Volim pisati poeziju, drame, režirati, glumiti, pjevati… Vjerojatno sam neki renesansni tip.″ Tako u intervjuima sebe opisuje Dragan Jovanović (49), jedan od najpopularniji srpskih kazališnih glumaca koji će 2. i 3. travnja nastupiti u zagrebačkom kazalištu Vidra, u predstavi “Čikaške perverzije”. Radi se o predstavi koja je još 1993. premijerno igrana u Jugoslovenskom dramskom pozorištu u Beogradu i u 12 godina postala hit predstava. Uslijedila je gotovo desetogodišnja stanka, a u prosincu prošle godine obnovljena je u istoj glumačkoj postavi koju, uz Jovanovića, čine njegova supruga Branka Pujić, Olga Odanović i Igor Ðordević. U toj postavi vidjet ćemo ih uskoro i u Zagrebu.

[quote_box_center]

• Dragan Jovanović jedan od najpopularniji srpskih kazališnih glumaca, koji će 2. i 3. travnja nastupiti u zagrebačkom kazalištu Vidra, u predstavi “Čikaške perverzije”

• Radi se o predstavi koja je još 1993. premijerno igrana u Jugoslovenskom dramskom pozorištu u Beogradu i u 12 godina postala hit predstava

• U razgovoru za Nacional Jovanović govori o značaju ovog djela, prijateljstvu s Novakom Đokovićem i miješanju politike u kulturu

[/quote_box_center]

Predstava “Čikaške perverzije” nastala je prema drami Davida Mameta “Seksualne perverzije u Chicagu”, čija se radnja događa 1970-ih i istražuje ljubavni i seksualni život dvojice prijatelja i dviju prijateljica, odnosno njihovu potrebu za ljubavlju. U Beogradu su predstave bile rasprodane, a pravu senzaciju izazvala je predstava igrana 16. veljače, kad se na pozornici nakratko, kao glumac, pojavio i najbolji tenisač današnjice Novak Đoković.

Kazališna gluma tek je jedna od ljubavi Dragana Jovanovića. Kao pravi performer on je još 1997. osnovao bend The Kuguars sastavljen pretežno od srpskih glumaca u kojem je on pjevao i bio autor tekstova. The Kuguars su se raspali, ali je Jovanović kasnije osnovao novi bend sličnog, kabaretskog stila pod nazivom Džiberi, s kojima i danas nastupa. Iako je u Srbiji velika zvijezda, u Hrvatskoj nije toliko poznat, osim ljubiteljima sapunica jer je prije tri godine sa suprugom Brankom Pujić glumio u RTL-ovoj “Ruži vjetrova”. Zato je gostovanje u Vidri prilika da se publika upozna s Jovanovićevom glumačkom izvedbom, što je on najavio u ekskluzivnom intervjuu za Nacional.

NACIONAL: Predstava “Čikaške perverzije” nije se u Beogradu igrala od 2005., a vi ste tada rekli da ste se zasitili. Zašto ste se, nakon gotovo desetogodišnje stanke, vratili na scenu? Je li u pitanju aktualnost teme predstave ili nešto drugo?

Nekoliko se razloga poklopilo. Dugo je trajao pritisak publike da se ta predstava ponovo počne igrati. A ja sam pomislio da je publika već zaboravila na tu predstavu jer uvijek nastojim raditi nešto novo. Međutim, u tih deset godina interes nije prestajao. Isprva sam objašnjavao kako bih želio raditi nešto novo, ali, jednostavno, nije se moglo protiv želje publike. To se podudarilo s našim razgovorima kako bi bilo lijepo da 500. predstavu “Čikaških perverzija” odigramo baš u Chicagu. Tada sam rekao kako ćemo ponovo igrati predstavu ako 500. odigramo u Chicagu. Tako se i dogodilo, a nakon toga se predstava nastavila igrati u Srbiji. Pokazalo se da je taj povratak dobra i lijepa stvar. Prošlo je 20 godina od njene premijere, a to je donijelo nešto novo toj predstavi. U principu, moje predstave traju barem po deset godina. Uvijek želim raditi nešto novo, ali ne mogu od starih stvari. A što da radim?

