Nacional je koncem proteklog tjedna rekonstruirao novu veliku političku dramu u slavonskom HDZ-u, koji se zbog međusobnih svađa i masovnih izlazaka članstva iz stranke uoči lokalnih izbora već jednom našao u središtu pozornosti.

Protagonist te velike drame je Josip Škorić, predsjednik Uprave državne tvrtke Hrvatske ceste i jedan od najutjecajnijih pojedinaca u osječkom HDZ-u. On je sve donedavno bio praktički ključna osoba i šef kampanje u predizbornom stožeru Ivana Radića, HDZ-ova kandidata i prema nekim anketama trenutnog favorita za gradonačelnika Osijeka.

Škorić je potiho iz te kampanje maknut jer se pojavila ozbiljna opasnost da on zbog dvaju s njim povezanih razloga uvuče kompletni Plenkovićev HDZ u novi veliki nacionalni politički skandal.

Da je maknut iz kampanje, za Nacional je potvrdio i sam Škorić. Najprije je rekao da on nije šef stožera Ivana Radića, već da samo pomaže koliko stiže u kampanji, a s obzirom na svoje poslovne obveze. No kad smo ga suočili s pitanjem je li točno da je od Gradskog odbora bio imenovan šefom Stožera, odgovorio je:

“Jesam, ali smo to promijenili kasnije jer nije bilo moguće to voditi. Primjerice, ja sam cijelog ovog tjedna na putu u Dalmaciji, ne mogu istovremeno voditi stožer u Slavoniji.”

Prvi razlog što Škorić više nije na čelu HDZ-ove predizborne kampanje u Osijeku povezan je s profesionalnim ambicijama poznatog hrvatskog redatelja Dalibora Matanića, koji upravo snima intrigantnu dramsku seriju inspiriranu jednim velikim, ali temeljito i sustavno zataškavanim seksualnim skandalom s kojim su povezivali i Josipa Škorića.

Matanić je krajem ožujka okupio glumačku ekipu i po predlošku književne trilogije novinara Drage Hedla započeo snimati seriju “Šutnja” koja se bavi događajima od prije 12 godina, kada je Hedl, tada novinar Jutarnjeg lista, otkrio da su moćni osječki političari i biznismeni koristili seksualne usluge maloljetnih štićenica jednog osječkog doma za odgoj mladeži. Škorić je u kontekstu te afere više puta spomenut.

Kao drugi izgledni razlog za Škorićevo povlačenje iz lokalne predizborne kampanje HDZ-a u zavjetrinu, spominje se njegov profesionalni angažman u Hrvatskim cestama. U tom kontekstu pripisuje mu se da je u sklopu izgradnje Pelješkog mosta stvorio fantastične preduvjete za nevjerojatni poslovni uzlet tvrtke za proizvodnju betona PGM Ragusa iz Dubrovnika, čiji je suvlasnik Damir Ivić.

Ivić je jedan od više optuženika u aferi probijanja tajnih policijskih izvida, optužen da je povjerljive policijske informacije iz krajnje osjetljivih predmeta primao, koristio i prosljeđivao. Na više načina povezan je s nekim pripadnicima kontroverzne Čepinske grupe.

Što može značajno kontaminirati projekt izgradnje Pelješkog mosta, najveći infrastrukturni zahvat Plenkovićeve vlade, i tako u središte pozornosti vratiti interesnu hobotnicu Tomislava Karamarka, bivšeg predsjednika HDZ-a. I to zato što ona i dalje nesmetano funkcionira u srcu ministarskog resora Olega Butkovića, Plenkovićeva ministra kojeg se u zadnje vrijeme iz više razloga spominje u kontekstu moguće smjene i rekonstrukcije Vlade nakon lokalnih izbora.

Prema tvrdnjama visokog stranačkog izvora, to su ključna dva razloga zbog kojih su u HDZ-u odlučili Škorića povući prema marginama svih političkih aktivnosti. Procijenili su, naime, da bi bilo kakvo Škorićevo eksponiranje moglo proizvesti skandal koji bi, pak, značajno mogao poremetiti tijek izbora.

