Objavljeno u Nacionalu br. 486, 2005-03-08

Nacional objavljuje sadržaj skandaloznog zahtjeva koji je 1. veljače šef britanske tajne službe u Hrvatskoj Gareth Geoffrey Lungley uručio ravnatelju POA-e Tomislavu Karamarku, naređujući Vladi RH što treba učiniti u slučaju Gotovina

Nacional je u posjedu dokumenta koji dokazuje da je Velika Britanija preko svojih tajnih službi ucijenila izravno Vladu RH u vezi sa slučajem Gotovina, odnosno početkom pregovora o ulasku Hrvatske u EU 17. ožujka. Tako su potvrđene sumnje o vrlo diskutabilnoj ulozi Velike Britanije u procesu približavanja Republike Hrvatske Europskoj Uniji te nedopustivo zadiranje u suverenost jedne države. A upravo to što se dogodilo 1. veljače u prostorijama POA-e dokaz je da Hrvatska de facto više nema svoju suverenost ni svoj ponos. Isto tako, taj slučaj pokazuje kako je politika koju su vodili Ivica Račan i Ivo Sanader, kad je riječ o odnosu prema Haaškom tužilaštvu i odnosu s Velikom Britanijom, bila potpuno pogrešna.

Sada je jasno da je Joško Podbevšek čelo POA-e postavljen na zahtjev Britanca s kojima je surađivao kao agent OA-e u MostaruNaime, u utorak 1. veljače, u jutarnjim satima, Gereth Geoffrey Lungley, šef britanske tajne službe MI6 u Hrvatskoj, službeno prvi tajnik za politička pitanja britanskog veleposlanstva u Zagrebu, došao je u prostorije POA-e do njezina ravnatelja Tomislava Karamarka. Nakon kraćeg razgovora iz torbe je izvadio dokument benigna naziva “Prijedlozi za poboljšanje obavještajne suradnje” i stavio ga Karamarku na stol. Na dvije stranice non papera Englezi su taksativno, bez imalo kolebanja, u devet točaka ucijenili hrvatske vlasti i naredili im što trebaju učiniti da bi Velika Britanija podržala Hrvatsku na putu u EU. Prema britanskom receptu, sve je vrlo jednostavno: treba ucijeniti ljude, pokušati ih javno diskreditirati i uništiti i tada ih pridobiti za doušnike. I to treba primijeniti na sve – od Gotovininih suboraca, rodbine, prijatelja, policije pa sve do suca Županijskog suda u Zagrebu.

Isti dan Karamarko o britanskom dokumentu usmeno obavještava premijera Sanadera i predsjednika Mesića, a tri dana nakon toga, u petak 4. veljače, o svemu izvještava državni vrh u pismenom obliku na 13 stranica. Umjesto da o krajnje neprimjerenom ponašanju Velike Britanije obavijesti hrvatsku javnost i međunarodnu zajednicu, državni vrh je prihvatio njihove ucjene i počeo igru s ljudskim sudbinama da bi ostvario politički cilj – početak pregovora 17. ožujka. Unatoč tomu, Britanija očito nije bila zadovoljna s ispunjenjem zahtjeva te je učinila sve da pregovori ne počnu.

