EKSKLUZIVNO: MINISTROV DNEVNIK IZ AFGANISTANA: Moja 24 sata u kaosu Kabula

Objavljeno u Nacionalu br. 767, 2010-07-27

Gordan Jandroković, hrvatski ministar vanjskih poslova, za Nacional opisuje dojmove sa svog prvog posjeta Afganistanu, gdje je sudjelovao na konferenciji o budućnosti te zemlje i susreo se s hrvatskim vojnicima

Dok smo se u osvit zore zrakoplovom afganistanske kompanije Safi Airways približavali Kabulu, s nevjericom sam gledao gola afganistanska brda, slična Mjesečevoj površini, ispresijecana tu i tamo presahnulim rijekama i krpicama zelenila uz njihova korita. Kakva surova ljepota! Visoki, dijelom i snijegom prekriveni masivi Hindukuša sugeriraju mitsku neosvojivost Afganistana, zaustavljeno vrijeme. Sletjeli smo u prostranu kabulsku kotlinu okruženu brdima bez vegetacije na kojima su se unedogled raširile siromašne kućice tog nepreglednoga grada za koji se ne zna ima li 4 ili 5 milijuna stanovnika. Zbog jutarnjeg granatiranja zračna luka bila je zatvorena nekoliko sati. U Afganistan praktično sve, i ljudi i roba, stiže preko kabulske zračne luke.

NA PISTI NAS UZ PROTOKOL dočekuju hrvatski vojni policajci u hrvatskim pustinjskim odorama. Moderno naoružani i uvježbani traženi su kao zaštita i brojnih drugih delegacija. U zraku miris rata, napetost koja neugodno podsjeća na rat u Hrvatskoj vraća potisnuta sjećanja. Dok se navikavamo na teške i neudobne pancirke, koje su našim vojnicima na kabulskoj vrelini svakodnevica, objašnjavaju nam kakve opasnosti mogu vrebati na na putu kroz grad do baze ISAFa, a potom do relativno sigurne “zelene zone” u kojoj se, uz predsjedničku palaču, u zgradi Ministarstva vanjskih poslova održava Konferencija o budućnosti Afganistana. Upozoravaju nas na samoubojice s eksplozivom, eksploziv kamufliran na magarećoj zaprezi koji se daljinski aktivira i talibane infiltrirane u afganistanske snage sigurnosti.

TOLIKO LEŽEĆIH POLICAJACA, mitraljeskih gnijezda, betonskih prepreka, rampi i oklopnih vozila nikad prije nisam vidio. Napor međunarodne zajednice na Konferenciji usmjeren je na osposobljavanje snaga sigurnosti Afganistana za očuvanje reda i mira u zemlji, kako bi se strane vojne snage postupno povukle, a međunarodna zajednica nastavila pomagati razvojne programe i konsolidaciju Afganistana. Pravi je kulturni šok razina sveprisutnog siromaštva i neurednosti u gradu u koji se slio golem broj izbjeglica, iako mi sugovornici kažu da je posljednjih godina infrastruktura znatno unaprijeđena – mnoge su ulice asfaltirane i uvedena su barem neka prometna pravila. Dok se u prolazu čudimo što se sve prodaje u improviziranim dućanima uz otvorene kanalizacijske kanale, razmišljam o tome kako djeca koja besciljno lutaju kabulskim ulicama ili dječaci koji okruženi stadom koza igraju nogomet na prašnjavom platou zaslužuju bolju budućnost. Dolazak stranaca u Kabulu je podigao cijene u nebo, lokalno stanovništvo odavno ih više ne može pratiti, a sve manje i predstavnici međunarodne zajednice. Od naših gospodarskih predstavnika čujem da su uvjeti poslovanja teški, a troškovi nerealno visoki za tako siromašnu zemlju. Asfaltiranje regionalne ceste naglo poskupljuje jer o “uvjetima” za svaku dionicu treba pregovarati s poglavarom sela koji će osigurati skupu fizičku zaštitu gradilišta i zatražiti da se zaposle i njegovi suseljani, što zahtijeva i osposobljavanje novih radnika.