Dijelom zato što su ponovo aktualizirane indicije da je bio povezan s aferom podvođenja maloljetnica u jednom osječkom domu za odgoj mladeži prije 12 godina, a dijelom jer postoji ozbiljna sumnja da je tijek poslova plaćenih novcem iz fondova Europske unije dizajnirao tako da uglavnom budu dodijeljeni tvrtkama koje kontroliraju ljudi povezani s curenjem podataka iz tajnih policijskih istraga i pojedincima koje povezuju s ozbiljnim kaznenim djelima.

Sve to je posljednjih tjedana u HDZ-u proizvelo nevjerojatan politički triler, potaknut krajem ožujka početkom snimanja serije “Šutnja” redatelja Dalibor Matanića, bazirane na seksualnom skandalu koji je otkrio Drago Hedl.

Škorićevo ime s tim skandalom počelo se povezivati nedugo nakon što je Hedl 13. lipnja 2009. priču objavio u Jutarnjem listu. Čim je priča objavljena, krenula je akcija zataškavanja dirigirana iz državnih struktura. Bila je to vjerojatno najbrže završena istraga u suvremenoj povijesti postupanja hrvatske policije. Nakon svega tri dana u Osijek je iz Zagreba stigao tadašnji načelnik Ureda ravnatelja policije Krunoslav Borovec i objavio da je istraga završena te da su novinari nasjeli na priču 54-godišnjaka koji je instruirao štićenice kako bi diskreditirao ustanovu.

Kako je tada pisao Jutarnji list, bio je to Dragutin Pocrnić, bivši branitelj koji je nakon izbijanja afere uhićen pod optužbom da je širio uznemirujuće vijesti zbog navodnog kršenja sudske zabrane o pristupu vlastitom djetetu. Proglasili su ga neubrojivim, opasnim po sebe i okolinu i smjestili na pet mjeseci u Zatvorsku bolnicu. No nakon što je pušten, optužio je bivšu suprugu kao jednu od organizatorica maloljetničke prostitucije u osječkom Domu za odgoj i tvrdio da su sve prijave protiv nje bile odbačene jer je “opsluživala” i dužnosnike policije, pravosuđa, lokalne moćnike i direktore i vlasnike tvrtki, dok su istovremeno institucije promptno reagirale na sve prijave prema njemu. Pa se istraga morala obnoviti.

Pocrnić je tada kao jednu od glavnih osoba zaslužnih za njegov progon, krivio i tadašnjeg direktora lokalne ispostave Hrvatskih cesta Josipa Škorića. No nije ga optužio samo za svoj progon, već i za seksualno iskorištavanje maloljetnica. Škorićevo ime spominjale su u istrazi i neke od djevojaka smještenih u Domu.

Policijski inspektor Zlatko Nikolić koji je radio na tom slučaju, tvrdio je da se mora povući zbog pritisaka moćnog političara. Ispostavilo se da je taj moćni političar, prema onome što je objavio Jutarnji list, bio upravo Josip Škorić. On je već tada bio utjecajan i visokopozicioniran u osječkom HDZ-u, bio je direktor ispostave Hrvatskih cesta u Osijeku, a još ranije i član Gradskog poglavarstva.

Međutim, Škorić je tvrdio da ga je u aferu upleo upravo spomenuti inspektor. Na koncu je sve rezultiralo smjenom druge dvojice inspektora. Istraga je vođena aljkavo, policija od maloljetnica nije bila uzela ni mobitele s eksplicitnim porukama koje su razmjenjivale s “mušterijama”, a s ispitivanjem samih “mušterija” se odugovlačilo. Godinu dana kasnije afera je ponovno eskalirala kad je policija pronašla odbjeglu 16-godišnjakinju koja je priznala da je s prijateljicom iz Doma za odgoj djece i mladeži bila upletena u prostituciju. No, unatoč svemu, pravosudni epilog dotaknuo je samo neke manje eksponirane pojedince povezane s aferom.

Da se ime Josipa Škorića u toj aferi izravno spominjalo, Nacionalu su koncem prošloga tjedna potvrdila tri neovisna izvora, od kojih su dvojica imala neposredna saznanja o toj aferi u vrijeme dok se odvijala.

