i tadašnja potpredsjednica Vlade i ministrica gospodarstva Martina Dalić iako ona nije bila potpisnica Memoranduma. No njezin dolazak u Budimpeštu imao je sasvim drugi kontekst. Nacional je tada otkrio da je u mađarskoj delegaciji prilikom razgovora, a potom i na svečanosti potpisivanja Memoranduma, bio i Zsolt Hernádi, predsjednik Uprave mađarskog MOL-a i čovjek za kojim je Hrvatska još 2013. raspisala tjeralicu zbog sumnje da je podmitio bivšeg premijera Sanadera, ali je on bio nedostupan hrvatskom pravosuđu.

Drugim riječima, potpredsjednica hrvatske vlade mirno je sjedila na skupu dok je nasuprot njoj, u prvom redu, sjedio čovjek koji se godinama izrugivao s hrvatskom državom i hrvatskim pravosuđem i koji je glavni provoditelj politike na temelju koje su Hrvatskoj oduzeta upravljačka prava u Ini te je u zamjenu za mito predana MOL-u.

Zaključak Vlade pripremljen uoči potpisivanja memoranduma o dvosmjernom toku plina kroz hrvatsko-mađarsku plinsku interkonekciju Donji Miholjac – Drávaszerdahely, potpisanog 20. lipnja 2017.. FOTO: Nacional

Ostalo bi to nezamijećeno da tom skupu nije prisustvovala i Nacionalova novinarka Sandra Carić Herceg te je Nacional tada sve i objavio. Hernádijevo prisustvo na oba spomenuta događaja bilo je tada tek kratko zabilježeno u hrvatskim medijima kao neka usputna tehnička agencijska pojedinost, ali je zapravo ostalo bez reakcija s hrvatske strane, i to ne samo u medijima, već i na političkoj razini.

Zanimljiva je koincidencija da je suprug Martine Dalić, Niko Dalić, i tada sjedio u Upravi Ine, a sjedio je u Upravi Ine i tijekom najveće dosad otkrivene pljačke plina koja se u toj kompaniji dogodila.

Službeni naziv dokumenta čijem su potpisivanju tada prisustvovali i Martina Dalić i Zsolt Hernádi je Memorandum o suglasnosti o zajedničkom pristupu uspostavi trajnog dvosmjernog plinskog kapaciteta između Republike Hrvatske i Mađarske u kontekstu inicijative zemalja Srednje i Jugoistočne Europe (CESEC) o povezivanju plinskih sustava.

Tim je memorandum omogućeno da se plin koji je do tada mogao ići isključivo iz smjera Mađarske prema Hrvatskoj, može transportirati i iz smjera Hrvatske prema Mađarskoj. To je bilo dogovoreno još 2009., ali Hrvatska svoj dio radova na realizaciji interkonekcijskog plinovoda nije bila dovršila pa je Mađarska slala pritužbe Europskoj komisiji. Zato je sve požureno uoči izgradnje LNG terminala na otoku Krku. Iako se, dakle, načelno obrazlagalo da je glavni razlog uspostave dvosmjernog toka plina izgradnja LNG terminala na otoku Krku, pa je bilo neophodno i tehnički omogućiti da od LNG-ja plin može ići u smjeru Mađarske, već su tada Nacionalovi izvori iz energetskog sektora upozoravali na to da Hrvatska ranije nije žurila s izgradnjom svoje kompresorske stanice zbog straha da bi Mađarska kroz plinovod mogla povlačiti veće količine jeftinog hrvatskog plina. Dakle, Inina plina.

Plinska afera sada stavlja u fokus pitanje je li, osim s tvrtkom OMS Upravljanje, bilo još sumnjivih ugovora na temelju kojih je, možda, dio plina odlazio u Mađarsku, a potom se vraćao u Hrvatsku po većoj tarifi

Plinska afera u kojoj su ogromne količine Inina plina zapravo “švercane”, odnosno, potajno preprodavane maloj, nepoznatoj tvrtki koja je potom taj plin po deset puta većim cijenama dalje preprodavala i zaradila više od milijardu kuna čiste zarade, sada stavlja u fokus i glavno pitanje – je li, osim s tvrtkom OMS Upravljanje, bilo još sumnjivih ugovora na temelju kojih je, možda, dio plina odlazio u Mađarsku, a potom se, moguće, i vraćao u Hrvatsku, ali po znatno većoj tarifi.