Većinu zahtjeva britanski agenti postavili su i prije, dok je na čelu POA-e bio Joško Podbevšek. On je na to mjesto došao točno prije godinu dana, nakon što su Mesić i Sanader na pritisak Britanaca smijenili bivšeg ravnatelja POA-e Franju Tureka i šefa Mesićeva ureda Željka Bagića. Sada je jasno da je Turek otišao po diktatu Britanaca jer nije pristao da oni vladaju hrvatskim obavještajnim sustavom. Bagićev je grijeh bio u tome što ga je kao glavni koordinator hrvatskih tajnih službi podržavao u takvom stavu. Zbog istog razloga u britanskoj nemilosti našao se i potpredsjednik Račanove vlade Goran Granić, koji je među prvima prozreo britansku igru i jedini im se suprotstavio, zbog čega se zamjerio i tadašnjem premijeru Račanu. Budući da je istu igru igrala i Carla Del Ponte, koja je potpuno pod utjecajem Velike Britanije, Granić se i njoj suprotstavio i time jako zamjerio. Na Turekovo mjesto tada je došao nepoznati Joško Podbevšek, što je sve začudilo. Nagađalo se da ga je Sanaderu nametnuo Luka Bebić ili Miroslav Šeparović. No istina je puno gora. Podbevšek je kao agent Obavještajne agencije, ispostava Mostar, došao u vrlo blizak kontakt sa šefom engleskih agenata u BiH McAlisterom te ga je on na određeni način i vrbovao. Stoga je bilo logično da Britanci inzistiraju na tome da Podbevšek bude novi šef krovne obavještajne službe RH. No zbog potpunog neiskustva, koje je uzrokovalo niz pogrešnih procjena od afere Puljiz do obrade predsjednika Mesića, Podbevšek je morao otići. Nacional je iz krugova bliskih današnjem vrhu POA-e doznao da je čak i “operacija Puljiz” vođena po britanskom naređenju. U tome treba tražiti i razlog Sanaderova odugovlačenja s Podbevšekovom smjenom. Naime, premijer se bojao britanske reakcije ako smijeni Podbevšeka. Iz sadašnje perspektive Sanaderov strah bio je opravdan jer je upravo nakon Podbevšekove smjene ponovno počeo veliki pritisak na Hrvatsku. To je lako dokazati i stavom Carle Del Ponte, koja je odmah nakon odlaska Tureka i dolaska Podbevšeka u proljeće 2004. pozitivno ocijenila suradnju Hrvatske s Haagom. Nakon Podbevšekove smjene, iako se ništa u aktivnostima službe nije promijenilo, naprotiv, sve se intenziviralo oko slučaja Gotovina, odjednom glavna haaška tužiteljica tvrdi da Hrvatska više ne surađuje dobro s Haagom. Potpuno je jasno da je Carla Del Ponte govorila ono što su joj Britanci servirali, a oni su bili jako ljuti na hrvatsku Vladu i predsjednika jer su smijenili njihova glavnog čovjeka, preko kojeg su kontrolirali sve procese u Hrvatskoj i koji im je omogućio potpuni uvid u hrvatski sigurnosni sustav. Što oni zapravo misle o Hrvatskoj, vidljivo je iz Lungleyjeva dokumenta, u kojem se ne daju samo obavještajni već i politički naputci, o čemu svjedoči prva točka:

JAVNE IZJAVE MESIĆA I SANADERA
“1. Jasna javna izjava potpore premijera Vlade RH dr. sc. Ive Sanadera i predsjednika RH Stjepana Mesića radu hrvatskih službi i policije na uhićenje Gotovine i njihovo očekivanje da će svi državni službenici pomoći u toj zadaći.”
To su premijer i predsjednik poslušali i više puta javno izrekli upravo to što im je bilo i naređeno “Lungleyjevim dokumentom”. Prva dva čovjeka Hrvatske natjecala su se u tome koji će dati više “pravovjernih” izjava i time pokazati koliko iskreno surađuju s Haagom. Je li takvo ponižavanje bilo potrebno? Sigurno ne jer je svima jasno, a ponajviše generalu Gotovini, da bi ga prvi policajac koji bi ga vidio u Hrvatskoj uhitio. Za vrijeme intervjua 2003. godine rekao mi je da ni jednom hrvatskom policajcu ili agentu ne bi zamjerio da ga uhiti, jer je to njihova profesionalna dužnost. Stoga takvi zahtjevi Britanaca i poslušnost predsjednika i premijera nisu primjereni jer time iskazuju nepovjerenje u državne organe Republike Hrvatske, koji i bez ikakva upozorenja ili savjeta sa strane moraju poštivati Ustav i Zakon.