Spominjanje svog imena u kontekstu afere s maloljetničkom prostitucijom, Škorić je komentirao ovako: “Ne želim da se moje ime spominje u kontekstu jedne takve ljigave priče s kojom nemam nikakve veze. Nisam uopće bio upetljan u to, pa ja sam već tada bio član Uprave, da sam imao ikakve veze s tim, bio bih smijenjen isti dan. Imam pravomoćne presude protiv Jutarnjeg lista u vezi s tim. Mogu na sve u životu odgovoriti, ali na budale i idiote ne mogu. Tužit ću svakoga tko me bude spomenuo u kontekstu te afere jer s tim zaista nemam ništa. To je maslo moje bivše žene, to zna cijeli grad i zato vas molim da ne pišete o tome jer to nema veze s istinom.”

Koliko je njemu poznato, rekao je, ljudi koji su bili upetljani u tu aferu s maloljetničkom prostitucijom, bili su i osuđeni.

“Ja u tome nisam sudjelovao, to mi se gadi, to je dno dna, kao i upetljavanje mene u tu priču. Nikad ni s čim sličnim nisam imao veze u životu”, zaključio je.

Ali sada se o svemu počinje snimati i dramska serija. Jedan od Nacionalovih izvora tvrdi da je Škoriću u izvlačenju iz te afere i “brisanju” svog imena iz konteksta istrage, tada pomogao i šef osječke SOA-e Josip Barić zvani Baka.

Ministar unutarnjih poslova u vrijeme izbijanja seksualne afere s podvođenjem maloljetnica iz osječkog Doma za mladež bio je Tomislav Karamarko. Njega je na tu poziciju postavio tadašnji premijer Ivo Sanader nakon šokantnog ubojstva odvjetničke vježbenice Ivane Hodak, kćeri odvjetnika Zvonimira Hodaka i bivše političarke Ljerke Mintas-Hodak, 6. listopada 2008. godine u centru Zagreba.

Karamarko je na tu poziciju došao s mjesta šefa SOA-e, što znači da je Barić, kao šef osječkog centra SOA-e, bio jedan od njegovih najvažnijih ljudi. O tome koliko je Karamarko u njega imao povjerenja, svjedoči i podatak da je, kad je Karamarko postao prvi potpredsjednik Vlade, Barić bio jedan od dvojice njegovih kandidata za šefa SOA-e. Drugi je bio šef zadarske SOA-e Toni Matas, čovjek koji je prije mjesec i nešto dana počinio samoubojstvo. Ni Matas ni Barić tada nisu prošli za šefa SOA-e jer se tome usprotivio Most, tada koalicijski partner HDZ-a u vladi Tihomira Oreškovića.

No zato je Karamarko u to vrijeme uspio progurati Josipa Škorića za direktora Hrvatskih cesta, a on je poslije na istaknuto mjesto u tu državnu tvrtku povukao i Josipa Barića.

Škorić je na čelno mjesto direktora Hrvatskih cesta došao 30. svibnja 2016., u vrijeme kad je Karamarko bio prvi potpredsjednik Vlade. Da je Škorića na tu poziciju izravno gurnuo Karamarko, Nacionalu je potvrdio nekad visokopozicionirani član HDZ-a iz Karamarkova tima. Karamarko je, međutim, tri tjedna kasnije otišao, uslijed afere Konzultantica, vlada je pala, a na mjesto novog šefa HDZ-a izabran je Andrej Plenković koji je u listopadu 2016. postao novi premijer. Nova Plenkovićeva administracija prigrlila je Škorića koji je 2. listopada 2017. postao i predsjednik Uprave Hrvatskih cesta (do tada je bio direktor) i na toj poziciji je i dan danas. Škorić je 2018. zaposlio Josipa Barića na mjesto šefa korporativne sigurnosti Hrvatskih cesta. Nacionalov izvor blizak upravi Hrvatskih cesta tvrdi da se time Škorić odužio Bariću jer ga je 2009. “spasio” iz afere s maloljetničkom prostitucijom.