Jedan od Nacionalovih izvora, detaljno upoznat s poslovanjem Ine i blizak njenoj Upravi, tvrdi da bi odgovore na ta pitanja mogli dobiti istražitelji USKOK-a ako zaista žele sve istražiti.

Po potpisivanju dokumenta taj je događaj predstavljen široj javnosti kao finale dobro odrađenih pregovora s mađarskom stranom u kojima je Hrvatska ostvarila dogovor koji će ići na ruku hrvatskoj energetskoj neovisnosti i njezinu priključenju europskoj energetskoj mreži.

Međutim, stvarne su okolnosti drugačije. Mađarska je izvršila politički pritisak na Hrvatsku, a Hrvatska ne samo da se nije znala postaviti i tražiti od Mađarske da jednako tako poštuje hrvatske interese oko Ine i hrvatsko pravosuđe, već su se mađarski državni vrh i vrh MOL-a narugali Hrvatskoj i postavili bjegunca od hrvatskog pravosuđa pred nos ministrici i potpredsjednici Vlade.

Tom je skupu, na kojem je potpisan Memorandum, prisustvovao i mađarski ministar vanjskih poslova i trgovine Péter Szijjártó, ali i tadašnji potpredsjednik Europske komisije za energetsku uniju Maroš Šefčovič.

Karta državne tvrtke plinacro koja pokazuje trasu plinovoda koji vodi prema hrvatsko-mađarskoj granici odnosno plinskoj interkonekciji Donji Miholjac – Drávaszerdahely. FOTO: Plinacro

Ono što je domaćim medijima prikazano kao veliki uspjeh hrvatske politike, zapravo je bilo kupovanje vremena i ispravljanje grešaka starih nekoliko godina koje su prijetile posljedicama zbog neispunjavanja obveza koje je Hrvatska preuzela još 2009.

Hrvatska i Mađarska su još tada potpisale ugovor o izgradnji interkonekcije Donji Miholjac – Drávaszerdahely kapaciteta 6,5 milijardi prostornih metara plina na godinu, koja će plinovodom povezati dvije zemlje i omogućiti protok plina iz jedne u drugu državu. Ugovorom je tada bilo predviđeno da se, uz sam plinovod, prvo izgradi kompresornica s mađarske strane koja će omogućiti dotok plina iz Mađarske prema Hrvatskoj, a u drugoj fazi i kompresornica s hrvatske strane granice koja je plin trebala pumpati u obrnutom smjeru. Mađarska je svoj dio posla odradila na vrijeme i hrvatsko-mađarska interkonekcija puštena je u rad krajem 2011. Od te godine nadalje Hrvatska je kroz tu interkonekciju uvozila plin za svoje potrebe, no kako s hrvatske strane kompresornice nije bilo, plin je i dalje tekao samo u jednom smjeru. Prema neslužbenim informacijama do kojih je Nacional tada došao, Hrvatska u to vrijeme nije ni žurila s izgradnjom svoje kompresornice, a kao razlog navodio se strah da bi Mađarska kroz taj plinovod mogla povlačiti veće količine jeftinog hrvatskog plina za svoje potrebe, što Hrvatskoj nije odgovaralo.

No takav navodni strah, iako su njegovi temelji mogli biti i upitni zbog konstantnog smanjivanja domaće proizvodnje plina s hrvatskih polja, nije bio najvažniji razlog što je Hrvatska bila odustala od svoje strane pogodbe. Interkonekcija je sve te godine radila s vrlo malim kapacitetom (2015. godine njegova je iskorištenost iznosila svega 2,17 posto), zbog čega je procijenjeno da je investicija u izgradnju hrvatske kompresornice neisplativa sve dok se u Hrvatskoj ne pojavi neki značajniji izvor plina, pa Plinacro kao tvrtka koja je bila zadužena za izgradnju kompresornice nije žurio s njezinom gradnjom. Prema istim izvorima, Mađari su se tada s time načelno složili.

