EDO MURTIĆ 1921. – 2005.: ‘Stari zmaj s kistom u ruci’

Objavljeno u Nacionalu br. 477, 2005-01-04

Igor Zidić, direktor zagrebačke Moderne galerije, govori o Edi Murtiću koji je svoju zadnju veliku retrospektivnu izložbu imao prije dvije godine upravo u tom prostoru

“Odlaskom Ede Murtića hrvatsko je slikarstvo izgubilo jednog od najvećih protagonista moderne i suvremene umjetnosti, koji je aktivno sudjelovao u prijelomnim događanjima tog doba, koje je označilo raskid s tradicijom, ali i njezinu nadogradnju. U tom razdoblju velikih promjena Murtić se izvanredno dobro snalazio: bio je otvoren prema zbivanjima u svijetu i spreman prihvatiti novosti, ali je istodobno bio vezan uz tradicionalni medij – ulje i platno, te akrilik. Dakle, uz ono što je od svojih velikih učitelja Petra Dobrovića u Beogradu i Ljube Babića u Zagrebu, koji su radili na modernizaciji likovnog jezika, dobio kao popudbinu i osnovu svog budućeg djela. Bio je slikar neprolazne vrijednosti, koji nikada nije krio svoj hedonizam, vitalističku energiju i jednostavnost svog likovnog koncepta. Njegovo djelo krasili su ekonomičnost izraza i žestoki kolorit, a njegov život konflikti i kontroverze, osobito u javnom i političkom, ali i artističkom životu. No, bez obzira na to, Edo Murtić je bio div hrvatskog slikarstva”, rekao je Igor Zidić, direktor zagrebačke Moderne galerije, u povodu smrti slikara Ede Murtića koji je svoju zadnju veliku retrospektivnu izložbu imao prije dvije godine upravo u tom prostoru.

Prema Zidićevu mišljenju, Murtić je kod Dobrovića i Babića usavršio likovni zanat i savršeno ovladao svim likovnim tehničkim vještinama i znanjima, koje je prema tada vladajućem mišljenju morao steći svaki stari majstor. Naime, ta tehnička sprema, koju su imali svi veliki majstori iz prošlosti, smatrala se nužnom likovnom podlogom i za modernizam. Iako je to bio ideal prošlosti, smatralo se da svaki modernist mora savladati ono starinsko i bivše kako bi tek nakon toga mogao steći “legitimitet novoga”.

“Osim Dulčića, u vladanju likovnim tehnikama nije mu bilo premca među hrvatskim slikarima, bilo da je riječ o klasičnom slikarskom, grafičkom i crtačkom izrazu, ili pak kolažu, mozaiku, emajlu te keramičkoj plastici”, objasnio je Zidić. “Premda moderna umjetnost nije uvijek od svojih protagonista tražila potvrde o tehničkim vještinama, Murtić je tu potvrdu svojih sposobnosti uvijek mogao dati. Zato je vrlo važan njegov rad ilustratora, grafičkog dizajnera i plakatnog majstora, koji je bio usklađeniji s tradicijom, znači, u medijima koji su tražili transparentnost sadržaja i u kojima je figurativni crtež često bio temeljem likovnog izraza. Murtić je na tim područjima pokazivao koliko je zapravo vješt, spretan i sposoban, ali istodobno koliko može moderno koncipirati svoju plohu.”

Govoreći o velikoj Murtićevoj retrospektivnoj izložbi u Modernoj galeriji prije dvije godine, Zidić se prisjetio radova izloženih u najvišoj dvorani, koji su uglavnom datirali iz zadnjih godina njegova života. “Promatrajući ta djela, svima nam je bilo nezamislivo da ih je slikao onaj isti čovjek koji se kretao već pomalo s naporom, no koji je s kistom u ruci i dalje bio stari zmaj”, rekao je Zidić. “Ti njegovi radovi pokazivali su nevjerojatnu silinu, žestinu i eksplozivnost, kojima se ni mlađi slikari slične orijentacije nisu mogli pohvaliti. To znači da su Murtića kao slikara do zadnjeg trenutka života resili nevjerojatna fizička snaga, jednostavnost i neposrednost izraza i žestina kolorita. Imao je neponovljivi sluh za boju. Kad ga pogledamo u konstelaciji s njegovim slikarima vršnjacima, zatim prijateljima i neprijateljima, te znancima, možemo zaključiti da je njegov smisao za boju bio rijedak, vrlo muzikalan i senzibilan, te da ga nije imao ni jedan njegov likovni suborac, od Zlatka Price pa nadalje.”

