Objavljeno u Nacionalu br. 793, 2011-01-25

NACIONALOV REPORTER istražio je zašto će Indija do 2025. narasti do statusa treće ekonomije na svijetu: zbog informatičke i industrijske tehnologije te milijuna mladih s visokim obrazovanjem

Iako je tek 6:30 ujutro, a sunce još nije u potpunosti izišlo nad Bangaloreom, najveća cesta u tom južnoindijskom gradu zakrčena je automobilima. Ta je deseterotračna autocesta, inače najmodernija cestovna prometnica u Indiji, otvorena u siječnju 2010. kao dugoročno rješenje problema gradskog prometa između središta Bangalorea i Electronics cityja, 1,5 četvornih kilometara velikog industrijskog parka smještenog u predgrađu gdje radi oko 300 tisuća ljudi.

Ipak, danas tek godinu dana nakon otvaranja, nova autocesta zagušena je automobilima kao i sve stare ceste, pa gradske vlasti uskoro planiraju njezino proširenje kako bi uspjeli omogućiti koliko-toliko prohodan promet u gradu gdje svakog tjedna na cestama prometuje oko tisuću automobila više i koji je u proteklih 12 godina utrostručio broj stanovnika. Sam Bangalore, njegova nova autocesta, stotine tisuća novih automobila koji na njoj prometuju i milijuni mladih visokoobrazovanih Indijaca koji ih voze, svojevrsni su simboli golemog gospodarskog rasta i razvoja Indije, temeljem čega bi ta država već 2025. godine trebala biti treća najveća ekonomija na svijetu, poslije Kine i SAD-a, a već sljedeće godine, prema nedavnoj prognozi Svjetske banke, i najbrže rastuća velika ekonomija na svijetu.

SVAKAKO NAJVEĆI simbol toga razvoja je četvrt Electronics city, kompleks u kojem svoje urede imaju gotovo sve veće tehnologijske kompanije na svijetu kao što su General Electric, Siemens, Bosch, Hewlett Packard, Wipro i 3M. Od svog osnivanja 1978. godine Electronics city bio je centar razvoja indijske informatičke i tehnologijske industrije, a upravo na tim sektorima gospodarstva u najvećoj mjeri počiva indijski gospodarski rast. Taj rast začet je upravo u Bangaloreu i to na principu “outsourcinga”, poslovne strategije temeljem koje su brojne velike zapadnoeuropske i američke kompanije, naročito iz informatičkog sektora, ključne dijelove svog poslovanja iz matičnih država premjestile u inozemstvo. Za razliku od Kine koja je svoj golemi gospodarski rast temeljila na jeftinoj proizvodnji fizičkih dobara, Indija je zahvaljujući relativno razvijenoj telekomunikacijskoj infrastrukturi i velikom broju visokoobrazovane radne snage postala globalni lider u ”outsorcingu” poslovnih usluga, a taj ekonomski fenomen danas je dosegnuo goleme razmjere.

KAD STANOVNICI SAD-a ili nekih zapadnoeuropskih država naiđu na problem u služenju svojim telekomunikacijskim uređajima i zatraže pomoć od službe za korisnike, postoji velika vjerojatnost kako ugodan glas s druge strane pripada indijskom radniku zaposlenom u jednom od golemih pozivnih centara u Electronics cityju ili nekoj drugoj industrjskoj četvrti tamošnjih gradova. Slično je i s održavanjem informatičkih sustava, programiranjem i raznim financijskim uslugama, a najnoviji trend je ”outsourcing” medicinskih usluga, gdje američke bolnice radi smanjenja troškova, sirove nalaze pregleda svojih pacijenata, šalju u Indiju i u roku od 24 sata dobivaju gotovu dijagnozu.

TAKVI POSLOVI, iako na razini cijele Indije zapošljavaju tek nešto više od milijun ljudi, manje od 0,1 posto radno sposobnih Indijaca, bili su temelj rapidnog gospodarskog razvoja te države tijekom posljednjeg desetljeća. Jednom kad su otvorile svoje podružnice u Indiji, velike svjetske multinacionalne kompanije vrlo brzo su počele koristiti i druge komparativne prednosti Indije, tako da danas praktički nema velike svjetske tvrtke koja se bavi informatikom ili nekom tehnologijskom djelatnošću da u Indiji nema barem jedan centar za istraživanje i razvoj. Dakako, takav masovni dolazak velikih svjetskih tvrtki u Indiju rezultirao je i golemim priljevom novih znanja i vještina koje su za svoj razvoj iskoristile i lokalne tvrtke, pa tako Indija danas ima više od 20 golemih industrijskih konglomerata kao što su Tata, Reliance ili L&T. Te mini multinacionalne kompanije, kako ih Indijci nazivaju, imaju godišnje prihode u desecima milijardi dolara i zapošljavaju stotine tisuća ljudi, već godinama uspješno posluju u zapadnoeuropskim državama i SAD-u, te u jednakoj mjeri pridonose razvoju indijske ekonomije kao i strane tvrtke. Tijekom proteklih godina veliki industrijski centri razvili su se u mnogim indijskim gradovima i pokrajinama, od Mumbaija preko Chennaija do Hyderabada, kojeg zbog razvijene IT industrije Indijci često nazivaju Cyberabad, prvi centar modernog razvoja Indije bio je Bangalore, a jedan od ljudi koji je imao značajnu ulogu u njegovu razvoju bio je dugogodišnji premijer indijske savezne države Karnataka, čiji je glavni grad Bangalore, Somanahalli Mallaiah Krishna.