Jutarnji list je 2012. povezao Josipa Barića s curenjem povjerljivih informacija iz istraga i kontakte s pripadnicima skupina organiziranog kriminala. Barić je tada bio pod posebnom pažnjom istražitelja koji su mjesecima radili na osjetljivim slučajevima, ali su istodobno bili kompromitirani jer su povjerljive informacije dospjele do pojedinaca iz krim-miljea koji su bili pod operativnom obradom i mjerama. Pa su mu istražitelji odlučili uskratiti sva operativna izvješća za centar SOA-e u Osijeku, gdje je Barić tada bio šef, i to kako bi umanjili štetu. U istom periodu istražitelji su otkrili niz njegovih kontakata s ljudima koji pripadaju samom vrhu jedne kriminalne skupine s istoka Hrvatske, koja je istovremeno bila pod opsežnom istragom. Barić je, doduše, s njima mogao biti u kontaktu i zbog prirode svog špijunskog posla, ali sumnje u neprimjerene kontakte itekako su imale logičko uporište.

Jedan od optuženih u toj aferi je i Damir Ivić.

Nakon što je Barić morao otići iz službe, čini se upravo zbog afere s tajnim curenjem informacija, dobio je najprije poziciju u hrvatskom veleposlanstvu u Budimpešti, što može također biti znakovito zbog njegovih veza s Karamarkom i kasnijih razvoja događaja oko Ine i MOL-a.

Afera s curenjem podataka iz tajnih policijskih istraga bila je jedna od najvećih i najneugodnijih afera povezanih s tadašnjom vlasti jer je pokazivala da je mafija imala izravne veze u vrhu policijsko-pravosudnog aparata te da su imali na linku visoke policijske dužnosnike koji su im u zamjenu za novac i druge usluge odavali kada su bili pod tajnim mjerama.

Uskok je od 2010. do 2012. pokrenuo dvije operativne akcije nazvane kodnim imenima “London” i “Talpa”, kojima su razotkrili mrežu od 15 ljudi koji su navodno odavali, dilali i naplaćivali informacije iz najtajnijih Uskokovih istraga. Neke od njih bile su povezane s kriminalom u Hrvatskim autocestama, od bojanja tunela do premještanja trasa i izvlačenja novca iz HAC-a preko Fimi Medije.

U središtu te afere našla se i Selma Abadžić, policijska istražiteljica zadužena za gospodarski kriminal i kuma na vjenčanju Tomislava Karamarka s prvom suprugom Enisom. Jutarnji list tada je objavio detalje istrage iz kojih se vidjelo da je Selma Abadžić 21. travnja 2011. prisustvovala povjerljivom sastanku na kojem je županijska tužiteljica Željka Mostečak najavila da će se, u sklopu istrage o kriminalu u HAC-u i poslovima oko Autoceste Rijeka-Zagreb, uhititi Zlatka Korpara i Slavena Žužula.

Pet dana kasnije, 26. travnja 2011., Zlatka Korpara, inače jednog od osumnjičenika u aferi Fimi Medija, nazvao je prijatelj iz Varaždina i rekao mu: “Treba te Damir Ivić, rekao je da je hitno, možeš li se naći s njim u Zagrebu?”

Korpar se našao s Ivićem u hotelu Antunović u Zagrebu, a kako je kasnije ispričao policijskim istražiteljima, Ivić mu je rekao: “Bit ćeš uhićen 2. svibnja.”

Korpar je kasnije dogovorio još jedan sastanak s Ivićem, ali ovoga puta s Ivićem su došli i Stipe Barišić Moljac, umirovljeni časnik HV-a i poduzetnik iz Čepina, i Vladimir Rajić, poduzetnik iz Sesveta i kum kasnije likvidiranog Vinka Žuljevića Klice. Rajić je Korparu ponudio blaži tretman kod uhićenja “ako počasti njihove prijatelje iz policijskog USKOK-a”. Korpar se, međutim, javio USKOK-u i postao njihov pouzdanik te je na sljedeći sastanak s Ivićem i Rajićem došao tajno ozvučen, kao USKOK-ov pouzdanik.

Pokrenuta je tajna akcija “London”, ali drugoga jutra Korparu je na vrata došla policija i uhitila ga. Operacija “London” je prekinuta.

No godinu i nešto kasnije Vlado Rajić, čovjek označen kao glavni “diler” tajnih policijskih informacija, “upada” u jednu drugu istragu USKOK-a, zbog čega se pokreće nova operativna akcija “Talpa” ili “Krtica” koja će se spojiti sa starom operativnom akcijom “London”.