UCJENA I VRBOVANJE VOJNIH ČASNIKA
“2. Pokušati angažirati aktivne vojne časnike Mihaela Budimira, Joška Buljana, Ivana Mihaljevića i Radovana Palmovića koji su povezani s Markicom Rebićem. Ukoliko isti odbiju suradnju, treba ih otpustiti iz radnog odnosa i optužiti, odnosno izvesti pred sud zbog ‘curenja’ državnih tajni.”
U ovom se zahtjevu izravno ucjenjuju časnici za koje Britanci sumnjaju da su povezani s krugovima bliskim Gotovini ili da čak znaju gdje se on skriva. POA je na zahtjev VSA (Vojno sigurnosne agencije) prisluškivala njihove telefone i ispitala ih. Unatoč tomu što nije otkriveno nikakvo krivično djelo, Radovan Palmović i Ivan Mihaljević su smijenjeni. Palmovića je MORH stavio na raspolaganje, a Mihaljević je “skinut” iz SEI-a (Središnjica elektroničkog izviđanja) i prebačen na mjesto nastavnika u Ratnu mornaricu. Obrada Buljana i Budimira nije utvrdila ništa drugo osim da su bili u dobrim odnosima s Gotovinom i njegovom obitelji, no njihova sudbina je ipak vrlo upitna.

PRISLUŠKIVANJE KOTROMANOVIĆA I FARČIĆA

“3. Pozorno se usredotočiti na Antu Kotromanovića i Ivu Farčića, uključujući komunikacije. Kapetanović je tvrdio da je preko dvije osobe u listopadu prošle godine bio u kontaktu s generalom Gotovinom te da je odgovor od Gotovine dobio u roku od 6 dana.”
Nad Antom Kotromanovićem odmah su poduzete mjere prisluškivanja, praćenja i provjeravanja pošte i mailova. Ustanovljeno je jedino da je Kotromanović kao Gotovinin prijatelj kontaktirao s njegovim odvjetnikom Marinom Ivanovićem i suprugom Dunjom Zloić-Gotovina.
UCJENA GOTOVININIH ‘ZADARSKIH’ PRIJATELJA I POLICIJE
“4. Poduzeti odlučne akcije protiv zadarske mreže koja pruža potporu, a koja se, barem donedavno, bavila protuzakonitim aktivnostima. Oni bi trebali surađivati ili bi ih trebalo sudski goniti zbog iznuđivanja, krijumčarenja droga i drugih protuzakonitih aktivnosti kojima se bave. Pripadnici zadarske policije, koji štite njihove aktivnosti, trebali bi biti pozvani kao svjedoci, ili bi i sami trebali biti gonjeni zbog korumpiranosti. Mete: Ante Žoni Maksan, Denis Erceg, Željko Matozan, Božo Jusup.”
Akcija protiv navedenih osoba prema britanskom obrascu počela je još u travnju 2004., odmah nakon dolaska Podbevšeka na čelo POA-e. Poduzeta je spektakularna operacija premetačine stanova i ureda, usporedo s prisluškivanjem telefona i pratnjom. Maksan je osumnjičen za krijumčarenje droge 1994. godine, a Erceg za nositelja kriminalnih aktivnosti na tom području. Protiv Bože Jusupa, direktora Tankerkomerca, također su primijenjene sve mjere. Utvrđeno je da nije financirao Gotovinu, no protiv njega je podignuta prekršajna prijava zato što nije platio carinu na jedrilicu “Tukan”, kojom se ljetos koristila Gotovinina obitelj i kojom je upravljao Željko Dilber. Tijekom plovidbe zaustavila ih je pomorska policija prema nalogu POA-e, misleći da će naći odbjegloga generala. Nakon premetačine ustanovljeno je da se Gotovina ne nalazi na jedrilici, a protiv Dilbera je podignuta prekršajna prijava jer nije imao prijavljenu posadu i putnike u Lučkoj kapetaniji Zadar.