Prema Zidićevu mišljenju, Murtiću je u životu i likovnom stvaralaštvu istodobno bilo i lako i teško. Bilo mu je lako jer je bio vunderkind, kaže, pa je već od djetinjstva bio naučen na uspjehe, a njegov rani opus bio je impozantne kvalitete. Katkad mu je bilo teško, jer je bio i kontroverzan čovjek, osobito u javnom i političkom, ali i artističkom životu, a često nagao i žestok u reakcijama. “Tko ga je bolje upoznao osvjedočio se o njegovoj drugoj strani – bio je osjetljiv na ljudske sudbine”, kaže Zidić i nastavlja: “Mnogima se zamjerio i stao im na žulj, jer je slobodno iskazivao svoje mišljenje, s kojim se ja, kao i mnogi drugi, često nismo mogli složiti. Bez obzira na to što je trenutačno govorio, kojoj je političkoj stranci pripadao i koji je ideološki stav iskazivao, znao sam da ćemo ga u povijesti likovne umjetnosti, kad prođu efemerne, dnevnopolitičke borbe, pamtiti kao iznimno velikog i važnog hrvatskog slikara.”

Usto, lako se snalazio u društvu, ovdje u Hrvatskoj, a prije u bivšoj Jugoslaviji, nastavlja, ali i u svijetu. Mnoge stvari oko kojih su se drugi ubijali mučeći se da postignu cilj, Murtić je lako postizavao i to ga je katkad dovodilo u iskušenja. “Pokatkad je čak prelako postizavao svoj cilj, no to je istodobno davalo neodoljiv šarm njegovim najboljim djelima”, ocijenio je Zidić. “Mogao ih je napraviti gotovo u trenutku, kao da ih je izbacivao iz sebe, bez puno studiranja, dorađivanja i naknadnog popravljanja, zapravo, svoja najbolja djela, često velikih formata, napravio je u jednom mahu.”

Govoreći o njegovoj ulozi u povijesti likovne umjetnosti, Zidić je zaključio da je Edo Murtić bio čovjek velikih mogućnosti i da je njegovo mjesto u pedesetim godinama prošlog stoljeća bilo važnije nego što mu je tadašnja kritika bila spremna priznati. Prisjetio se da je kao jedan od pionira toga vremena često bio simbolom za “potkusurivanje”, primjerice, kad je trebalo napraviti neku karikaturu, tada su se na njoj pojavljivale neke šare s opaskom “To je Murtić!”. Ili ako je Štefek nešto mogao lako nacrtati, onda se govorilo da je to napravio “baš kao Murtić”. Zidić tvrdi da je Murtić sve to podnosio s humorom i vedrinom.

“Danas znamo da takve kvalifikacije o Murtiću kao o nekom tko prolijeva boju po platnu nisu realne, nego su proizišle iz nepoznavanja moderne umjetnosti”, objasnio je ravnatelj Zidić. “Na njegov račun uvijek je bilo puno primjedbi, no često su ih izazivali neartistični razlozi, recimo, političke prirode. Prema njemu su tadašnji likovni kritičari bili posebno strogi, djelomično i zato što je uživao specifičan status: on nije bio ni otpadnik ni anarhist, koji se iz podzemlja uzdignuo na likovnu scenu, nego je došao iz kulturnog miljea tijesno povezanog s establišmentom. Primjerice, Murtić je 1945. obavljao funkcije u AGITPROP-u, a bio je u dobrim odnosima s mnogim istaknutim komunističkim vođama onog doba, posebno s maršalom Titom. Iako je Murtić bio čovjek iz oficijelnog miljea, službena politika je nakon Drugog svjetskog rata bila više usmjerena protiv njega nego što je stala uz njega. Ondašnja komunistička vlast nije bila milostiva prema koncepciji umjetnosti. U doba socrealizma Murtić nije dobro figurirao, iako je naslikao neke od najljepših slika tog razdoblja, kao što je ‘Partizanska straža’, koju sam pokazao na retrospektivnoj izložbi. Bio je slikarski previše slobodan da bi na dugi rok zadovoljavao takve narudžbe. Kako je evoluirala komunistička vlast i tražila kontakte sa svijetom, polako se prilagođavala Murtićevoj modernosti.”