Te su dvije akcije pred optuženičku klupu dovele čak 15 osoba. Među njima je bila i Karamarkova vjenčana kuma Selma Abadžić. Osim nje, od policijskih službenika optuženi su i Vjekoslav Drnić, Marko Svalina, Andrea Kožić, Branko Damjanović, Tomislav Jerkić, Slavica Perko i Anita Zorko, koja je jedina priznala krivnju i nagodila se s USKOK-om te je osuđena na 10 mjeseci zatvora uz rok kušnje četiri godine.

Među optuženim poduzetnicima koji su dobivali tajne informacije je i Damir Ivić. Osim njega optuženi su Vladimir Rajić, Stipe Barišić, Igor Mlinar, Rudolf Krpina, Željko Biloš i Josip Petrović. Optužnica je podignuta u travnju 2014., potvrđena je u siječnju 2016. nakon što ju je sud tri puta vraćao na doradu, ali suđenje još ni približno nije privedeno kraju.

Na konkretno pitanje je li član Čepinske grupe, Damir Ivić pravio se nevješt pa je pitao: “Otkud vam to, ja sam iz Osijeka.” Potom je dometnuo: “Ne znam što vam je to Čepinska skupina.” Na pitanje u kakvim je odnosima s Draganom Bakovićem i Stipom Barišićem, rekao je da su to njegovi osobni prijatelji.

U vrijeme kada je tijekom 2016. Škorić zahvaljujući Karamarku dospio na čelo Hrvatskih cesta, prema tvrdnjama Nacionalovih izvora dobro upućenih u Škorićeve relacije, on je već tada imao izvrsne odnose s Damirom Ivićem, koji je izravno poslovno povezan s pojedincima iz Čepinske grupe.

Ivić je bio direktor tvrtke Osijek Koteks u vrijeme dok ju je vodio Drago Tadić. No Ivić sa Stipom Barišićem ima tvrtku Plures d.o.o., sa Stipom Barišićem i Draganom Bakovićem vodi tvrtku Albatros grupa d.o.o. iz Osijeka, a sva trojica bila su involvirana i u danas ugašenu tvrtku Dispono d.o.o. Koliko je poznato, bili su i u vlasništvu jednog atraktivnog dubrovačkog hotela, smještenog u centru grada.

Najvažniji biznis kojim se Damir Ivić danas bavi zasigurno je proizvodnja betona. On je suvlasnik tvrtke PGM Ragusa d.d. iz Dubrovnika. Prema posljednjem dostupnom financijskom izvješću, ima 38,45 posto dionica u toj tvrtki.

Novi poslovni uzlet ta tvrtka je doživjela početkom realizacije projekta Pelješkog mosta, najvećeg kapitalnog projekta u Hrvatskoj. Most dug 2,4 kilometra i visok 55 metara, s četiri prometna traka, trebao bi napokon spojiti jug Hrvatske s ostakom zemlje. Posao izgradnje mosta dobio je kineski konzorcij koji predvodi China Road and Bridge Corporation, a dvije dionice izgradnje pristupnih cesta dobili su austrijski Strabag i grčki Avax. Ukupna vrijednost projekta je 520 milijuna eura ili oko četiri milijarde kuna, a za njegovo financiranje Hrvatska je dobila 357 milijuna eura ili oko 2,73 milijarde kuna bespovratnih europskih sredstava iz Operativnog programa Konkurentnost i kohezija 2014.-2020. Investitor i nositelj projekta su Hrvatske ceste na čelu s Josipom Škorićem.

Svi dijelovi ogromne čelične konstrukcije mosta proizvedeni su i dopremaju se iz Kine, pa se može diskutirati o tome koliko su hrvatske tvrtke imale udjela u tom projektu.