ZASTRAŠIVANJE SUDACA DEVČIĆA I TURUDIĆA I UCJENA DILBERA
“5. Ostali članovi bande Hrvoja Petrača trebali bi biti opkoljeni i uhićeni. Policija bi trebala udružiti svoje napore na prikupljanju dokaza koji će važiti na sudu protiv njih. Svjedocima treba pružiti odgovarajuću zaštitu. Suce koje Petrač plaća, tj. Krešimira Devčića i Ivana Turudića, treba i same sudski progoniti kao sredstva zastrašivanja. Financijski podaci ‘Atlas osiguranja’ trebaju ustupiti dokaze o pranju novca, a što bi se moglo upotrijebiti protiv Željka Dilbera. Jednom kada je kazneni slučaj zasnovan/oblikovan, tada treba sklopiti dogovor o pomaganju u slučaju Gotovina.”
Hrvoje Petrač je zanimljiv Britancima zbog sumnji da je jedan od Gotovininih jataka pa mu je zabranjen i ulazak u EU. Pravni stručnjaci su bili iznenađeni kada je sudac Ivan Turudić odredio Petraču šest godina zatvora zbog sudjelovanja u otmici sina generala Zagorca. Prema njihovim tvrdnjama, Petrač nikada nije smio na temelju podastrtih dokaza biti osuđen ni na jedan dan zatvora. Dan prije čitanja presude, unutar državnog vrha podignuta je uzbuna jer se načulo da su i on i njegov sin Novica ipak oslobođeni. To je na sastanku čelnicima stranaka priznao sam premijer Sanader, u petak 18. veljače, nakon što je Petraču izrečena zatvorska kazna. U četvrtak, 17. veljače, britanski veleposlanik je u jednom društvu rekao da će “Petrač biti oslobođen i da će se zbog toga taj dan hitno sastati hrvatski državni vrh”. Ako je to doista bilo tako, onda je do kraja proveden britanski nalog o “zastrašivanju sudaca”. Koliko je i je li na njega utjecao državni vrh, trebao bi odgovoriti sudac Turudić. U Atlas osiguranju, gdje je Željko Dilber zaposlen, porezna uprava je izvršila detaljan pregled poslovanja, no nije našla ni jedan element koji bi upućivao da se preko njega financira bijeg generala Gotovine. Time je pao u vodu plan da se Željko Dilber ucjeni i prisili na suradnju. Što se tiče sudaca, nije ustanovljeno da ih je Petrač potkupio, no oni su cijelo vrijeme bili pod posebnom paskom POA-e. Što se u tim kontaktima događalo i je li se na njih djelovalo u smjeru zastrašivanja preko trećih osoba, vjerojatno će pokazati vrijeme, a kazne govore same za sebe,

SUDSKI PROGON FRANJE TUREKA I ŽELJKA BAGIĆA
“6. Franjo Turek i Željko Bagić trebaju odmah biti sudski gonjeni ukoliko ne budu surađivali po pitanju toga kako su održavani kontakti s Gotovinom, kako su vođene obavještajne operacije da bi se zaštitilo Gotovinu itd.”
Prema točki 6. hrvatske su vlasti u potpunosti postupile. Prvo su Bagić i Turek bili medijski napadnuti i stigmatizirani da bi nakon toga POA protiv njih podignula i krivične prijave zbog navodnog odavanja državnih tajni te nezakonitog praćenja i prisluškivanja. I jedan i drugi su kriminalizirani, istjerani iz državne službe i bačeni na cestu, a sve zato da bi ih se ucijenilo i time prisililo na suradnju u slučaju Gotovina. Ni jedan ni drugi nemaju veze s bilo kakvim kriminalnim radnjama u slučaju Gotovina, što državni vrh jako dobro zna, no o tome šuti jer su ih odlučili žrtvovati ne bi li tako zadovoljili britanske zahtjeve.

