EKSKLUZIVNO: Kako je Sanaderov svjedok dobio Bijele noći

Objavljeno u Nacionalu br. 856, 2012-04-10

Iako u Zagreb dolazi kao krunski svjedok na suđenju Ivi Sanaderu, ruski naftaš Mihail Gucerijev možda će otkriti zašto je Ina od polja koja su jamčila profit od 350 milijuna dolara dobila jedva 40-ak milijuna, a on pritom ostvario najveću korist

Kad za nekoliko tjedana u stolac za svjedoke velike sudnice zagrebačkog Županijskog suda sjedne ruski naftaš Mihail Gucerijev, na pomolu bi moglo biti konačno rasvjetljenje jedne od najvećih hrvatskih poslovnih afera prošlog desetljeća. Iako bi se Gucerijev, vlasnik naftne kompanije Russnjeft, u Zagrebu trebao pojaviti kao krunski svjedok obrane bivšeg hrvatskog premijera Ive Sanadera koji je optužen da je za mito od 10 milijuna eura mađarskom MOL-u prepustio upravljačka prava u nacionalnoj naftnoj kompaniji, može se očekivati da će on svjedočiti i o svojim ostalim poslovima s Inom. Ti poslovi sežu u daleku prošlost, a počeli su kupnjom Bijelih noći – bogatih Ininih naftnih nalazišta u Sibiru. Od te prodaje prošlo je punih deset godina, a glasine o golemim pronevjerama i Ininoj poslovnoj šteti te konzekventna istraga tih glasina nikad nisu dobile epilog. U domaćim medijima periodično su se objavljivali razni dokumenti o kupnji i prodaji Bijelih noći, ali jasna slika tih transakcija nikad nije prezentirana javnosti.

GUCERIJEVLJEV DOLAZAK u Zagreb i svjedočenje mogli bi stoga biti povod za obnavljanje nikad zatvorene istrage, posebno zato što cijeli slučaj nije u zastari – pa bi protiv odgovornih za eventualne nezakonitosti mogao biti pokrenut i kazneni postupak. Jutarnji list prije tjedan dana objavio je navodni tajni dokument – četvrti aneks Ugovora o kupnji Bijelih noći na temelju kojega je, tvrdi se u članku, nepoznatim posrednicima isplaćena provizija od 2 milijuna dolara, a dio Bijelih noći prebačen na jednu off-shore kompaniju. Ti aneksi godinama su bili argument koji su nekadašnji čelni čovjek Ine Tomislav Dragičević i njegovi suradnici iskorištavali da opravdaju svoju odluku da se odreknu golemog i unosnog nalazišta, kao i činjenicu da je na kraju Ina od prodaje inkasirala tek 38 milijuna dolara. Ipak, dokumenti kojima raspolaže Nacional izravno pobijaju takve tvrdnje i ukazuju da su Bijele noći iz nepoznatih razloga prodane znatno ispod realne vrijednosti. Ključni akter te transakcije bio je Gucerijev, tadašnji šef ruske državne naftne kompanije Slavnjeft, s kojom je Ina pregovarala o prodaji Bijelih noći. Nacional, u sklopu opsežne dokumentacije, raspolaže i ponudom za otkup sibirskih polja koju je Gucerijev u ime Slavnjefta 4. lipnja 2001. poslao tadašnjem šefu Ine Dragičeviću.