Krishna, aktualni indijski ministar vanjskih poslova, u razgovoru s Nacionalovim novinarom opisao je proces razvoja Bangalorea u jednu od tehnologijskih prijestolnica svijeta: “Kad sam stupio na dužnost prvog ministra Karnatake 1999. godine bilo mi je jasno kako se razvoj te države može temeljiti jedino na resursima koje posjeduje, a najveći resurs Karnatake bio je golemi broj mladih i visokoobrazovanih ljudi. Ipak, bio sam svjestan kako se takvi silni ljudski resursi ne mogu razviti bez industrije, odnosno bez suradnje s privatnim sektorom. Pozvao sam k sebi na sastanak čelne ljude nekoliko najvećih indijskih informatičkih kompanija i pitao ih što im treba da još veći dio svog poslovanja premjeste u moju državu. Rekli su da im trebaju ljudi i povoljni uvjeti poslovanja. Rekao sam im da ćemo im u Karnataki to omogućiti, ali i da oni moraju održati svoj dio dogovora. Uvjeren sam kako ne možete osigurati dugoročni razvoj nekog grada ili savezne države ako ne postignete ravnotežu javnog i privatnog interesa. Mi smo odlučili kako su informatičke tehnologije i biotehnologije dva strateška sektora koja želimo razvijati u Karnataki, uveli smo velike financijske poticaje za dolazak novih kompanija, značajno povećali kapacitete inženjerskih fakulteta i instituta, a ostatak je učinilo tržište. Pokazalo se kako taj model funkcionira, pa su ga otad preuzele i neke druge savezne države.”

POSLJEDICA REFORMI koje je u Karnataki uveo Krishna je to da ta država danas ima razmjerno najveći broj studenata koji diplomiraju na nekoj od industrijskih grana tehnologije, ukupno oko 9 tisuća godišnje, dok ih cijeloj Indiji ima više od 100 tisuća. Na taj način obrazovanje je zapravo ključni temelj indijskog modela gospodarskog razvoja. Diljem zemlje, čak i u zabačenim selima u kojim ne postoji osnovna infrastruktura kao što su ceste, vodovod i kanalizacija, otvaraju se informatičke i inženjerske škole, često u privatnom vlasništvu, dok u većim gradovima država kontinuirano ulaže u povećanje kapaciteta i poboljšanje uvjeta rada na sveučilištima. Računica je jasna, Indija ima oko 1,2 milijarde stanovnika, svake godine taj broj se poveća za otprilike 20 milijuna, oko 60 posto Indijaca mlađe je od 30 godina, a zahvaljujući negativnim demografskim trendovima u zapadnoeruopskim državama do 2020. svaki četvrti zaposleni na svijetu trebao bi biti Indijac. U takvoj situaciji, indijsko tržište rada ubrzano postaje najkonkurentije na svijetu, a ta situacija odražava se i na sustav obrazovanja, pa postoji sve više elitnih škola koje su dostupne tek rijetkima. Indijski institut za menadžment je najelitnija indijska poslovna škola za poslijediplomsko obrazovanje.

INSTITUT, ČIJI JE predsjednik Mukesh Ambani, vlasnik Reliance Industriesa, najveće indijske kompanije, posjeduje moderne kampuse u 13 indijskih gradova koji se po uvjetima nimalo ne razlikuju od sličnih zapadnoeuropskih institucija. Svake godine za otprilike 3 tisuće upisnih mjesta na institutu konkurira oko 200 tisuća kandidata, a tijekom dvogodišnjeg studiranja polaznici barem jedan semestar moraju provesti u razmjeni na jednom od uglednih američkih i europskih poslovnih škola kao što su UCLA, London School of Business i Cornell University. Razlog je jasan: za pripadnike nove indijske poslovne elite indijsko tržište je tek uvod za globalno poslovanje. Prilika za takve izazove danas je u Indiji na pretek, velike tamošnje kompanije već godinama intenzivno ulažu u inozemstvu, do te mjere da su prošle godine indijske investicije u stranim državama iznosile 30 milijardi dolara, pet milijardi više nego što su stranci investirali u Indiji.