U ime Vlade i tadašmkeg Ćorićevog Ministarstva zaštite okoliša i energetike, memorandum je potpisao državni tajnik Mario Šiljeg. FOTO: Petar Glebov/PIXSELL

No Mađarska je naglo krajem 2014. promijenila svoj stav kada je Hrvatska ponovno aktivirala projekt izgradnje LNG terminala na Krku. Mađarima je tada hrvatska kompresornica preko noći ponovno postala zanimljiva, jer je njezina izgradnja Mađarskoj pružala garanciju da će imati pristup plinu s budućeg LNG terminala. Budimpešta je tada krenula s pritiscima prema Hrvatskoj kako bi ubrzala izgradnju hrvatske kompresornice, a kako pritisci nisu dali očekivane rezultate, mađarski premijer Viktor Orbán prijavio je Hrvatsku Europskoj komisiji zbog neispunjavanja preuzetih obaveza.

U međuvremenu su projekt LNG terminala i dvosmjerni protok plina kroz postojeću hrvatsko-mađarsku interkonekciju uvršteni u prioritetne projekte inicijative CESEC (Inicijativa zemalja srednje i jugoistočne Europe za povezivanje plinskih sustava), nakon čega je Hrvatska dobila dodatnu obavezu dovršetka obaju projekata sa striktno određenim rokovima. Hrvatska se pritom našla u vremenskoj stisci i rokovi su neminovno curili, a investicija u izgradnju kompresornice i dalje nije bila formalno uvrštena u planirane projekte predviđene za ulaganje.

Zbog svega navedenog Europska komisija je promptno reagirala na mađarski prigovor i već 2015. pod patronatom Maroša Ševčovića započeli su pregovori između Hrvatske i Mađarske kako bi se projekt dvosmjernog toka plina kroz interkonekciju ostvario što je moguće prije.

Memorandum o opskrbi plinom putem reverzibilnog toka postojećeg interkonekcijskog plinovoda Donji Miholjac – Drávaszerdahely, koji su 20. lipnja 2017. u Budimpešti potpisali državni tajnik u hrvatskom Ministarstvu zaštite okoliša i energetike Mario Šiljeg i državni tajnik za energetiku iz mađarskog Ministarstva nacionalnog razvoja András Aradszki, bio je plod tih pregovora i očitih pritisaka EK-a na Hrvatsku.

Plenkovićeva nervozna reakcija na otkriće Nacionala, koji je optužio da ‘zlonamjerno laže’, a Nacionalove izvore paušalno prozvao ‘nepouzdanima’, pokazuje da je svjestan razornog potencijala tog otkrića

U podužem govoru koji je Maroš Ševčovič održao na konferenciji za medije nakon svečanog potpisivanja, izrazito je naglašavao važnost prekogranične suradnje u energetskim projektima te je spomenuo kako je hrvatsko-mađarski dogovor o dvosmjernom protoku plina primjer dobrog regionalnog partnerstva koje će dovesti do jačanja energetske sigurnosti. No treba pritom napomenuti da je tim dogovorom Hrvatska zapravo tek kupila vrijeme i svoju je obavezu, koju je trebala izvršiti još prije 2015., prolongirala za još dvije godine, do 2019.

Naime, Hrvatska je 2017. uspjela ishodovati izuzeće od obveze uspostave dvosmjernog toka do kraja ožujka 2019., čime je izbjegla pokretanje postupka i nametanje sankcija zbog povrede odredaba Uredbe 994/2010/EU koja predviđa poduzimanje mjera zaštite sigurnosti opskrbe plinom zemalja članica EU-a.