No jedna stvar je ostala u hrvatskim rukama – a to je beton. Za to je, po svemu sudeći, zaslužna Uprava Hrvatskih cesta na čelu s Josipom Škorićem. Prema riječima Nacionalovog izvora upoznatog s detaljima tog projekta, Kinezi su željeli postaviti vlastitu betonaru jer je udio betona u čeličnoj konstrukciji mosta iznimno velik. Naime, projektom arhitekta Marjana Pipenbahera, na kojem je radio s pokojnim šefom IGH Jurom Radićem, predviđeno je 12 čeličnih stupova, ali oni počivaju na betonskim pilotima i ukupno 148 betonskih pilona čija visina iznad rasponske konstrukcije iznosi 40 metara. Ili, kako stoji u projektu: “Rasponski sklop je kontinuirana čelična sandučasta konstrukcija visine 4,5 m i širine 22,5 m, s rasponima 84 + 2 x 108 + 189.5 + 5 x 285 + 189.5 + 2 x 108 + 80 = 2404 m, koja je u središnjem dijelu ovješena preko kosih zatega na 6 centralno postavljenih armiranobetonskih pilona. Visina pilona iznad rasponske konstrukcije iznosi 40,0 m.”

Most ima 14 stupova, dva upornjaka i 12 stupova, od toga dva na kopnu, 10 u moru. Stupovi stoje na pilotima koji su u moru, svaki stup leži na 12 do 18 pilota koji idu 130 metara ispod razine mora, ukupno ih ima 146. Betonski piloni, pak, idu 40 metara u visinu, na njih se meću sajle koje drže čeličnu konstrukciju.

Za to su trebale ogromne količine betona. A posao s dobavom betona dobila je tvrtka – PGM Ragusa, u većinskom vlasništvu Damira Ivića.

Nije bilo moguće dobiti službenu potvrdu o tome jesu li se kineski izvođači bunili zato što nisu imali vlastitu betonaru, štoviše, jedna vanjska suradnica te tvrtke izričito je tvrdila da se njezini poslodavci ni na što nisu žalili. Koliko je točno betona tvrtka PGM Ragusa isporučila Kinezima, službeno nitko nije želio potvrditi, a odgovor na upit koji je Nacional poslao tvrtki China Road and Bridge Corporation do zaključenja broja nije došao.

Damir Ivić je na upit iz Nacionala rekao kako je točno da je tvrtka u kojoj je suvlasnik bila jedini dobavljač betona za Pelješki most, kao i da su beton dobavljali i Strabagu.

“Mi smo jedina betonara u krugu 30 kilometara, poznato je da se za velike projekte betonara stavlja na gradilište, a naša se nalazi sto metara od mora. Kupili smo opremu s visoko kvalitetnom tehnologijom za proizvodnju visokokvalitetnog betona. No što se tiče drugih detalja o količinama betona i visini ugovora, tu vam ne mogu ništa reći jer je riječ o poslovnoj tajni. Da bih mogao iznositi detalje ugovora, morao bih dobiti dozvolu kineskog izvođača.”

Na pitanje zašto Kinezi nisu montirali svoju betonaru, rekao je kako misli da bi se oni vjerojatno malo pogubili u ishođenju svih potrebnih dozvola. No zato je istaknuo: “Da nije PGM Raguse, most ne bi bio završen.”

Iz godišnjeg financijskog izvješća tvrtke PGM Ragusa za 2019. godinu može se vidjeti da su oni u 2019. godini imali ugovorenu isporuku 70 tisuća m3 betona. Prosječna cijena kubika betona je oko 200 eura ili oko 1500 kuna, što znači da je za isporuku 70 tisuća m3 betona, PGM Ragusa uprihodovala oko 100 milijuna kuna za količinu ugovorenu u 2019. godini. Količina ugovorena za 2020. bit će poznata kad tvrtka objavi novo financijsko izvješće. U izvješću za 2019. tvrtka je iskazala dobit nakon oporezivanja od 1,97 milijuna kuna, a dobit su rasporedili na pokriće gubitaka iz prethodnih razdoblja.

PGM Ragusa nije dobila posao samo s dobavom betona za most, već i veliki dio posla na izgradnji pristupnih cesta. U njihovu financijskom izvješću za 2019. navedeno je: “… dovršeni su i pregovori s društvima Strabag d.o.o. i AVAX S.A. Podružnica Zagreb radi sklapanja ugovora o isporuci betona na projektu: Izgradnja pristupnih cesta mostu Pelješac, uskoro se očekuje i sklapanje ugovora o isporuci betona, a isporuka materijala za gradilište već je započela.”