SJEDIŠTE ISAF-A, nakon nevjerojatnih sigurnosnih mjera na ulicama Kabula, djeluje skromno, radno, u velikoj mjeri improvizirano. Bez gotovo ikakva zelenila, prašnjavo kao i ostatak Kabula, ne pruža dojam sjedišta najveće mirovne operacije NATO-a. Unutar sjedišta susrećemo i brojne žene, jutarnje džogere među kontejnerima, skromne kantine, jednu oazu zelenila s klupama uz visoke betonske zidove sa žicom. Skidamo pancirke i oblačimo svoje diplomatske uniforme. Na ulazu u impresivnu mramornu zgradu afganistanskog ministarstva vanjskih poslova uz zastave sudionika dočekuje nas špalir djece u nošnjama – ozarenih, znatiželjnih lica. Prostrani park iza zgrade ministarstva vjerojatno je najljepše zelenilo u gradu. Pozdravljam se s brojnim kolegama ministrima vanjskih poslova zapadnih zemalja. Uz predsjednika Karzaija i glavnog tajnika UN-a Ban Ki-moona tu je i državna tajnica Hillary Clinton, njemački ministar Westerwelle, francuski Kouchner, talijanski Frattini, britanski Hague, švedski Bildt, ali i ruski Lavrov te iznenađujuće velik broj ministara iz arapskih i izvaneuropskih zemalja. Takva prisutnost najavljuje uspjeh Konferencije čiji je cilj što prije osposobiti afganistanske vlasti da preuzmu odgovornost za sigurnost i pomirbu u zemlji koja isključuje teroriste, ali integrira lokalnu vlast i amnestira zavađene i zavedene. Nakon postupnog povlačenja koje oprezno najavljuju neke važne zemlje, obilna ali kontrolirana razvojna pomoć kroz centralizirane fondove treba postupno dovesti mir u tu napaćenu zemlju. Nije samo riječ o modalitetima izlazne strategije koju traže zemlje sudionice u ISAF-u, nego i o poštivanju minimalnih demokratskih standarda i tradicionalne vlasti koja je uvijek bila u velikoj mjeri decentralizirana.

NO MIR KOJI SE TRAŽI U Afganistanu nemoguće je postići ako u mirovnu formulu nije uključen i Pakistan iz kojeg dolazi logistika i indoktrinacija talibana u Afganistanu, unatoč svim naporima pakistanske vlade da to spriječi. Ključno je pitanje stabilizacije Afganistana izolacija jezgre talibana i integracija plemenskih struktura. Koliko je Afganistan blizu i koliko daleko od samodostatnosti? Pokazalo se vizionarski što su naši vojnici od samog početka najviše bili angažirani u edukaciji afganistanskih snaga kroz mentorske timove, što je na Konferenciji bila glavna tema. U svom govoru naglašavam upravo tu dimenziju našeg doprinosa stabilizaciji i prijenosu odgovornosti na vlasti u Afganistanu. Što bi, uostalom, bilo od Hrvatske da nije pokazala toliku vitalnost i odlučnost u obrani, uspostavi institucija nove države, humanitarnim pitanjima, obnovi i regionalnoj suradnji te izbjegla zamku međunarodnog protektorata i zemlje ovisne o stranoj pomoći i stranim trupama? Konferencija je uspješno završena te odlazimo na kasni ručak u predsjedničku palaču. Vozim se u automobilu s glavnim tajnikom NATO-a Rasmussenom i razmjenjujemo dojmove o Konferenciji, budućnosti Afganistana i njegovu nedavnom posjetu Hrvatskoj. Dvorana u koju ulazimo raskošno je uređena, objed ukusan, tradicionalan, afganistanski. Na jelovniku dominira janjetina. Nakon ručka, ponovo kroz špalir slikovite predsjedničke garde, naši nas policajci voze u vojnu bazu u kojoj je smještena i naša satnija vojne policije (otprilike 45 vojnika) gdje ćemo i prenoćiti. Glavnina naših snaga nalazi se na terenski i klimatski zahtjevnijem sjeveru zemlje, a vrijeme boravka je prekratko da i njih obiđemo, što bismo inače svakako rado učinili. Ipak iz baze uspostavljamo s njima videolink.