Potpredsjednica Vlade Martina Dalić nije bila članica delegacije koja je razgovarala s mađarskim kolegama o tehničkim detaljima budućeg dvosmjernog toka plina kroz spomenutu interkonekciju, ali je prisustvovala press konferenciji koja je održana nakon dovršetka razgovora i svečanog potpisivanja Memoranduma. A na toj konferenciji u prvom redu sjedio je i Zsolt Hernádi kao predstavnik MOL-a, budući da je i MOL bio zainteresiran za korištenje buduće interkonekcije i zakup kapaciteta LNG terminala na Krku kada on bude pušten u pogon. Treba podsjetiti i na to da je Zsolt Hernádi bio skinut s Interpolove liste traženih osoba još u studenome 2016. godine, no hrvatska tjeralica za njim u vrijeme skupa u Budimpešti još je bila na snazi i on je još uvijek bio čovjek kojega traži domaće pravosuđe, iako je u međuvremenu zbog nedoumica oko hrvatskog zahtjeva za njegovim uhićenjem i izručenjem, zatraženo očitovanje Suda Europske unije.

Na Nacionalovu molbu da prokomentira neugodnu situaciju u kojoj se našla u Budimpešti, potpredsjednica Vlade Dalić tada nas je tek uputila na očekivane odgovore Vladina Ureda za odnose s javnošću. Državni tajnik Šiljeg odgovorio je tada samo da je on bio zadužen isključivo za tehničku pripremu Memoranduma i njegovo potpisivanje te je napomenuo da za komentiranje sporne situacije oko prisustva Zsolta Hernádija nije nadležan.

Memorandum je bio plod pritisaka EK-a na Hrvatsku, a izvori iz energetskog sektora upozoravali su da Hrvatska ranije nije žurila s dovršetkom plinovoda zbog straha da će Mađarska povlačiti jeftini hrvatski plin

Prema odgovoru koji je Nacional tada dobio iz Ministarstva zaštite okoliša i energetike, obaveza uspostave punog dvosmjernog toka interkonekcije bila je podijeljena u tri faze.

U prvoj fazi kratkoročnim mjerama trebao se omogućiti prekidivi povratni protok (backhaul) korištenjem postojeće mađarske kompresorske stanice. U drugoj fazi, koja je trebala biti dovršena do kraja ožujka 2019., trebala se sagraditi prva kompresorska stanica u Hrvatskoj koja će omogućiti dvosmjerni tok i transport 200.000 prostornih metara plina na sat iz Hrvatske prema Mađarskoj, a u posljednjoj fazi izgradila bi se dodatna infrastruktura za povećanje kapaciteta. No uvjet za tu fazu bilo je dovršenje LNG terminala na Krku ili izgradnja Jadransko-jonskog plinovoda. Za ostvarivanje punog kapaciteta interkonekcije, tvrdili su u Ministarstvu, Plinacro treba kroz dva investicijska ciklusa sagraditi 150 kilometara dugu dionicu plinovoda i dvije kompresorske stanice, a ukupno ulaganje u te projekte iznosilo je između 150 i 200 milijuna eura.

Bivši državni tajnik za energetiku Ante Čikotić potvrdio je tada Nacionalu da je kao hrvatski predstavnik sudjelovao u pregovorima koji su precizirali tehničke detalje i obveze Hrvatske navedene u Memorandumu te je rekao kako smatra da je dvosmjerna interkonekcija u obostranom interesu i hrvatske i mađarske strane te da je ona odavno trebala biti dovršena i bez pritisaka Europske komisije.

To se zasigurno može tako i smatrati, ali pod uvjetom da nema tajnih, skrivenih od javnosti dogovora o preprodaji plina. Koja se cijelo vrijeme unutar Ine odvijala pod prešutnim patronatom MOL-a. Kako god bilo, sada ta situacija zorno pokazuje kako je premijer Plenković itekako bio uključen u sve najosjetljivije etape reguliranja nesuglasica među državama zbog infrastrukture za transport plina. Dokumenti o njegovoj uključenosti u taj proces mogu poslužiti i kao javni poziv premijeru da pokuša pojasniti što je mislio kada je izjavio da Vlada ne može sudjelovati u upravljanju Inom i sličnim tvrtkama.

Komentiraj