Prema informacijama dostupnim Nacionalu, Strabag je također najveći dio posla s dobavom betona za izgradnju pristupnih cesta i tunela na dionici Duboka – Sparagovići/Zaradeže, vrijednom 478.398.402,80 kuna, dao tvrtki PGM Ragusa, dok je grčki Avax za izgradnju stonske obilaznice (dc414), poddionice: Sparagovići/Zaradeže – Prapratno i Prapratno – Doli, vrijednu 511.569.355,91 kuna, beton dobavljao uglavnom od drugih dvaju proizvođača cementa Obšivač i Klakar. Međutim, Grci su do kraja prošle godine bili u velikom zaostatku s radovima u odnosu na Strabag.

Za tako velike projekte uobičajeno je da izvođači radova na gradilištu postavljaju vlastite betonare, za koje je potrebno ishoditi lokacijske i građevinske dozvole, što bi trebalo biti omogućeno projektom. Na pitanje zašto nisu postavili vlastitu betonaru, ni iz Strabaga ni iz Avaxa do zaključenja broja nisu odgovorili, ali je Nacional dobio neslužbeni odgovor jednog stručnjaka koji surađuje sa Strabagom. On je objasnio da je bilo više razloga što betonara nije postavljena: “Kao prvo, za ishođenje lokacijske i građevinske dozvole trebalo bi šest mjeseci, a kako su ugovori za pristupne ceste potpisani s kašnjenjem zbog brojnih žalbi, to bi dodatno usporilo projekt. Drugo, mi jesmo planirali izgradnju betonare, jer nam je to jeftinija solucija, ali nismo je imali gdje montirati. Riječ je o takvom uskom i strmom terenu gdje objektivno nije bilo pogodne lokacije za postavljanje betonare. Tako da smo zatražili ponude od tri obližnje betonare i dobili povoljnije ponude. Uzeli smo na kraju ponudu PGM Raguse, to je betonara praktički smještena na našem gradilištu, bili su nešto skuplji, ali s tehničke i svake druge strane najpovoljniji izbor, a stiskali smo ih da bude i povoljnija cijena. Grcima isporučuju Obšivač i Klakar jer jedna betonara ne može to sve sama niti zadovoljiti. No najviše betona išlo je na sami most.”

Neovisno o tome što taj stručnjak tvrdi da su i druge betonare radile, činjenica je da je najveći dio posla uzela PGM Ragusa i da je ona isporučivala i beton za most, što se osim po njihovu financijskom izvješću, može vidjeti i iz medijskih izvještaja. U jednom od njih nadzorni inženjer na gradilištu Pelješkog mosta Ivo Barbarić objasnio je za HRT da ima raznih tipova pilota:

“U ovaj današnji, koji se betonira, bit će ugrađeno oko 120 kubika betona. Otprilike u svaki metar dužni pilota ide tri kubika betona.” Inženjer Ivan Gudelj, voditelj betonare PGM Ragusa, rekao je, pak: “Odsad pa nadalje plan je da idu dva do tri pilota dnevno. Mi na betonari izvršili smo jako veliku pripremu, naglašavam, u dobroj smo suradnji s CRBC-om i očekujemo iz dana u dan sve veće betonaže.”

Stručnjak s kojim je Nacional razgovarao rekao je da se radi o betonari koja je bila montirana još u vrijeme Viadukta, a da ju je PGM Ragusa kupila te da je za nju već postojala građevinska dozvola. Tako da nisu ni morali montirati novu.

No do Nacionala su došle informacije da su se predstavnici jedne od konkurentskih betonara zbog činjenice da je PGM Ragusa dobila daleko najveći dio posla, žalili i na najvišem državnom nivou, ali nitko iz te betonare nije bio dostupan za odgovor na novinarska pitanja.

Na pitanje tko je, pak, trebao predvidjeti hoće li sami izvođači na gradilištima imati svoje betonare, stručnjak s kojim smo razgovarali odgovorio je:

“Investitor je trebao predvidjeti. To je i jest predviđeno, riječ je o privremenim objektima koji se koriste dok traje gradnja, ali ovdje nije bilo tehničke mogućnosti. Za gradilište je uvijek idealno da imate svoju betonaru i mi smo se svim silama borili za svoju betonaru, ali nije bilo mogućnosti. Jer betonara zahtijeva cca 8 do 10 tisuća kvadrata prostora, a osim toga tu je uvijek i spor s državom oko plaćanja naknade za rudno bogatstvo. Ali ispalo je idealno jer imate tri, četiri betonare koje su si međusobno konkurencija.”