PONOVO VOŽNJA KROZ GRAD, iste slike siromaštva i militariziranosti grada. Nakon svih provjera ulazimo u multinacionalni kamp gdje su smješteni naši vojnici. Uz francusku, portugalsku, gruzijsku, makedonsku i druge zastave i naša, hrvatska, vijori se usred Kabula. Nasuprot nje je logor afganistanske vojske, bivši talijanski vojni kamp. Uvjeti su vrlo skromni: prašnjave ulice, kontejnerska naselja, kantine, nacionalni barovi i dućani. I ponovo iznimne mjere osiguranja. Ulazimo u hrvatski dio kampa: postrojeni vojnici predaju nam raport. Među njima je i desetnica Željka Lončar – jedna od ukupno deset žena u našem kontingentu. Uručujemo im zahvalnicu i 60-ak dresova hrvatske nogometne reprezentacije, što ih je posebno razveselilo. Naselje je skromno, kontejnersko, ali su vojnici posebno ponosni što svaka šestomjesečna “šihta” dodatno uredi kamp kako bi bio ugodniji za boravak naših vojnika jer nepotrebnih izlazaka u grad, osim službenih, i nema. Uredili su zajedničke prostorije gdje koriste kompjutore, komuniciraju s rodbinom, gledaju hrvatsku televiziju, igraju stolni tenis i košarku, roštiljaju ili se druže s vojnicima drugih kontingenata. Čine sve kako bi se osjećali kao doma: svagdje hrvatske zastave, plakati s prizorima naše obale i naših gradova. Ali nostalgija je jaka. Pred ulazom u naš dio kampa uz visoki jarbol s hrvatskom zastavom i natpisi s preciznim brojem izguglanih tisuća kilometara udaljenosti od Kabula do njihova Vrgorca, Metkovića, Zagreba, Strmca…

NAKON VIDEOPREZENTACIJE o ulozi hrvatskog kontingenta u Afganistanu uslijedilo je opuštanje uz izvrstan čobanac, malo ljući zbog klimatskih uvjeta. I roštilj. Vesele se novinama iz Hrvatske jer jedno je listati novine, a drugo čitati ih na internetu. Njima barikade u Varšavskoj djeluju ozbiljnije od ovih kabulskih. Odjednom onu visoku profesionalnost i mirnoću naših policajaca, kojoj smo se divili cijeli dan, zamjenjuje bliskost – kao da se svi otprije znamo. I članovi mog izaslanstva, ravnatelj Mario Nobilo, glasnogovornik Mario Dragun, šef kabineta Goran Štefanić, djelatnik osiguranja Vlado Novak te naš diplomat u Afganistanu Ivan Velimir Starčević, brzo pronalaze zajedničke prijatelje, teme, uspomene. Pitamo te samozatajne ljude što ih, unatoč očitoj nostalgiji za Hrvatskom, motivira da produlje, ako mogu, svoj šestomjesečni boravak ili zašto se neki od njih ponovo vraćaju. Kažu, najvažniji im je osjećaj da prenose svoje ratno iskustvo i znanje, služe dobrobiti, da upoznaju svijet, makar i ovako surov, i da imaju važnu referencu u životopisu. Pojednostavnjuju, vojnici smo, to nam je zadaća. Osim što imponiraju profesionalnošću, uniformama i opremom, to je generacija modernih vojnika NATO-a koji se odlično služe engleskim jezikom, kompjutorima i modernim naoružanjem. Odlazimo na piće u susjedni portugalski bar. Razgovaramo i družimo se do kasno u noć, a onda odlazimo nekoliko sati na spavanje jer nas ponovno čeka dug let do Zagreba.

USTAJEMO RANO, tuširanje, brzi vojnički doručak i ponovo u koloni prema zračnoj luci. Zahvaljujemo našim hrvatskim domaćinima na pomoći i dobrodošlici, a oni nama što smo im približili dom. Evo, slijećemo u Frankfurt. Kroz prozor vidimo komadić domovine, rep zrakoplova Croatia Airlinesa. Koliko doživljaja stane u samo jedan dan i prijeđenih 12.000 kilometara! Vraćamo se bogatiji za jedno veliko iskustvo i ponosni na naše dečke koji su ostali.

NOVI DAN DONOSI nove realnosti. Još uvijek pod dojmom Afganistana nameće mi se pitanje: ne zaboravljamo li prebrzo i prečesto koliku žrtvu čovjek može i mora podnijeti za dostojanstven život u slobodi? I shvaćam kako su problemi u našoj zemlji, ma koliko nam se velikima činili, zapravo mali u usporedbi s onim što sam vidio i doživio u Afganistanu.

Komentiraj

Source:Nacionalova redakcija