NACIONAL: Radnja “Čikaških perverzija” događa se 1970-ih, ali i 40 godina kasnije tema predstave je vrlo aktualna. Zašto tema seksualnog oslobođenja, za koju se mislilo da je “završena” 1970-ih, ipak nije “završena” i zašto muško-ženske odnosi danas intrigiraju ljude više nego ikad prije?

Mislim da u današnje vrijeme imamo još više problema s onim o čemu govorite. Pogotovo u vrijeme revolucija računala i najnovijih tehnoloških dostignuća koja su otuđila ljude. Sad je otuđenje kompletno. Mislim da je stvar u tome što moramo otkriti kako da se vratimo prirodnim odnosima, da pokušamo naći u sebi ljubavi i voljeti bližnjega svog. Meni je čudno kako ljudi s iznenađenjem reagiraju na sve to što se događalo prije 40 godina, a gledaju na to kao da se danas događa. Tada nije bilo mobitela, nije bilo stvari koje ubrzavaju kontakte među ljudima i to je, zapravo, pravi put da se vratimo u ono što je prirodno. Znate, ja volim sve što je prirodno. Ova predstava govori upravo o tome da ljudi moraju razgovarati o svemu, da moraju pronaći način da budu iskreni i da ne igraju uloge, nego da jednostavno uživaju u tim trenucima jer će se poslije pokajati. Bit je u tome da ne znaš prepoznati određeni trenutak zbog čega se poslije cijelog života kaješ.

NOVAK ĐOKOVIĆ GOSTOVAO JE U PREDSTAVI ‘ČIKAŠKE PERVERZIJE’ S DRAGANOM JOVANOVIĆEMFoto: Dunja Dopsaj

NACIONAL: Zašto je danas tako teško naći ljubav i uživati u lijepim trenucima?

Mislim da je to zbog sebičnosti koja se pojavila u ljudima i zbog nove religije koja se pojavila, a zove se novac, u koju vjeruje najveći dio svijeta. Sebičnost je uzrok što ne možete voljeti nekoga barem onoliko koliko volite sebe, ako ne i više.

NACIONAL: Bernie, kojega glumite u predstavi “Čikaške perverzije”, ženomrzac je. Je li vam bilo teško ući u taj lik jer je on vaša potpuna suprotnost?

Bernie zapravo nije ženomrzac. Samo se tako predstavlja, on samo ima problema u odnosima sa ženama. To je čovjek koji najviše na svijetu voli žene, ali, iz nekog svog straha od prisnog kontakta, predstavlja se kao ženomrzac. On je u biti osoba koja, kad noću liježe, mašta o tome kako s nekom djevojkom ili ženom provodi vrijeme u idili.

NACIONAL: Je li vam vaša supruga Branka Pujić, koja također glumi u predstavi, iz ženskog kuta sugerirala kako da izgradite i odglumite Bernieja?

Mi u predstavi nismo par, nego najveći neprijatelji. Borimo se oko jednog te istog čovjeka, ona za njegovu ljubav, ja također za njegovu ljubav, ali na drugi način. Moja supruga i ja nemamo običaj da kod kuće razgovaramo o poslu. Jednostavno, kad surađujemo, to radimo na probama i tada smo kolege, nema povezanosti s našim privatnimživotom. Niti iskustva iz našeg odnosa prenosimo u zajedničke scene. Kada sam pročitao tekst “Čikaških perverzija”, odmah sam znao da je to nešto vrlo zanimljivo i da može biti nešto u čemu ćemo uživati. To se i obistinilo.

NACIONAL: “Čikaške perverzije” postale su senzacija i zbog pojavljivanja Novaka Đokovića u predstavi prije nešto više od mjesec dana. S obzirom na to da ste pasionirani tenisač, jeste li se po toj liniji povezali s njim?