U TOJ PONUDI ruska kompanija nudila je četiri modela suradnje u vezi s Bijelim noćima. Prvi je bio da se Ini odšteta plati dionicama Slavnjeftove tvrtke-kćeri Vareganjeft – koja je upravljala naftnim poljima blizu Bijelih noći. Količina dionica ovisila bi o procjeni vrijednosti polja, ali procjena Slavnjefta bila je da Inin udjel iznosio oko 38 posto. Drugi model bio je da Ina prepusti upravljanje Bijelim noćima na rok od deset godina, po cijeni od 20 milijuna dolara godišnje. Radi se praktički o najmu, uz klauzulu da bi se cijena i povećala ako se poveća iscrpak nafte. Treći predloženi model bio je prodaja 50 posto Bijelih noći za 50 milijuna dolara, a četvrta da Slavnjeft potpuno preuzme nalazišta za 120 milijuna dolara. Tek dva dana kasnije, 6. rujna, Dragičević je Gucerijevu poslao službeni odgovor u kojem je pristao na opciju potpune prodaje polja. Nejasno je zašto, jer je umjesto 120 milijuna odmah Ina u aranžmanu najma kroz deset godina mogla zaraditi 200 milijuna dolara, a pritom i zadržati vlasništvo nad poljima. Ipak, ni takva prodaja nije realizirana, nego je nakon potpisanog predugovora aranžman raskinut. Nešto manje od godinu dana kasnije Bijele noći prodane su nepoznatoj švicarskoj kompaniji PBSSA. Poslije se pokazalo da iza te tvrtke stoji osobno Slavnjeftov direktor Gucerijev, a da će Bijele noći postati temelj njegove privatne naftne kompanije Russnjeft. Umjesto 120 milijuna dolara koliko je nudio Slavnjeft, Ina je Bijele noći prodala za 74 milijuna dolara. Ipak, kompanija je dobila tek nešto više od pola novca. Oko 15,6 milijuna dolara plaćeno je vjerovnicima kojima je Ina dugovala u Rusiji, a 20 milijuna ostalo položeno na posebnom računu u Londonu, koji su zajednički kontrolirali britanski odvjetnici kupca i prodavatelja, a namijenjeni su za podmirivanje eventualnih Ininih obveza koje su nastale do prodaje Bijelih noći, na koje prodavatelj nije ukazao kupcu.

GOTOVO NIŠTA od tog novca Ina nije dobila, a iako nikad nije precizno objašnjeno zašto, neslužbeno se tvrdilo da su razlog upravo sporni aneksi ugovora o kupnji koje je sklopio tadašnji direktor Ine i Dragičevićev prethodnik Davor Štern. Tvrdilo se da je na temelju tih aneksa dio polja prebačen u tvrtku Tagrinskenjeft. Tadašnji šef Inina predstavništva u Moskvi Pavle Uroda tvrdio je da se radi tek o izdvajanju neperspektivnih bušotina na nalazištu, dok su Dragičević i njegovi suradnici ustrajali u tvrdnjama da se radi o pokušaju da se vlasništvo, odnosno koncesija za eksploataciju na Bijelim noćima prebaci na nepoznatu off-shore kompaniju i da su ti poslovni odnosi sklopljeni za vrijeme Šterna bili ključan uzrok problema pri prodaji Bijelih noći. O tome da su te tvrdnje poprilično neuvjerljive svjedoči još jedan dokument u koji Nacional ima uvid. Riječ je o neovisnoj reviziji rezervi nafte na nalazištima Bijele noći koju je za Inu 1999. provela renomirana američka kompanija Baker Hughes. Prema njihovim nalazima, dokazane rezervi nafte na cijelom nalazištu iznosila su oko 64 milijuna barela, tada vrijednih oko 214 milijuna dolara. Tek 5,3 milijuna barela, vrijednosti 14,6 dolara, otpadalo je na polje Tagrinsk – izdvojeno u tvrtku Tagrinskenjeft.