No prave konkurencije, kako se ispostavilo, nije bilo jer je PGM Ragusa dobila najveći dio posla.

Nacional je Hrvatskim cestama postavio pitanja vezana uz projektiranje betonara i nabavu betona. Na pitanje je li uobičajeno da izvođači radova za velike projekte grade svoje betonare i zašto to u slučaju Pelješkog mosta i pristupnih cesta nije bilo moguće, odgovorili su:

“Stvar je pripreme projekta da se u okviru lokacijske dozvole izvođačima omogući izgradnja privremenih građevina za proizvodnju pod uvjetima koje određuju zakoni i ugovor ako za to imaju ekonomski interes ili da na tržištu kupuju od postojećih dobavljača gotove građevne proizvode.”

Na pitanja o udjelu betona u projektu nisu odgovorili jer takvim podacima, kažu, raspolaže izvođač, a naručitelj plaća prema troškovniku radova kompletno izrađene objekte koji uključuju cijenu dobave, prijevoza, ugradnje, izmjere i dokaza kvalitete.

Sve to upućuje na zaključak da je Josip Škorić, u najmanju ruku, morao biti upoznat s time koje su tvrtke kao kooperanti i dobavljači angažirane na projektu izgradnje Pelješkog mosta i pristupnih cesta te tko su ljudi koji su od tih poslova profitirali. Nacionalovi sugovornici upućeni u poslovanje Hrvatskih cesta tvrde da je upravo Škorić osigurao monopol PGM Ragusi za dobavu betona i da to nije jedini posao u kojem je ta tvrtka bila posredno angažirana na poslovima Hrvatskih cesta.

Škorić je to u razgovoru za Nacional demantirao. Rekao je da on s tim nema ništa, da su njih angažirali izvođači radova i da su svi izvođači imali jednake uvjete, a da Damira Ivića poznaje iz viđenja, ali da nikad nisu zajedno niti ručali.

Josip Škorić izuzetno je utjecajan u osječkom HDZ-u, čiji je potpredsjednik, a 2017. imao je ambicije biti i predsjednik, ali je od toga na kraju morao odustati jer su mu iz vrha stranke navodno poručili da može birati hoće li biti šef osječkog HDZ-a ili šef Hrvatskih cesta, jer na dvije tako važne funkcije istovremeno ne može biti. Tada je on kao svog kandidata za novog šefa HDZ-a Osijeka podržao Ivana Radića, koji je pobijedio i koji je danas kandidat za gradonačelnika Osijeka, a koji prema nedavno objavljenoj anketi N1 televizije osvaja oko 33 posto glasova.

No siva eminencija osječkog HDZ-a ostao je Škorić, barem tako tvrde izvori iz HDZ-a. Škorić je na prošlogodišnjim izborima bio i na listi HDZ-a za 4. izbornu jedinicu. Na listi je tada bio i šef Hrvatskih voda Zoran Đuroković. Neki sugovornici iz HDZ-a tada su upozoravali na to da se još nikada nije dogodilo da šefovi državnih tvrtki idu na listu za Sabor.

Kad je počela kampanja za lokalne izbore, Škorić je preuzeo mjesto šefa Radićevog izbornog stožera. Međutim, kad je započelo snimanje Matanićeve serije o maloljetničkoj prostituciji, to se promijenilo. On više nije na toj poziciji.

Izvori bliski resornom ministru Olegu Butkoviću navode da on ni na koji način nije bio uključen u procese koji su doveli do lukrativnog angažmana Ivićeve tvrtke u izgradnji Pelješkog mosta. U demantiranju bilo kakvih veza Butkovića s tim procesima išli su toliko daleko da su počeli tvrditi da Butković nema pojma što je to beton. Ali ako on o tomu doista nema relevantnih saznanja, ta razina neupućenosti mogla bi mu definitivno zabetonirati status kandidata za napuštanje Plenkovićeve vlade u najavljivanoj rekonstrukciji predviđenoj nakon lokalnih izbora.