Prema njegovu mišljenju, Edo Murtić je 1945. bio junak socijalističkog rada i nove pobjedničke struje, ali i žrtva brojnih predrasuda, koje su se na strani autsajdera stvarale prema umjetnicima iz službenog kruga. “Tu poziciju Murtić nije mogao izbjeći”, smatra Zidić, dodavši da je i na izborima 2000., koji su značili svojevrsni povratak neokomunizma u Hrvatsku na čelu s Ivicom Račanom, podijelio pobjednicima svoje grafike “Za promjenu” s “pobjedničkim datumom”, što je u dijelu javnosti izazvalo različita mišljenja. No Murtić ih je smatrao herojima i to je htio i pokazati. “Razgovarali smo o tome i iako se s time nisam slagao, nisam mogao potisnuti činjenicu da je on iznimno veliki umjetnik i da pred tom istinom sve efemerne stvari gube važnost”, zaključio je Zidić.

Objašnjavajući stajališta tadašnje likovne kritike, koja nije bila sklona Edi Murtiću, Zidić se prisjetio Radoslava Putara, jednog od najzanimljivijih i najsamosvojnijih likovnih kritičara tog vremena, koji je često pisao protiv Murtića, kaže, neobjektivno i neuvjerljivo. “Znači, nije samo Murtić nosio neke grijehe u odnosu na idealne protagoniste moderne, koji su uvijek morali biti oporbeni, nego su i ti modernisti i hrvatska moderna imali svoje grijehe spram njega, jer nisu znali pročitati odvojeno od života i političkih stajališta gole likovne činjenice”, zaključio je Zidić, dodavši da je i ta moderna katkad nastupala kao Partija, dijeleći umjetnike na “naše” i “njihove”.

Na pitanje kakvo mjesto zauzima Murtić u europskim likovnim okvirima, Zidić je objasnio da je umjetnik već potkraj pedesetih godinama bio u skladu s likovnom scenom u Italiji i osobito u Španjolskoj. U to je vrijeme njegovo djelo, njegove tašističke i enformelističke monokromije – uglavnom tamna, smeđa platna, bilo na visokoj europskoj razini. Kaže da je u šezdesetima doživio svoj prvi veliki europski uspjeh, da je po ocjeni mnogih ravnopravno stajao uz bok vodećim španjolskim slikarima tog razdoblja. ”Španjolska je golema zemlja s dugom tradicijom modernog slikarstva u kojoj su se godinama taložili sedimenti velikih umjetnika, od Velazqueza i Goye pa sve do Picassa, pa se njihov utjecaj očitovao i u modernoj”, kaže. “Hrvatska je imala svoju likovnu tradiciju, ali neiskoristivu u modernom smislu, primjerice, ne možemo xxx Čulinovića i Celestina Medovića iskoristiti kao materijal za nešto moderno, osobito zato što su bili usamljeni i što nisu ovdje radili. Edo Murtić je u tim godinama ušao u sve europske i svjetske poslijeratne preglede umjetnosti, primjerice, ‘Umjetnost poslije 1945.’. Gotovo da ne postoji ni jedan takav pregled, od Amerike do Australije, u kojem nije bilo spomenuto ime Ede Murtića. To je bio nevjerojatan uspjeh, osobito kad se zna da se Račić, Kraljević ili Vidović, a ni njihovi prethodnici, nisu mogli nigdje pronaći.”