TA ANALIZA UVELIKE potvrđuje tvrdnje Pavla Urode da se radilo o neperspektivnim poljima i dovodi u pitanje argumente kasnije uprave da je izdvajanje Tagrinskenjefta bilo prepreka unosnijoj prodaji Bijelih noći. Dapače, na temelju procjene Baker Hughesa može se procijeniti i kolika je bila izgubljena dobit Ine na tom poslu. Američki stručnjaci tada su procjenjivali da bi Ina na eksploataciji dokazanih rezervi nafte iz Bijelih noći mogla ostvariti oko 350 milijuna američkih dolara profita. Taj iznos možda bi bio i veći, budući da se razvojem tehnologija povećao i stupanj iskoristivosti nafte iz nalazišta. Tomu treba dodati i da je ta procjena rađena 1999., ugovor o prodaji sklopljen 2002., a da je u međuvremenu cijena nafte ponešto i porasla. Ipak, i bez uračunavanja tog rasta ispada da je Ina od polja koja su jamčila profit od 350 milijuna dolara na kraju dobila tek 40-ak milijuna, a najveću korist ostvario je Gucerijev, koji je preko svoje švicarske kompanije za nalazište platio upola manje nego što je godinu dana ranije nudio kao direktor ruske državne kompanije Slavnjeft. Zašto nije sklopljen posao sa Slavnjeftom? Izvjesno je da bi odgovor na to pitanje – koji bi tijekom svog boravka u Hrvatskoj mogao dati Gucerijev – mogao biti i ključ razjašnjenje desetogodišnjeg misterija oko Bijelih noći, ali i osnova za utvrđivanje eventualne kaznene odgovornosti osoba uključenih u taj slučaj. Paradoksalno je da se, i uz očito nisku prodajnu cijenu, Bijele noći mogu, s komercijalne strane, smatrati jednim od najuspješnijih Ininih poslova u inozemstvu. U godini kad je Ina kupila Bijele noći ni Rusija ni Hrvatska nisu imale velik ugled u svijetu.

VELIKA FINANCIJSKA KRIZA koja je u ljeto 1998. pogodila Rusiju podudarila se s padom cijena nafte na svjetskom tržištu, a strane kompanije koje su dotad poslovale u Rusiji i crpile nalazišta nafte odlučile su se povući. Kako su svjedočili stranci dotad zaposleni u Rusiji, to je povlačenje djelomice uslijedilo i zbog ruske nesnošljivosti prema zapadnjacima, od koji su ih neki, prije svega Amerikanci, tretirali kao slabu radnu snagu s lošim menedžmentom i korumpiranim političarima. Rusi su uzvratili, nisu više krili svoju netrpeljivost. A naposljetku je pad cijene barela nafte na svjetskom tržištu presudio da se inozemne kompanije počnu povlačiti iz Rusije, ne vjerujući da će uskoro doći do oporavka na svjetskom tržištu. S TE STRANE Inina odluka da u takvoj situaciji povoljno kupi naftna nalazišta Bijele noći danas izgleda vizionarski. Plaćena cijena bila je relativno niska – 18,5 milijuna dolara, a zalihe su bile procjenjivane za sljedećih 20 ili 30 godina, s tim da je Ina dobila koncesiju do 2016. Tržište se u međuvremenu oporavilo, cijena barela ponovo je porasla i naftna polja Bijele noći ponovo su postala atraktivna. Osim toga, i politički je urodilo plodom: samo nekoliko tjedana nakon kupnje Bijelih noći u Moskvi, dotad politički tradicionalno sklonijoj Srbiji negoli Hrvatskoj, zatekao se i tadašnji hrvatski predsjednik Franjo Tuđman. S vremenom prilike u Rusiji su se promijenile, a nalazišta takvih razmjera bilo je teško samostalno zadržati i puno većim kompanijama od Ine. Ipak, iz današnje perspektive teško se pomiriti s tim da je jedina opcija za Inu bila diskontna prodaja vrijednog nalazišta i potpuno povlačenje s ruskog tržišta – regije gdje je Ina prethodno imala odlične reference i koja je u prošlom desetljeću bila jedno od žarišta razvoja globalne proizvodnje nafte. S tim na umu, unatoč izvjesnom financijskom profitu, može se zaključiti da je Ina na Bijelim noćima izgubila. Je li netko na toj transakciji ipak i zaradio, tko i koliko, mogla bi utvrditi istraga. Svjedočenje Mihaila Gucerijeva moglo bi biti prvi korak u tom smjeru.

Komentiraj

Source:Marko Biočina