TAJ TREND u najvećoj mjeri se temeljio upravo na razvoju velikog sloja sposobnih indijskih mladih menadžera, no kako kaže Subra Chandrasekhar, potpredsjednik odsjeka Konfederacije indijskih industrija, svojevrsne gospodarske komore u Bangaloreu, te čelnik velike energetske kompanije Bhoruka Power Corporation, utjecaj razvoja tehnoloških industrija u Bangaloreu i ostatku Indije bio je puno širi: “Kako se ‘outsourcing’ industrija razvijala u Indiji rasla je potreba za profesionalcima u tim sektorima, no možda i značajnija od toga bila je i nova potreba za računovođama, sekretaricama i raznim administrativnim osobljem. Na taj način stvorena su nova radna mjesta za ljude koji desetljećima ranije nisu uopće imali mogućnost naći radno mjesto. Indija je oduvijek školovala mnogo inženjera i liječnika, no sva ostala zanimanja bila su zapostavljena. Danas takvi mladi profesionalci rade i ključni su generator novog indijskog razvoja. Godinama je u Indiji bila poznata izreka kako Indijac može uspjeti bilo gdje u svijetu osim u Indiji, no sad to više nije slučaj. Prvi put u novijoj povijesti bilježimo priljev mozgova, odnosno trend da se mladi obrazovani Indijci nakon nekoliko godina rada u stranim tvrtkama u inozemstvu vraćaju u Indiju”.

Takav strelovit rast mladih visokoobrazovanih građana ključni je uzrok povećanja pripadnika indijske srednje klase. Takvih u Indiji ima više od 400 milijuna, znači više od ukupnog broja stanovnika Europske unije ili SAD-a, a unatoč tome što je njihova kupovna moć višestruko manja od one stanovnika SAD-a ili zapadnoeuropskih zemalja, radi se o tržišnom potencijalu koji je velikim zapadnim kompanijama iznimno privlačan, naročito u trenucima kad na svojim matičnim tržištima bilježe pad prihoda. Taj potencijal zapravo je često nespojiv s dojmom koji se o Indiji može steći vožnjom predgrađima velikih tamošnjih gradova. Naime, unatoč napretku tijekom proteklog desetljeća, Indija je još uvijek službeno zemlja u razvoju, što je najniža razina gradacije ekonomske razvijenosti. Bruto nacionalni dohodak po glavi stanovnika tek je nešto veći od tisuću američkih dolara, a procjenjuje se kako oko 40 posto Indijaca živi ispod granice siromaštva s primanjima manjim od 1,25 dolara dnevno. To siromaštvo u Indiji je i dalje vidljivo, čak i u razvijenijim gradovima poput Bangalorea. Manifestira se u obliku golemih socijalnih razlika, gdje beskućnici često žive na ulici u blizini novih luksuznih hotela, stambenih zgrada ili industrijskih kompleksa velikih zapadnih kompanija. Ipak, čini se kako danas čelnici velikih stranih tvrtki ne vide Indiju koja jest u tim indijskim prljavim neasfaltiranim ulicama, slabo razvijenoj energetskoj infrastrukturi i ruševnim kućama. Oni vide Indiju koja bi uskoro mogla biti. Takvo razmišljanje ima osnove, od 1980. broj siromašnih u Indiji i uz puno manje stope gospodarskog rasta smanjio se za trećinu, a indijski razvoj temeljio se, za razliku od Kine, uvelike na unutarnjem tržištu. Kao primjer tržišnih potencijala Indije često se navodi telekomunikacijski sektor, koji je vjerojatno najrazvijeniji segment tamošnje ekonomije. Prije deset godina penetracija mobilne telefonije u Indiji iznosila je tek 10 posto, dok je danas veća od 70 posto, a ukupno u zemlji ima 800 milijuna korisnika mobilnih telefona. Ekspanzija ne staje, svakog mjeseca taj broj raste za 10 milijuna, pa nije ni čudo da su šefovi velikih multinacionalnih kompanija kao što su Coca- Cola, P&G, Unilever ili Nestlé spremni ulagati milijune dolara u mogućnost da njihovi proizvodi steknu barem dio takvog tržišnog udjela.