Da, ja sam počeo igrati tenis tako što me Đoković uvukao. On je imao 13 ili 14 godina kad je prvi put došao na predstavu “Čikaške perverzije” i otada ju je redovito gledao, ona je na njega djelovala inspirativno. Vidjelo se da voli kazalište, da ga obožava i divi mu se. Kad smo se upoznali, rekao sam mu da igram stolni tenis, a on mi je rekao da igra tenis pa sam tada i ja počeo igrati tenis. On me uvukao u tenis, a vjerojatno sam ja njega uvukao u kazalište. To je bila razmjena energije koja je ostala do današnjeg dana. Đoković je bio u Beogradu kad smo igrali predstavu i rekao sam mu da, ako je spreman, imam ulogu za njega. On mi je odgovorio “profesore, ja sam spreman”. Kao što bih ja sutra želio izići na centralni teren Wimbledona, tako je i Đoković ostvario svoju želju, izišao je na centralni teren kazališta. Njegova je želja ispunjena, sada se moramo pozabaviti mojom željom. Problem je u tome što će Đoković, kad završi karijeru, biti u odličnim godinama za početak glumačke karijere, a ja teško mogu napraviti nešto kao tenisač. Šalim se, naravno, sve to spada u neku vrstu našeg prepoznavanja. Đoković je odličan dečko, budući da ga znam iz njegove rane mladosti, uvijek ga doživljavam kao dečka. Odličan je lik.

NACIONAL: Je li točno da je Đoković prilikom nastupa improvizirao pa je rekao “gdje ste, džiberi”, čime je asocirao na vaš bend Džiberi.

Da, prije ulaska na pozornicu rekao sam Đokoviću što mora reći. On me saslušao, a zatim me pitao “mogu li ja reći gdje ste, džiberi”. Odmah sam se složio, rekao sam mu da je to izvrsno i da će iznenaditi kolege. Kad je stupio na scenu, obavio je to profesionalno, s pokrićem, unio se u ulogu. Bio sam iznenađen, nastup je bio takav da sam pomislio kako bih mu mogao ponuditi neku veću ulogu. Bio je potpuno posvećen svojoj ulozi, za razliku od mnogih kolega koji samo dođu i odrade predstavu. Đoković je to doživio onako kako i treba kad nastupate u kazalištu.

NACIONAL: Kad govorimo o bendu Džiberi, to je nastavak vašeg nekadašnjeg benda The Kuguars. otkud vaša ljubav prema glazbeno-kabaretsko-glumačkom nastupu?

To je nešto što je oduvijek postojalo u meni. Mogao bih to nazvati avanturom. Po vokaciji sam avanturist, volim eksperimentirati i raditi ono pri čemu ću i samog sebe iznenaditi. Mislim da je to dio moje odluke da ne radim samo kao glumac. Najviše volim pisati, to mi je ideal, volio bih da mogu samo od toga živjeti. Volim sve što je povezano s nastupima. Džiberi su nastali kao rezultat bunta. U jednom trenutku počeo sam graditi novo kazalište u Beogradu. Poslije dvije godine zdušne gradnje završio sam ga, ali bez ikakva ugovora. Kad se to kazalište pretvorilo u nešto predivno, a trebalo se zvati Komedija, gradska me vlast uklonila jer nisam bio politički podoban. U tom trenutku Demokratska stranka bila je na vlasti u Beogradu, ali meni je to sve jedno te isto. Svi oni isto rade, na jedan te isti način, samo žele ostati na vlasti i misle samo na sebe. Uzeli su mi kazalište, kao da su mi uzeli dijete i odveli ga te su ga, naravno, upropastili. Taj bijes pretvorio sam u nešto drugo. Rekao sam da neću poludjeti zbog toga, nego ću početi pjevati. I tako sam napravio Džibere kojima sam se bavio posljednjih godinu i pol. Džiberi su me spasili od tog bijesa.