U kasnijim desetljećima je Murtićeva sudbina bila promjenljiva: kako su se mijenjali likovni ukus i moda, Murtić je malo bio u središtu interesa, a odmah zatim je padao u drugi plan, kaže, no nikad nije bio zaboravljen ni u Europi ni u svijetu. Kraj njegova stvaralaštva, koje se poklopilo s krajem njegova života, obilježila je euforična međunarodna rehabilitacija njegova slikarstva: imao je velike izložbe u Trstu, Parizu, Moskvi i Beču, znači, velike su mu metropole odavale priznanje. Istodobno, održao je brojne izložbe u Hrvatskoj.

Na pitanje hoće li se Murtićev likovni opus drukčije vrednovati u budućim vremenima, Zidić je rekao da će možda vrednovanje njegova djela oscilirati, primjerice, neka djela koja danas smatramo velikima, možda će izgubiti dio slave jer će ih potisnuti neka druga manje viđena, ali će uvijek ostati veliki likovni umjetnik, koji je ostavio vječni trag u hrvatskoj umjetnosti.

Iz zadnjeg velikog Murtićeva intervjua koji je dao Nacionalu u srpnju prošle godine

NACIONAL: Jeste li s ministrom Biškupićem razgovarali o smještaju vaše donacije? – Zasad od toga nema ništa iako ima dobronamjernih ljudi koji bi htjeli da se to ostvari. Sve mi se smučilo, ali i sam sam kriv. Svojedobno su mi u inozemstvu, u Italiji, nudili da će mi dati palaču da smjestim svoja djela, no nisam htio. S druge strane vidim da ovom narodu ne treba ništa.
NACIONAL: Povući ćete donaciju? – Ne, ali ne znam što da o tome mislim. Sjećam se kad je Mimara darovao svoju zbirku Zagrebu, godinama se tražio prikladan prostor. Rekao sam mu: “Ante, nemojte govoriti da je to neprocjenjiva zbirka jer to nikome ništa ne znači. Navedite da kipić iz 11. stoljeća stoji toliko i toliko, da kineski tepih stoji toliko i toliko, da slika stoji… vidjet ćete da će to imati efekta.” Tako je i bilo.
NACIONAL: Jeste li i vi to učinili, naveli koliko vrijede vaše slike? – Ne, nisam, to mi se ne da. Svi se prave ludi. U ministarstvu kažu da nemaju sredstava i da je to pitanje grada. Prostor nije lako naći jer su platna jako velika i puno ih je. Osim toga tu bi trebao biti i jako dobar depo u kojemu bi se čuvale slike kako bi se postav mogao djelomično mijenjati. Osim toga, to bi trebala biti galerija u kojoj bi bilo mjesta da se, kao i u svijetu, priređuju i druge izložbe, da se okupljaju umjetnici i intelektualci, mjesto koje bi Zagrebu dalo i društvenu vrijednost. Vlastu Pavić ne može se nikad dobiti na telefon niti odgovara na poruke, Morana Paliković kaže da je sve pod kontrolom, a tako govore već tri, četiri godine i ne vidim što je pod kontrolom kad se ništa nije našlo.
NACIONAL: Imate li vi kakvu želju gdje da vaša zbirka bude izložena? Svojedobno se govorilo o prostoru iza Muzeja Mimara uz srednjoškolsko igralište. Što je bilo s tim? – Bilo bi još gore kad bih ja iznosio svoje želje. A prostor iza Mimare nisu htjeli dati. Bila je ideja da bi se tamo smjestile dvije donacije, moja i Džamonjina, no to nikad nije prošlo. Nedavno je bilo predloženo da moja zbirka dobije palaču na Gornjem gradu, gdje se sada nalazi dječji vrtić. To je vlažan prostor koji nije adekvatan za vrtić i direktorica je htjela da se vrtić preseli u neki uređeni, moderni prostor. No onda se u novinama pojavio članak s naslovom kako djeca moraju van da bi Murtić smjestio svoje slike. Zbilja ne kanim nikoga tjerati, a najmanje djecu.
NACIONAL: Koja je vrijednost zbirke? – Uzmete li samo 300 ulja kojima je danas u svijetu prosječno cijena od 25 do 30 tisuća eura, a uz njih gvaševe i druge stvari, te da sam se obvezao i svake godine dati nova platna, mislim da nije mala. Goranka to najbolje zna, ona sve sama skuplja.

Komentiraj

Source:Nina Ožegović