ZASAD TAKVA poslovna strategija funkcionira, gotovo da nema segmenta indijskog gospodarstva koji ne bilježi dvoznamenkasti rast, kao i cjelokupna ekonomija koja je tijekom proteklog desetljeća rasla stopom između 8 i 10 posto. Može li taj uzlet potrajati i koliko dugo, zasad je nejasno. Pojedini pesimisti upozoravaju kako se indijski rast ne temelji na zdravim osnovama, kako samo 30 posto stanovništva uredno plaća poreze i kako je rast samo posljedica golemih napora koje vlada ulaže u uvođenje discipline u taj sektor. Ipak, bez obzira na to dominantno mišljenje među Indijcima jest da će se indijski razvoj u nadolazećim godinama još ubrzati. Posljedica takvog rasprostranjenog optimizma je golemi rast indijskog unutarnjeg tržišta u svim sektorima, pa je tako primjerice prošlog tjedna indijska aviokompanija IndiGo objavila kako je s Airbusom dogovorila narudžbu 180 aviona, ukupno vrijednu 16 milijardi eura. Te avione kompanija planira gotovo u potpunosti koristiti na domaćim linijama, a za ilustraciju planiranog rasta prometa treba reći kako se samo u saveznoj državi Karnataka traže investitori za gradnju 10 novih zračnih luka.

KOMPLICIRAN ZADATAK indijske federalne vlade u Delhiju jest da upravlja tim golemim razvojem Indije, osigura da on bude ravnomjeran i održiv. Ključni čovjek za tu zadaću je Montek Singh Ahluwalia 67-godišnji ekonomist, koji je uz razne pozicije u indijskoj vladi godinama držao visoke funkcije u Svjetskoj banci. On je potpredsjednik indijske Komisije za planiranje – središnjeg državnog ureda za planiranje javne potrošnje i gospodarskog rasta koji kontrolira i planira provedbu ključnog ekonomskog dokumenta države – petogodišnjeg plana. Ahluwalia, upravo u procesu izrade 12. takvog plana za rok od 2012. do 2017. godine kaže kako je ključni problem vlade kako uravnotežiti razvoj privatnog i javnog sektora: “Ono što sada vidimo jest da privatni sektor raste iznad naših prognoza, a javni ispod. Jedan od naših temeljnih zadataka je razvoj infrastrukture, jer smatramo kako je to ključni uvjet budućeg razvoja. Pojednostavljeno rečeno, naše tvrtke bez obzira na stručnost ljudi teško mogu biti konkurentne dok ih prijevoz sirovina za proizvodnju zbog loših cesta košta više nego tvrtke u drugim zemljama ili dok imaju problema s neredovitom isporukom električne energije, kao i što naša poljoprivreda nikad neće imati prinose usporedive s razvijenim država dok ne sagradimo sustav za navodnjavanje. Za nas je infrastruktura ključna, a do 2017. godine u gradnju cesta, vodovoda, kanalizacije, navodnjavanja, luka, aerodroma i željeznice planiramo uložiti između 900 milijardi i bilijun dolara. Značajan dio tih investicija, između 30 i 50 posto, trebao bi biti realiziran u javnoprivatnom partnerstvu, a interes za te projekte koji pokazuju tvrtke iz svih krajeva svijeta daje naslutiti kako će Indija u investicijskom smislu tijekom idućeg desetljeća biti centar svijeta, što je prije deset godina bilo nezamislivo.”

OBISTINE LI SE prognoze Monteka Singh Ahluwalije i njegovih suradnika, Indija bi u sljedećem desetljeću zahvaljujući golemim ulaganjima u infrastrukturu i obrazovanje trebala utrostručiti svoju proizvodnju, te funkcionirati kao ekonomija s uravnoteženim omjerom proizvodnje i usluga. Najveći dio tog razvoja i dalje će vjerojatno biti koncentriran u najvećim indijskim gradovima, pa je tako i poprilično realna pretpostavka da će i Bangaloreov Electronics city nastaviti rasti. Dosad su izgrađena dva dodatka na originalni projekt, a gradske vlasti ubrzano se pripremaju za nova širenja gdje bi svoje komplekse smjestilo novih dvadesetak velikih kompanija. Naravno, planira se i nova cesta, na koju će se potrošiti dio od spomenutih tisuću milijardi dolara namijenjenih unapređenju infrastrukture. Projektanti ceste, kao i oni koji projektiraju razvoj indijske ekonomije u sličnoj su situaciji. Nemaju financijskih ograničenja i imaju samo jedan zadatak – učiniti svoje projekte većima nego ikad prije. U današnjim okolnostima, kad na Kinu i Indiju otpada dvije trećine ukupnog svjetskog gospodarskog rasta, taj rezultat podjednako je bitan Indijcima, kao i ostalim građanima svijeta.