UCJENA SKUPINE VINKA ŽULJEVIĆA KLICE
“7. Pripadnike bande Vinka Žuljevića Klice također bi trebalo okupiti/opkoliti, utemeljiti kaznene slučajeve, a potom sklopiti dogovore o razgovorima o hercegovačkom dijelu mreže koja podupire Gotovinu.”
U Britanskoj opsjednutosti da se Gotovina kreće na granici BiH i Hrvatske, sumnja je pala i na Vinka Žuljevića, kojeg je POA, prema britanskom nalogu, odmah počela obrađivati. Krenulo se u ispitivanje zaštitarskog poduzeća “Bilić, Erić i dr.” u Sesvetama, nad kojim Žuljević, prema tvrdnjama POA-e, ima “neformalni nadzor”. Istražujući Žuljevićevo poslovanje, POA je došla samo do pretpostavki da se on bavi raznim kriminalnim aktivnostima, ali za to nije našla ni jedan dokaz. Također, tajna služba nije našla dokaze da je Žuljević, ili netko iz njegove grupacije, sudjelovao u omogućavanju ili financiranju bijega generala Gotovine.

UCJENA GENERALA ANTE ROSE
“8. Financiranje ugovora Ante Rose ‘Mediteran Union Tunel’, koje je nedavno odobrio kabinet ministra Kalmete, trebalo bi pomno ispitati zbog protuzakonitosti i korupcije. Jednom kad se utvrdi korupcija, može se zaprijetiti Rosi da će posao biti razvrgnut ukoliko ne pomogne oko Gotovine.”
POA se odmah po nalogu Britanaca “bacila” na prisluškivanje i praćenje Ante Rose i poslovanja “Mediteran Union Tunela” (MTU), koji je 29. prosinca 2004. počeo radove na probijanju tunela Sveti Ilija, kojim bi se BiH povezala s Dalmacijom jer bi tunel povezivao Zagvozd i Bašku Vodu. POA je bila revnosna pa je tajne mjere proširila i na Gotovinina kuma Ljubu Grepu, direktora MTU-a. U svojoj akciji POA nije otkrila ni jedan element koji bi upućivao na to da oni financiraju Gotovinu, a zajedničko im je jedino to što kontaktiraju s Gotovininim odvjetnicima, osobito s Ivanovićem i Lukom Mišetićem, te ponekad posjete Dunju Zloić-Gotovina.

RADI UCJENE SUDSKI PROGON MARKICE REBIĆA
‘9. Markicu Rebića trebalo bi sudski goniti zbog kršenja ustavnog zakona o suradnji s Haaškim tribunalom ukoliko ne objasni kako oni djelatnici koji su nekada radili na operativnoj akciji ‘Haag’ i dalje pomažu Gotovinu.”
Nakon naredbe Britanaca, POA je krenula s prisluškivanjem i praćenjem Markice Rebića, za kojeg je ustanovljeno da je bio prijatelj i često kontaktirao s Antom Gotovinom prije njegova bijega 2001. Osim da je kontaktirao s Dunjom Zloić-Gotovina te prije osumnjičenima Ivanom Mihaljevićem, Radovanom Palmovićem i Joškom Buljanom, POA nije utvrdila da Rebić kontaktira s generalom Gotovinom ni da zna gdje se nalazi. Budući da Rebić često kontaktira s Marinom Ivanovićem, jednim od Gotovininih odvjetnika, i njega je POA počela prisluškivati i pratiti. Pri tom je otkrila da je prilikom posljednjeg posjeta Hrvatskoj u njegovoj kući odsjeo Luka Mišetić, američki odvjetnik generala Gotovine.
Britanci nisu zadovoljni POA-inim izvršenjem njihovih zahtjeva od 1. veljače jer nije pronađen ni jedan dokaz za njihove tvrdnje, odnosno tvrdnje Carle Del Ponte, da se general Gotovina nalazi u Hrvatskoj. Isto tako istraga nije otkrila nikoga za koga bi se moglo tvrditi da kontaktira s generalom Gotovinom ili mu financijski pomaže. Takvim zaključcima Britanci nisu zadovoljni i ostvaruju svoju prijetnju stopiranjem pregovora o ulasku Hrvatske u EU. I dalje tvrde da Hrvatska nije učinila sve da locira, uhiti i pošalje generala Gotovinu u Haag, ni najmanje ne honorirajući poniženje kojem se Hrvatska vlast izložila, prihvaćajući takve ucjene.