NACIONAL: Kad već spominjemo političare, vi ste s grupom The Kuguars, u kojoj je jedan od članova bio i Bogdan Diklić, prije 15 godina trebali nastupiti u Zagrebu, ali je hrvatsko Ministarstvo kulture odbilo dati preporuku za nastup.

Meni je zbog toga bilo krivo. Uvijek mi je krivo kad se u tako nešto umiješa politika. Strašno mi je da čak i u umjetnosti, u kulturi, ta politika drži sve konce u rukama pa u prvi plan stavlja neke koji su politički podobni, koji su u njihovim strankama. Danas je to jedini način da snimiš film, da postaneš ravnatelj kazališta i tako dalje. Meni je sve to strašno, ne znam što reći. Ja sam mislio da je to svima smiješno, da je očito koliko je to grozno i bez veze, ali u ovom sljepilu ljudi ni to ne vide. Ne znam jesu li ljudi doista slijepi ili nemaju snage da podignu glas, ali sve je to ružno i nema nikakvog smisla. Sve to ide u smjeru sunovrata kulture i umjetnosti u našim krajevima. A ne samo da smo talentirani za sport ili znanost, nego i za umjetnost pa možemo napraviti nešto što će biti na svjetskoj razini. Mislim da njemački ili francuski umjetnici nisu veći od naših, nego je njihova država stala iza njih i promovirala ih. I napravili su od njih ono što jesu, a to je da nešto znače u svijetu.

NACIONAL: Rekli ste mi na početku da vaše predstave traju po deset godina. Je li to razlog zbog kojeg ste angažiraniji u kazalištu nego u filmu?

Sve je to, opet, povezano s politikom. Odlučio sam ići svojim putem, biti svoj i biti slobodan. A to znači da moram uzeti stvari u svoje ruke. Ne mogu organizirati produkciju nekog filma koji stoji pola milijuna eura, ne znam ni kako da dođem do tog novca.Onda sam se usmjerio prema kazalištu jer je to mnogo lakše, kazališna predstava može se pripremiti za nekoliko tisuća eura, ako vrijedi, imat će svoj život. Vjerujte mi, lakše je glumiti u filmu, u njemu može glumiti tko god hoće. Ne radi se o nekom glumačkom umijeću. S druge strane, sve je to u nekom začaranom krugu, isti ljudi rade i snimaju filmove, državni novac za filmove dobivali suisti ljudi. Ja nisam bio u tim krugovima jer ljudi ne vole da netko zna nešto o njima i da se dalje održava na toj sceni. Sreća je da imam svoju publiku koja me čuva i ne pušta me. U suprotnom bi me odavno progutao mrak.

NACIONAL: Je li uspjeh “Čikaških perverzija”, ali i drugih vaših predstava, vaša najveća zadovoljština i dokaz da ste u pravu?

Naravno. To je moja satisfakcija, ono što me drži. Odavno sam htio predati se, otići i reći ‘’dosta mi je’’. Puno je zavisti, puno toga ružnog doživio sam u svom svijetu od kolega. Ali moja publika me vraća, od male djece preko običnih ljudi pa do najvećih intelektualaca. Kad sam se htio povući, rekli su mi da to ne mogu učiniti jer nisam svoj, pripadam njima, publici. Preko toga ne možeš prijeći i ostaviti te ljude, nego ponovo kreneš ispočetka. Imam još puno ideja, s maštom nikad nisam imao problema, a to sve zajedno još me uvijek drži. Iako sam mnogo puta namjeravao odustati i prestati nastupati.

NACIONAL: Jeste li zbog svega toga požalili što nikada niste postali nogometaš, što ste željeli kad ste bili tinejdžer?

Naravno da nisam, iako bih, da sam postao nogometaš, sebi znatno olakšao život. Jako volim sport, u sportu su pravila i rezultati poznati. Tu nema laganja, ne može nečije mišljenje biti važnije od mišljenja milijuna drugih. Za mene bi to bilo lakše jer rezultati govore sve. No nisam mogao birati, ja sam izabran. Nešto me obuzelo i uvuklo u glumu, a ja se nisam mogao izvući.